12.
„Moj pas se zaletio preko onog grebena, pa pravo gore na vrh brda,“ rekao je Edgar Harrison, sjećajući se kako su on i grupa reportera bili u potjeri za jednim visokim i dlakavaim humanoidom. „Oni su se zaletjeli za tom stvari, nakon što su je čuli. Čovječe, trebalo je snimiti te ljudi kad su naletjeli na oblak smrada. Ja sam bio s njima i to je bilo svuda oko nas, smrdilo je toliko jako da bi čovjek pomislio da hoda kroz konjska govna. To je bio toliko jak smrad. Pas je otišao oko 100 metara prema gore a onda se brzo vratio natrag s podvijenim repom. Legao je na travu iza kuće i bio je bolestan, koliko se može biti bolestan. Oči su mu bile zakrvavljene i ležao je tamo oko sat vremena, stalno povraćajući. Otada, ne mogu ga više natjerati da ide na ono brdo“.
Harrison je bio jedan od glavnih likova u poznatom slučaju Mome ili Misurijskog monstruma, u 1972. godini. Momo je bio prvi put viđen 11. jula 1972.g. od strane tri Harisson-ova djeteta. „Bio je tamo, tačno kod drveta,“ rekla je Doris Harrison, petnaestogodišnja djevojčica, „šest do sedam stopa visok, crn i dlakav. Stajao je kao čovjek ali nije tako izgledao. Počela sam plakati a onda sam otrčala da pozovem majku telefonom.“
Prvo viđenje je bilo u tri i trideset, popodne, što je jedna vanredna činjenica jer se većina naših žestokih strašila pojavljuje po noći. Terry Harrison, dječak od šest godina, rekao je da je lice te životinje bilo potpuno pokriveno dlakama, izgledala je kao da nema vrata a činilo se kao da je pod jednom rukom nosila mrtvog psa koji je bio sav krvav.
Narednih dana, neka čudna bijela svjetla i zelene „vatrene lopte“, bili su viđani na nebu oko grada Louisiana, u Misuriju. Noću su se često čuli užasni krici, različito opisivani, kao kad žena vrišti, beba plače ili bolno oglašavanje neke ranjene životinje. Neki ogromni tragovi su bili nalaženi, kao i crne dlake u šumama na brdu Marzolf, u blizini Harisson-ovog imanja. Šef policije, Shelby Ward, organizovao je potjeru od dvadeset ljudi i oni su pretražili cijelo područje. Iako je monstrum ostao sakriven, krici i užasan smrad neprestano su se ponavljali. Tim NLO istraživača iz Oklahoma City-a, posjetio je to mjesto i sasvim trezveno zaključio da se tu očigledno radi o iskrcavanju jednog monstruma iz letećeg tanjira. To je, kako su oni rekli, samo još jedan od dobroćudnih posjetilaca iz svemira.
Na kraju, Edgar Harrison je iselio svoju porodicu iz njihove male kuće i pokušao je da ju proda, međutim, nije bilo zainteresovanih. Niko neće monstruma za komšiju. Međutim, hiljade ljudi živi na teritorijama širom SAD, gdje se pojavljuju monstrumi. Ti ogromni, smrdljivi bipedi ostavljaju masivne tro-prstaste tragove svuda unaokolo. Jedan stanuje na području parka Brookside, kod mjesta Cleveland, u državi Ohio i viđan je skoro svake godine. Drugi već nekoliko godina često plaši kampere pored jezera Worth, kod rezervoara Forth Worth, u državi Texas.
U Floridi, „odvratni pješćani čovjek“ zasmrđuje mjesto Everglades još od pojave velikog NLO talasa, 1966-te godine. Gored iznad, uz obalu Atlanskog okeana kod mesta New Jersey, po obližnjem močvarnom terenu, tumara tzv. „Jersy Đavo“ već nekih 40 godina. California ima poznatog „Bigfoot-a“, ogromnog humanoida, koji vježba bacanje diska, bacanjem guma od kamionskih točkova. Dalje sjeverno, u Oregonu i Vašingtonu imamo monstruma po imenu „Sasquatch“. Čini se da je on turista iz Kanade. U Britanskoj Kolumbiji su ga toliko mnogo puta vidjeli da je novinar, John Green objavio jedan debeli katalog gdje je naveo sve njegove pojave. Američki indijanci su nazivala Sasquatch-a „Windigo“. On se kreće oko jezera Great Lakes, posebno u državama Michigan i Illinois, gdje su njegove aktivnosti primjećene svake godine.
