Sada je: čet mar 28, 2024 10:19 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 36 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Moj slučaj
PostPostano: pon dec 02, 2013 6:43 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Kroz mnoge tekstove na mom vebsajtu i blogu, kao i poruke na ovom forumu već sam rekao dosta toga o sebi. Ideja ovog podforuma je bila da napravimo malo prostora gdje čovjek može da kaže nešto o sebi, na primjer, kad se počeo baviti ovom tematikom i zašto, koje je izvore informacija koristio, kroz šta je prolazio, da li je koristio neke tehnike kao npr. meditaciju, jogu ili kojekakve mentalne vježbe, da li je to funkcionisalo, do kakvih je saznanja dolazio itd. itd. Sve čisto kao jedan konkretan lični primjer. (Naravno, mene se ovdje ne treba ni u kom slučaju ozbiljno uzimati kao neki primjer).

**

Ponekad mi se čini da sam neka „kasnozrela pasmina“ ili imam "kasno paljenje" jer tek kad sam navršio nekih 37-38 godina, počeo sam aktivnije istraživati ovu realnost kao i sebe u njoj. U međuvremenu se nakupila gomila nekih pitanja koja su tražila odgovore. Do tada sam bio manje više na auto-pilotu, mada sam često imao onaj osjećaj koji je opisan u filmu Matriks:

„To što ti znaš, ti ne možeš da objasniš, ali ti to osjećaš. Ti si osjećao cijeli svoj život da nešto nije u redu sa ovim svijetom. Ti ne znaš šta je to, ali taj osećaj je stalno tu kao trn u tvojoj glavi, koji te ponekad izluđuje.“

Često sam imao taj osjećaj, međutim, stalno sam gledao kako da se uklopim u društvo, pa sam ga zapostavljao.

Rodio sam se u Bosni i odrastao tamo. Kad sam bio još mali već tada sam uvidjeo da nešto nije u redu s tim religijama. Prema mojoj percepciji, svi smo bili isti a zvanično različiti. Tako sam nekako izbjegao taj mentalni program ali sam zato pokupio druge. U „matriksu“ možeš da biraš samo od onoga što ti je ponuđeno, mada se ljudima nudi manje-više isto sranje ali u različitim pakovanjima. Svaka ideologija je mentalni program isto kao i religija. Mi kao ljudska bića se identifikujemo s našim ličnostima koje su programljive prirode. Čini se da je to „kontrolnom sistemu“ dobro poznato, tako da nam on servira programe a mi imamo utisak kao da možemo nešto da biramo.

Svako biće koje je svjesno, ima i slobodnu volju, međutim, čini se da postoje neki koji znaju kako da manipulišu slobodnu volju drugih, kako bi ih kontrolisali. Malo kome od nas pada na pamet da sam traži treću opciju između dvije koje su mu ponuđene. Tako, čovjek napakovan raznim mentalnim programima nije u stanju da vidi realnost objektivno.

Sjećam se, kad sam krenuo u osnovnu školu, prva rečenica koju sam naučio da pročitam i napišem bila je: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Kasnije sam se dugo čudio zašto Tito nije bio predsjednik cijelog svijeta kad je toliko dobar i pametan.

Kad sam malo više odrastao, prihvatio sam socijalističku/komunističku ideologiju kao nešto što je najbolje jer je zagovarala jednakost među ljudima, radničku upravu, ravnopravnu podjelu dobara itd. Naravno, nije mi dugo trebalo da primjetim kako su pripadici ondašnje elite (koja teoretski nije trebala postojati) bili malo više „jednaki“. Djeca političkih funkcionera su, naravno, imala najbolje ocjene u školi, mada mnogi od njih nisu baš briljirali što se inteligencije tiče. Sada vidim da su neki od njih postali i ministri u današnjim vladama. Jedina je razlika što su se njihovi roditelji držali podalje od crkvi i džamija, dok su se ovi prilagodili novim vremenima, te ostavljaju kod naroda utisak neke religioznosti.

Doduše, programi rade svoje. U međuvremenu sam vidjeo u Brisbejnu kako se neki naši bivši komunistički funkcioneri sada utrkuju ko će se više približiti popu, fratru ili hodži, ne bi bi li pod stare dane skupili poene kod Hrkljuša.

Kad sam krenuo u srednju školu bila je to još uvijek ona stara, klasična gimnazija gdje smo učili sve i svašta a nakon njenog završetka nismo bili ništa po struci. Od jezika sam učio Ruski i Latinski s kojim kasnije nigdje nisam prispjeo. Sjećam se da sam jednom kao student pokušao uposliti moj Ruski u Poljskoj i da nisam na vrijeme rekao da nisam Rus, nego sam u stvari Jugosloven, mogao sam dobiti i batina. Tada su Poljaci bili još uvijek pod kontrolom Rusa i mrzili su ih iz dna duše. Slično je bilo i u Češkoj gdje sam često išao zbog Čehinja i piva.

Dok sam bio u gimnaziji, naučio sam da postoje tri grupe ljudi, - raja, papci i šminkeri, mada sada mislim da je situacija na terenu komplikovanija.

Nekako mi je taj period srednje škole i fakulteta ostao u najljepšem sjećanju. Bio sam dupe-glava, razveden od realnosti kao i većina ostalih. Doduše, pomalo sam zavirivao i u neke duhovne knjige, većinom tao ili zen filozofije, jer mi je materijal iz Biblije i Kurana već bio manje-više poznat. Tamo sam nailazio na svakojake mudrolije, međutim, to sam uzimao više onako informativno jer mi hormoni nisu davali vremena i prostora za neke dublje kontemplacije. Tada sam već bio načisto s tim da nema ništa ljepše od lijepe žene i ništa bolje od dobrog seksa što je diktiralo i moju navigaciju kroz realnost uz to vrijeme. Naravno, pivo i ćevapi su takođe bili na vrhu moje rang-liste stvari kojima treba davati prioritet i najveću pažnju.

Što se poroka tiče, skoro da me nijedan nije zaobišao (pušio, pio, kocko, ganjo žene...) ali jedino što nisam svjesno upražnjavao, bile su droge. Nekako sam više na intuitivnom nivou osjećao opasnost u vezi s njima. Takođe, mi je bilo vidljivo i to da ljudi za koje sam znao da koriste droge, nisu imali skoro nikakvog integriteta. Vidjelo se to kako polako propadaju.

Doduše, jednom mi se desilo u Brisbejnu da sam navratio do jednog prijatelja, Arapa na kafu i on je zapalio nargile, odakle sam ja povukao par dimova, ne znajući da je umiješao hašiš u duvan. Tada sam bio u nekoj žurbi tako da sam ubrzo nakon toga sjeo u auto i krenu negdje. Usput me je uhvatilo tako da sam dobio osjećaj da sam se preselio na zadnje sjediše, te sam morao otamo upravljati autom. (Srećom da se nisam preselio u gepek!?) Fizičko tijelo mi je bilo ostalo na prvom sjedištu za volanom a ja sam ga pokušavao kontrolisati sa zadnjeg sjedišta i upravljati autom. Mislim da su me tada tri znoja oblila.

Za vrijeme studentskih dana desila mi se i jedna misterija. Željo je igrao neku važnu utakmicu u nekom od kupova i jedan prijatelj me je pozvao da to gledamo kod njega. Izvadio je i flašu neke brlje, valjda šljivovice i tako smo mi pomalo pijuckali i gledali. Onda su stvari krenule loše po Želju a ja onako iznerviran i fiksiran na zbivanja na TV-u, na kraju popijem nekontrolisano nekoliko čašica viška i jedino sam se sjećao kako sam izašao iz njegove kuće. Međutim, sutradan sam se probudio u kući u krevetu ali obučen. Jedna nogavica farmerki mi je bila mokra jer sam se izgleda na putu uvalio u neku baru koja je ostala nakon kiše koja padala tog dana. Par dana mi nije bilo jasno kako sam se našao u kući u krevetu a ničega se ne sjećam?! Onda mi jedan dan komšinica onako u prolazu uz pozdrav reče: „Zdravo, crni komšija“!; ja je pitam „Što crni?!“ a onda saznam od nje da su me ona i njen muž, kad su se vraćali kući to veče, našli kako spavam na stepenicama ispred vrata s ključem u rukama. Valjda sam nakon nekoliko pokušaja gađanja ključaonice odustao i zaspao?! Onda su me unjeli u kuću i utrpali u krevet. (Inače sam živio sam tamo, dugo vremena.) To mi je bilo prvi i poslednji put da sam se napio toliko da nisam znao za sebe. Čini mi se da mi je ta blamaža poslužila kao jedna lekcija jer sam kasnije uvijek gledao da se kontrolišem kad pijem alkoholna pića. A tada sam zaključio i to da fudbal nije vrijedan mog nerviranja.

U svakom slučaju, prema mojoj percepciji, nekih 80-godina, u Jugoslaviji je bio daleko bolji životni standard, nego što je danas a mogu reći i da je generalno bilo bolje nego i u mnogim zapadnim ili tzv. „naprednim“ državama. Meni je kao studentu uvijek falilo para, pa sam često radio preko studentske zadruge. Pored raznih fizičkih poslova specijalizirao sam i kopanje kanala, 20x80cm. Čini mi se da, ko je htjeo raditi, mogao je i zaraditi.

Atmosfera je generalno bila daleko vedrija, puno nekog druženja, uživanja, putovanja. Obišao sam Jugoslaviju uzduž i poprijeko nekoliko puta i svugdje sam se osjećao kao kod kuće, he, he, čak i u Makedoniji i Sloveniji. U Sarajevu, ko je imao para od raje, taj je plaćao a vazda je neko imao. Znalo mi se često dešavati da izađem naveče napolje da malo prošetam bez dinara u džepu a vratim se kući sutra ujutro, poslije cijele noći provedene u nekoj kafani. Pošto sam stanovao sam u centru grada, često bi mi neko od raje navraćao na kafu. Nekada bi neko pokupio i nekoga usput, pa su mi tako jednom doveli i jednog Amerikanca naših godina koji je putovao svijetom. On nam je tada rekao da je Jugoslavia najbolja zemlja koju je ikada vidjeo. He, he, mi smo mislili „kakav je ovo Amerikanac kad mu je bolje ovdje nego u Americi“ jer smo sliku o Americi sticali na osnovu njihovih filmova i TV serija. Onda nam je rekao kako on tamo zarađuje nekih 1000 dolara mjesečno perući suđe u nekom restoranu od jutra do mraka. Mislim da su se tada mogle zaraditi te pare i u Bosni, da je neko htjeo oprati toliko suđa. Doduše, razumjeo sam ga tek nakon što sam nekoliko godina kasnije izašao u Austriju i ostao tamo 3 godine.

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: sri dec 04, 2013 4:25 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
U gimnaziji sam bio prosječan s lošim vladanjem. Muku sam mučio s matematikom, najviše zbog toga što sam imao neku averziju prema njoj. Možda zato što nas je tamo negdje u 3.-ćem ili 4-tom razredu osnovne škole, učitelj redovno tukao štapom po rukama kad uradimo loše kontrolni zadatak iz matematike?!
Tako sam, nakon završetka Prve gimnazije u Sarajevu, upisao veterinu najviše iz razloga što nije bilo matematike. Nisam ni tamo briljirao, učio sam taman onoliko koliko je potrebno da se položi ispit. Nekako mi je sve to školovanje inače bilo kao neka sporedna stvar ili nužno zlo.

Bio sam i na radnim akcijama gdje je omladina radila besplatno na nekom projektu uz pjesme tipa: „Amerika i Engleska, biće zemlja proleterska...“

U tim vremenima imao sam priliku vidjeti i to kako se ljudi ponašaju kod susreta s vanzemaljcima. Jedno ljeto, zadesio sam se negdje na otoku Hvaru i ponestalo mi para, pa sam našao jedan posao kako bih produžio boravak tamo. Tamo sam obično radio na branju grožđa kad mi je trebalo para, međutim, ovaj put je trebalo donositi kamen u nekim metalnim posudama do jedne drobilice koja je bila montirana na kamionu. Sve se to odvijalo na jakom suncu i u jednom oblaku od bijele prašine. Mislim da mi je to bio najteži posao kojeg sam ikad radio. Neki od nas su brzo odustali jer je stvarno bilo nesnosno, međutim, ostalo nas je četvoro koji smo izdržali do kraja. Kada smo završili bili smo potpuno bijeli kao da nas je neko okrečio. Prašina se pomiješala sa znojem i skorila, čak su nam i nosevi bili skroz zapušeni. Pošto nam nije ostalo vode ni za piće a kamoli za pranje, bili smo načisto s tim da ne možemo takvi nazad u grad, nego samo prema moru. Na par stotina metara odatle bila je neka divlja plaža gdje su se uglavnom kupali nudisti, tako smo se uputili prema tamo nekim putem kroz šumu. Međutim, kako je sunce već bilo na zalasku, neki su se počeli vraćati natrag s plaže. Tako, prvi koji je naišao na nas, nakon što nas je vidjeo onakve, odmah je bez riječi nabrao u suprotnom pravcu, međutim, drugi kad je vidjeo ovog kako je profuro pored njega ko brzi voz, pa onda nas, počeo je da dreči „vanzeeemaaaaljciiiiii!!!“, dok je trčao natrag prema plaži.

Tad smo se i mi uplašili, pa se skonili sa staze i sakrili u neki šiprag. Čujemo dole na plaži neka graja, onaj diže uzbunu da stižu vanzemaljci. Ne znamo koliko ih dole ima?! Još nam samo treba da nas zaspu kamenicama kad se pojavimo tamo ovakvi iz šume. Sada, ni naprijed, ni natrag. Nije nam se dalo do mora ko usranom do potoka. Na kraju smo se jedva nekako uspjeli probiti kroz šiprag do nekog dijela obale gdje nije bilo nikoga koga bi mogli uplašiti.

**

Nakon završenog fakulteta proveo sam godinu dana u vojci. Bilo je to neko mjesto u Makedoniji koje su svi izbjegavali, međutim, nije mi bilo loše. Tamo sam stekao neke prijatelje s kojima sam i danas u kontaktu.

Nakon što sam se vratio iz vojske, držao sam se devize „bolje hadžija na selu, nego fukara u gradu“, tako da sam se zaposlio kao terenski veterinar u Zapadnoj Slavoniji koja je u to vrijeme bila veoma jaka što se stočarstva tiče.

