Peti dio
Tako, prvi nivo hiperdimenzionalne intevencije ili napada, obično podrazumijeva premiještanje “odmetnika” u - drugi kontejner, koji će zadovoljiti njegove potrebe i dok god on bude tamo, biće bezopasan po sistem. Kontrolni sistem tu obično upošljava cijelu jednu paletu mamaca a ponekad i neke sinhronicitete, tako da meta napada čak može steći dojam kako je vođena jednom božanskom rukom u pravcu koji obećava. Tako ona nastavlja da se brčka do daljnjeg u novom kontejneru čiji sadržaj obećava daleko više od onog prethodnog.
Ukoliko individua uspije da se razvije unutar kontejnera u kojem se nalazi, te joj on postane tijesan, biće joj ponuđen novi kontejner, čiji sadržaj joj može izgledati kao skrojen po njenoj mjeri, mada čovjek može imati dojam da je sam našao ono što mu odgovara.
**
Tako, gdje god se nalazio i koliko god kontejnera promijenio, čovjek će obavljati funkciju koja mu je namijenja. Biće izvor hrane/energije za drugu oblast postojanja a neki će kao žrtve otmica biti uključeni u “specijalne projekte” kontrolnog sistema.
(Tematika u vezi s otmicama je diskutovana na ovom forumu pod temom abdukcije, tako da ću ja to ovdje pokušati zaobići, koliko je moguće.)
Ovdje sada možemo nastaviti diskutovati i jednu mogućnost koju možemo nazvati:
Izlazak iz kontejnera
Za razliku od prehodnog dijela, gdje većinu navedenih elemenata mnogi od nas mogu vidjeti, ovdje ćemo morati baratati i sa nešto manje vidljivim elementima ili indikacijama, na osnovu kojih bi se teoretski mogla razumjeti mogućnost izlaska, što možemo nazvati i jednom “radnom hipotezom”.
Čini se da postoje neki uslovi za izlazak iz kontejnera?! Da bi se uopšte razmišljalo o izlasku napolje, čovjek prvo mora shvatiti to da se nalazi u kontejneru. Drugi uslov bi bio da on ima sve tri komponente bića.
Ukoliko uzmemo u obzir to da ja postavka o izmiješanosti populacije na ovoj planeti istinita (ovdje bi trebalo pogledati članak:
Ko smo mi?) i u stanju smo vidjeti i shvatiti to sami, bez potrebe da nam neko drugi to pokazuje, onda bi trebali razumjeti i to da oni od nas koji imaju dušu moraju prestati oponašati one koji ju nemaju i trebaju je početi koristiti. U prijevodu, iz kontejnera ili kokošinjca, mogu izaći samo “orlovi”, koji su odavno programirani da razmišljaju i da se ponašaju kao “kokoši”:
Citat:
Našao neko orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao s njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla. Prošle su godine i orao je ostarjeo.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.
Stari orao zapanjeno je gledao uvis. "Šta je to?!?" pitao je."
“To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. - On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.
U ovoj staroj paraboli, ukratko je predstavljena situacija na terenu. Koliko se orlova nalazi u ovom kokošinjcu a koliko kokošiju, to uopšte nije bitno. Ono što bi bilo bitno, to je da pripadnik kokošinjca odgovori samom sebi na pitanje:
Ko sam ja?!
Da li sam ja orao ili kokoš? Da li sam ja samo ova ličnost i ovo tijelo; ili sam nešto više?!
Ajmo ‘vako, da ja lijepo isključim sve misli koje mi se vrzmaju po glavi, pa da pređem u ovaj sadašnji momenat, za kojeg znam da je sve što postoji a da budem prisutan u sebi, svjestan sebe i svoje okoline………………………………………… ……………………….. ……….(ima li šta?...dišemo li?)