Dva tinejđera, Cheryl Ray i Randy Creath, ugledali su dlakavog posjetioca iz svemira u junu 1973.g. Taj je bio pokriven bijelim dlakama, prema Miss Ray, iz Murphysboro-a, Illinois. Hodao je unaokolo na dvije noge kao čovjek i činilo se kao da nije obraćao nikakvu pažnu na zapanjeni par.
Prije nekoliko godina sam skupio jedan dokumentovani izvještaj o nekih 70 takvih slučajeva. Četrdeset četiri su opisivali stvorenje veće od čovjeka – sedam do deset stopa visoko. U deset slučajeva, to stvorenje se približavalo, pa čak i napadalo automobile i njihove vozače. U šest slučajeva, životinje kao što su psi, ovce i goveda, pronađene su mrtve i unakažene. U svakom slučaju, nije se igrati s tim stvorenjima.
Tokom cijele 1972.-ge godine, desetine ljudi u mjestu Pittsburgh, Pennsylvania, vidjeli su obrise visokih dlakavih monstruma. Stan Gordon, lokalni istraživač, intervjuisao je preko stotinu svjedoka. Par godina ranije, kad sam ja objavio moje vlastite nalaze, tvrdokorni NLO entuzijasti su podrugljivo urlikali. Sada, Gordon i drugi su potvrđivali neke od mojih čudnih otkrića. Na primjer, otkrio sam da su oboje, NLO i monstrumi, ciljali žene koje su imale menstruaciju. Takođe sam otkrio da su se nestanci životinja i njihovo unakazivanje, redovno dešavali na NLO/monstrum područijima. Gordon je otkrio da su psi, mačke, pilići i ovce nestajali ili doživljavali užasnu sudbinu prilikom pojave monstruma.
Tu se postavlja jedno važno pitanje: Ukoliko su ta stvorenja istinita, šta ona jedu? Očigledan odgovor bi bio – nikoga i ništa što bi oni poželjeli. Jedna životinja visoka sedam do deset stopa i teška par stotina kilograma (sudeći po dubinama njihovih tragova), morala bi imati žestok apetit. Ukoliko bi oni bili vegetarijanci, kao na primjer, slonovi, onda bi ostavljali bi iza sebe jedan širok trag od skršenog granja i lišća. Ukoliko bi oni bili karnivori, onda bi im zasigurno trebalo mnogo više od, tu i tamo, nekog psa ili mačke. Oni bi praznili cijele kokošinjce, gutali bi stada ovaca i kupili djecu na njihovom putu u obdanište.
Premalo je slučajeva nestanka životinja i njihovog ugibanja, na tim područjima. Čini se da su ti napadi simbolični, možda više iz razloga da podržavaju vjerovanje da se tu radi o stvarnim stvorenjima.
Međutim, hiljade goveda stvarno nestaju za vrijeme velikih NLO talasa, navodeći policiju da se upušta u potjeru za divljim guskama, misleći da imaju posla s kradjivcima goveda koji se služe avionima i helikopterima. Prvi nestanci goveda su zabilježeni tokom talasa „dirižabla“ u 1897.g. Porodica Hamilton je navodno vidjela objekat u obliku cigare kako prelijeće njihovu farmu u blizini Vernon-a, Kansas, u aprilu. „U tome je bilo šest najčudnijih bića koje sam ikada vidjeo“, rekao je Alexander Hamilton. Mrmljali su na nekom stranom jeziku a onda su spustili konopac, bacili laso na jednu od krava, uvukli je unutra i odletjeli. Taj događaj je bio ponavljan nebrojeno puta u skoro svakoj objavljenoj knjizi na temu NLO-a, tako da ga ovom prilikom samo ukratko pominjem. U današnjim vremenima postoji mnogo slučajeva sličnih ovome.