Sve je išlo dobro, dok se nije zagužvalo. Išao sam onako „programski“, nakon što sam se malo učvrstio na poslu, oženio sam se. Supruga se zaposlila tamo kao doktorica i ljepota. (Negdje sam već pisao o tome, čini mi se pod naslovom „Nojev sindrom“.) Znakove koji su ukazivali na nadolazeću katastrofu nisam primjećivao ili nisam htjeo da primjetim. Nije mi bilo jasno da se može zaratiti. Kontam, nisu ljudi toliko ludi. U mnogim selima kroz koje sam prolazio, još uvijek su stajali spomenici s imenima onih koji su izginuli u prošlom ratu. Ljudi sa sela su uglavnom radili u obližnjem gradu a kod kuće su imali zemlju i stoku odakle su ubirali dodatne prihode. Nisam primjećivao ni neko međunacionalno trvenje na tim prostorima. Doduše, činilo mi se da su neki mediji više ložili stvar, pokušavajući na silu da raspire mržnju.

Onda su počeli sukobi dole kod Knina. Meni je to tada bilo nešto daleko i sve sam mislio da će se smiriti. Međutim, daleko bilo ali došlo blizu. Sjećam se da smo supruga i ja, negdje u augustu 1991. godine sjedili sami u onoj gradskoj kafani u Dubrovniku, usred dana. Tišina, nigdje nikoga a inače nisi u to doba godine mogao tamo da nađeš mjesto gdje da sjedneš. Na auto-putu od Slavonskog Broda do Okučana nismo sreli nijedno auto!? A ja optimista (optimisti su razvedeni od realnosti isto kao i pesimisti) sve, „ma biće dobro“!

Nije prošlo dugo, počnu sukobi i na nekih stotinjak kilometara od nas. Tada, jedno jutro, krenem na teren autom (imao sam jednu rutu gdje bih prošao kroz dvadesetak sela gdje smo imali kutije u koje bi nam ljudi ostavljali poruke ukoliko nas trebaju) kad vidim iz suprotnog pravca ide neka kolona vozila, uglavnom traktora s prikolicama. Na prvom traktoru vijorila se velika jugoslovenska zastava. Zaustavim se ja sa strane i gledam a kolona se otegla, ne vidim kraja. Samo se pojavljuju iza jedne okuke. Na prikolicama žene, djeca, starci, razne stvari... Na nekim prikolicama ranjenici, na nekim mrtvaci. Susreo se i ja napokon s realnošću! I danas kad se sjetim te slike, žmarci mi krenu niz kičmu. Tako mi je to jutro ispred očiju bilo lijepo napisano da se Jugoslavija seli iz tih krajeva. Ti ljudi su čini mi se živjeli negdje na području Podravske Slatine?! Tada sam vidjeo da je veselju došao kraj i da neću ni ja dugo. I naravno, nakon par dana, osvanu barikade i na mom području. Seljaci se naoružali. Seljak s puškom nije vojnik, nego seljak s puškom. Tako, s obzirom da smo supruga i ja bili jedini koji smo imali veze s medicinom na tom području, uskoro su nam počeli pristizati i ranjenici a bogami i mrtvaci. Uglavnom se radilo o slučajevima samoranjavanja ili ranjavanja suboraca usljed neopreznog rukovanja oružjem. Sjećam se, jednog dana su nam dovezli dvojicu izrešetanih mladića koji su bili na izdisaju. Navodno, otišli su u neku patrolu, pa kad su se vraćali natrag, pobio ih je stražar koji je mislio da se radi o neprijateljskim vojnicima. I taj momak koji ih je pobio, takođe je došao s njima u nadi da će ovi nekako preživjeti. Nevjerovatno teška situacija. Ne možeš pomoći ni njima, ni njemu.

Kratko nakon uspostavljanja barikada, počele su padati i minobacačke granate. Nije bilo nekih direktnih oružanih sukoba, uglavnom, „razmjena“ minobacačkih granata. Tada sam imao jednog psa, crnu njemačku dogu, ženku, koja je bila nevjerovatno inteligentna. Ponekad mi se činilo da smo telepatski komunicirali. Tako, kad su počele padati prve granate, sjećam se kako me je ona upitno gledala, tražeći od mene objašnjenje. Tada me je stvarno bio stid tog psa. Nisam je mogao gledati u oči. Čini mi se da je i to bio jedan od glavnih razloga mom kasnijem istraživanju realnosti?!

Bez obzira na situaciju, ja sam kao pokušavao i dalje da radim svoj posao održavajući iluziju nekog kontinuiteta. Lokalna „vojska“ mi je preuzela ambulantu, napravili su u njoj kao neku komandu, tako da sam prebacio svu opremu u kuću. Odnekud sam nabavio i velike naljepnice s plavim krstovima koji su za razliku od crvenih, trebali označavati vozila za pomoć ugroženim životinjama. Tako sam ih naljepio na auto sa strane i na haubu. Kontam, veliki su i vidljivi, pa mene neće gađati. Naravno, nije mi trebalo dugo da odbacim i tu iluziju iz moje zbirke iluzija.

S obzirom da je struja bila isključena na tom području i telefoni nisu radili, neko je iz nekog sela preko neke radio stanice javio da mu je krava bolesna, te je tražio da dođem. Međutim, pošto su sela bila raštrkana tako one barikade nisu obuhvatale cijelo područje, nego je bilo i dijelova koji su bili tzv. „ničija zemlja“. Da bih stigao do toga sela trebao sam proći nekoliko kilometara ceste kroz „ničiju zemlju“. Tako, dođem ja do zadnje barikada koja je bila na nekih kilometar od sela, oslušnem, ne čujem da se igdje puca. Barikada se sastojala od naopako okrenutih traktorskih drljača koje su bile tako postavljene da ih se može zaobići kad se polako vozi i rampe. Momak koji bio tamo podigne mi rampu, ja zaobiđem one drljače i spičim cestom, međutim, nisam stigo ni do pola puta, počnu granate da padaju oko mene. Cesta je bila malo izdignuta, tako da geleri granata koje su podale pored nje, nisu dohvaćali auto. Tu nisam imao vremena ni da se uplašim, nego više instiktivno zakočim, kontam imaju me na vidiku vjerovatno s jednog obližnjeg brda, pa ne smijem ni stajati jer sam onda lakša meta a nisam imao vremena ni da okrenem auto, nego ubacim u rikverc i počnem pičiti u unazad. Kad sam se primakao onoj rampi, vidim da tamo sada nema nikoga. Onaj momak je vjerovatno zbrisao i zalego negdje, kad je vidjeo kako mene gađaju a ja furam u njegovom pravcu. Ni danas ne znam kako sam prošao natrag kroz tu barikadu, međutim, lekciju sam naučio - kojekakvi krstovi u ovoj realnosti definitivno ne piju vode.

Srećom, nakon par mjeseci „ratovanja“ došlo je odnekud naređenje za povlačenje iz tih krajeva, što se meni učinilo prilično razumnim. Krenula kilometarska kolona traktora, prikolica, auta i kamiona prema brdima, pa tako i mi, na principu „spašavaj živu glavu,“ ubacimo u auto samo psa i par nekih osnovnih stvari i uključimo se u kolonu. Nekako smo se uspjeli domoći Bosne. Sjećam da kad smo došli do Bosanske Gradiške, kao da smo došli u neki drugi svijet. Ima struje, ima piva, muzika trešti iz kafana... Naravno, tamo sam odmah zvekno nekoliko piva u terapeutske svrhe, da dođem malo sebi.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: čet dec 05, 2013 3:05 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Naravno, u Sarajevu mi nije trebalo dugo da vidim da se belaj i tamo sprema. Nacionalni barjaci se razvili a „kad se barjaci razviju, sva pamet je u trubi“ kao što kaže ona stara kineska poslovica. Nacionalne stranke pobijedile na izborima, popovi, hodže i fratri mudruju na TV-u, a vidim da u vladi dominiraju papci i šminkeri. Nema raje. Raja ga uvijek puši. Slični znakovi kao i u Hrvatskoj pred rat s tim što ja više nisam bio optimista. Slovenija se već otcijepila a propaganda je već uveliko odradila svoje, pa nije bilo uputno govoriti da si za Jugoslaviju jer se to automatski prevodilo da si u stvari za Veliku Srbiju. S obzirom da se ni na poslednjem popisu stanovništva nisam mogao izjasniti kao Jugosloven jer ta opcija nije postojala, izjasnio sam se kao Kinez. Mogao si biti Kinez ili bilo šta drugo, samo ne Jugosloven. U međuvremenu sam čuo od nekoga da u Južnoj Africi trebaju veterinare i doktore, pa sam razmišljao, ajd kad već ne mogu biti Jugosloven, biću Južnoafrikanac. Ne zvuči toliko loše. Odoh ja lijepo tamo, na principu „što dalje odavdje, to bolje a vi lijepo uživajte bez mene“. Već mi se nekako sve bilo smučilo a na nekom intuitivnom nivou stizala je poruka – „izlazi samo odavdje što prije, pa gdje god“. Jedini je problem bio što nisam znao beknut na engleskom, niti sam sada imao vremena za učenje. Kontam, naučiću jezik usput. Supruga je znala Njemački koliko se sjećala iz škole a nismo imali ni nekih para jer je već prošlo dosta dugo da nismo radili, međutim, ipak smo se pokupili i zaputili ka Austriji gdje se nalazila najbliža Južnoafrička ambasada. Psa smo ostavili u Sarajevu kod mojih staraca.

**

Stigli u Austriju. Tamo je supruga imala neke rođake, pa smo ostali par dana kod njih. Računali smo da tamo ispunimo papire za useljenje u Južnoafričku republiku a onda da nastavimo u Njemačku do nekih mojih prijatelja gdje bi potražili neki posao dok nam se ovo ne razriješi. Međutim, ispostavilo se da nam je engleski bio toliko loš da nismo razumjeli ni osnovna pitanja u formularima koje su nam dali u ambasadi a pojavila se i neka prilika da se supruga zaposli kao medicinska sestra, tako da smo ostali tamo. Našli smo i neki stančić od nekih 20-tak kvadrata. Bio sam ja u Beču i ranije, još kao student ali tada sam gledao stvari iz druge perspektive. Sada je valjalo krenuti ispočetka i izboriti se tamo za egzistenciju. Tako sam se uhvatio učenja Njemačkog a usput sam radio sve i svašta. Za nas su bili dostupni samo oni poslovi koje nisu htjeli raditi Austrijanci. Čistio, vuko, nosio, prao suđe, radio kao barmen u nekom kafiću itd. a kad sam naučio dovoljno Njemački, odem i položim ispit za taksisu.

Kontam, imam već nekog iskustva jer sam kao student i to radio u Sarajevu. Tada je još tamo postojao i državni taksi, jedini je problem bio što nije bilo ispravnog auta. Ako ga je i bilo, onda bi ga dobio neki od starijih vozača, dok su nama studentima davali da vozimo neke krševe. Gume uglavnom ćelave, motor malo radi, malo ne radi, kočnice dubiozne itd., međutim, s obzirom da se moglo relativno dobro zaraditi, isplatilo se rizika. Imao i sam i jedan slučaj kad nekoliko cilindara motora nije radilo, pa me je mušterija u vožnji zamolio da ga pustim napolje jer mu se žuri.

Za vrijeme tog mog taksiranja u Sarajevu sam čini mi se pretrpio i najveći strah. Odvezao sam nekoga uzbrdo u jedan dio grada iznad čaršije gdje su uglavnom bile kuće, čini mi se još iz doba turske vladavine a ulice strme i uske s kaldrmom. Tada sam vozio neku rusku Volgu. Krenem natrag nizbrdo i propadne mi nožna kočnica. Povučem ručnu... kao da je nisam ni povuko. Sad već pičim niz cestu s nogom na nožnoj kočnici, zatežući ručnu (koja se izvlačila ispod volana) objema rukama i držeći volan nekako između ruku, sve nekako u isto vrijeme. Kako auto ubrzava, tako vrijeme usporava za mene. Dole vidim da cesta završava „T-raskrsnicom“ i kuću u koju ću uletjeti. Scena se usporila kao da mi nešto daje dodatno vrijeme za razmišljanje!? Kontam, ako se zabijem dole u onu kuću, neće me bog otamo živog izvući, nego je najbolje da skrenem u red kuća sa strane pa da trljam uz njih, ne bi li se kako usput zaustavio. Istovremeno, nekako mahinalno počnem da pumpam nožnu kočnicu i osjetim kako počinje da hvata, međutim, još uvijek ne znam da li da skrećem ustranu ili da držim pravac tj. da li ću uspjeti na vrijeme zaustaviti auto. Na kraju odlučim da idem pravo, pumpajući nožnu kočnicu i nekako se uspijem zaustaviti na destak centimetara od one kuće koja je bila na čelu te raskrsnice. Popriječio i tu cestu, tako da niko nije mogao proći autom pored mene, nego stali i gledaju. Izađem iz auta sav mokar od znoja, ne mogu stajat na nogama a ne smijem više ni sjesti u njega. Jedva sam tada nekako došao sebi, vratio auto natrag u firmu i reko doviđenja. Dobio lekciju, naučio lekciju.

Međutim, u Austriji su taksi vozila bila uglavnom noviji Mercedesi, tako da je razlika bila drastična. Tada sam konto da u životu ionako mogu voziti Mercedesa jedino kao taksista. Nije bilo loše, u svakom slučaju, bolje nego da sam ostao u Bosni i gledao odakle se vedri. Dole je zaratilo već par sedmica nakon što smo izašli otamo, tako da mi je bilo jasno da od nekog povratka nema ništa, nego - „jarane, šuti i plivaj“.

Radio sam tamo pomalo i na crno kod jednog veterinara. Nije bilo šanse da dobijem radnu dozvolu za taj posao. Tada je bio neki zakon da se prvo treba provesti tamo 7 godina, pa tek onda polagati za nostrifikaciju diplome. To mi se učinilo nekako predugo. S obzirom da nisam htjeo ostati taksista, počeo sam izviđati kakva je situacija u drugim zemljama. Ubrzo se ispostavilo da su za nas najbolji uslovi u Australiji, tako da sam počeo gurati u tom pravcu.

Nedugo nakon što sam došao u Austriju, vidjeo sam da se tamo ne živi ništa bolje nego što se živjelo kod nas. Čini mi se, da smo htjeli raditi kao oni, živjeli bi daleko bolje od njih. Sjećam se jednog momka iz južne Srbije koji je radio tamo kod nekog gazde uglavnom zemljoradničke poslove. Rekao je da je radio na svom imanju kao što je radio kod tog gazde u Austriji, bio bi daleko bogatiji od njega. Ne mogu reći ni da je veterinar kod kojeg sam povremeno radio, živio bolje od mene dok sam i ja bio veterinar. Imao je možda bolje auto ali imao bi ga i ja da sam bio stipsa ko on. He, he, u stara dobra vremena znao sam kod nas častiti cijelu kafanu (u Austriji za tako nešto niko nije ni čuo) a ovdje te ne bi niko ni kafom počastio. Totalno drugačiji mentalitet ljudi.

