Citat:
Maločas sam čitajući Moravljeva naišao na deo gde on kaže da naš um ne može da shvati jednostavne stvari , i više teži ka komplikovanim stvarima. Pa sam nešto razmišljao da ja možda ne pojednostavljujem stvari. kad me ljudi ne shvataju.
tako je to na tinejdžerskom mentalu i isti mogu zadržati i posve zreli ljudi koji nikad svoj mental nisu "nategli" kako treba. valjda mu treba da se ta gumica ili opruga istegne do krajnjih granica... tko zna... priče priče, što kompliciranije da oni s udivljenjem gledaju i ništa ne razumiju. da si misle da shvaćaju nešto, dok zaista ne shvaćaju ništa poput onih Weishauptovih misterija koje draškaju um i koje su temelj manipulacija (i sabotaža) - dok se ne probiju granice imaginacija čije rubove još nisu dosegli...
baš noćas sanjah da čitam neku knjižicu i jedino što sam upamtila je zadnje što sam pročitala:
"i satan poškropi Isusa opsjenom kao vodom"
ne bih rekla da ti pojednostavljuješ stvari. stvar je u tome što faza onoga što zovem "tašte intelektualizacije" može trajati dugo. kod mene je trajala pa, oko dvije decenije. tako sad razumijem i njih (bisere u đubrištu) - između redova, ali jednostavnost mi je draža jer tu su halucinacije prozirne i prozrene.
*da bi ovladao A utjecajima u svom unutarnjem svijetu, čovjek mora promijeniti svoj STAV prema njima.
čovjek kakav jest, 1, 2 ili 3 - nema moć nad činjenicama, iako često misli da ima, unatoč svim dokazima u suprotno.
a čak i ako su činjenice same izvan njegove kontrole - STAV koji zauzima prema njima posve ovisi o njemu samome.*
Moravjev - Gnoza - Knjiga 1: Exoteric cycle
dok istovremeno:
*"If the Devil—the General law— tries to lead us into new errors to
obstruct our esoteric evolution, the supporting hand of the Lord, gentle
yet firm, is always stretched out to help us. Yet our minds, too rational and too realistic, often stop us from sensing this help."
Moravjev - Gnoza - Knjiga 1: Exoteric Cycle (str. 240)
u prijevodu:
- duh čuvar generalnog zakona -
Ako nas Vrag ( zmaj, ta stara zmijurina, satan, duh-čuvar gz-a ) = Generalni zakon, pokuša voditi u nove pogreške kako bi sabotirao naš ezoterični razvitak, Gospodova ruka podrške, blaga ali čvrsta, uvijek je ispružena da nam pomogne. Ipak, naši umovi, preracionalni i prerealistični, često nas spriječavaju da uočimo ovu pomoć.*
kao što rekoh:
"i poškropi satan Isusa opsjenom kao vodom"
a čovjeka 1-2-3 kao katranom. da gledaju a ne vide, da slušaju a ne čuju niti da srcem razumiju... da ih sabotira.
čovjek 1-2-3 je sabotiran čovjek. on obožava svoje sabotaže, dapače, uvjeren je da ga sabotaže vode na put. i dok god je u rečenom sabotiran on, poput neregeneriranog Pavla automatski "brani Zakon" (čiju suštinu ne razumije) uvjeren u sabotacijske laži. ostaje čovjek 1-2-3: kompleksan i nefuziran pojedinac koji je sebe razdijelio na bezbrojne i sve bezbrojnije atome i molekule, uloge, jaove, ovo ono... (razdijeljen duh od duše - neprekidno usitnjavanje u prah - jer mač siječe na obje strane: ako nisi prihvatio, onda si odbio pomoć na toj razini i mora te se još više usitniti dok se ne dođe do "zdravog tkiva"). ali i jer stijena pada na njega i bukvalno raspe takvu umjetnu kompleksnu ali neživu tvorevinu uma.