Postoji jedna stara religijska teorija koja tvrdi da demoni i bogovi trebaju fizičku materiju iz ovog svijeta da bi potpomogli njihovu vlastitu materijalizaciju. A kad se jednom materijalizuju u fizičkom obliku, onda se moraju stalno obnavljati kako bi održali taj oblik. Naravno, to takođe nalazimo i u mnogim pričama na temu vampira u srednjoj Evropi. Smrt i nestanci životinja i ljudi su uvijek pažljivo objašnjeni nekom vrstom fenomena koji je prihvatljiv u datim vremenima. Mi više ne vjerujemo u vampire, međutim, milioni nas sada vjeruju u leteće tanjire iz svemira a čak i u crvenooke monstrume.
Kalifornijski „bigfoot“ je tumarao po tamošnjim šumama kasnih 50-tih godina, a izvještaji o NLO-ima su ponovo oživjeli od 60-tih godina, pa nadalje. Međutim, najveća priča iz 58-me godine, nije uključivala bigfoot-a ili NLO. To se desilo u mjestu Riverside, California, noću, osmog novembra. Charles Wenzel je vozio ulicom Noth Mains Street, u Riverside-u, kad je užasna sablast iskočila ispred njegovog auta. Bila je najmanje šest stopa visoka, prema Wenzel-u, i napala je njegov automobil.
„To nije bilo ljudsko“, rekao je on. Imalo je duže ruke od bilo čega što sam ikad vidjeo. Kad je to vidjelo mene u autu, gurnulo je ruku iz vjetrobrana i pokušavalo je da me dohvati grebući me kanđama. To nije imalo nikakve uši. Lice mu je bilo okruglo. Oči su mu sijale kao nešto fluorescentno i imao je ispupčena usta. Bilo je pokriveno krljuštima kao lišćem.“
Wetzel je pritisnuo gas i to stvorenje je spalo s auta uz glasno krkljanje. „Mislim da sam ga udario“, rekao je policiji. „Čuo sam da je nešto udarilo u oplatu ispod auta.“ Na vjetrobranu auta su ostale dugačke ogrebotine ali ništa nije bilo nađeno na mjestu događaja.
Ovdje imamo jednu jednostavnu koincidenciju nad kojom bi se mogli zamisliti. Wetzel je donekle neobično prezime (koliko Wetzela poznajete?). U Zapadnoj Virđiniji postoji Wetzel County. Još od 1987-me godine, na tom području je bilo mnogo izvještaja o pojavi NLO-a. U 1967-moj godini, i ja sam tamo vidjeo svjetla u zraku, nekoliko stopa iznad vrha jednog grebena. Kad bi neki istraživač ispitao porijeklo Charles-a Wetzel-a, vjerovatno bi se ispostavilo da on potiče iz tog područja ili da ima rođake tamo.
Jedan od najvećih problema s kojim se istraživači susreću su velike poteškoće kod provjere starih slučajeva. Svjedoci se presele ili nestanu. Ako njihova priča dobije publicitet, onda ih počnu proganjati kojekakvi entuzijasti sa široko otvorenim očima, dobijaju anonimne pozive telefonom i čudna pisma, sve dok na kraju ne odluče da jednostavno negiraju cijelu stvar. Drugi sami sebe nagovore da prihvate neko racionalnu objašnjenje, neracionalnog događaja. Tako odluče da nisu vidjeli ništa osim meteora ili nekog prevaranta u čudnom kostimu.
Najgori problem kojeg sam primjetio tokom mojih vlastitih istraživanja nekih starih slučajeva bila je činjenica, pogotovo kod svjedoka koji su viđali monstrume, da oni umiru unutar 6 mjeseci, do dvije godine. Te utvare kao da su neko prokletstvo. Smrt bude obično prirodna, - infarkt, nesreća, dugotrajne bolesti. Drevni folklor je povezivao pojave demona s bliskom smrću. Možda tu ima više istine nego što mi to možemo priznati.