Znači, koliko god da je to trajalo, sada smo bili u jednom stanju u kome jedino što nam je nedostajalo, bila je – naša lijepa i draga ličnost. Da li možemo sada zaključiti da smo još uvijek živi i da se i bez nje može?! Dakle, bili smo svjesni sebe, bili smo svjesni svoje okoline, bili smo svjesni. Neki će možda primjetiti da je zajedno sa isključivanjem ličnosti, nastao i jedan mir unutar bića, da nije bilo više ni onog osjećaja frustracije koji je do maločas bio tu, ni onog osjećaja ljutnje na nekoga, ni onih emocija vezanih za kojekve brige, pa čak su i kojekakvi strahovi nestali?! U stvari, ništa od toga nije nestalo, nego je samo ostalo u onoj našoj ličnosti koja je bila isključena jer sve te emocije pripadaju samo njoj.
Ovdje se možemo podsjetiti kako je to stanje E. Tolle predstavio: -
OVDJELičnost je jedan dio našeg bića uz pomoć kojeg ulazimo u interakciju s ovom realnošću i kao takva, ona nam je potrebna, međutim, u praksi, mi se obično poistovjećujemo samo s njom i s našim fizičkim tijelom.
Prilikom našeg boravka u onom stanju prisutnosti u sebi, mogli smo primjetiti to da obično prilično brzo, ličnost pokušava ponovo da preuzme kontrolu ubacivanjem bilo kakve misli, na koju treba da obratimo pažnju. Ako ne progutamo mamac, pojaviće se neka druga misao…itd. Dakle, prilično uporno. Tada možemo zauzeti položaj jednog posmatrača koji posmatra te misli sa strane, ne asocirajući sebe s njima, tj. kao da one nisu njegove. A možda i stvarno nisu?!
Tako, moguće je iz bića posmatrati našu ličnost i upoznati je.
Citat:
Kod vanjskog čovjeka često dolazi do konfuzije zbog njegove nedovoljno razvijene Ličnosti. Osim rijetkih slučajeva, čovjek ne zna ni o čemu drugom unutar sebe samog, osim svoje Ličnosti. Ona mu se, u odnosu na njegovo tijelo, često predstavlja njegovom dušom. Međutim, zbog svog neprijateljskog stava prema istinskom ‘Ja’, Ličnost je mnogo čvršće vezana za tijelo, nego za njega. Taj kompleks duše-Ličnosti je kao takav nestalan i osuđen je na propast. To ujedno objašnjava i onu kontradikciju gdje čovjek smatra dušu neuništivom a istovremeno priča o opasnosti da je izgubi, odnosno o svom ‘spasenju’. U stvari, postoji samo jedan način za spasenje ove ovakve duše-Ličnosti, a to je stvaranje njene čvrste veze sa istinskom, vječnom i neuništivom Dušom, preko medijuma kojeg čine tzv. viši centri svijesti.(…)
Izvor Nadalje, naše ličnosti su angažovane i u jednoj disciplini koja se naziva –
laganje samih sebe. Tu skoro da nema izuzetka, razlika bi bila jedino u tome što su jedne magistrirale, dok su druge doktorirale, kad se o tom predmetu radi.
Ličnosti koje su doktorirale na ovom predmetu mogu ići toliko daleko da nam “priznaju” kako u nama stvarno postoji jedna lažna ličnost, međutim, postoji i – prava ličnost. Naravno, ova koja nam priča o tome i uz pomoć koje upravo sada komuniciramo i koja nam servira svoje mišljenje, to je ona – prava!? A za sve one naše greške u prošlosti i eratično ponašanje, kriva je, naravno, ona – lažna ličnost. To bi bilo nešto slično kao kad Kastanedini sljedbenici diskutuju “predatorov um” kao jednu “stranu instalaciju” uz pomoć istog tog uma?! Tu bi imali samo jedan primjer pogrešnog upošljavanja naše sposobnosti disocijacije. Dakle, kad je laganje sebe u pitanju, granice ne postoje a u takvom jednom stanju, ne samo da ćemo lagati same sebe, nego i druge. (U objektivnoj realnosti, mi smo i odgovorni za to, bili mi toga svjesni ili ne, te će odatle slijediti i određene posljedice.)
Znači, svu ovu dinamiku možemo donekle vidjeti na sebi samima uz pomoć takozvane - introspekcije ili, tačnije rečeno, jedne - poštene introspekcije. Ujedno, naša ličnost podrazumijeva i onaj dio našeg bića koji nas i drži u kokošinjcu ili kontejneru.
