Možda ovo osnovno nerazumijevanje i konfuzija proističu iz toga što živimo u realnosti koja nije namijenjena za normalne ljude?! Tako, u njoj imamo polu-normalne ljude i nenormalne ljude ili nenormalne ljude i žestoko-nenormalne ljude. S vremena na vrijeme, neki od ovih što su polu-normalni, osjete da ovdje nešto nije u redu, pa bi onda da postanu nešto drugo ili da odu negdje drugdje, mada, kao takvi, teško da mogu prispjeti na bolje.
Međutim, u ovoj realnosti i u stanju u kakvom jesmo, možemo ostvariti određen nivo svjesnosti kako bi razumjeli to da se - ne možemo razumjeti:
Citat:
Gurđijev: "Ovaj ‘vanjski krug' kome mi pripadamo i kojeg jedino znamo, je krug mehaničkog čovječanstva. Prvi znak po kome se taj krug raspoznaje je taj što među ljudima koji mu pripadaju nema niti može biti zajedničkog razumijevanja. Svako razumije na svoj lični način, i svako drugačije.
Ovaj krug se ponekad naziva krugom ‘jezičke zabune’, tj. to je krug u kome svako priča svojim jezikom, gdje niko nikoga ne razumije, niti se iko trudi da ga drugi razumiju.
U ovom krugu jedno zajedničko razumijevanje između ljudi je nemoguće, osim u rijetkim slučajevima u vezi stvari koje nisu od nekog ozbiljnijeg značaja i koje se nalaze u okviru granica datog stvorenja.“
U ovoj, kontrolisanoj realnosti, imamo na raspolaganju određene elemente koje nam je kontrolni sistem stavio na raspolaganje a mi na osnovu njih stvaramo sliku svijeta i sebe u njemu (tzv. “svjetonazor”), svako na svoj način. Pored toga, čini se da nas je isti sistem opremio i jednim “mehanizmom” za očitavanje tih elemenata, odnosno, ove realnosti i za interakciju s njom. Ukoliko bi posudili terminologiju od Kastanede, taj “mehanizam” ili “entitet” možemo nazvati – “strana instalacija”.
Tako bi mi ovdje podrazumijevali jednu grupu “stranih instalacija” u humanoidnim fizičkim tijelima, uredno priključenih na “neorgansku inteligenciju” (AI). Svaka “strana instalacija” očitava realnost u subjektivnom smislu, na “svoj” način (tj. u skladu sa svojim programskim sklopom) a sve u okviru načina koji su dozvoljeni ili pod kontrolom od strane AI. S obzirom na to da “strane instalacije” ne dolaze iz istinske realnosti, odnosno, da su proizvod jedne vještačke inteligencije, one same po sebi nisu u stanju da percipiraju objektivnu realnost. One jednostavno nisu njen dio. Kad bi “strane instalacije” percipirale i razumijevale realnost objektivno, onda se tu ne bi imalo šta puno diskutovati. Ono što bih ja vidjeo, vidjeli bi i drugi. Ono što bi drugi vidjeli, vidjeo bih i ja. Tako bi bilo i sa razumijevanjem. Zajedno s tim bi išla i jedna odgovarajuća svjesnost koja bi nam omogućavala jednu optimalnu interakciju s realnošću, kakva god ona bila, pa tako i svjesnu egzistenciju, bez patnje.
Međutim, u stanju u kakvom jesmo, mi jednostavno ne možemo percipirati realnost objektivno. Čak i kad dobijemo informaciju da smo kao bića opremljeni “stranim instalacijama”, mi ćemo, kao “strane instalacije” tumačiti tu informaciju na jedan takav način, da nam ona ne naruši trenutni status, mir, ravnotežu i egzistenciju. Ukoliko dobijemo informaciju da je oslobađanje od “strane instalacije” moguće, mi to ne možemo razumjeti jer kako i zašto da se oslobađamo od samih sebe?! Strana instalacija je naša ličnost a sve što znamo o sebi je – naša ličnost.