Prateći svjedoke novijih događaja, otkrio sam kod njih jednu neobično visoku stopu smrtnosti, samoubistava, emocionalnih poremećaja, razvoda braka itd. Na žalost, nikada nisam imao vremena da napravim jedan katalog takvih slučajeva i da te podatke statistički obradim kako bih potvrdio ovu špekulaciju. To je jedno od područja koje je potpuno zapostavljeno od strane vijernika u NLO-e/monstrume i njihovih organizacija.
Ukoliko smrt ili neka tragedija stvarno prati većinu ovih događaja, onda tu imamo jednu važnu vezu sa psi-fenomenima.
Pokrajina Tucker, u Zapadnoj Virđiniji, bila je domaćin crvenookog dlakavog monstruma, kroz cijelu 1960-tu godinu. On je bio viđen nekoliko puta tog ljeta u okolini sela Davis i Parsons. Jedna grupa kampera ga je opisala kao najmanje osam stopa visokog s kovrčavim dlakama preko cijelog tijela i sa dva oka koja su sijala kao žeravice. Nije baš lijepo mirisao a za sobom je ostavio ogromne tragove, čisto da dokaže da je bio tamo.
Međutim, viđenja u drugim dvjema pokrajinama su bila važnija. Najvažnije je bilo ono koje je, naravno, bilo najviše ignorisano od strane novinara. To je bio jedan od rijetkih slučajeva kod kojeg je došlo do pojave elektro-magnetnog efekta, istovremeno s pojavom monstruma. U stvari, očevidac W.C. Pristley je tvrdio da mu je to stvorenje pokvarilo sistem paljenja motora na autu.
U oktobru 1960. godine, Pristley se vozio kroz šumu Momonongahela, oko tri milje sjeverno od mjesta Marlington, u Zapadnoj Virđiniji. Marlington je oko 60 milja južno od Parsons-a. Oba mjesta su na autoputu 219. Grupa njegovih prijatelja se vozila u malom autobusu ispred njega. Iznenada, motor njegovog automobila koji je sve do tada „preo kao mačka“, iznenada se zakašljao i ugasio. Dok je vozio u leru tražeći mjesto gdje da stane, ugledao je ogromnu zvijer nakostriješenu kao dikobraz, kako stoji sa strane puta i pilji u njega s očima koje su bile kao žeravice.
Čovjek i zvijer su piljili jedno u drugog, dugo vremena. Pristley nije mogao odrediti koliko dugo. Ljudi u autobusu ispred su primjetili da njega više nema iza njih, pa su se zaustavili i krenuli natrag.
„Ne znam koliko dugo sam sjedio tamo“, rekao je on, „sve dok prijatelji nisu primjetili da me nema, pa krenuli natrag“. Izgleda da se monstrum uplašio autobusa, pa je opustio dlake i na moje iznenađenje, čim je to uradio, moj auto se opet upalio. Nisam rekao prijateljima šta sam vidjeo. Kad se autobus zaustavio, ta zvijer je pobjegla.“
Međutim, Prisley-eva noćna mora nije bila završena. Kad je nastavio da prati autobus, njegov auto je opet počeo da zastajkuje. Varnice su izljetale ispod haube kao da je došlo do nekog kratkog spoja. Opet se našao vozeći u leru neko vrijeme dok se nije zaustavio sa strane puta. I opet, vidjeo je čudnu životinju kako stoji pored ceste i pilji u njega s ogromnim svijetlećim očima. Autobus se opet vratio i ta stvar je nestala u šumu.
„Elektrode na svjećicama mog auta su bile potpuno izgorile“, žalio se Pristley kasnije.
Da sam ja bio tamo 60-tih godina, pokušao bih utvrditi koliko dugo su njih dvoje piljili jedno u drugo (vremenski element je veoma bitan u takvim slučajevima.) Pregledao bih Pristley-eve oči na znakove konjuktivitisa a takođe bih skupio podatke iz istorije njegovog života. Ljudi koji viđaju te stvari, često imaju neka vidovnjačka iskustva iz prošlosti, - proročke snove, slušanje čudnih zvukova po noći, viđenje patuljastih figura dok su bili djeca itd.