dok god u čovjeku ne ZAŽIVI gnoza on čeprka po pletivu Generalnog zakona tražeći izlaz. izlaz je u ZAŽIVLJAVANJU - ne osmišljavanju i primjeni vježbi i tehnika, već GNOZE, spoznaje do koje se došlo, koja je, istini za volju došla sama. i onda dođe, skupa s njenim zaživljavanjem, jednostavnost.
a kad shvati u čemu je i bila sabotaža - javlja se grižnja ili pečenje savjesti, svijest o vlastitom laganju samoga sebe, (laži se vide svugdje naokolo, i takav "prijelazni lik" kopa i čeprka po trunju u očima svoje braće dok ne vidi brvna u vlastitima; to je poput one knjige koja bi slatka u ustima, ali u želucu izazove stravičnu mučninu i otpor), razmjeri do kojih sve to ide za neke je jedva podnošljivo i stoga nepodnošljivo i neprihvatljiva opcija. dok god se ne rodi u njima ta gnoza. neki porodi su brzi. neki traju jako dugo. oboje je ok. jer svi smo drukčiji, i tek tu dolazi opet ova stvar:
*da bi ovladao A utjecajima u svom unutarnjem svijetu, čovjek mora promijeniti svoj STAV prema njima.
čovjek kakav jest, 1, 2 ili 3 - nema moć nad činjenicama, iako često misli da ima, unatoč svim dokazima u suprotno.
a čak i ako su činjenice same izvan njegove kontrole - STAV koji zauzima prema njima posve ovisi o njemu samome.*
Moravjev - Gnoza - Knjiga 1: Exoteric cycle
promjena stava sa znanjem i razumijevanjem (metanoia) nikad ne gubi na cijeni.
i onda laži i opsjene postaju prozirne. ali čovjek više tu ne mijenja stav na takav način: stav zaživljene gnoze mijenja njega. nikome osim nekome najvoljenijem (primarno tek nekome za koga čovjek zna da njega samog voli bezgranično) čovjek nije spreman niti je ustanju niti je može-biti zdravo, dati toliku moć (čak ni spoznaji koja mu je dana dok god se ne uvjeri da je siguran unutar nje): moć da ga posve promijeni (pri čemu se takav kakav je čovjek 1-2-3 posvema miri sa svojom vlastitom smrti, smrti sebe kakvog se poznaje i kakvim se upoznao jer manje-više ima jasnu ideju suštine koja postaje i s kojom se slaže i koje je dio ali koje nije cijelina jer tako ucijeliti ne može se sam svojom vlastitom moći - jer sam je od "tonala", a 'novi on' je od "naguala"), jer sve što bi sam činio je tek zaživljavanje sabotaža, a ne gnoze (gnoza spoznaje sabotaža nije dostatna, daleko od toga - to je kao čovjek koji spoznaje svoju prirodu kao nevaljalu i degradiranu, ali odbija odreći se iste i otisnuti na drugu stranju nje). tako "Božja izvrsnost vodi u metanoiu", ta izvrsnost kao izvrsniji put: i sada ostaje to troje: Vjera, Nada i Ljubav, a najveća među njima je Ljubav.
ili kao što je izjavio Gurđijev:
"Samo puno ostvarenje neizbeznosti nase sopstvene smrti moze da unisti cinioce koji su se usadili u nama zbog naseg nenormalnog zivota, i koji su izvori ispoljavanja raznih vidova naseg egoizma, korena sveg zla u nasim uzajamnim odnosima.
I samo to ostvarenje moze uskrsnuti, u ljudima, bozanske iskre koje su nekada u njima bile kao istinski podsticaji Vere, Ljubavi i Nade."
