Molitva. Ustanem se zorom i odam slavu i hvalu Bogu, ili molitvom ili odlaskom na misu. Svećenik govori svoj tekst, ja odgovaram svoj tekst. Zajedno iskazujemo slavu i hvalu Bogu. Nismo pohlepni, ne želimo nešto, ili želimo, ali naš je motiv prije svega biti na božjem putu. Post. Postim, ali ne zato da bi bila mršava, zdravija, ponovno postom iskazujem da sam na božjoj strani. Posao. Naravno radim da zaradim ili da skuham ručak, ali moj posao je svojevrsna vježba volje. Zamislimo neki posao, bilo koji. Svaki posao ima točke krize. Treba krenuti s poslom, točka krize 1. Na toj točki krize ne treba odustati nego trenirati volju i raditi. Onda dođe točka krize 2. Ponovo treniram volju i radim dok ne dođe kraj posla. Odnos s ljudima. Neprestano se događaju napadi u obitelji, na poslu, u društvu. Shvaćamo da svaki čovjek ima svoj izbor, to je na neki način naše opraštanje takvima. Čovjek može izabrati agresiju, nepoštenje, prema meni. Isto tako ja mogu izabrati nereagiranje, prihvaćanje, razumijevanje. Ne želim uzvratiti zlom iako je meni učinjeno zlo. Dakle, u svim ovim primjerima promijenio se moj MOTIV. Molim i postim da odam slavu Bogu, a ne da nešto dobijem. Radim da treniram volju, primarno. Sekundarni je moj motiv da dobijem plaću. I, na kraju, opraštam ljudima zato što je moj izbor nenasilje i opraštanje. Jer mogla bi kazniti, mrziti, osvetiti se, ali ne želim. Naravno, nisam ovako savršena. Ovo je samo ideal kako bi trebalo biti.
|