Naši zapisi o dlakavim spodobama su skoro beskonačni a njihov uzorak je stalno isti. Pouzdani svjedoci prijave da su vidjeli neuhvatljivog Velikog Dlakavog Monstruma (VDM). Pokreću se masivne potjere. Nalaze se tragovi. Međutim, za samo stvorenje se čini da se pretvorilo u vazduh.
Clanton, Alabama, 1960-ta godina: Nekoliko svjedoka je vidjelo jedno ogromno, devet stopa visoko stvorenje. Tragovi su pronađeni. Organizovana je potjera. Nema rezultata.
Madison, Indiana, 1962.g.: Nekoliko farmera je vidjelo jednog dlakavog humanoida. Tragovi su pronađeni. Organizovana je potjera. Nema rezultata.
Lost Gap, Mississippi, 1962.g.: Mnogo izvještaja o ogromnom, devet stopa visokom biću sa svijetlećim zelenim očima. Lokalna policija je bila ubijeđena da to biće postoji. Helikopteri i psi su bili korišteni u velikoj potjeri. Biće je pobjeglo.
U 1964.g. opet je bilo viđeno nešto visoko devet stopa, od strane mnogih svjedoka kod jezera Sister Lakes, Michigan. Grupe lovaca su uzaludno pokušavale da uđu u trag tome. Iduće godine se to opet pojavilo kod mjesta Monroe, Michigan. Gospođa Rose Owen i njena kćerka, Christine Van Archer su rekle da je monstrum, visok sedam stopa koji je dahtao i režao kao bijesan pas, skočio na njihovo auto i zgrabio Christine za kosu. Onda je zadobila masnicu ispod oka prilikom tog incidenta. Druga djevojka, Shirley Morrin, osamnaest godina stara, iz mjesta Temprance, Michigan, izjavila je da je slična zvijer skočila na njeno auto, razbila staklo i ogrebala joj ruku. Kao i obično, obrazovana je potjera koja je obuhvatila svaki kvadratni metar tog područja. Svi ti događaji su se dešavali u blizini kontroverzne atomske centrale. Viđenje letećih tanjira na tom području je bilo sasvim uobičajeno a tu se desio i jedan poznati NLO talas, u martu 1966.g. NLO-i pokazuju jedno nesumnjivo veliko interesovanje za atomske centrale širom svijeta. U centrali Fermi se 60-tih godina dogodila jedna „nemoguća“ sabotaža. Strani objekti su nekako bili ubačeni u atomski materijal, uprkos činjenici da je centrala bila strogo čuvana (kasnije su je zatvorili).
U julu, 1966.g. jedan ogromni dlakavi monstrum se navodno prošetao ulicama mjesta Jessore, u Istočnom Pakistanu, ubivši četvoro ljudi. Svjedoci su se zaklinjali da to nije bio tigar ili neka druga životinja. Pozvana je bila i vojska i tokom potrage ništa nije bilo pronađeno. To nikada nije bilo uhvaćeno.
Istog mjeseca, na trideset prvi dan, pet ljudi u autu zaglavljenom u pijesak, na plaži Presque Isle, u mjestu Erie, Pennsylvania, navodno su vidjeli slijetanje jednog svijetlećeg letećeg tanjira. Bili su užasnuti kad se jedna visoka figura približila njihovom autu u noći. Kasnije su, na tom mjestu, bili pronađeni veliki tragovi u pijesku. Nekoliko dana kasnije, visok dlakav entitet se pojavio kod jednog malog jezera, u mjestu Edinboro, Pennsylvania, osamnaest milja od mjesta Erie što je nagnalo studente koledža da se daju u potjeru za njim. Iako su oni tvrdili da su vidjeli to stvorenje, ono je uspjelo da im umakne, kao i obično.