U međuvremenu je došla tamo i gomila izbjeglica s naših prostora. Jedan prijatelj je držao i jednu kafanu u Beču koja je bila kao neka „neutralna zona“ u kojoj su se skupljali naši. Tu bi često sjedjeli zajedno i momci, bivši borci sa svih strana koji su nekako uspjeli pobjeći iz Bosne za vrijeme rata i koji su se do juče gledali uglavnom preko nišana. Ovdje su mogli zajedno a dole nisu. Većina ih je u međuvremenu uvidjela kako su bili izmanipulisani a imali su priliku vidjeti i to kako su neki pravili dobar biznis u tom ratu, dok su drugi po naredbi biznismena ginuli za neke „više“ ciljeve i uz „kolateralnu štetu“ (stradanje civila).

Tu sam vidjeo da različiti ljudi imaju različite probleme i da je definicija pojma „problem“ kao i emotivna reakcija koja ga prati, stvarno subjektivna stvar.
Kod nas dole krv do koljena, narod gine, neki prijatelji već poginuli, bojiš se dići slušalicu kad zazvoni telefon jer misliš da ćeš čuti neku lošu vijest i jedan dan kad sam radio kod onog veterinara, čujem kako dolazi neki plač iz čekaonice. Odem tamo, kad ono cijela familija s nekim kavezom, djeca plaču, roditelji tužni i zabrinuti... Pozovem ih unutra, stave oni taj veliki kavez na sto, vidim u kavezu kuća, čak i bazen, sve onako sređeno kao u prirodi a iz kuće viri samo jedan veliki rep. Kad sam podigao tu kuću, ispostavilo se da se radi o kanalizacijskom pacovu kapitalcu, Hansiju, koji cijeli dan nije jeo a ima i proljev. Kod nas se protiv pacova sprovodila deratizacija a ja ovdje imam veoma tužan slučaj, pacova s proljevom kojeg treba liječiti. Par stotina kilometara odatle, ljudi masovno ginu i to vjerovatno za tu porodicu nije bio toliko važan problem!? Ajd, dobro, bar smo riješili problem pacova s proljevom, kad već ne možemo spriječiti ratove i stradanje ljudskih bića.

Sličan slučaj, kad sam se dobro zamislio u vezi sa problemima, imao sam kasnije, tamo negdje 95.te godine, nakon što sam se dohvatio Australije. Rat u Bosni je još uvijek bjesnio a ja sam pošao na kurs engleskog u Brisbejnu. Tako, jedan dan dođe profa jako tužna. Svi su primjetili da nešto nije u redu s njom pa su je neki pitali o čemu se radi. Desila se tragedija. Kad je počela pričati šta se tačno desilo, briznula je u plač. Naime, u dijelu Brisbejna gdje ona živi primjećeno je da su žabe postale ugrožene. Tako su pokupili punoglavce iz nekih bara i potoka, pa ih podijelili volonterima na čuvanje. Oni su imali zadatak da ih pripaze dok ovi ne odrastu i postanu žabe, koje je trebalo onda ponovo vratiti u potoke. Međutim, njoj kao jednom od volonetra, misteriozno su nestala 3 punoglavca! Nju sada, naravno, grize i savijest jer se smatra odgovornom za dobrostanje punoglavaca. Onda su je neki od nas počeli tješiti, pa se razvila rasprava kako su punoglavci mogli nestati i da li ih je nešto moglo pojesti itd. Meni je, kao Bosancu, uzelo malo više vremena dok sam ukopčo suštinu problema a kad sam skonto, prvo što mi je palo na pamet bilo je – „Bog te jebo, đe sam ja ovo došo“!? Trebam li ju sada i ja tješiti ili se trebam pretvarati da sam jako tužan?! Jebali vas punoglavci!

Tad sam baš nešto bio popizdio. Morao sam izaći napolje da malo prošetam i izvjetrim glavu. Bilo je evidentno to da sam neprilagođen a nisam mogao ni zamisliti da se prilagođavam toj vrsti mentaliteta. Jesam li ja to opet na pogrešnom mjestu za novi početak?

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pet dec 06, 2013 1:39 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Tako, neki ljudi su bili zaokupljeni problemom bolesnog pacova, drugi žabama i punoglavcima a mene je u stvari frustriralo to što oni ne vide one probleme koje sam ja vidjeo. Međutim, čini se da svako živi u svojoj ličnoj ili lokalnoj realnosti i ima probleme koji pripadaju njoj, te oni kao takvi ne moraju istovremeno da pripadaju i drugima.

Moj neki stav je bio da su o ovoj realnosti prvenstveno ugrožena ljudska bića, te kad bi taj problem bili u stanju riješiti, mnogo lakše bi riješili i probleme ugroženih životinja.

Dodatnu frustraciju činilo mi je to što sam nakon raspada Jugoslavije uvidjeo da sam izgubio status normalnog ili ravnopravnog čovjeka. U Austriji sam bio „auslender“, „gastarbajter“ ili „izbjeglica“ i kao takav nisam imao prava kao ostali. Nije mi bio problem naći posao u svojoj struci, međutim, nije mi kao strancu bilo dozvoljeno da radim u svojoj struci. Svi se busaju nekim ljudskim pravima, da smo svi jednaki itd., dok u praksi vidiš da to nije tako. Kažu, nije zabranjeno, može, ALI jedino moraš prvo provesti 7 godina, pa onda uraditi to i to, pa će ti biti dozvoljeno to i to... Barijere svuda. Znači, nije da ne može, nije da ti neko nešto brani, nego jedino trebaš da ispuniš određene uslove (a da bi ispunio te uslove, trebaš krv da propišaš).

Prije smo kao Jugosloveni bili poštovani i lijepo prihvatani gdje god bi se našli u svijetu. To znam na osnovu svojih putovanja a čuo sam to i od drugih koji su dosta putovali. Sada smo bili ko neka kuga. Tamo negdje 98. g. zapao me je neki posao da otpratim jedan transport goveda brodom od Australije do Egipta, tako da sam to iskoristio i da se promuvam nekoliko dana po Kairu. Međutim, gdje god bih krenuo, stalno mi se neko kačio na leđa. Vidjelo se da sam stranac, dakle, ovca za šišanje. Standardna operativna procedura je bila da ti neko priđe, učtivo te pita „molim vas, koliko je sati“, pa kad mu kažeš, onda on kaže „oh, vi niste odavdje, odakle ste“, pa ako im kažeš da si iz neke od zapadnih zemalja, onda ti se ovaj predstavi kao vlasnik upravo ove radnje ispred koje si se zadesio, pa te zamoli da budeš njegov gost i da te počasti unutra kafom ili čajem... pa kad uđeš onda te salete sa svih strana ne bi li usput i nešto kupio... itd. itd. a fol je u tome da ovaj što te je uveo unutra dobija procenat od para koje si potrošio u toj radnji. U svakom slučaju, nisu mi dali da se opustim i normalno prošetam. Skinem sat s ruke, ne pomaže. (Od tada ga nisam više nikad ni stavio na ruku.) „Koliko je sati“... „ne znam, nemam sata“... „oh, vi niste odavdje, odakle ste“... „ja sam izbjeglica iz bivše Jugoslavije“... bježe od mene ko ofureni. Sad nema „besplatne“ kafe.

[Usput, tamo sam primjetio i jednu zanimljivost. Kad sam dolazio tamo, nešto sam se zabrino, reko, arapska zemlja, Islam, garant neće biti piva, međutim, ispostavilo se da su tu bile i neke eksluzivne zone koje nisu bile pod Alahovom kontrolom. Nekim slučajem, jedna od tih zona je bio i hotel u kojem sam odsjeo. Okružen visokom ogradom od vanjskog svijeta i naoružanom stražom na svakom čošku, činio se kao neki drugi svijet. Kad sam ušao unutra, prvo što sam primjetio, bilo je da se ne može prići šanku. (Naravno, nisam se dao zbunit, tako da sam izvršio nekoliko uspješnih proboja do tamo.) Obišao sam dosta hotela po svijetu ali nisam vidjeo da se negdje tako loče. Bar pola gostiju je bila lokalna elita. U hotelu plešu polugole Tahićanke (daleko ljepši prizor od tamo nekih piramida), napolju zabrađene žene. Vidim, svugdje isto. Elita uživa, raja ga puši.]

**

Za razliku od nas, u zemljama trećeg svijeta narod je nekako navikao da živi u siromaštvu ili su ljudi od malena tako odgojeni da se pomire s tim. Na primjer, jednom sam se zadesio negdje u Indoneziji. Čuo sam da u tom mjestu gdje sam bio ima neki dobar restoran na plaži pored mora gdje peku ribu na roštilju, pa sam pitao jednog konobara iz hotela gdje se to tačno nalazi. On se onda ponudio da me odveze do tamo kad završi smjenu. Poveo je i nekog drugara, pa su me dovezli do tamo nekom „trabakulom“. Kad smo stigli, kažu sačekaće me, pa će me vratiti natrag. Meni je to bilo nekako bez veze da me čekaju dok ja jedem, pa ih jedva nagovorim da idu samnom. Kad su već bili tako dobri da me dovezu tamo, častiću ih večerom. Nije to bio nikakav eksluzivni restoran, nego samo neka improvizovana skalamerija na plaži, niti su cijene ribe bile nešto visoke. Tako, naručim ja tri ribe (čini mi se da su bili zubatci) a oni jednu odmah zapakuju u papir, da nose kući. Kažu mi da nisu nikad prije bili u tom restoranu jer im je mjesečna plata otprilike ista kao i cijena te jedne ribe!? Meni je to bilo teško za vjerovati jer sam se sjećao da sam još kao student za jedan dan kopanja kanala mogao nekoliko cura tj. nekoliko puta izvesti curu na večeru bilo gdje. Sutradan su me poveli izvan tog mjesta koje je kao bilo turističko u obilazak otoka. Svratili smo i do porodice jednog od njih u nekom selu. Čini mi se da nikad u životu nisam vidjeo toliku sirotinju!? Pozovu me da ostanem tu na ručku, zakolju neko pile, isjeckaju ga, zamotaju to u list od banane uz neke začine, pa ga ispeku nekako s rižom na žaru jer u kući nisu imali ni peć. Nisam neki ljubitelj piletine ali čini mi se da nisam nikad jeo bolju, jedino što nisam stigao upratiti recept. Od stoke sam tamo vidjeo samo jedno svinjče privezano kanapom oko vrata za neko drvo. Međutim, ljudi tamo su mi se generalno učinili veoma poštenim, smirenim, vedrim i prijaznim, bez obzira na loše materijalno stanje. A nisu ni pitali koliko je sati.

**

Na našim prostorima sam upoznao relativno dosta svakojakih ljudi a kasnije kao taksista u inostranstvu još više. Vozio sam prostitutke s posla na posao, isto kao i menadžere a nekako sam se trudio da poštujem svakoga. U svakom slučaju, prema prostitutkama sam imao daleko više poštovanja, nego prema našim političarima. Uostalom, te cure su uglavnom radile pošteno svoj posao, imale su nekog integriteta a od njih se često moglo čuti i nešto pametno, za razliku od ovih drugih. (U Bosni su pojmovi „kurva“ ili „peder“ više označavali nečije karakterne osobine. Na primjer, „peder“ je mogao biti i neko ko nije homoseksualac a pojam "kurva" se mogao odnositi i na muškarce.)

Nakon nekog vremena, uspjeo sam nekako organizovati izmiještanje mog psa iz opkoljenog Sarajeva. Gavro je bio jedini čovjek kojeg su tada puštali da uđe tamo sa svojim humanitarnim konvojem. On je u sklopu Adre, humanitarne organizacije Adventističke crkve, skupljao u Beču pomoć u obliku paketa sa hranom i vozio to dole. To jedan od najboljih ljudi koje sam ikad upozao. Mislim da je to čovjek koji je najviše pomogao Sarajlijama tokom rata. Spadao je u one ljude koji ne mudruju, nego konkretno rade za dobro drugih. (Čudo da se takvi ljudi nikada ne nađu u vladi neke države?!)

Tako mi je on prebacio psa iz Sarajeva do Beča. Pas je cijelo vrijeme sjedio u kabini kamiona, pored njega. Stara mi je kasnije rekla da je ta kuja sve razumjela. Čitala joj je moja pisma a ova je pomno slušala. Ponekad bi je dirnula šapom na takav način da je to značilo da treba ponovo da joj čita moje pismo. Tako, kad su joj rekli da će da ide u Beč, kuja kao da je i to razumjela. U Sarajevu je nisu imali više čime hraniti.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pon dec 09, 2013 9:18 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Gavri sam ponudio novac za tu uslugu, međutim, on je to izričito odbio. Nekako sam tada, cijeli taj događaj izbavljanja psa iz ratnog područja doživjeo kao jednu pobjedu u ratu protiv ljudskog mahnitanja. Bar nek se taj pas ne pati kad ljudi već moraju. Veliki događaj za mene. To mi je dalo nekog morala i neku dodatnu snagu jer sam vidjeo da još uvijek ima ljudi. Koliko god mi bili dole, „mali ljudi“, nešto smo ipak mogli uraditi. Bar nešto.

U međuvremenu me je relativno dobro krenulo s taksijem. Radilo se 12 sati u smjeni. Gazda je imao desetak auta a i on sam je vozio jedno od njih. Svako auto je imalo telefon, pozivi su stizali obično na njegov telefon, pa je on odatle dijelio poslove ostalima ili smo jednostavno čekali u redu na štandu. Kad on nije radio, glavni telefon bi bio kod nekog drugog i naravno taj bi najbolje poslove davao samom sebi, dok bi ostalo dijelio drugima. Nije prošlo dugo, gazda je počeo davati meni taj glavni telefon što je naljutilo neke starije vozače koji su bili Bugari, pa su mi stalno pokušavali podmetati nešto ili praviti neke smicalice iza leđa, mada sam pošteno dijelo poslove. Da me je neko tada pitao – „kako otvoriti treće oko?“, ja bih mu odgovorio: Provedi neko vrijeme s Bugarinom. Kad god sam imao posla s njima, „treće oko“ mi se automatski otvaralo. Na kraju su se prodobrili, nakon su čuli da idem otamo. Kad sam bio u vojci imao sam posla sa Albancima koji su bili dosta nezgodni jer su imali neki plemenski mentalitet, međutim, nakon što se uspostavi s njima neko međusobno povjerenje, moglo se normalno živiti.