**
Šta bi to moglo da postoji s druge strane? Postoji li ikakav drugi modalitet bivstvovanja u ovoj realnosti osim ovoga koji nam je poznat, gdje stalno treba negdje da pripadamo, nekoga da slušamo, nekoga da pratimo…?!
Sam svoj majstor
Manje-više SVE što nam se prezentira - napolju i od strane drugih (od kojih će mnogi imati i “najbolje namjere”), u obliku uputstava, objašnjenja, savjeta itd. dizajnirano je tako da blokira našu nezavisnost, i oneposobi nas na individualnom nivou, tako što će nas napraviti ovisnim o tim sadržajima kao i o onima koji nam ih prezentiraju.
Proces individualizacije čovjekovog bića, ujedno predstavlja i proces izlaska iz kokošinjca!
Dok se to ne shvati i ne počne praktično da radi, onda, figurativno rečeno:
Ako si žrtva vanzemaljskih otmica, popušio si - ‘vako.
Ako nisi žrtva vanzemaljskh otmica, popušio si - ‘nako.
Ako imaš u sebi kojekakve implante, nakačenja ili entitete, popušio si - ‘vako.
Ako nemaš u sebe kojekakve implante, nakačenja ili entitete, popušio si - ‘nako.
Ukratko, popušio si – svakako! I pušićeš ga sve dotle, dok sam ne preuzmeš odgovornost za svoje biće u - svoje ruke.
**
Recimo, da učestvujemo u jednoj virtuelnoj igri koja se zove –
Individualizacija ljudskog bića
…a sve dok se ne individualiziramo i tako postanemo svjesni i nezavisni, može nas zajebavati ko god hoće i kako god hoće. Neki će čak i da se iživljavaju na nama. Zašto?! Pa, jednostavno zato što mogu i što im je takva priroda. To bi bilo i logično jer sve dok nismo nezavisni, to znači da smo zavisni od bilo koga ili čega. Da li će ta naša zavisnost biti od strane jednog ili više entiteta, da li će ti entiteti biti u ljudskim tijelima ili bilo kavim drugim fizičkim ili nefizičkim tijelima; ili ćemo zavisiti od kojekakvih vjerovanja, dogmi, učenja, duhovnih teorija koje nam je neko ovdje servirao; ili od svega toga zajedno, to nije bitno. Bitno je to da smo ZAVISNI od nekog drugog ili nečega drugog. Dakle, od bilo koga ili čega - vanjskog.
I tako, igra se igra...oni koji nas manipulišu instaliraju nam vjerovanja, kontejnere, bogove, autoritete, duhovna učenja i učitelje itd. u neograničenim količinama, mi postajemo zavisni od nekih od njih i… uživamo u… posljedicama… Tako, neki od nas će da se pate, drugi će da kukaju, neki će da se žale a neki će pokušavati i da uživaju onoliko koliko je to uopšte moguće u jednom takvom mentalnom stanju… nesvjesni činjenice da ono – NIJE OBAVEZNO!
Znači, rješenje je sasvim – jednostavno!? Ako nećemo da budemo manipulisani od strane bilo koga ili bilo čega, onda bi možda trebali lijepo da:
1. Istovarimo iz sebe napolje SVA zvanična i nezvanična vjerovanja koja smo do sada pokupili, bilo koliko da su ona draga našoj ličnosti (ili “trojanskom konju” u kome su ona “spakovana”). Ako nećemo ili ne možemo (u prijevodu: “naša ličnost neće ili misli da ne može”), onda uživajmo u šou-programu; ali nemamo pravo na kukanje kad dobijemo po ušima!?
(Neko bi tu mogao reći, - “ali ima tu i vjerovanja koja su sasvim ispravna”?! Ako je nešto ispravno, onda to nije vjerovanje, nego – znanje, koje kad se primjeni u praksi, daje kozistentne rezultate. Vjerovanje je – vjerovanje. Jedino vjerovanje koje može da pije vode u objektivnoj realnosti, to je – vjerovanje u samog sebe koje će se kasnije pretvoriti u jedno - znanje samog sebe.)