Južna Amerika takođe nije isključena. Između 1952.g. i 1965.g, nije bilo manje do osamanest dobro dokumentovanih slučajeva u kojima su ljudi iz Venecuele, Argentine i Brazila bili napadnuti i povrijeđeni od strane neidentifikovanih dlakavih životinja u ljudskom obliku. U nekoliko tih slučajeva očevidci su tvrdili da su ta stvorenja dolazila iz letećih tanjira koji su sletjeli na zemlju.
U maju 1964.g., vozač kamiona Alberto Kalbermatter, vozio se jednim napuštenim putem kasno noću, blizu mjesta Resistencija, Argentina, kad je jedno devet stopa visoko stvorenje iskoračilo ispred njegovog vozila i užasno glasno urliknulo. On je rekao da je bilo pokriveno dugom crnom dlakom. Lokalna policija je rekla novinarima da je par dana ranije na istom mjestu u krošnjama drveća viđen jedan čudan svijetleći objekat.
Španija je imala talas monstruma u januaru-februaru 1968.g. Jedna visoka životinja slična majmunu, s dugim rukama, viđena je od strane mnogih kod mjesta Gerona, izvan Barcelone. Iza sebe je ostavila tragove koji nisu bili ni majmunski ni ljudski. Opet, grupe vojnika i policajaca su pretražile cijelo područje. Madridski list Arriba je tada izvijestio: „Ovo područje je u stanju panike“.
Vijernici u monstrume – a sve veći broj ljudi vjeruje u to da su te stvari stvarne životinje, - pokušavaju da objasne simultanu pojavu NLO-a kao običnu koincidenciju. S druge strane, vijernici u NLO-e, uglavnom nastoje da vjeruju u to da leteći tanjiri nemaju nikakve veze s dlakavim monstrumima. Međutim, obje strane, očevidci NLO-a i oni koji vide monstrume, pate od istih posljedica: konjuktivitis, pojačana žeđ, glavobolje i bolovi u mišićima. U dosta lučajeva, motoristi su morali pregledati svoja vozila zbog gašenja njihovih motora, nakon iskakanja monstruma iz šume ili šipraga, ravno pred njih. Očigledno, postoji jedna veza između tih manifestacija i superspektra.
Oboje, oni koji vjeruju u NLO-e i vijernici u monstrume, nisu bili nimalo oduševljeni kad je šezdesetdevetogodišnji farmer iz Winsconsin-a prijavio susret sa NLO-om i njegovim dlakavim pilotom, u decembru 1974.g. William Bosak se vozio kući na njegovu farmu kod mjesta Frederic, Winsconsin, oko 10:30 naveče, kad je vidjeo nešto parkirano nasred ceste. Kad je usporio, primjetio je da se radi o jednom okruglom objektu sa zakrivljenim prednjim dijelom, napravljenim od stakla.
„Tamo unutra sam mogao vidjeti figuru s rukama podignutim iznad njene glave“, izjavio je Bosak. „Ta figura je imala četvrtasto lice s dlakama koje su izlazile sa strane njene glave. Uši su joj bile uske i dugačke. Ruke su joj bile smeđe i dlakave a po tijelu kao je imala neko krzno.
To stvorenje se činilo većim od visokog čovjeka i imalo je izbuljene oči“. Gospodin Bosak je stisnuo papučicu gasa i zaobišao taj objekat. „Kad sam zaobilazio tu stvar,“ rekao je, „u autu je postalo tamno kao da sam ušao u neku sijenku i čuo sam neko šuštanje kako kad jednom stranom auta okrzneš neku granu.“
„Kad sam stigao kući, mojoj ženi i sinu nisam odmah rekao ništa o tom događaju. Bio sam toliko prokleto prestrašen da nekoliko dana nisam smjeo izaći napolje iz kuće po noći“, priznao je on. „Sada sam se oporavio od tog šoka, međutim, bio sam potresen nekoliko sedmica.“
Kod sličnih incidenata u Švedskoj i Južnoj Americi, neki svjedoci su se čak i hrvali s krznatim svemircima i tvrdili da su ta stvorenja nevjerovatno jaka i čvrsta dok bi se nož odbijao od njihovih tijela. U 1950-tim, Venecuela je imala epidemiju „krznatih malih ljudi“ praćenih letećim tanjirima. U Sovjetskom Savezu i Kini, visoka dlakava stvorenja su često viđana tokom poslednjih 100 godina i kao sjevernoamerički Sasquatch i Bigfoot, nijedno nije bilo nikad uhvaćeno i ispitano. Irska takođe ima dugu tradiciju „divljih ljudi“ koji žive u šumama.
