Subotnja misa
Citat:
Pomenuo sam don Huanu da sve to znam i još malo
više. A on je dodao da u svakom ljudskom biću postoji
divovsko, tamno jezero nemog znanja koje svako od nas
može da nasluti. Rekao mi je da ja to mogu možda ne-
što jasnije da naslutim nego običan čovek zato što se
nalazim na stazi ratnika. Zatim je rekao da su vračevi
jedina bića na zemlji koja namerno odlaze iza tog intui-
tivnog nivoa zato što se vežbaju u dve transcendentalne
stvari: prvo, da zamišljaju svoju skupnu tačku, i drugo,
da navedu tu skupnu tačku da se pokrene.
Stalno je iznova naglašavao da je najistančanije
znanje koje vračevi imaju, naša mogućnost, kao bića
koja opažaju, i znanje koje sadrži percepcija koja za-
visi od položaja skupne tačke.
U tom trenutku počeo sam da osećam velike teškoće
u razumevanju onoga što je govorio, ne zato što sam
bio rastrojen ili premoren već zato što je moj um, sam
od sebe, počeo da se igra predviđanja njegovih narednih
reči. To je bilo kao da je neki neznani deo mene koji
se nalazio u meni, pokušavao da bezuspešno pronađe
reči da izrazi jednu misao. Dok je don Huan govorio,
osećao sam da mogu da predvddim kako će on izraziti
moje sopstvene misli. Bio sam uzbuđen kada sam shva-
tio da on uvek izabira bolje reči nego što bih ja uradio.
Ali predviđanje njegovih reči takođe je rasturalo moju
usredsređenost.
Naglo sam skrenuo i stao pored puta. I baš tu
sam, baš tad, po prvi put u životu postao svestan jas-
nog znanja dualizma u sebi. Dva očigledno razdvojena
dela bila su nesumnjivo u meni. Jedan je bio izuzetno
star, opušten, nezainteresovan. Bio je težak, mračan i
u vezi sa svim ostalim. To je bio onaj deo mene koji
se nije brinuo, pošto je bio izjednačen sa svime. Uživao
je u stvarima ne očekujući ništa. Drugi deo je bio sve-
tao, nov, paperjast i uzburkan. Bio je nervozan i brz.
Bio je zabrinut za sebe jer je bio nesiguran i ni u če-
mu nije uživao, jednostavno zato što mu je nedostajala
moć da se veže za bilo šta. Bio je usamljen, izložen,
ranjiv. To je bio onaj deo kojim sam gledao u svet.
Tim delom sam slobodno gledao uokolo. Gde god
da sam pogledao video sam prostrane obrađene njive.
I taj nesigurni, paperjasti i zabrinuti deo mene nalazio
se između ponosa zbog čovekove marljivosti i tuge zbog
toga što vidi da je veličanstvena prastara pustinja So-
nore pretvorena u uredan pejzaž brazda i povrtarskog
bilja.
Stari, mračni deo mene nije se brinuo. I ta dva
dela su počela da se raspravljaju. Paperjasti deo želeo
je da se teški deo zabrine, a teški deo je želeo da onaj
drugi prestane da se brine i da uživa.
»Zašto si stao?«, upitao me je don Huan.
Njegov je glas izazvao reakciju, ali bilo bi netačno
ako bi se reklo da sam to bio ja koji je reagovao. Kao
da je zvuk njegovog glasa očvrsnuo paperjasti deo, i
odjednom sam to opet bio onaj stari ja.
Opisao sam don Huanu spoznaju koju sam upravo
doživeo o svom dualizmu. Kada je on počeo da je opi-
suje terminima položaja skupne tačke izgubio sam svo-
ju čvrstinu. Paperjasti deo je postao isto onako paper-
jast kao što je bio kada sam primetio svoj dualizam, i
ponovo sam znao šta je to što don Huan objašnjava.
Rekao je da, kada se skupna tačka pomeri i dođe
na mesto gde prestaje žaljenje, slabi položaj racionalno-
sti i zdrave pameti. Osećanje koje sam imao o starijoj,
mračnoj, nemoj strani bilo je pogled na prethodnicu
razuma.
»Tačno znam to što govoriš«, rekao sam mu. »Znam
veliki broj stvari, ali ne mogu da govorim o tome što
znam. Ne znam kako da počnem.«
»To sam ti već pominjao«, rekao je. »To što ti pro-
življavaš i što nazivaš dualizmom jeste pogled iz dru-
gog položaja tvoje skupne tačke. Iz tog položaja ti mo-
žeš da osetiš stariju stranu čoveka. A ono što ta starija
strana zna zove se nemo znanje. To je znanje koje ne
može da se ispriča.«
»Zašto ne može?« upitao sam.
»Zato što je, da bi ga ispričao, potrebno da koris-
tiš neuobičajenu količinu energije«, odgovorio je. »Sa-
da ti nemaš te vrste energije za trošenje.
Nemo znanje je nešto što svi imamo«, nastavio je.
»To je nešto što svime vlada, što ima potpuno znanje
o svemu. Ali to ne može da razmišlja, pa tako ne mo-
že ni da govori o tome što zna.
Vračevi veruju da kada čovek postane svestan da
zna, i kada želi da svesno zna to što zna, on gubi iz
vida to što zna. To nemo znanje, koje ti ne možeš da
opišeš, jeste naravno namera — duh, apstraktno. Cove-
kova zabluda je u tome što je želeo da to zna nepo-
sredno, onako kako zna svakodnevni život. Što više
to želi, to utoliko više prolazi.«
»Ali šta to znači rečeno običnim rečima, don Hu-
ane?«, upitao sam.
»To znači da se čovek odrekao nemog znanja u ko-
rist sveta razuma«, odgovorio je. »Što se on više drži
sveta razuma, to više namera postaje efemerna.«