Znači, ja u ovom mom fizičkom tijelu imam i svoju ličnost, zajedno s kojom ide i njeno ime i prezime a sve što znam o sebi je… ona… tj. ja… tj. ”strana instalacija” ?! A, baš sam pomislio da sam zajeban tip!? U stvari, ona je ta koja valjda zna “sve” o sebi a ne ja. Ko bi tu bio ja, pojma nemam?! Uh, a možda sam ja, u stvari,… anđeo… samo mi to nije jasno!? Možda jesam a možda i nisam?! Ili sam ja ta instalacija koja se samoposmatra jer znamo da kao “strane instalacije” imamo čak i sposobnost disocijacije. Postoje čak i tehnike gdje nas mogu rascjepkati na stotine komada a onda uz pomoć šifri šetati iz jedne “pod-instalacije” do druge “pod-instalacije”, pa onda… treće… četvrte… itd. Ili sam možda ja “strana instalacija” koja je programirana da bude “borac-protiv-matriksa” (isto kao onaj
Mujo?!). Pošteno rečeno: Pojma nemam!
Kastaneda reče da se čovjek može osloboditi od mene, hoću reći, od “stane instalacije”, međutim, ukoliko mu to uspije, onda više nema ničega što će da mu nalaže šta da misli i šta da radi!? Nama, stranim instalacijama je tako nešto teško i zamisliti. Čuj, pa ko će da razmišlja ako nećemo mi?! Bez našeg razmišljanja, ova civilizacija sigurno ne bi doživjela ovakav jedan procvat!
[Vježbe radi, zamislimo jedan internet-forum gdje se okupila grupa “stranih instalacija” koje su pročitale Kastanedinu knjigu Aktivna strana beskraja i gdje one diskutuju temu pod naslovom: “Oslobađanje od strane instalacije”!? Čak i kad bi se tako nešto desilo, da li bi mogli očekivati od njih nadolazak do stvarnog ili efikasnog rješenja te problematike? Ne ide, brate. Tako, kod njih nećemo čak ni primjetiti jednu takvu tendenciju jer na primjer, one će se radije upustiti u jednu žučnu diskusiju na temu “pomijeranja skupne tačke” i drugih folova, nego dovoditi u pitanje svoju funkciju i egzistenciju. Da li bi se tu, među učesnicima diskusije, teoretski, mogao uspostaviti jedan koncensus u smislu – da bi se prvo svi trebali riješiti svoje “strane instalacije”, pa onda diskutovati tematiku “pomijeranja skupne tačke” (kasnije se možda ispostavi da se tu nema šta pomijerati?!) ]
Naravno, ostaje pitanje, kako bi izgledalo jedno ljudsko biće, bez nas, “stranih instalacija”?! Da li bi, u stvari, jedno ljudsko biće bez “strane instalacije” bilo – istinsko ljudsko biće, odnosno, normalno ljudsko biće?! Nadalje, tu bi bilo još nekih pitanja tipa, - da li smo mi možda nekada davno bili normalni, pa nas je neka inteligencija zarobila i instalirala nam ovu “stranu instalaciju” s kojom se mi sada identifikujemo? Tako, ne znajući kako izgleda neko ko je stvarno normalan, kako razmišlja i kako se ponaša, mi sebe smatramo normalnim. Neki tvrde da ludaci u jednoj ludnici, obično smatraju sebe normalnim?! Ili, u nedostatku normalnih ili istinskih ljudskih bića, mi možemo sasvim slobodno da foliramo da smo oni, naravno, sve dok njih nema. A kad bi se neki od njih i pojavili među nama, s naše tačke gledišta, oni bi bili ti koji su – nenormalni.
Šta mi stvarno ZNAMO, kad su bitne stvari u pitanju kao što je priroda ove realnosti i naša egzistencija? Dakle, vjerovanja se ne pikaju. Da li nakon smrti idemo u raj ili pakao? Kako je u raju? Šta se tamo zbiva? Kako pakao stvarno izgleda? Kakve uslove treba ispuniti da bi se tamo dospjelo? Da li se reinkarniramo, kako i da li nas se tu šta pita? Da li postoji karma? Da li nastavljamo sa životom negdje drugo, u nekoj drugoj oblasti egzistencije? Ili potpuno nestajemo? Od koga/čega to zavisi? Kakav je mehanizam funkcionisanja ove realnosti? Kakva je njena stvarna priroda?
MI TO NE ZNAMO! Ništa od toga mi ne znamo!