Ti dlakavi humanoidi su vjerovatno isto stvarni kao i mali svijetleći zeleni ljudi. U 1966.g. u Maleziji je bilo dosta izvještaja o pojavi stvarnog King Konga – dlakavog „majmuna,“ ne manje od 25 stopa visine. Ljudi u Novoj Skotiji su vidjeli jednog 18 stopa visokog, u 1969.g. Bilo kakva životinja te veličine bi sigurno svakodnevno konzumirala velike količine hrane i ostavljala bi iza sebe svakojake dokaze toga, međutim, ova stvorenja ne ostavljaju iza sebe čak ni govna koja bi mi mogli proučavati.
Nekoliko fotografija je napravljeno (veoma malo) i jedan veoma kratak film. Međutim, postoje hiljade fotografija kojekakvih duhova a dosta njih i neuhvatljivog Nessi-a, devedeset stopa dugačkog serpenta iz jezera Loch Ness, u Škotskoj.
Jedan od asova u proganjaju Nessi-ja, F.W. Holiday, pretvorio se iz vijernika u skeptika, nakon godina potjere za jezerskim monstrumom iz Velike Britanije. Prije nekoliko godina, bilo je mnogo pouzdanih izvještaja o pojavi gigantskih morskih zmija u jezerima Irske i nakon što je Mr Holiday istražio stvar, otkrio je to da su jezera gdje su se ta stvorenja pojavljivala bila veoma plitka, oko šest stopa i puna ribe. Jedan morski serpent bi sigurno poremetio ekološku ravnotežu u jednom malom jezeru tokom jednog popodneva, gutajući tamošnje riblje stanovništvo.
Takođe smo povremeno dobijali i izvještaje o dinosaurusima koji su užasavali nepripremljene kampere i motoriste u Italiji, Francuskoj i na srednjem zapadu SAD. Oni su ostavljali iza sebe odgovarajuće dinosaurske tragove, međutim, kao obično, kad su gomile policajaca i lovaca pokušale da im uđu u trag, ovi bi se jednostavno isparili u zrak.
Gdje se to dinosaurusi sakrivaju? Ili, oni serpenti od 90 stopa? Ili, oni 18 stopa visoki humanoidi? Da li to oni otpužu u neku skrivenu mrežu dubokih pećina, kako neki vijernici tvrde?
Mnogo je vjerovatnije da to nisu stvarne životinje, nego distorzije naše realnosti, ubačene u naš vremensko-prostorni kontinuum od strane jedne obijesne sile iz superspektra. Navedena čvrstoća nekih od tih stvorenja indicira da ona nisu od krvi i mesa, nego su sačinjeni od vrlo sabijenih atoma sličnim plutonijumu. Isto tako, radioaktivni metali od plutonijuma koje pravi čovjek, propadaju vrlo velikom brzinom. Plutonijum je veoma težak i potrebno ga je samo pet kilograma da bi se napravila atomska bomba.
S obzirom na to da energetske mase u superspektru mogu mijenjati svoje frekvencije i kretati se prema gore ili dole u EM spektru, možemo pretpostaviti to da one mogu manipulisati atomsku strukturu i ulaziti na našu ravan egzistencije, stvarajući atome koji se uklapaju s našom atomskom strukturom. Naši drevni pretci su nazivali taj proces – transmogrifikacija. Teži, čvršće sabijeni atomi sa gušćim poljem orbitrirajućih elektrona, otpuštaju svoju energiju veoma brzo. Plutonijum je veoma nestabilan elemenat podložan spontanom sagorijevanju. Ovdje možemo zamisliti da kad energije superspektra podese svoje vibracije na našu realnost, onda se one mijenjaju u kratko-živeće atome neobične gustine. U početnom vremenu njihovog stvaranja, transmogrificirani entiteti su relativno bezopasni za nas, međutim, kad počne njihovo propadanje, oni onda odašilju velike količine elektrona i radijacije koja može nauditi ljudima i životinjama, na isti način kako nam i leteći tanjiri mogu naštetiti.