2. Izađemo iz kontejnera, odnosno, od bilo kud, gdje se promoviše ili diskutuje neka paradigma, ukoliko pored sebe vidimo još nekoga (pogotovo ako nam taj drugi nešto objašnjava, daje savjete ili uputstva).
Pomoć na putu
Nje nema! A trebalo bi biti jasno i to – zašto je nema. Individualizacija znači – osamostaljivanje. Svjestan čovjek ne može pomoći drugima u tome, što znači da oni koji pomažu drugima, postavljajući se kao neke vođe ili učitelji, jednostavno nisu dovoljno svjesni. Odatle, ono što mi obično nazivamo pomoć, nije stvarna pomoć, nego jedno – ometanje. Svjestan čovjek ne može voditi nikoga iza sebe jer je on svjestan i toga da onaj iza njega, automatski postaje zavisan od njega. Kako se uz pomoć jedne zavisnosti, može doći do – nezavisnosti?! Nikako. Cijela prevara je bazirana na tome! “Kredibilan” izvor ti kaže istinu: “Carstvo božje je u tebi”, a onda ti nametne sebe kao autoriteta kojeg trebaš SLIJEDITI, ukoliko hoćeš do tamo, a do tamo se ne može slijeđenjem bilo koga ili čega, nego jedino sam. (Fantastičan zajeb!?)
Svako mora sam da se vadi iz govana, učeći sam svoje lekcije. Svjestan čovjek može podijeliti svoja iskustva s drugima koji su takođe na putu ka nezavisnosti ali im neće nametati (otvoreno ili suptilno) svoje viđenje situacije na terenu, u smislu da i oni trebaju da vide ono što on vidi ili da misle ono što on misli. (“Farbanje tuđe percepcije!”) Dakle, on ako hoće ili ako smatra da treba, može podijeliti s drugima ono što on vidi ili misli ali im ne treba govoriti šta oni treba da vide, misle ili rade. Oni od nas koji naiđu na takve informacije, trebaju sami da odrede njihovu vrijednost a ne da ih automatski prihvataju “na povjerenje”.
Onaj kojem zapne i kojem se jednom otvoreno pomogne, znaće da ima onih koji pomažu, koji će mu vjerovatno pomoći kad mu opet zapne, mada je on u samom sebi već imao sve što mu treba da si pomogne. Tako, kad mu opet zapne, imaće tendenciju da zapomaže i traži pomoć jer je to lakše, nego da sam kontemplira stvar i poduzme određene radnje kojima će riješiti problem. Čak i ako nas neko pita da mu protumačimo neki događaj koji mu se desio a mi ga nekim slučajem protumačimo objektivno, njemu to neće biti od jedne stvarne pomoći ako nam samo povjeruje a sam nije u stanju da vidi to tako i kasnije će vjerovatno tražiti od nas da mu protumačimo i druge događaje, pa čak i snove. Takvi su automatski pali u svom kreativnom aktu učenja (kako je to M. Topper rekao u navodu iznad) i time napravili nekoliko koraka unatrag, na njihovom putu ka individualizaciji, nezavisnosti i slobodi.
Naša ličnost nas sprečava da gledamo unutra, kako sam to već pokušao opisati, dok može jedino da gleda napolje u jednoj neprestanoj potrazi za novim informacijama koje bi trebale popraviti kvalitet njene egzistencije. U ovim vremenima interneta, da li je slučajno to što skoro na svakom vebsajtu, koji nudu određeni sadržaj, postoji ono dugmence na kojem piše “follow” (slijedi) a mi samo treba da kliknemo na njega i… slijedimo ako se taj sadržaj sviđa našoj - ličnosti?!
I na kraju, koliko jedna žrtva vanzemaljskih otmica treba da se napati, koliko jedan orao kojeg su ubijedili da je kokoš, treba da se napati u kokošinjcu, da bi vidjeo ono što mu piše velikim slovima, ispred očiju:
Tako ti je to, sve dok slušaš i slijediš one od kojih si daleko veći...…