Vjerovanja se ne pikaju zato što ih stvaramo uglavnom na osnovu kontrolisanih informacija i na osnovu kontrolisane i iskrivljene percepcije. U kontrolisanoj realnosti, možemo imati jedino kontrolisane (dez)informacije, pa tako i kontrolisana vjerovanja i kojekakve svjetonazore formirane na osnovu njih, a vidjeli smo kako izgleda kad ih predočavamo drugima, odnosno, kad diskutujemo te stvari na kojekakvim forumima.
Sad, kad kao takvi, uz pomoć jednog procesa opservacije, zaključimo da ga pušimo češće ili više nego što bi statistički trebali (kao u onom vicu, gdje je Mujo sudjelovao u orgijama koje su se odvijale u mraku), na individualnom ili grupnom nivou, onda se pitamo zašto je to tako i da li je moguće popraviti situaciju?! Imamo čula vida, sluha… imamo emocije i osjećanja... Možemo vidjeti i nepravdu svuda oko nas. Kad posvetimo malo dublju pažnju bilo kom segmentu ovog društva, možemo vidjeti jednu laž… veću laž… još veću laž… ogromnu laž… Isto tako i kad se (pošteno) zagledamo malo dublje u sebe same… Da li u jednoj lažnoj realnosti, naseljenoj lažnim entitetima, uopšte, možemo drugačije očekivati?!
E, tu se sada može javiti i jedno nezadovoljstvo situacijom na terenu i početi tražiti izlaz?!
Međutim, pošto živimo u kontrolisanoj i lažnoj realnosti, naravno – i izlazi su kontrolisani, odnosno, lažni. Nadalje, postavlja se i pitanje – ako su naše ličnosti ili “strane instalacije” lažne po svojoj suštini, onda one kao takve nisu nigdje drugo ni prispjele. Lažno može egzistirati samo u lažnom. Znači, možemo se varakati – ‘vako a možemo i – ‘nako, što uglavnom i radimo. Tako, kontrolni sistem je doskočio ovom problemu stvaranjem drugih lažnih realiteta i entiteta, odnosno, načina egzistencije, te ih on tako nudi onim “stranim instalacijama” koje su “uznapredovale”, pa postale nezadovoljne ovdašnjim životnim uslovima i koje imaju potencijal da talasaju ili mijenjaju status quo.
Tako nam isti izvor nudi “napredak” u smislu jedne “ljepše” egzistencije, naravno, uz određene uslove koje kandidati trebaju da ispune i sve to ide na povjerenje i u skladu sa željnim razmišljanjem kandidata.
(Tu dinamiku sam već opisao u tekstovima Kontejneri i
Hiperdimenzionalni napadi, tako da to ovdje neću ponavljati.)
Dugi realiteti nam se predstavljaju kao “viši” a entiteti koji tamo obitavaju (što je takođe upitno jer je pitanje ko/šta nam se tu javlja?!) kao “napredniji”. Tako, u višim oblastima egzistencije imamo kojekakve “duhove-vodiče”, “uzašle majstore”, “anđele”, “arhanđele”, “bogove” i ko zna šta, a informacije o tim entitetima i realitetima smo dobili iz “kredibilnih” izvora kao što su “svete knjige” ili “direktno” od njih, uz pomoć kanaliziranja a takođe i od nekih ovdašnjih “stranih instalacija” kojima je na kratko obezbijeđen pristup tim zonama ili koje su čule ili čitale nešto o tome. (Čini se da te zone nisu namijenjene za istinska ljudska bića ili ukoliko istinska ljudska bića postoje, onda ona nisu zainteresovana za njih?!)
Naravno, sve ovo ide na povjerenje a stvari se ne mogu provjeriti jer procedura napretka u pravcu anđeoskih zona, istovremeno podrazumijeva i povisivanje svojih frekvencija, teoretski naravno, pa tako, kad neko povisi svoju frekvenciju dovoljno da pređe “gore”, ne može se više vratiti ovamo dole, u zonu niskih frekvencija, da nam kaže kako je tamo “gore”.
