Ostrov je napisao/la:
Citat:
arwen dor
Zašto misliš da je degradirajuće? Da je čovjek važniji od drugih bića na Zemlji? Mislim da smo si kao vrsta dali malo previše na važnosti, što je posve očito u tome da nam priroda upravo uzvraća udarac i pokazuje nam gdje nam je mjesto.
Baš je u tom stavu problem.
Puko preživljavanje nije isto što i življenje. Vrabac ne "puko preživljava". On živi. Uživa u životu. Raduje se. Uživa što je živ.
Skakuće i baš ga briga.
I ljudi bi mogli tako, radovati se, uživati što su živi, skakutati i baš ih briga.
Ali ne...oni moraju znati zašto skakuću, moraju imati ozbiljan razlog da budu radosni i moraju imati
svrhu i cilj, moraju se osjećati da su glavni i da su važni, da imaju neku misiju.
To je taj problem.
Nema neke posebne svrhe osim življenja.
Svrha života je biti živ, a to znači biti radostan, veseliti se što si živ. Kad se veseliš što si živ, svjedeno ti je što je onaj drugi šef a ne ti. Stvar je u prioritetima, u tome što je važnije. najvažnije je biti živ. Na bilo koji način biti živ.
Sve ostalo je kompliciranje i stvara blokade koje sprječavaju životnoj energiji da slobodno protiče. Ako energija ne protiče slobodno i nesputano, čovjek na emocionalnoj razini ne može osjećati radost, a na fizičkoj razini postaje bolestan
Moj primer, rodiš se sa manom, nekako to današnja medicina sanira, ali ne u potpunosti i šta se sad dešava, rasteš... razvijaš se...shvataš da si drugačiji...društvo te polako odbacuje...povlačiš se u sebe...stvaraš svoj svet...svoju čudnu ličnost...vreme prolazi...dolazi vreme ljubavi...shvataš da nemaš prođu...nadaš se...praviš korake...trudiš se...ali lepota nema potrebu za ružnoćom, za manama...razočaraš se...gubiš smisao...gubiš cilj...emotivno pucaš, a po prirodi deluješ iz emotivnog centra ...ceo život promašen...ne ostvaren...protok energije se gubi...pretvara se u negativnu energiju koja gura čoveka da tone sve dublje...da postavlja sam sebi pitanja...odakle bilo kome pravo da ti upropasti ceo život pre rođenja? Postavlja se pitanje silaska s pozornice? Postavlja se pitanje...?
razočaraš se u ljubav i u život i u ljude i u slučaju ako si rođen bez mane, ako si bio vrlo lijepa beba, izrastao u savršeno građeno tijelo, sa proporcionalnim crtama lica, nadaren za sve, kao osoba dobar , pažljiv i ljubazan, marljiv i radišan, spretan i sve ti ide od ruke, najbolji đak, simpatičan, uspješan, visoko obrazovan i solidno bogat i lijepo obučen....
U tom slučaju, ne možeš reći da ljepota nema potreba za ružnoćom, jer to nije taj slučaj, pa ne znaš što da kažeš. Počneš tražiti neki razlog zašto se to događa, zašto te odbacuju, gaze, pljuju po tebi, počneš tražiti svoju grešku i opravdanje za tu drugu stranu. Onda zaključiš da nema opravdanja, da ne postoji razlog. Zaključiš da je u pitanju zloća, i u tom slučaju shvatiš- ne da ljepota nema potrebe za ružnoćom nego da - zloća nema potrebe za dobrotom. Da zloća postoji zato da gazi dobrotu i da je to taj rat koji se vodi u tebi i preko tebe.
Ako imaš neku grešku, neki hendikep koji je vidljiv, onda ta greška zamaskira pravi razlog zbog kojega su te odbaciti. A pravi razlog odbacivanja nije TVOJA greška nego NJIHOVA zloća.
Postoje dvije vrste ljudi: dobri i zli. Kad dobri nalete na zle, a ne prepoznaju ih pa im se ne mogu ni suprotstaviti, , onda se misli o samoubistvu češće motaju po glavi.
A trebale bi se motati misli o tome kako upoznati i pobijediti neprijatelja. Kad gledaš sa strane, logično je da žrtvi ne pada na pamet kako da se bori nego kako da sama sebe uništi.
Mene jako kopka taj mehanizam kako zli uništavaju dobre i kako se pokrene mehanizam samouništenja kod dobrih, i stalno tražim način kako da ga odgonetnem, da sužim kako i zašto to tako funkcionira.
Jedan dio sam skontala, ali još fali nešto pa da imam kompletnu sliku.
PS:,...džaba ti je silaziti s pozornice jer ćeš se vratiti s isitim problemom samo malo drugačije upakovanim.
Dobro bi bilo da definiraš svoj problem. Što točnije i konkretnije. Nije jednostavno pronaći svoj "sudbinski problem ili zadatak duše" koji se ponavlja kroz razne živote i vrti se dok se ne skonta i riješi.
Tijelo pamti, tijelo ima svoju svjesnost. Osim u mozgu, naša sjećanja pohvranjena su u npr jetri, želucu, mišićima, itd... U tijelu su pohranjene emocije iz proteklih događaja ovog i prošlih života, a osim naših tu su i emocije koje smo pokupili od drugih osoba, i emocije povezane s emocijama nama bliskih osoba. U tijelu se nalaze "ključne točke" za koje su vezane emocije koje su potisnute u podsvijest i bilo bi ih nemoguće pronaći da nisu zakačene na fizičkom tijelu. Da ne zaboli mjest gdje su zakačene nikad ih ne bismo pronašli pa bi radile probleme na višim razinama gdje mi ne možemo dospjeti
Možda uspiejš na internetu pronaći literaturu na temu inteligencije tijela, pamćenja tijela?
Za početak, dobro bi bilo da to proučiš pa da kreneš rješavati to što ti imaš u svom tijelu. A znam imaš jer svi imamo...
osim toga, Bert Helinger u knjizi "Priče o ljubavi" objašnjava kako se prenosi to što mi zovemo karma, kako se obiteljski problemi mogu odraziti na potomstvo u obliku životnih, fizičkih, psihičkih i emocionalnih problema, i kako se rješavaju takvi problemi.