Drugi sporedni produkt atomske razgradnje je jedan čudan efekat na električne aparate. Elektroskop je jedan od prvih uređaja koji je bio otkriven za testiranje radioaktivnih materijala. On se jednostavno sastojao od dva zlatna listića koji su visili na metalnom štapu unutar jedne boce. Zlatni sprovodnici su bili naelektrisani statičnim elektricitetom i odbijali su se jedan od drugog. Kad je radioaktivna supstanca bila držana iznad metalnog štapića, onda bi se listići zlata međusobno privlačili i njihovi naboji bi bili momentalno otpušteni. Isti efekat može narušiti elektrosko paljenje, poremetiti prijenos struje u dalekovodima i ometati telefonsku komunikaciju, ne zbog nekih elektromagnetnih efekata, nego zato što energetsko polje radioaktivnog monstruma ili NLO-a, privremeno ulazi u interferenciju sa elektronima u žicama. Elektricitet ne može proći kroz žicu koja je zahvaćena energetskim poljem sve dok ono ne bude odstranjeno.
Neki od naših smiješnih monstruma ostaju na određenom području nekoliko dana gdje budu viđeni od strane nekoliko svjedoka i na kraju nestanu. Tokom tog perioda dolazi i do nasumičnih napada na domaće životinje, zato što monstrum, na neki način, obnavlja svoju opadajuću energiju uz pomoć zemaljske životinjske materije. Međutim, to je jedna bitka u kojoj nema pobjede jer monstrum mora, na kraju, da se „istopi“, ostavljajući iza sebe ništa drugo do užasan smrad.
U nekoliko slučajeva, pojavljivao bi se NLO i usmjeravao na njih jedan jak svjetlosni snop. Monstrumi bi nestajali ostavljajući iza sebe samo ostatke silikon karbida (SiC), jedne vrlo čvrste kristalne supstance koja je bila nalažena na stotinama mijesta gdje su viđeni NLO-i i monstrumi, širom svijeta. To se često pogrešno smatralo pepelom ili čađu od nekog šporeta. Logički, to je sve što ostaje iza jednog procesa transmogrifikacije.
Činjenica da su NLO-i bili viđani kako „napadaju“ entitete uz pomoć svjetlosnih snopova, inspirisala je teorije da leteći tanjiri obavljaju policijsku ulogu u našu korist, štiteći nas od monstruma. Na prethodno pomenutom mjestu viđenja monstruma, Presque Isle, visoki dlakavi monstrum se približio grupi svjedoka u autu. Jedan svijetleći objekat se pojavio u zraku ispaljujući svjetlosne snopove u svim pravcima i monstrum je nestao. Njegovi tragovi su bili nađeni na pješćanoj plaži a jedna mala količina silikona i silikon karbida, bila je nađena na mjestu gdje su tragovi naglo prestali.
Vijernici u NLO-e bivaju neprestano razočarani nalascima silikonskih spojeva – jedne od najuobičajenijih materija na zemlji – na mjestima pojave NLO-a. Oni bi radije da se na tim mjestima nađu neki egzotični, nepoznati metali koji „nisu od zemlje“.
Kao uvod u veliki talas NLO-a u SAD, u 1947.g., iznad Skandinavije su se pojavile „rakete-utvare“ koje su ostavljale iza sebe velike količine silikon karbida. Najvažniji NLO događaj u 1947.g., kompleksna misterija Tacoma zaljeva, takođe je proizvela veliku količinu „šljake“.
Mi ne znamo mjesto odakle nam dolaze leteći tanjiri i monstrumi, međutim, znamo gdje idu. Ti jadnici se bukvalno istope.
nastaviće se...
|