Podnesemo zahtjev za useljenje u Australiju, odbiju nas. Olakšavajuća okolnost nam je bila to što smo bili „miješani brak“ a otežavajuća, što smo završili fakultete koji nisu priznati tamo bez nostrifikacije diplome što je značilo da bi bili na teretu države dosta dugo. Podnesemo drugi put, opet odbijenica. Ne znam da li je to što sam jarac u horoskopu ili ne ali kod mene nema da ne može. Kad navrem u nekom pravcu, ne popuštam dok ne prođem. Tako, prođemo nekako iz trećeg puta. Taj put su proradili i neki sinhroniciteti koje sam smatrao pozitivnim.

U međuvremenu je i moj brat uspjeo nekako da zbriše iz Sarajeva i smjestio se negdje u Vojvodini. Tako sam odvezao psa kod njega prije nego što smo krenuli za Australiju. Prema tadašnjim propisima, pas je trebao da provede bar pola godine u nekom karantinu, ukoliko bi i njega poveli sa sobom.

Kad sam radio zadnji dan, gazda me je pozvao i pitao za adresu Adre u Beču i mojih staraca u Sarajevu. Znao je da šaljem pakete s hranom preko njih, pa je rekao da će on to sada preuzeti na sebe. Nije tražio ništa zauzvrat. Naravno, tu sam jednostavno ostao bez riječi. I stvarno je kasnije slao pakete mojima sve dok je rat tamo trajao.

Nekako su te tri godine provedene u Austriji imale neku svoju funkciju. Otamo sam mogao i biti od neke pomoći a da sam bio gdje drugo, bilo bi dosta teže. Da sam ostao u Bosni, ne bih mogao pomoći ni sebi a kamo li drugima. Čovjek u ratu ne može biti neutralan s obzirom da u takvim okolnostima automatski stupa na snagu pravilo: „Ako nisi s nama, onda si protiv nas,“ što znači, najebo si i sprijeda i otpozada.

Taj mehanizam uvlačenja normalnih ljudi u ratne, odnosno, psihopatološke aktivnosti, bio je još od davnina dobro razrađen. S druge strane, normalan čovjek nema nikakav mehanizam zaštite. Jedino što možeš, to je da se izmjestiš iz ugrožene zone - na vrijeme.

**********

U Australiji se relativno lakše disalo. Dobili smo i neku pomoć od države što je bilo taman za preživljavanje ako nisi pušač a cigare najskuplje na svijetu (trenutno 20$ kutija od 25 cigara). Naravno, mogli smo i raditi u svojoj struci ALI prvo se trebao položiti tzv. „profesionalni engeski“, pa onda teoretski ispit iz struke od nekih 300 pitanja i na kraju klinički ispit, koji je trajao pet dana. Ljepota. Gdje god je lova, tu su tri ograde. Znalo se koliko veterinara, doktora i stomatologa ide na broj stanovnika, koliko njihovih završava fakultete svake godine, koliko ih se penzioniše i koliko se onda novih radnih dozvola može izdati godišnje, pa odatle i koliko stranaca može položiti ispit. Cijela stvar nema toliko veze sa samim znanjem. Naravno, tu je dosta naših odustalo u samom startu, te su se počeli baviti nečim drugim, međutim, supruga i ja smo odlučili da upremo u tom pravcu, pa šta bude. Tada je bila na vlasti Radnička partija, pa su nam plaćali sve troškove u vezi sa dodatnim obrazovanjem. U svakom slučaju, dobili smo šansu, što je za nas bilo sasvim dovoljno.

Tako, krenemo na neke kurseve engleskog i usput učimo „pravila igre“. Mentalitet dosta drugačiji nego u Evropi. Kad sam dotjero engleski do Tarzan-nivoa, počnem tražiti neki posao ne bi li namako još neku paru jer nakon što smo se malo skućili i kupili neku trabakulu u raspadu, nije nam ostalo više ušteđevine. Vidim u novinama oglas, traže barmena u jednom obliženjem pabu, dobra lova po satu, kontam, dobro se snalazim s obje strane šanka, pa se prijavim. Sve sam razumio u oglasu, osim skraćenice „t/l“. Kontam, šta god znači, nije bitno. Ovi se prosuli od šege. Kažu, to znači - topless (bez grudnjaka). Meni još uvijek nije jasno, pa ne očekuju valjda da će muškarac raditi s grudnjakom, mada sam u međuvremenu već vidjeo da je ovdje svašta moguće!? Na kraju se ispostavilo da traže žensku koja će raditi za šankom bez grudnjaka. Ja jednostavno nisam znao da ima i toga. Nisam išao po kafanama, većinom sam se držo kuće i knjige. Kasnije sam negdje nabasao na neki pab, gdje sam to vidjeo. Ženska je služila piće skoro gola, imala je na sebi samo one tanga gaćice. Ne može se reći da je loš prizor. Tek sam tad razumjeo koliko je ona moja prijava bila promašaj.

Onda pokušam sa prodajom nekih handrmolja na buvljoj pijaci. Ne ide ni to. Ono što ja mislim da valja, ovdje nije pilo vode. Vidim ja, meni ne gine taksi opet. Našu vozačku ne priznaju, valja ponovo polagati. Tako mi je vozački bio prvi ispit. I obori me neki buzdovan na vožnji. Ubio me totalno u pojam. Vidim tamo voze babe i djedovi od 80 godina, niko se ne zna parkirati paralelno ako nema bar 16 metara praznog prostora, ne znaju da preteknu bez preticajne trake a ja vozio sve i svašta, vozio i bez kočnica, a ovdje mi ne daju vozačku dozvolu. Moj ego ubacio u 5-tu brzinu, tako da nisam izašao na ispit sljedećih pola godine. U međuvremenu sam primjetio da ni ne traže vozačku dozvolu ako nisi napravio neki belaj. Obično te zaustave, duneš, pa ako nisi preko granice, puste te. Kad sam radio u Zapadnoj Slavoniji, policija veterinare nije ni zaustavljala jer su znali da smo stalno preko granice. Takav nam je bio opis radnog mjesta. Ako obiđeš 10-20 kuća a u svakoj drugoj ne uvrijediš domaćina, tako što odbiješ ponuđenu čašicu njegove domaće rakije ili vina, onda po nekoj logici ne prođe dugo i već si u "zelenoj zoni". Vozačku dozvolu su mi tamo oduzeli samo jednom, kad je došao neki novi policajac, pa me zaustavio, međutim, sutradan su mi je uredno vratili natrag. Ovdje totalno drugačija situacija. Bez auta ne možeš nigdje, tako da nema zajebancije. Doduše, nakon izlaska iz Bosne, izgubio sam volju i za pićem.

Ništa, uhvatio se ja engleskog, trebam ga položiti što prije jer je to uslov da se ide dalje. Jedan dan uzmem ja novine i riječnik, reko da prevedem neki članak. Kontam, neću ništa od politike, već sam postao alergičan na to, najbolje sport. Vidim pominje se ragbi, može reko. Kaže, neki tamošnji ragbi klub je izgubio u zadnje vrijeme nekoliko utakmica zaredom, te je trener zaključio da je najvjerovatniji razlog za to taj što igrači imaju seksualne odnose noć prije utakmice. On je navodno primjetio da igrači igraju dosta lošije ako su imali seksualni odnos neposredno prije utakmice!? Tako je nadošao na rješenje da od sada svaki igrač spava posebno u hotelskoj sobi, tj. ne mogu više dvojica da dijele istu sobu. Kontam, kakvo mu je ovo rješenje, prema svakoj logici, lakše je čovjeku dovesti žensku kad je sam u sobi, nego kad ima još neko. Ili možda ja tu nisam nešto dobro preveo?! Nekim slučajem, družili smo se s jednom nastavnicom engleskog i ona baš tada navrati na kafu. Ja iskoristim priliku da mi ona protumači onaj članak. Nakon, što ga je pročitala, kaže: „Pa, to oni međusobno.“ Vidim, sasvim je ozbiljna, njoj to normalno. Znači, oni u stvari, natežu jedan drugog! Ja sam svoju sliku svijeta tada smatrao stvarno širokom ali nisam tako nešto nikako mogao da uklopim u nju!?

U međuvremenu sam već bio načisto s tim da neki naši balkanski kontovi ne piju vode u svijetu, pa sam prestao s onim: „šta treba, šta ne treba, šta je normalno a šta nije, kako je to bilo kod nas itd.“ jer mi je neko u Austriji već odgovorio na moje balkanske mudrolije u smislu: „Vidjeli smo mi vašu pamet na televiziji“. Tako, znači, sada više nije bilo samo „šuti i plivaj“, nego, „šuti, plivaj i - čuvaj dupe“.

Kasnije dođe i taj ispit iz engleskog jezika a već sam uporedo s tim pripremao i teoretski ispit iz veterine, tako da sam morao položiti onaj prvi da bi izašao na drugi koji je slijedio nekoliko mjeseci iza ovog. Problem je bio što je ispit bio jednom godišnje, pa ako fuliš jedan, cijela stvar se odlaže do daljnjeg. Položim pismeni, obore me na usmenom. S obzirom da nisam bio toliko loš na tom ispitu a razgovor se snimao, investiram 50$ za žalbu, jer smo se imali pravo žaliti na rezultate. Sada dobijem odgovor da sam položio. Položim i onaj teoretski ispit iz veterine, tako da mi sada ostade „samo“ onaj klinički. U međuvremenu sam počeo voziti i taksi a supruga se zaposlila kao neki medicinski tehničar u jednoj bolnici, tako da sve skupa nije bilo toliko loše.

Tada su održavali i neki bridžing kurs za strane veterinare kao pripremu za klinički ispit, tako da sam se i tu upisao. To je trajalo par mjeseci. Išli smo na predavanja i praktične vježbe, što u Brisbejnu što okolo, po nekim drugim mjestima. Na kraju smo proveli par sedmica izvan Brisbejna i nakon što sam se vratio kući, ostalo je nekih mjesec dana do ispita. Vidjeo sam kako rade praktično, sada je trebalo još samo utvrditi teoriju.

Ako stvarno ima entiteta koji se hrane ljudskom emocionalnom energijom, u tih narednih mjesec dana sam ih dobro ugojio. Kao da je neko/nešto odozgo reklo, „Đe si to ti kreno, e, pa, ne može to tek tako!“ Sada je slijedio napad s leđa od strane moje životne saputnice, odmah od momenta kad sam se vratio kući. Odjednom sam postao kriv za sve, retroaktivno, od raspada Jugoslavije, pa naovamo. Nije mi bilo jasno šta se zbiva. Štancaju se neke drame iz čistog vazduha. Ima slike, nema tona. Ako šta i skuva, bolje da nije. Ili je neslano, ili preslano, elem, nešto vazda fali ili ga ima previše. Ako to glasno primjetiš, onda si kriv što si primjetio. Stalno nešto ljuta na mene a kad šuti, glasno šuti. Atmosfera u kući nemoguća za neko učenje. I pranje suđa je postalo duplo glasnije, nego prije. Tih par dana sam dobio osjećaj i kao da nismo sami u kući. Kao da su tu još neki nevidljivi entiteti koji lože stvar!? Izlazio sam i na balkon i gledao kroz prozor u vezi s tim nekim čudnim osjećajem. (Otprilike, neka dinamika opisana u knjigama Eve Lorgen: Alien Love Bite i Dark Side of Cupid.) Ubrzo se ispostavilo šta je razlog. Uhvatila se s kolegom s posla. Naravno, to sam morao otkriti sam. Već mi je otprije bilo poznato ono da kad čovjeka žena vara, on je obično poslednji koji to sazna, ne zato što ona to dobro radi, nego zato što on podsvjesno ne želi da se suoči s realnošću. A meni, kao po nekom pravilu, kod svakog susreta s realnošću ostane čvoruga na glavi. S obzirom da sam znao tog čovjeka otprije, laknulo mi je da je on u pitanju a ne neko drugi. Bio sam načisto s tim da je on, što bi se reklo u Bosni – „blećak“, tako da nisam izgubio samopouzdanje. Naravno, nakon što je počela vezu s njim, ni ona nije bila načisto s tim da li je sletila s konja na magarca ili obratno, pa joj je bilo najzgodnije da bude i vamo i tamo, sve dok ja nisam skonto o čemu se radi. Tada mi se desilo i da sam jedno veče otišao na taksiranje jer mi je bilo ljepše napolju nego u kući, međutim, dok sam vozio bio sam u mislima svugdje drugo, osim u autu. Tako, mi se desi da proletim zajedno s putnicima u autu kroz crveno svjetlo na jednoj raskrsnici. Primjetio sam to i ja i oni, srećom nije bilo belaja. Nakon što su izašli napolje, vratim auto natrag u firmu jer vidim da nisam u stanju da vozim. Kontam, još mi samo treba da izginem zbog žene. Ajde, ja inekako ali ne moraju i drugi, koji nisu ni krivi ni dužni. Tako ja lijepo podnesem ostavku kod moje supruge i razdužim se. Ja i moj ego smo bili načisto s tim da mogu naći i ljepšu i mlađu i bolju, kad dođe vrijeme. Što se žena tiče, ja jesam bio prilično "nestašan" prije braka ali nakon što sam se oženio, pošteno sam se ponašao, tako da sam se tu nekako osjećao čist. Na kraju, jedino što sam joj iskreno poželio, bilo je da ostane što duže s tim blećkom, tako da bar sve ima nekog smisla.

Idući dan nakon našeg razlaza, pozove me moj najbolji prijatelj da odemo na kafu. On je inače bio dosta stariji od mene i došao je kao izbjeglica u Brisbejn sa suprugom i djetetom. U Sarajevu je bio jedno vrijeme profesor na jednom od fakulteta, objavio je tamo i nekoliko knjiga, uglavnom pripovijetki a bio je i slikar. Nije imao auto ali je ispod stana imao garažu u kojoj je napravio atelje. U Australiji se zatekao potpuno otsječen jer nije više mogao ni predavati, ni pisati a slike je takođe bilo teško prodati. Tako smo obično raspredali o svemu i svačemu u njegovoj garaži dok je on slikao više za sebe, nego za druge. Izađemo mi to veče u neki italijanski kafić i zadržimo se dosta duže nego obično. Obično smo pili kafu ili po jednu čašu crnog vina i ne bi ostali tamo duže od 2 sata. Njemu kao da se to veče nije išlo kući. Tako smo ostali negdje skoro do ponoći. Sutra ujutro, zove me njegova supruga i kaže da je on umro. To me je nekako dotuklo. U par dana ostadoh bez supruge i najboljeg prijatelja!? Kao da sam propao u neku rupu i potpuno se rasuo. Nema mene niđe. Nisam vidio ni načina kako da se presaberem i popnem bar do neke pozitivne nule.