Gurđijev: Život je stvaran samo kada jesam
čovjek nije spreman dok nije spreman. sumnjam da itko od nas stvar doživi na način: e, sad znam da sam spreman. ne - zadesi nas. s neba pa u rebra. kao slučajno i samo od sebe. a mi se nosimo sa svime kako znamo i umijemo...
netko je po pitanju gnoze na forumu izjavio da mi učimo patiti i trpjeti.
ja bih to rekla drukčije:
mi učimo DURATI. a durati znači - t r a j a t i (to je to zaživljavanje na svakom koraku). prvo durate UNATOČ svemu i nemate blagog pojma da je upravo to ono što radite i to ide kao samo od sebe. onda vas udari u ono što vam je najvažnije u životu: inat i prkos (zamaskiran u racionalnost ~ sabotaža, ljudi obožavaju svoje sabotaže!). i to vam razbuca u komadiće. onda morate pronaći "pozitivan razlog" za duranje. tu filozofije ne pomažu jer sve su utemeljene na inatu i prkosu. a vi ga više nemate, koliko god se trudili pronaći ga u sebi - ne mere. ne ide. neće. taman pomislite, a evo ga, tu se sakrio - ispari vam pred očima, puf i nema ga. inat i prkos više nemaju pozitivnu moć nad vama. jer ih nema u vama. onda otkrijete i tvrdoglavost i svojeglavost i samovolju i koješta svašta nešta. nema tu šprance - svi smo mi drukčiji. nijansu po nijansu. ali kad neke ljuske otpadnu s nas, jedini razlog za duranje je čista radost. "nepomućena radost vijekova"...
prvo živimo iz inata i usprkos svemu. ne damo se ničemu i poput onog anegdotskog drveta smo, onog krutog kojeg svaki vjetar polomi neku granu. ali vi durate. iz inata. i usprkos. uz vjetar. lažete sami sebe da ste list. onda dođe jesen i lišće pootpada i razbuca ga naokolo skupa s vašim identitetom koji "vrijedno istražuje prašinu u zraku". kad i ta veza pukne, iz inata odlučite biti gole grane... onda dođe vihor i razbuca vam svu krošnju. ali vi durate - iz inata. (i pravite si umjetne krošnje pa opet iovo nanovo nešto ih posmica i tako tko zna koliko dugo i koliko puta se vraća pojedinac na tu artificijelnost ~ kompleksnost). onda vas udari grom i puknete posred stabla. ali ne date se - vi durate - iz inata. i usprkos. onda dođe tornado i sravni vas sa zemljom i iščupa vam svo korijenje. onda dođe gradska čistoća i odnese vas na smetlište. ili netko potpali vatricu da se po zimi vama ugrije. ali dolazi proljeće i zaboravljena grančica počinje puštati nove listove. pa pod stare dane podjetinjite. ako ništa, ovaj puta od samog starta rastete iznova neki novi vi, ali to više nije bitno, jer nema više inata u vama. durate sa sve većom radošću. i vječnost nije dovoljna da isplačete sve njene suze. kad gledate unazad, one su naricaljke dok "bol govori prođi". kad gledate prema naprijed, one su suze radosnice jer "radost žudi za vječnošću".
kažu nam da smo mi kao čamci koji plutaju dok ih rijeka nosi. jesmo li? prije mi se čini da se mi držimo za mol i rukama i nogama i noktima i zubima, dok brzica teče pod nama dok ne nestane tog čamca. toliko se silno držimo za divljinu u kojoj vladaju inat i prkos (mental, racio, intelekt, "duša-ličnosti"). a onda kad kažemo čak i sami sebi da idemo tražiti Put, samo još čvršće žmirimo i ne puštamo taj mol. ali rijeka i njega stanjuje. rijeka života i vremena. i kad tad, rijeka će nas odnijeti. moramo li čekati kraj priče za to? rijeka jest Put. i mi sve shvaćamo naopačke. što je i logično, jer kako brzica ide, tako turamo glavu u pijesak dok nam noge vijore u smjeru tijeka. "legs first" - naopačke. jedini način stupanja na Put je otvoriti oči i shvatiti da smo zaokrenuti 180 stupnjeva od tijeka rijeke i da se držimo za taj mol. i šta onda? pustiti mol i glavom naprijed. prvo ide glava. ... pa, ako pustimo taj mol za koji se držimo ... prije ćemo naučiti hodati po vodi...
kao da opsjena postaje očvrsnuto vodeno tlo, dok smo do jučer čeprkali po katranu i mlatili praznu slamu.
ideal... ili dostižan cilj?