Znači, sve što imamo u vezi s tom tematikom su… vjerovanja. (U ovoj realnosti, vjerovanja se visoko cijene, pa tako u nekim segmentima društva “stranih instalacija”, ona koji je bolji vijernik, ta bolje kotira). S obzirom da je u ovu realnost “stranih instalacija” ubačena masa različitih vjerovanja, one su se međusobno podijelile na osnovu toga, koja vjeruje u koje vjerovanje a vjerovanja su izjednačena sa znanjem.
U stvari, drugačije ni ne može sve dok nismo u stanju da vidimo realnost objektivno a dizajnirani smo tako da ne možemo biti u stanju da je vidimo objektivno, nego da smatramo objektivnim sva “naša” subjektivna viđenja, vjerovanja, razmišljanja itd. I tako se stalno vrtimo ukrug, čak i kad se nalazimo u potrazi za istinom a njen pronalazak nam ne odgovara jer nam ona negira objektivnu egzistenciju.
Pored svega ovoga, neki izvori tvrde čak i to da se mi, ovakvi kakvi jesmo, možemo i probuditi!? Znači, nije samo da imamo mogućnost da možemo postati uskrsnuti majstori, anđeli, bogovi itd. i kao takvi, otići odavdje negdje drugo; nije samo da ne moramo postati oni, da bi dospjeli do raja a svi znamo da je tamo super jer tako piše u “svetim knjigama”; nije samo da imamo mogućnost da čekamo na službene spasioce tipa Isusa, Kalkija, Mahdija itd. koji, kako nam kažu službeni religijski izvori, samo što nisu stigli a mi sve što trebamo, to je da im uskočimo u krilo; nije samo da možemo da čekamo na tzv. Talas, koji takođe dolazi u pomoć, tako što će nas prenjeti u više zone; nego, imamo mogućnost i da se probudimo ovdje gdje jesmo, pa da onda, napokon, počnemo da živimo u budnom stanju, onako, svjesno, kao normalni ljudi, ovdje… gdje… jesmo... Hm, pitanje je da li bi normalan čovjek uopšte htjeo živjeti ovdje a takođe imamo slučaj da ne poznajemo nikoga ko je ostvario tako nešto, tj. postao normalan. Jedino što možemo, to je da slušamo od drugih “stranih instalacija” o tome i da im vjerujemo na riječ. Znači, opet… vjerovanje?! Tako, kako god okrenemo, dupe nam dođe otpozada.
Kad sve ovo uzmem u obzir, pitam se da li tuđe izmišljotine moraju imati ikakvu prednost nad mojim ličnim, bez obzira na to, iz koliko “kredibilnih” izvora one dolazile? I zašto ja ne bih izmišljao stvari sam za sebe i vjerovao u njih? Ionako je sve iluzija, uključujući i mene. Ničija iluzija, po samoj svojoj suštini, ne može imati prednost nad drugima. Naravno, ja ću to pošteno, tj. kakvu god kosmologiju da izmislim, - neću je nametati drugima. Tako, možda bi najpoštenije bilo, kad bi svako izmišljao ili zamišljao za sebe samog, bez kopiranja i praćenja tuđih izmišljotina i bez nametanja svojih izmišljotina drugima, tako da izbjegnemo formiranje tzv. “koncenzusnih izmišljotina” (kad se veći broj ljudi složi oko neke izmišljotine, pa počnu da ju slijede, reklamiraju i nameću drugima) koje kao malo žešće gluposti, mogu u ovoj realnosti postati i - zakonom zaštićene.
Dobro, s obzirom da nisam nimalo impresioniran ovima koji nam se od davnina predstavljaju kao uzašli majstori, duhovni vodiči, anđeli, arhanđeli, bog/bogovi… itd., zamisliću da postajem - Istinsko ljudsko biće. Dakle, normalan čovjek, što bi se reklo. Prema nekim mojim shvatanjima, on bi trebao da bude:
1. Nezavisan od bilo kakvih tuđih kosmologija, ideologija, učenja itd.
2. Nezavisan od bilo kog “autoriteta”, “odozgo” ili odozdo; dakle, on kao jedno individualno ljudsko biće, ne može biti ničiji sljedbenik, niti može imati svoje sljedbenike.
3. Human i savjestan, po samoj svojoj suštini (što isključuje svaku manipulaciju i povređivanje drugih ljudskih bića)
…dovoljno za početak...!?
..