U to vrijeme sam pomogao nekim mojim rođacima koji su bili izbjeglice u Njemačkoj da dođu u Australiju. Sve se nekako uklopilo tako da su i oni vidjeli u kakvoj sam situaciji i da sada meni treba pomoć, pa su mi ponudili da pređem kod njih. Ustupili su mi jednu sobu za učenje. Nekako sam se uspjeo presabrati i zatvorio se tamo učeći bar 12 sati dnevno. Dođe i taj ispit. Svaki dan po nekoliko predmeta. Išlo je relativno dobro do zadnjeg dana. Zadnji dan se samo polagala hirurgija malih životinja i tu su kandidati morali da urade kastraciju kuje. Radilo se na bivšim trkačim psima koje su vlasnici poklanjali fakultetu za vježbe, nakon što ovi nisu više mogli ostvarivati dobre rezultate na trkama. Ja bio zadnji i ispostavi se da nije bilo više ženki, nego je ostao samo jedan mužjak, što znači da ja nisam mogao raditi kastraciju koju sam ranije već dosta puta radio i uvježbao, nego nešto drugo. Kažu mi - vađenje kamenca iz mokraćnog mjehura, trebam sve da uradim tako kao da taj pas ima mokraćni kamenac. Jebiga bože! Nikad to nisam radio, mada sam znao teoretski. Kao da sam zagrabio u vreću punu p..., pa uhvatio za k..., figurativno rečeno!? Tu su gledali sve od pregleda i pripreme pacijenta za operaciju, priključivanja na aparat za anesteziju, pranja ruku, pravilnog oblačenja rukavica, pa do zadnjeg šava na koži nakon završene operacije. Uradim nekako sve do zašivanja mjehura a profa uze neku veliku špricu, napuni je vodom, pa poče da ubrizgava u onaj mjehur. Kaže, ako izađe jedna kap kroz šav, vidimo se iduće godine. Tu meni napokon počnu popuštati dizne. Sve mi se nekako nakupilo u tom momentu. Kako onaj mjehur sve više raste, tako meni znoj sve više lije niz lice. Ne vidim više ništa, ni da li je izašla neka kap tamo ili nije a ne mogu se ni obrisati jer onda nisam više sterilan. Nema šta mi nije prošlo tada kroz glavu. Kaže, dobro je, ali ja sada ne mogu završiti operaciju jer više ništa ne vidim. Neki glas mi kaže, ma batali sve to, idi kući, dosta više a onda opet odnekud, ma kad sam stigao dovdje, nema predaje, pa taman morao i nasljepo raditi. Onda mi odnekud dođe da ja nju lijepo zamolim da ona uzme peškir i da mi briše lice dok ja ne završim. Tako je i bilo. Kad sam završio, ispalio sam se otamo ko metak. Da mi je ko reko, ostani još minutu i sigurno si položio, poslao bih ga u neku stvar. Uzmem usput gajbu piva, popijem nekoliko piva s rođacima u terapeutske svrhe, ne bi li malo došao sebi, pa u krevet. (Inače, u tom periodu nisam htjeo ništa da pijem kako bih izbjegao onaj „arhetip“ razočaranog čovjeka koji traži utjehu u alkoholu). Sada je trebalo čekati rezulate još nekih mjesec dana.

Nađem neki stančić, preselim se tamo i opet na taksi. Kako vrijeme prolazi, meni sve nešto ljepše i ljepše. Sam i slobodan ko ptičica. Nema više, što si tamo a nisi vamo, što radiš ovo a ne ono, što si ostavio čarape ovdje...!?...itd. Nabavio sam neke uljane boje, kanvase i ostalo, pa počeo pomalo i da slikam, onako, samo za sebe ili za dušu, što bi se reklo. Mir božji u kući! Ljepota!

Kasnije dođu i rezultati. Položio sve! Te godine je položilo sve ispite samo troje nas od nekih 25 kandidata. Nije prošlo dugo, dobijem i neki posao na zapadnoj strani Australije. Tako sam se napokon, nakon dugo, dugo, vremena sastao i s nekim parama s kojim sam mogao normalno da živim a stvorili su se i uslovi da napokon počnem malo ozbiljnije da istražujem situaciju na terenu.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pet dec 13, 2013 10:40 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Naravno, prvo mjesto za traženje knjiga su bile knjižare. Tip knjiga koji me je interesovao je bio uglavnom u tzv. new-age sekciji. Trebalo mi je bar 2 godine dok nisam skonto da se u knjižari skoro ni ne može naći dobra, odnosno, za mene bitna knjiga. Međutim, čini se da je new-age literatura bila jedna obavezna faza, tako se moralo proći kroz to. Tako sam prošao kroz celestinska proročanstva, kurseve čuda, mudrolije vaskrsnutih majstora i ko zna šta ne. Dosta tih knjiga je završilo u kanti za smeće jer ih nije bilo vrijedno nositi sa sa sobom. Tada je sva moja materijalna imovina mogla stati u jednu torbu, odnosno, gepek od auta što me je činilo prilično pokretljivim. Kad sam dobio posao da otpratim pošiljku goveda brodom za Egipat, otišao sam u jednu knjižaru u Pertu da kupim knjige za puta koji je trebao da traje bar 3 sedmice. Vidim tamo „bombastičan“ naslov: „Razgovor s bogom“, pa kupim i to. Ajde, reko, da vidimo šta bog ima da kaže na sve ovo. Žao mi je što sam dao te knjige (bile su tri) jednom članu posade koji je bio Filipinac i koji me je stalno nešto zapitkivao u vezi s njima dok sam ih čitao. Čini mi se da bih mu veću uslugu učinio da sam ih bacio u more. Mada, i iz smeća se može nešto naučiti. Nakon te knjige mi je ostalo pitanje kako to da se neko ili nešto može tako priključiti na nekog čovjeka i prenosti mu (dez)informacije? Koliko je to čest slučaj, odnosno, koliko drugih pisaca dobija informacije na sličan način? Stekao sam utisak da je pisac te knjige stvarno bio uvjeren da je razgovarao s bogom lično, odnosno, da je dobio informacije iz prve ruke.

Doduše, nešto kasnije, kad sam se zadesio u Adelajdu, tamo sam u jednoj knjižari nabasao na knjigu Davida Ickea, Pobuna robota i moram priznati da je to bila jedina knjiga koju sam našao u knjižari za koju mogu reći da je bila za mene bitna u to vrijeme. To je bio i jedini put da sam u nekoj knjižari naišao na neku njegovu knjigu. Onda sam pored ostalih njegovih knjiga, tražio i neke knjige od onih koje je on naveo na kraju, pod „literaturom“. Naravno, njih nije bilo u knjižarama, pa sam ih poručivao od izdavača. Tako sam nekako naletio i na Bramlejevu knjigu Bogovi iz Raja, koja se bavila upravo onom tematikom koja je mene interesovala - manipulacijom čovječanstva i međuljudskim sukobima. Još od vremena kad sam se zadesio u Slavoniji, na početku rata, imao sam neki osjećaj da postoji tu još neko ko vuče konce iz pozadine, ko je „nevidljiv“ a Bramley je pisao upravo o tome, o – trećoj strani. Kao kad ti neko potvrdi nešto što si podsvjesno već znao. Osim toga, on je u toj knjizi načeo nekoliko tema koje je kasnije Icke nastavio da obrađuje u svojim knjigama, tako da se on na neki način (uz Jordana Maxwella) može smatrati Ickeovom pretečom. U svakom slučaju, činilo se da oni tukmaci, mrmonje, bekani, moroni, mediokriteti, idioti itd. (o pravoj prirodi psihopatije i „živim mrtvacima“ sam saznao tek nešto kasnije) koji se nađu na vlasti neke zemlje i guraju narod u ratne sukobe, nisu bili jedini koji su bili odgovorni za sve?! Bio je tu još neko ko je vukao konce iza zavijese a koristio je ove kao marionete. Neko, ko je izvan naše percepcije.

**

U svakom slučaju, kod knjiga iz new-age kategorije, bilo je vidljivo da se radi o prodaji raznoraznih „paket-aranžmana“, ovisno od proizvođača i preferencama potencijalnog kupca. Kao neka vrsta šarenih mamaca ili varalica koje koriste ribari. Kao da neko zabacuje u našu realnost onu košaru ili vršu kako su to Dalmatinci zvali, napunjenu određenim mamcima, pa onda čeka da se ona napuni ribom. Riba, nakon što uđe unutra, ne zna više izaći napolje. Tako, oni koji su namamljeni u zamku, postaju svojina njenog vlasnika. (To sam kasnije pokušao predstaviti u smislu – „kontejnerizacije“; a isti princip je odlično predstavio M. Topper – ovdje)

Ja sam neke osnovne elemente manipulacije svijesti naučio još davno, u Sarajevu od tamošnjih švercera i šanera, tako da sam već kao nešto znao. Ispod mog stana bila je jedna radnja koja se zvala „komision“ i tu je bila prodavana roba koja je bila zapljenjena na granici. Uglavnom italijanski đins i nešto od tehnike. Tako je to bilo jedino mjesto gdje su se mogle naći originalne farmerke, međutim, bile su prilično skupe. Bili su tu i tzv. šverceri koji su u Italiji kupovali naveliko robu s greškom, uglavnom „felerične farmerke“ relativno jeftino a prodavali su ih po cijeni koja je bila blizu one iz komisiona. Na nekih 50-tak metara odatle, porodica jednog mog prijatelja je držala radnju koja je bila malo uvučena u jednom prolazu, gdje su prodavali tzv. „sandžački đins“. To se šilo negdje u Novom Pazaru a stavljali su na te farmerke i jakne etikete poznatih firmi (Lewis, Lee, Rifle, Wrangler itd.) Naravno, ta roba je bila nekoliko puta jeftinija od one italijanske. Šverceri bi stajali ispred komisiona i kad bi vidjeli da neko hoće da uđe tamo, počeli bi da ga muntaju:

„Jarane, stani bolan, đe si to kreno!?“
„Da kupim farmerke“.
„De ti meni reci, a jesil ti papak?“
„Nisam papak.“
„Ovdje ti bolan farmerke kupuju samo papci. Svi znaju da je tu samo demodirana roba. Ma znao sam ja da ti nisi papak, čim sam te vidio. Dođi vamo samnom da ti ja pokažem šta je roba za pravu raju.“

Onda ga ostavi na jednoj klupi, dok on ide po robu. Felerične farmerke su obično držali negdje sakrivene jer ih je milicija često ganjala. Onda bi išli po njih, ili bi zamakli nekako da ih ovaj ne vidi i uletjeli u onaj prolaz gdje se prodavao sandžački đins, pa uzeli od tamo nekoliko farmerki raznih veličina. S obzirom da je dosta naroda šetalo tom ulicom, to im ne bi bio neki problem. Onda bi onoga što nije papak odveli u neki obližnji haustor da to proba i obično bi završilo tako što bi ovaj otišao kući sa feleričnim ili sandžačkim farmerkama koje bi platio skoro kao one originalne. Bezbroj puta sam gledao tu istu proceduru s prozora i čisto nisam mogao vjerovati koliko su ljudi naivni i koliko ih je lako smuntati.

Dakle, postoje oni koji prodaju laži a postoje i oni koji ih kupuju. Laž mogu da predstavljaju i felerične farmerke a takođe i religijske dogme ili duhovni koncepti i kosmologije.

Pored toga, u ovoj realnosti postoje i kradljivci od kojih su neki nevjerovatno spretni. Na primjer, ukoliko si ušao u sarajevski tramvaj sa nešto para u džepu, satom na ruci i lančićem oko vrata, imao si velike šanse da izađeš iz njega s praznim džepom, bez sata i bez lančića.

Naravno, čovjek zna da u tramvaju može lako ostati bez nečega, pa može poduzeti i određene mjere zaštite. Gospođa ušla u tramvaj, čvrsto stegla tašnu pod pazuh, tako da niko ne može zavući ruku u nju, međutim, opet nestao novčanik?! Jedino što je mogla vidjeti, bio je prorez na tašni napravljen žiletom ili nečim sličnim što je ujedno predstavljalo i izlazno mjesto njenog novčanika. Poučak: nije dovoljno znati samo to da se negdje krade, nego treba poznavati i tehnike krađe.

Mada, nekad ni to ne pomaže. Još u osnovnoj školi sam znao jednog momka koji je do osmog razreda doveo bunarenje skoro do perfekcije. Zvali smo ga Bahre. Mogao je da skine ženi i naušnice s ušiju a da ova to ne primjeti. Dovoljno je bilo samo da ti priđe, kao prijateljski te zagri, kaže „Đe si ba jarane, šta ima... ajd, vidimo se kasnije“. Poslije tog susreta ako si imao para u džepu, nemaš ih više ako si imao sat na ruci, nemaš ga više ako si imao neki lančić oko vrata ili prsten na ruci... nemaš ni toga. Ne znaš kako on to uradi ali krajnji rezultat je uvijek isti. Ostaneš totalno istovaren. Poučak: izbjegavaj svaki kontakt s Bahretom.

Cijela ova realnost je ko sarajevski tramvaj. U nju čovjek može ući i s dušom a izaći bez nje.

**

Kad sam kao student išao u istočne zemlje, fol je bio promijeniti pare na ulici jer se tu dobijalo nekoliko puta više, nego po zvaničnom kursu u bankama. Međutim, stvar nije bila jednostavna. Ovi što su mijenjali pare, takođe su bili umjetnici u varanju. Većinom su radili sa sitnijim novčanicama, tako da si redovno trebao dobiti gutu para koje bi oni smotali i stavili gumicu oko njih. Fol je bio u tome što ako si trebao npr. dobiti pedeset njihovih novčanica u zamjenu za (obično) njemačke marke, oni bi ti prvo dali 47 ili 48 novčanica. Onda ti prebrojiš, pa kažeš da fale dvije ili tri. Tu oni isfoliraju kao neku začuđenost, pa vjerujući ti na riječ, na onu gutu galantno dodaju te dvije ili tri novčanice koje fale na način da ti lijepo to vidiš, onda naprave od toga smotak, stave gumicu i daju ti to. Naravno, čovjek kad vidi da je na onu prvu gutu para dodano ono što fali, ne provjerava više. Tek kasnije ustanovi da je dobio manje para nego što bi dobio u banci. Stvar je ličila na mađioničarski trik. Nakon dodavanja novčanica, ovi neprimjetno promijene smotak para i daju mu drugi. To je bilo skoro nemoguće primjetiti u praksi. Međutim, nekad je dovoljno poznavati i teoriju. Tako, kad ja izbrojim onih 47 novčanica umjesto 50, kažem samo „Dobro je“, okrenem se i odem a onaj ostane ko popišan. Nisam mu dao priliku da izvede trik. Mene u takvim slučajevima njihove tehnike izvođenja trikova nisu zanimale a 47 novčanica mi je bilo sasvim dovoljno. (Naravno, s obzirom da se radnja odvijala obično u nekom haustoru, tu se moralo otvarati i „treće oko“ jer je postojala i mogućnost da te ovaj zaskoči s leđa i otme ti pare.)

**

Naravno, postoje daleko naprednije metode prodaje od one koju su koristili sarajevski šverceri. Kad sam se kasnije zadesio u Beču, bio sam i na jednom kursu za trgovačke putnike, tako da sam i tu imao priliku nešto naučiti. Sjećam da je je jedan od glavnih folova bio da se od potencijalne mušterije dobije što je više moguće „da“-odgovora, prije nego što joj se ponudi da kupi određeni proizvod. Tako, po nekoj inerciji, ona će da kaže i „da“ kad se o kupovini radi.

Nekad je iz samog konteksta određene radnje uz nešto malo svjesnosti, moguće vidjeti da te neko pokušava presvuči.

Na primjer, kad sam stigao u Egipat, šef kompanije koja je uvezla goveda trebao me je sačekati u Suecu i organizovati mi prevoz do Kaira. Njemu je sve to već bilo plaćeno, tako da nisam očekivao neke nevolje s njim. Međutim, ispostavilo se da je on imao neke standardne procedure kroz koje je redovno provlačio Australijance koji su pratili te transporte i koje su mu prije vjerovatno bile uspješne. Tako, kad smo se zadesili u njegovoj kancelariji, vidim kako me navodi da sjednem na jednu sofu iza koje se nalazio neki pult koji je bio izdignut iznad ravni očiju a s druge strane pulta je bio pisaći sto. Onda mi kaže kako treba da prebroji moje pare jer mu je navodno dužnost da prijavi carini koliko sam novca unjeo. Tu sam već vidjeo da me sprema za šišanje jer sam već prošao kroz carinu gdje me niko ništa nije pitao. Ali, ajde reko da vidim i njegove trikove. Sjedne on pored mene na sofu, ja izvadim pare iz novčanika i on počne da ih broji ali ih ne stavlja ispred nas, nego na onaj pult iza. Tu sam i bez potrebe otvaranja trećeg oka znao da on jedan dio para prebacuje na drugu stranu pulta a da to nisam morao ni gledati. Tako, kad je završio brojanje, pokupim ja pare s pulta a onda ustanem sa sofe i obiđem okolo do onog stola i pokupim s njega sve ono što je prebacio tamo. Kažem mu, „Nisam ti ja pravi Australijanac, ja sam iz Bosne“. Čovjek je stvarno bio vidno razočaran. Koliko znam Australijance, ne bi nikome od njih uopšte palo na pamet da neko može tako da ih vara.

Ponekad je i prednost biti Bosanac. Dosta ovih elemenata manipulacije svijesti potencijalnog kupca ili žrtve koji su mi bili poznati od prije, mogli su se naći i u new-age, odnosno, „duhovnoj“ literaturi na koju sam nailazio. Tako, da nisam tu bio baš skroz naivan. Naravno, daleko od toga da sam bio imun na sve laži promovisane kroz tu literaturu ali ako ništa, mislim da sam se dobro držao. Čini se da postoji jedan kontrolni sistem koji je nevjerovatno sofisticiran, međutim, prema onoj ezoteričkoj maksimi, „kako gore, tako i dole“, postoje tu neki zajednički elementi kad se o strategiji varanja radi.

Kad se znanju iz praktičnog života doda i nešto teoretskog znanja, svjesnost se povećava.

Ako uzmemo za primjer Jehovine svjedoke, primjetićemo da se i oni ponašaju slično kao trgovački putnici koji nam pokušavaju prodati neki proizvod. Doduše, kod njih se radi o jednom ekskluzivnom paket-aranžmanu. Jedini je problem što često znaju biti i veoma naporni. Kako će se ko ponašati u susretu s njima, uveliko će zavisiti od čovjekove svjesnosti i znanja. U mom slučaju, nakon što su mi se natovarili na leđa, nisu popuštali sve dok sam bio fin prema njima. O čemu god bi se povela diskusija, oni bi otvarali Bibliju na dva ili tri zabilježena mjesta, govoreći kako je Jehova to upravo objasnio na tom mjestu i pročitali bi otamo neki pasus koji se može aplicirati na sve i svašta ako se dovoljno nategne. I naravno, jedino papci neće razumjeti da je Jehova tu rekao jednu veliku istinu. Imao sam čak utisak da ti ljudi kao da su bili pod nekom daljinskom kontrolom od strane neke „vanjske“ inteligencije ili entiteta.

Kontam, valja mijenjati strategiju. Pitam ih da li čitaju još nešto osim Biblije?! Pa, naravno. Pitam ih da li su čuli nešto u vezi sa psihopatijom. Naravno, kažu da su to zli ljudi koji su opasni po normalne ljude i okolinu, da su oni često i ubice, da ih treba staviti u zatvor ako već nisu tamo itd. Onda im ja kažem, - „Ajmo mi lijepo ovako. Ja imam ovdje dosta stručne literature na tu temu a imam i ček-listu za provjeru psihopatije, pa da mi na osnovu onoga što je on govorio u Bibliji, zajednički ispitamo da li bi taj Jehova mogao biti psihopata. Ako se ispostavi da nije, ja vam se pridružujem a ako jeste, onda ne računajte na mene a i vi bi mogli razmislit.“

Nisam stigo ni dovršiti rečenicu, oni već nabrali na vrata. Vidim, piče niz ulicu, sve jedan drugog prestižu. Nikad mi više nisu došli.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pon dec 16, 2013 10:51 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Naravno, nije uputno lupati po tuđim kontejnerima, osim kad se radi o ličnoj odbrani. Religijske grupe, sekte, kultovi itd. mogu se porediti s košnicama a njihovi članovi s pčelama koje imaju grupnu svijest. Ako počneš lupati čekičem po nekoj košnici, ubrzo ćeš se naći izložen napadu pčela. Ukoliko se uspiješ odbraniti od njih i nastaviš lupati čekičem i dalje, te tako počneš dovoditi integritet košnice u pitanje, onda ćeš imati posla i s pčelarom lično, odnosno, vlasnikom te košnice koji ubire odatle med a ne mora obavezno da obitava u našoj „dimenziji“. Cijela stvar ne vrijedi ulaganja truda jer ukoliko izađeš na kraj i s tim entitetom, te mu razbiješ košnicu, pčele će preći u neku drugu, koja pripada nekom drugom „hiperdimenzionalnom“ vlasniku, jednostavno zbog toga što im je takvo stanje svijesti. Znači, nikoga se ne može oslobađati na silu, pogotovo ako se taj ne osjeća ugroženim. Tu i tamo, kod neke pčele će se možda jednog dana javiti osjećaj da nešto nije u redu, da možda to može i drugačije, te će krenuti u pravcu svoje individualizacije i oslobađanja. To je jedan impuls koji dolazi iznutra i to pčela mora odraditi sama.

Teoretski, u ovoj realnosti može da bude i lijepo. Čovek može i uživati u vožnji, vozeći se u sarajevskom tramvaju. Mada, nekako sam stekao utisak da većina ljudi ovdje prolazi kao Mujo u onom „gnostičkom“ vicu, kad se zadesio u nekim orgijama koje su se odvijale u mraku, pa poslije nekog vremena počeo da zapomaže i viče: „Palite svjetlo“! Kad su ga pitali zašto kuka, on reče: „Ljudi, ovdje definitivno nešto nije u redu, ja ga već treći put pušim.“ Znači češće nego što je statistički trebao?!

**

Inače, nije mi trebalo dugo da bih bio načisto s tim da sva ona svjetlost i ljubav koji su izbijali iz new-age literature, slabo mogu da piju vode u ovoj realnosti. Nudila se alternativa religijama u kojoj je bilo istine, isto koliko i u religijama. Isto sranje, drugo pakovanje.

Jedno od glavnih osvježenja u tom periodu mi je bio Nexus magazin. Tu sam nailazio na dosta dobre članke iz alternative. Nakon par kupljenih brojeva, naručio sam i sva prošla izdanja.

U tom periodu, kad još nisam sastavio ni godinu dana samačkog života, desio mi se i jedan interesantan „incident“. Bio sam u Pertu i navratio kod jednog prijatelja na kafu, kad vidim tamo sjedi i jedna njegova prijateljica. Na stolu ispred njih, razbacane tarot karte. Znao sam tu ženu od ranije, bila je ozbiljna, menađer u jednoj banci, tako da me je malo začudilo kad sam je vidjeo kako premiješta te karte. Kao ono, ne bih to očekivao od nje. Nije bila ona klasična Mara-gatara. I naravno, kad su završili seansu pitali su i mene da li bi i ja, tj. da ona i meni to razbaci. Ajd, reko, može. Ništa posebno, reče mi nešto više uopšteno, kao kod gledanja u fildžan, uglavnom pozitivne stvari a onda na kraju reče sasvim konkretno da ću se oženiti nekom crvenokosom ženom iz Beograda. Ko da me je šilom ubola. Kakva ženidba, ne pada mi na pamet. Nije mi nikad bilo bolje. Nisam se još ni od prošlog braka čestito oporavio. Bio sam nasigurno s tim da je jedan brak u životu bilo sasvim dovoljno od mene. Nije mi problem naći žensku ali zašto se čovjek mora ženiti. Nije mi nikako bilo jasno kako može vidjeti ime grada u kartama i još crvenokoso žensko kojih inače ima manje nego plavuša?! Tako sam ja to bio brzo zaboravio.

Išao sam te i sljedeće godine na Balkan, obiđem rodbinu, spustim se malo do mora i idem natrag. Naravno, ništa od ženidbe.

Tada je nekako krenuo i internet što se stvarno ispostavilo kao prozor u svijet. Naravno, tu sam odmah krenuo po kojekakvim alternativnim i duhovnim sajtovima. Sjećam se jednom naletih na neki asutralijski forum gdje su raspravljali o Sai Babi. Već sam bio čuo za njega, da je pravio neka čuda, pa ajd reko da saznam nešto o tim velikim duhovnim majstorima. Ispostavilo se da je dosta Australijanaca išlo kod njega na „duhovni tretman“ negdje u Indiji.

Kad čovjek kupi felerične farmerke ili sandžački đins od švercera za velike pare, postoji nekoliko stvari koje može uraditi. On može priznati da je bio prevaren, uzeti to kao lekciju i ne ponavljati tu grešku u budućnosti. On takođe može i upozoriti druge. Međutim, mnogima ego to ne dozvoljava, pa će da šute ili će preći na tzv. laganje samog sebe što će ići u pravcu pravdanja rezultata svog ponašanja.

Tako je bilo i sa onima koji su kupili Sai Babine tretmane. Jedni su ga veličali, kao riješio im je neki zdravstveni problem, produhovio ih je, dok su drugi pričali drugačije priče, kao npr. prvo im malo zavuče prst tamo, malo vamo, pa onda nešto drugo, okrene ih vako, okrene ih nako... elem, to se zvala aktivacija kundalinija. Kontam, poznato mi to nešto... odnekud, pa to isto se kod nas zvalo seks s predigrom u raznim pozama. Kako god okreneš, ispadalo je da ih opandrči, pa još to dobro i naplati. Vrhunac duhovnog majstorluka. Neki su kao vidjeli da bi se tu moglo raditi o prevari, da su bili seksualno iskorišteni itd. Pa, ne znam kakav čovjek može očekivati drugačiji tretman kad ode tamo u Indiju kod njega da mu se naguzi uz prilično veliku donaciju? Međutim, navodno je Sai baba bio pošten jer nije pravio diskriminaciju između muškaraca i žena kad im je aktiviro kundalini. Kažu, kasnije, kad je ostario, radio je to samo prstima. Bio je i human, jer je dobar dio novca kojeg je skupio na duhovnim tretmanima ulagao u bolnice i dijelio kao pomoć ugroženima a imao je i paranormalne sposobnosti. Na zaprepaštenje svojih sljedbenika, mogao je stvoriti u ruci prsten sa staklom koje je na prvi pogled ličilo na dragi kamen, kokošje jaje itd. Navodno se znalo i gdje se proizvodilo to prstenje koje je on misteriozno stvarao u svojoj ruci a odakle su mu bila jaja, to je ostalo misterija. Navodno, bila su vruća, što je ukazivalo na to da su friško snešena a ne tamo neki mućci.

Tako sam pratio jedno vrijeme one koji su kao bili neki duhovni majstori. Tu kao da se plasirala neka arhetipska slika duhovnog majstora gdje on kao sjedi negdje prekrštenih nogu u nirvani s blagim telećim osmijehom, ćuti, ćuti, pa onda kaže neku duboku mudrost, našta oni koji se se zadesili u njegovoj blizi kažu „Aferim!“, pa to onda zapišu ili zapamte. Sticao sam utisak da je duhovnost u stvari jedna industrija koja je prilično dobro razvijena u svijetu, dok je istovremeno razvedena od realnosti.

Meni nikada nije ni bio cilj da postanem duhovan u smislu šta to danas uglavnom podrazumijeva. Ja sam dao prioritet razumijevanju situacije na terenu, odnosno, ove realnosti kao i sebe u njoj. Pa kad ja to razumijem i ako budem onda smatrao da trebam biti duhovan, potrudiću se da budem duhovan.

Tako me raznorazni duhovnjaci nisu nimalo impresionirali. Više su mi odgovarali gnostičari. Ti ljudi su ipak vidjeli nešto i trudili su se da vide još više, dok su istovremeno radeći na samima sebi, usklađivali svoje ponašanje, odnosno, interakciju s ovom realnošću u skladu sa stečenom slikom ili nivoom svjesnosti. Oni su radili na razvoju svog bića.

Naravno, mnogo je lakše upražnjavati kojekave rituale, tantre, mantre i hiperdimenzionalne tehnike koje puno obećavaju (a rezultati dubiozni). Tako je toga bilo na pretek. Brzo sam naletio i na Sverdlova čija je struja tada bila prilično jaka, čak i na Balkanu. Nabavio sam neke njegove knjige, našao i njegov forum, malo se i raspitao jer sam se već počeo i povezivati s nekima u svijetu koji su se bavili ovom tematikom. On bi bio jedan klasičan primjer „osnivača kontejnera“. Osnovno „duhovno“ obrazovanje je stekao dok je bio u zatvoru od jedne žene koja je tamo radila. Kasnije je stupio u kontakt s „božjom glavom“, kako je to tada tvrdio na njegovom forumu, te je odatle počeo dobijati informacije (dakle, iz prve ruke). Usput je napisao i istoriju galaksije, na osnovu informacija dobijenih „odozgo“. Sve to je bilo „na povjerenje“ a kod mene nema ništa - na povjerenje. Imao sam ja do tada već dovoljno situacija kad sam bio presvučen ili trebao biti – na povjerenje.

U to vrijeme sam već počeo primjećivati taj mehanizam manipulacije odozgo gdje neke sile koriste ljude kao vozila za plasman određenih (dez)informativnih sadržaja (uključujući i religije) u našu realnost. O tome je dosta pisao i John Keel, čije sam knjige tada čitao.

U istom periodu, pojavile su se i transkripti seansi sa Kasiopejcima, gdje mi se činilo da je bila zastupljena daleko veća doza istine, nego u kanaliziranim materijalima na koje sam prije nailazio. Tu bih uključio i knjigu Donosioci Svitanja, Barbare Marciniak. Naravno, bilo je tu i dosta nekih stvari koje su mi se činile dubioznim.

Išao sam i na jedno Ickeovo predavanje na Gold Coastu koje je trajalo dva dana a održavalo se u hotelu kazina. Magazin Nexus je tada održavao godišnje konferencije u Sidneju i tu je dolazilo dosta interesantnih gostiju iz cijelog svijeta, tako da sam išao i tamo nekoliko puta.

U međuvremenu sam se ponovo prebacio na istočnu stranu Australije koja mi se činila dosta življom nego zapadna. Tako prođoše više od tri godine u nekom muvanju unaokolo, pa mi je nekako došlo da se malo smirim na jednom mjestu. Nekako baš u to vrijeme nazove me telefonom jedan prijatelj koji je živjeo u Slavoniji na području gdje sam radio a u međuvremenu je i on došao kao izbjeglica u Australiju. Imao je tamo jednu rodicu koja je dolazila kod mene povremeno na praksu jer je u srednjoj školi učila za veterinarskog tehničara. Mala je bila nekih desetak godina mlađa od mene, zgodna i pametna ali nisam tu ništa brljo jer sam se tek bio oženio. Ostala mi je nekako u lijepom sjećanju. Tako, u razgovoru s njim on pomenu i nju, reče kako je i ona u međuvremenu završila veterinu, radi u Beogradu i nije udata. Kako je on meni to provuko kroz uši, tako sam ja počeo razmišljati o ženidbi. Nije prošlo dugo, spakovo se ja i na avion, siguran da se ženim, mada ju još uvijek nisam obavijestio. Kontam, biće obaviještena kad dođem tamo. Bilo mi je jedino bitno da nije udata a čuo sam da živi sama u nekom stančiću što je za mene značilo i da je useljiva. Nekako, za mene tu nije moglo biti nikakvih iznenađenja jer sam znao da stvar ne može omanut. Doduše, bilo je jedno iznenađenje. Prvo što mi je palo u oči kad sam je tamo prvi put sreo, bila je njena crveno ofarbana kosa.

I tako, nije prošlo dugo, vjenčali smo se a u međuvremenu smo dobili i sina, Nikitu.

**

Kasnije, kad sam presabirao stvari, pitao sam se da li je stvarno sve već određeno u životu u smislu neke sudbine; da li je to onaj film, kojeg je pominjao Moravjev, tako da se neke njegove buduće sekvence mogu očitati ili unaprijed znati...itd. ili je nešto treće u pitanju. (Sada bih rekao da bi pojam „simulacija“ možda bio pogodniji.) Od tada sam i tarot počeo uzimati ozbiljnije, mada nikako da stignem da i to malo dublje proučim.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: čet dec 19, 2013 11:23 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
U tom periodu sam naletio i na orgon. U magazinu Nexus je bilo objavljeno par članaka na temu „Joe cell“, gdje je opisano par načina proizvodnje te energije i njenog korištenja za pogon auta. Uspjeo sam nabaviti i neke video materijale na tu temu i čini mi se da je stvar funkcionisala pod određenim uslovima. Znam da su bile održane i dvije konferencije u Melburnu i onda kao da je sve bilo naglo stalo. Urednik Nexusa je tvrdio da jedine prijetnje koje je ikad dobio, bile su u vezi s člancima na tu temu a navodno su i oni koji su se bavili time počeli dobijati prijetnje, pa su prešli u „podzemlje“. U svakom slučaju, nikakvo čudo.

Činjenica je da od besplatne energije neće biti ništa u dogledno vrijeme, mada su neki, kao npr. N. Tesla, još davno izmislili načine za njenu proizvodnju, prenos i korištenje. Mislim da onaj koji je toliko genijalan da izmisli generatore te energije, mora biti još više genijalan da informacije o tome proširi i drugima a da istovremeno sačuva i živu glavu. Dok je ove tzv. „elite“ na vlasti, dotle neće biti besplatne energije. Naravno, ono što zovu alternativnom energijom kao npr. „solarna energija“, daleko je od besplatne, pa čak i jeftine energije. Na primjer, prije par godina sam bio zainteresovan za kupovinu jednog bloka zemlje od nekih pedesetak hektara, međutim, mjesto koje je najviše odgovaralo za gradnju kuće bilo je na nešto više od kilometar od električne mreže. Kad sam pitao koliko bi koštalo da dovedu struju do tog mjesta, odgovor je bio: 50000 dolara. Onda sam pitao koliko bi koštalo da se instaliraju solarni paneli i ostala oprema za proizvodnju električne energije za tu kuću, tako da to bude nezavisno od električne mreže. Odgovor je bio: 50000 dolara, uz garanciju od nekih 20 godina. Sad, izvoli, pa biraj.

Kad sam čeprkao po internetu na temu orgona i W. Reicha koji ga je prvi otkrio (njega su spengali u zatvor u kojem je naprasno umro, palili su njegove knjige na način kako je to bilo rađeno u srednjem vijeku itd.) naletio sam i na drugačije sprave za njegovu proizvodnju, koje su bile jednostavnije za napraviti od Reichovih uređaja. Tu se uglavnom radilo o izumima Dona Crofta. Tada sam i s njim razmijenio nekoliko poruka u potrazi za odgovorima na neka pitanja a učestvovao sam i na nekim forumima koji su se bavili tom tematikom. Tu su uglavnom bili „nju-ejđeri“ („ratnici svjetlosti“) koji su specijalizirali projiciranje lijepih želja na objektivnu realnost i očitavanje rezultata svojih aktivnosti na principu „šta je babi milo, to joj se i snilo“, tako da je bilo teško razbrati istinski signal usred buke koju su ovi stvarali. Tipični „kontejner“ s tim što su mi se „orgonaši“ učinili većim fanaticima od onih vjerskih. Većina njih je bila potpuno opsjednuta tom energijom a istovremeno, prema mojoj procjeni, bili su drastično razvedeni od realnosti.

Zamolim jednog od njih koji je živio u Australiji da mi pošalje poštom jednu „svetu ručnu granatu“ (HHG), čisto da vidim kako to izgleda. On je to navodno postavljao oko tornjeva za mobilnu telefoniju kako bi ih neutralisao, dok su ga istovremeno ganjali „agenti matriksa“, uglavnom helikopterima.

[Sticao sam i utisak kao da ti orgonaši žive u nekoj drugoj realnosti!? Jedan Slovenac mi je tada pisao kako ga obljeću helikopterima bez oznaka otkako je napravio orgonski top i kako su mu ga uništili iz jednog helikoptera uz pomoć neke sprave koja je ličila na ogledalo, tako što su kvarcne kristale pretvorili u prah!?A navodno, tada su mu se oko kuće počeli vrzmati i vanzemaljski entiteti.
Drugi Slovenac, koji je izmislio orgonsku spravu po imenu „Pošast“ mi je rekao da je proveo nekoliko dana tamo negdje u nekoj zoni „između sna i jave“, nakon što je ta sprava proradila. Dakle, skoro da nije znao za sebe, neko vrijeme. Ošamutilo ga totalno.]

Tako sam, čini mi se negdje 2002. godine, dobio jedan HHG, međutim, nisam primjetio ništa posebno u vezi s tim, osim da je taj dan naišao jedan mali oblačić i zasuo ledom bez kiše našu kuću i neposrednu okolinu. Kasnije sam napravio i sam dosta njih i stavio ih oko kuće, više kao za neke eksperimentalne svrhe ili za svaki slučaj, bazirano na pretpostavci da proizvode pozitivnu energiju koja može da neutrališe onu negativnu, od kojih nijednu nisam mogao primjetiti. Ukratko, pipanje i pucanje u mraku bazirano na pretpostavkama i dubioznim informacijama. Čist primjer kad čovjek radi nešto što ne razumije. Da li je to funkcionisalo i kako, pojma nisam imao a nemam ni danas, međutim, kasnije je došla na red „teška artiljerija“.

Tih godina kao da su ubacili u petu brzinu s kemtrejliranjem?! Mjesto gdje živimo je u unutrašnjosti, negdje skoro na pola puta između Brisbejna i Sidneja, a nebo je često ličilo kao iznad frankfurtskog aerodroma. Avioni samo piče u svim pravcima i naprave mrežu iznad grada koja kao da se spusti na nekoliko stotina metara iznad zemlje i sjedi tu neko vrijeme. U tom periodu sam nekako stekao i utisak da paralelno uz tu operaciju ide i neki mentalni program, vjerovatno subliminalan, koji nekako utiče na ljude da ne primjete šta im se zbiva iznad glave. Kad bih pokušao navesti nečiju pažnju na to, čovjek bi se počeo nekako eratično ponašati, lupajući neke gluposti ili brzo mijenjajući temu razgovora.

Kad sam posmatrao te nebeske aktivosti, prva asocijacija koja mi je padala na pamet bio je onaj Albanac iz jednog starog vica: „Kako dejstvuje albanska protiv-avionska odbrana!?“; gdje on kao gleda u nebo u pravcu neprijateljskih aviona, prijeti prstom i viče: „Kad siđete dolje, jebaću vam majku!!!“

Nešto kasnije smo se preselili na nekih 10-tak kilometara izvan grada u kuću koja se nalazila na jednom manjem brdu, odakle smo imali lijep pogled. Oko kuće je bila šuma,ukratko, jedna lijepa prirodna atmosfera. Nije prošlo dugo, dođe neka suša, nema zelene biljke, nebo kad je vedro bilo je sive boje. U par navrata vidim X napravljen kemtrejlsima tačno iznad moje glave, kao da sjedi tamo gore na par stotina metara?! Kad pogledam s brda prema gradu, tamo ih ne vidim a ovdje mi vise iznad glave, kao da mene lično gađaju!? Kontam, e, pa, nećemo tako. Sad kao da je stvar postala lične prirode. Valja nešto poduzimat a jedino za šta sam znao da bi moglo pit vode, bio je onaj Croft-ov orgonski top. [Doduše, tada je i ’montalk’ objavio nekoliko članaka na tu temu a napravio je neki top na bazi sulunara na čijem dnu je bila raspršivana voda, pa smo to malo diskutovali; on je bio skeptičan u vezi sa Croft-ovom verzijom, dok se meni onaj njegov sulunar nije nešto dojmio.]

Nabavio sam već neke malo veće kvarcne kristale a u to vrijeme dođe i jedan prijatelj iz Brisbejna kod nas u posjetu, tako da smo zajedno napravili top kojeg sam odmah postavio ispred kuće. Nije prošlo dugo nakon što je on otišao, eto belaja.

Ne znam šta je to tačno bilo, meni je ličilo na klasični uragan kojeg normalno nema na ovim prostorima. Lijepo se vidjelo kako piči prema našem brdu i kad je udario, odmah je pukao jedan prozor (ovdje nisu dupla stakla na prozorima kao u Evropi, zbog blaže klime), srećom na staklo je bila zaljepljena folija za zatamnjivanje tako da je ona držala staklo na okupu i spasila stvar, inače bi imali poplavu u kući. Moja supruga je bila prilično skeptična u vezi s onim topom, međutim, kad je belaj nasto, prvo joj je bilo: „Nosi ono čudo u garažu, izginućemo!“ Leti drveće i granje oko kuće, gromovi tutnje, kiša lije ko iz kabla i onda odjednom nastade mrtva tišina na par minuta. Tada smo se valjda našli u „oku“ uragana, pa onda opet „duum“!, isto kao i prije... Kad se stvar smirila i kad sam izašao napolje, prvo sam unjeo top u garažu, za svaki slučaj. Okolo, na desetine srušenih stabala, dosta njih preko prilaznog puta koji je bio oko stotinjak metara dug i vodio do glavne ceste koja se spuštala s brda prema gradu. Nestala i struja naravno. Kasnije se ispostavilo da je i dosta bandera bilo povaljano, tako da dva dana nismo imali struje. Upalim motorku i počnem rasčišćavati put da se može izaći autom. Kad sam stigao do glavne ceste, tamo isti slučaj. Vidim da tamo neke komšije takođe režu stabla koja su zakrčila glavnu cestu i pričaju o šteti koju su imali. Tu čujem od jednog da je njemu odnjelo kompletnu terasu s kuće. Neki od njih su tu živjeli već preko 20 godina i kažu da tako nešto još nisu vidjeli. Kod mene je na terasi bila neka ograda od betonom izlivenih čunjeva i izgledala je kao da je neko zvekno macolom po njoj, tako da je gornji dio bio izbijen. Kad je došla struja ustanovili smo da ne radi ni evaporativni klima uređaj koji je bio instaliran na krovu. Majstor koji ga je kasnije popravljao je rekao da je motor izgorio vjerovatno usljed udara groma. (Nakon nekoliko dana je došao i jedan iz osiguravajućeg društva da pravi procjenu štete na kući i nije htjeo da čuje za onu ogradu na terasi jer je bio siguran da je bila razvaljena macolom.) Kasnije kupim novine da vidim ima li mrtvih ili povrijeđenih. Srećom nije bilo, osim milionske štete. U članku na temu tog nevremena bila je i slika kuće koja se nalazila na nekih par kilometara od naše. Imala je tzv. „katedralski krov“ (bez plafona) koji je bio potpuno odnešen, tako da su ljudi unutra ostali pod otvorenim nebom usred nevremena. Kontam, možda i nije loše to što ta orgonska energija zvanično ne postoji!?

Međutim, nakon tog nevremena slika se potpuno promijenila. Nebo opet plavo, priroda opet ozelenila a ni kemtrejlse nisam vidjeo bar nekoliko mjeseci. Kao da je bio napravljen neki „reset u matriksu“. Teorija koja je za mene tada najbolje držala vodu, bila je da „što je veća neravnoteža u nekoj životnoj okolini, utoliko je drastičnije uvođenje ravnoteže uz pomoć orgona“. Orgonski top poslije nekog vremena ispuše, što sam ja tada određivao radiestezijom uz pomoć metalnih šipki, međutim, nakon tog događaja, nisam smjeo stisnut da napravim novi top. Kad bi primjećivao kemtrejlse, pokušavao bi „podgrijati“ stari top; vadio kristale napolje, zakopavao ih u zemlju, stavljao ih na sunce, poljevo ga vodom, pričo s njim itd., međutim, kao da malo živne, pa opet zamre (prema mojim mjerenjima). Kasnije sam dao prioritet nekim drugim stvarima, tako da sam batalio orgon, bar do nekih vremena kad budem u stanju razumjeti stvar malo dublje.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pet dec 20, 2013 11:47 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Nakon new-age literature, prešao sam na neke gnostičke i ezoteričke knjige.

Nisam ja bio baš totalno ezoterički nepotkovan. Imao sam već nekog predznanja jer sam i za vrijeme studentskih dana nailazio tu i tamo na ponešto korisno što bih usput pokupio. Bilo je tu nekih mudrosti, kratkih, jasnih i s praktičnom upotrebom koje su kružile unaokolo, pa kad čovjek naleti na njih, može ih i provjeriti ukoliko smatra da su bitne. Na primjer, jedna od njih je bila – „ne jebe zgodan, nego uporan.“

Sada, da li je nešto poteklo od tamo nekog Krišnamurtija, Sai Babe ili nekog lokalnog balkanskog mislioca, nije ni bilo toliko bitno. Bitno je da li drži vodu u praksi ili ne a koliko znamo, upornost se vazda isplati. Ako neka ezoterička postavka nije imala za mene neku konkretnu upotrebnu vrijednost, onda nije ni vrijedila moje pažnje.

Takođe, još za vrijeme gimnazijskih dana, bio sam upoznat i s onim konceptom „vanjskog uvažavanja“ za kojeg sam kasnije vidjeo da se promovisao kroz Gurđijevo učenje „Četvrti put“. Čovjek je morao znati gdje šta može da kaže. Tako, ne može se reći na glas ni nešto s čim bi se mnogi složili, ukoliko ima i onih koji ne bi ili ukoliko se nalazimo na pogrešnom mjestu. Na primjer, sjećam se kad smo bili 4-ti razred gimnazije, na času je bila mrtva tišina, radio se neki kontrolni zadatak. Odjednom, negdje iz pravca zadnjih klupa začuo se glas: „Od sveg cvijeća najviše volim pičku.“ Ispostavilo se da je to rekao Sudo koji je vjerovatno mislio da je on to rekao u sebi i za sebe, međutim, ipak je tu konstataciju izgovorio dovoljno glasno da smo to svi čuli. I naravno, bio je istjeran s časa jer nije pazio.

Znao sam upošljavati i „pametno ćutanje“ kad god bi situacija to zahtijevala. Ni to nije baš toliko lako koliko se čini jer ne može ni to svako. Na primjer, curi jednog prijatelja je došla u posjetu rodica koja je živjela u nekom malo zabačenijem selu, tako da je zvučala nekako neprilagođeno. Mala je bila zgodna ali kad god otvori usta, obavezno zvekne neku glupost i to još uz neki specifičan naglasak. Sad, nit je izvesti napolje, nit je ostaviti samu u kući. Na kraju se oni dogovore s njom da će je povesti sa sobom ali pod uslovom da ne otvara usta, nego da cijelo vrijeme pamentno ćuti. I tako su otišli u jedan kafić gdje se mala brzo odlučila za pivu. Pristavilo se tu i par momaka, vide mala dobro izgleda ali ne progovara. I tako je ona pijuckala i pametno ćutala sve do neke treće pive, kad je napokon prozborila: „Ide piva ko mliko, bogovu ti majku!“

Tako je ona ušla u legendu, pa smo i mi kasnije, kad bi pili pivo, često upošljavali tu njenu konstataciju.

**

Takođe sam još davno primjetio da smo prilično subjektivni i da svako posmatra stvari drugačije. Stvar ide dotle da dvoje ljudi mogu sudjelovati u istom događaju a različito ga doživjeti, odnosno, interpretirati. Jednom može da bude super a drugo zna i za bolje.



...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pon dec 23, 2013 12:44 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Naravno, imao sam nekog predznanja i iz psihologije jer sam još kao student zavirio u neke knjige Sigmunda Frojda. Tu sam vidjeo da je on i naučno potvrdio to da se u ovoj realnosti sve vrti oko seksa što znači da sam bio na pravom putu. Nauku sam uvijek uzimao sasvim ozbiljno. Kasnije, kad sam zavirio na teren tzv. „duhovnosti“, vidim i tamo isto, samo druga terminologija. Tu su se sada javljali pojmovi kao aktivacija ili manipulacija kundalinija, tantranje, sveto spajanje...itd. Mislim da je sasvim jasno da duhovan čovjek neće nikad koristiti pojam „jebačina“ za to isto. Ne može se reći da je npr. tamo neki Šećer-Baba „kresno“ nekoga, nego je on „ušao s njim u sveti spoj“, „aktivirao mu kundalini“, odnosno, „produhovio ga na poseban način“. Čak ni pojam seks na duhovnom polju nije zvučao dovoljno duhovno. Na polju duhovnosti sve treba biti zavijeno u duhovnjački celofan.

Za razliku od klasičnih duhovnjaka, „zapadni gnostici“ su bili prilično dobro upoznati sa problemom arhonske interferencije i kontrole. Naravno, kad neko vidi neki problem, onda mora naći i rješenje. Tako su oni nadošli na to da je najefikasniji sistem odbrane i zaštite od arhona predstavljao upravo... „sveti spoj“ ("manipulacija kundalinija"). Prema njihovoj filozofiji, kad se dvoje ljudi nalazi u svetom spoju, oni automatski postaju nevidljivi za arhone jer se oko njih obrazuje jedan neprobojni energetski balon. Tako, ispada da niko ne može zavirivati ili gledati izvana šta se zbiva u balonu, međutim, odatle takođe proizilazi da kad nisi u svetom spoju tj. u balonu, onda si na čistini, te postaješ laka meta za arhonski napad. S druge strane, postoji nekoliko faktora koji određuju dužinu trajanja svetog spoja, bez obzira na to što većina ljudi najradije ne bi ni izlazila iz balona napolje na vjetrometinu. Znači, od minute, pa do par sati ali ne može 24 sata u danu. Zapadni gnostici su navodno često održavali i orgije jer su davali prioritet odbrani i zaštiti od arhona, što na individualnom, što na grupnom nivou.

[(Dosta informacija o tome može se naći na vebsajtu jednog od najpoznatijih učenjaka zapadne gnostike, Johna Lasha – metahistory.org a ta vrsta gnostike je prilično dobro predstavljena u biblioteci Nag hamadi).
U jednom nedavnom intervjuu, John je izjavio da arhone trebamo mrziti što vjerovatno podrazumijeva i ulaganje što većih napora u smanjenje naše vidljivosti?! (Ne znam da li sve ovo može da ima neke veze i sa promocijom Viagre u ratu protiv arhona?!)]

**

Za razliku od zapadnih gnostika, istočni gnostici su išli drugim putem, koji je naravno bio manje popularan jer nije uključivao seksualno produhovljavanje kao ni seksualnu odbranu i zaštitu. Isto tako, kod njih nije bilo ni „čarobnih riječi“ koje bi rješavale nečije probleme. Oni nisu baratali ni pojmovima kao što su - svjetlost i ljubav, tako da nisu popularni ni kod nju-ejđera. Naravno, to ne znači da su branili seks. (Neki Gurđijevovi učenici su tvrdili da, dok su oni grupno radili na sebi, Gurđijev je održavao privatne seanse s njihovim suprugama, ukoliko su ove dobro izgledale, međutim, to nije dokazano, pa je ostalo - misterija!?)

Dok su zapadni gnostici veličali kundalini i upošljavali tu energiju kad god i gdje god bi mogli, istočni gnostici su smatrali istu energiju jednom od glavnih sredstava kontrole čovječanstva. Dakle, konfuzija na terenu, međutim, kad imamo ovako dva oprečna stava ispred sebe, možda bi najbolje bilo tražiti neku „zlatnu sredinu“!? Doduše, ona šifra tj. postavka iz istočne gnostike: „Hrani aligatora da on ne bi tebe pojeo,“ uzima u obzir razumijevanje poteškoća kod kontrole te energije i kod ljudi koji su krenuli na put ezoteričkog razvoja. (Na primjer, kad kod muškarca koji se nalazi na ezoteričkom putu dođe do erekcije, on obično misli samo na jednu stvar koja nema mnogo veze sa ezoterikom.)

Prema istočnoj gnostici, čovjekovo biće bi odgovaralo jednoj konjskoj zaprezi ili kočiji, gdje sama kola predstavljaju čovjekovo fizičko tijelo, kočijaš predstavlja ličnost, konji - duh a putnik u kočiji – dušu. Fol je u povezivanju svih komponenata u jednu cjelinu što se u praksi pokazalo prilično teško. Kočijaš/ličnost/ego/um identifikovan sa fizičkim tijelom, ne želi da se odrekne kontrole koju je do sada imao tj. za koju misli da ju je imao.

Istovremeno, situaciju na terenu komplikuje i to što se u saobraćaju nalazi i mnogo kočija bez putnika. Ta vrsta individua je opisana kao antropoidi (organski portali; „živi mrtvaci“), dok je sam sistem života u ovoj realnosti podešen uglavnom u njihovu korist, uključujući i tzv. životne vrijednosti. Tako se i napola probuđen normalan čovjek u ovoj sredini, može osjećati nelagodno, ko krme u Teheranu.

U praksi se takođe često dešava i da kočijaš/ličnost/ego preuzme odgovornost za „buđenje“ na sebe, čineći sve da se održava iluzija nekog buđenja dok od toga u osnovi nema ništa. To bi bili oni koji sanjaju da se bude, pa ćemo tu onda imati i maksimalno upošljavanje laganja samog sebe što je nešto što je manje-više uobičajeno kod svakoga od nas. Fol je samo u količini i vrsti laži kojima ćemo da baratamo. S tim u vezi, ovo što slijedi, svakako bi trebalo imati na umu:


Citat:
Sposobnost laganja je treći elemenat našeg lažnog života. Ona ima veoma važnu ulogu jer nam pomaže kod odavanja privida da on ima nekog kontinuiteta. Mi veoma lako možemo spoznati stepen važnosti te naše sposobnosti laganja, jednostavno tako što samo treba da zamislimo - kako bi živjeli kad ne bi imali tu osobinu. Život bi nam postao nemoguć zbog svih trauma i sukoba s kojima bi se tada morali suočiti. Na taj način, laži nam služe kao neki puferi (ili odbojnici) za ublažavanje udaraca, slično kao oni na željezničkim vagonima. Moramo se takođe podsjetiti i na to, da mi sami sebi volimo da dajemo i neke osobine koje u suštini ne posjedujemo – mi se pretvaramo da smo iskreni zato što govorenje istine i življenje istinskog života spada u mogućnosti koje mogu postati ostvarljive; što je na kraju krajeva i tačno - ali tek nakon jednog dugog i mukotrpnog rada na samima sebi. U međuvremenu, mi smo osuđeni na laganje. Ko god ovo negira, samo potvrđuje koliko nam je teško prihvatiti istinu.

***

Laganje

Pitanje našeg laganja je od velike važnosti. Sposobnost laganja je odraz naše imaginacije, koja sama po sebi spada u kreativne vrline. Prije nego što bilo šta stvorimo, mi prvo moramo zamisliti ono što želimo da napravimo. To je vrlina koja pripada samo ljudima, jer je životinje ne posjeduju. Tako, mi tu sposobnost laganja imamo zahvaljujući našoj vrlini imaginacije, jednom daru koji ima božansku prirodu. Mi lažemo iz različitih razloga, mahom da bi ublažili neku situaciju ili eventualne posljedice našeg ponašanja koje bi nam bilo prilično teško prihvatiti. Tako te laži omogućavaju rad jednog mehanizma za racionalizaciju i opravdavanja, koji su ujedno i vidovi ‘krpljenja’ stvari.

Zbog svega toga, stav ezoteričke Doktrine (Tradicije) prema laganju je jasan i realističan.

Tu se od čovjeka se ne traži da naglo, odmah na početku, prestane da laže, zbog toga što je malo ko u stanju da ostvari tako nešto. Ono što se od čovjeka traži, to je da on prvo prestane da laže samog sebe. Čovjek ne može da prestane da laže druge, ukoliko laže samog sebe. Prestanak laganja samog sebe je preduslov da bi on uopšte mogao da počne sa ezoteričkim radom na samom sebi, tako da tu nema nikakvog popuštanja.

To je zbog toga što je sam cilj ezoteričnog rada jedan pohod ka Svijesti, što znači, ka – Istini.

Tako bi se našli u velikoj kontradikciji kada bi se pokušali približiti Istini, a da istovremeno nastavimo sa laganjem ili vjerovanjem u naše vlastite laži. To znači da mi moramo eliminisati svaki pokušaj laganja samih sebe, i tu nema nikakvog kompromisa koji bi se mogao tolerisati ili opravdanja koje bi se moglo prihvatiti.

Međutim, dok se nalazimo u stanju u kakvom jesmo, gdje nismo u stanju da živimo bez laganja drugih, mi moramo bar da - budemo svjesni - tih naših laži.

Mada, postoji još jedan savjet kojeg bi mogli dati u ovom domenu. Moramo se uvježbati da budemo u stanju da u cijeloj gomili laži koje prezentiramo drugima, odredimo koje su od tih laži stvarno neizbježne, koje su od njih stvarno korisne, a koje su beskorisne. Doktrina nalaže onima koji je proučavaju da se energično bore protiv beskorisnih laži.
Samo uz pomoć vježbi ovog tipa, mi možemo postepeno steći kontrolu nad tendencijom da lažemo, koja je duboko ukorijenjena u nama. Stoga se preporučuje da čovjek ne žuri sa svim tim iz nekih “uzvišenih pobuda,” jer će mu svaki pokušaj odmah na početku propasti.

Mi živimo u jednom svijetu koji je baziran na lažima i koji se održava uz pomoć laži.

***

Vrlo je bitno biti na stalnom oprezu kad se radi o pokušaju laganja samih sebe. To je jedna od naših osobina koje smo stekli još u ranom djetinjstvu i protiv čega se moramo boriti svim sredstvima. Tako postoji jedan naš odnos prema nekim stvarima, koji na prvi pogled može da izgleda nedužno, ili čak da ima pozitivnu prirodu kada se upotrebljava u kojekavim raspravama a njegov nastup se prepoznaje po frazi: ‘da ali…’.

Međutim, ukoliko čovjek to primjenjuje na samog sebe, za svoje vlastito dobro, s ciljem kako bi ublažio neki udarac ili pronašao unutrašnji mir nakon što je zgriješio, odnosno, pokušao da opravda svoje ponašanje i greške, ovaj idiom se tokom vremena kristalizira u nama da bi na kraju stvorio jedan istinski mehanizam za auto-trankvilizaciju (samo-smirenje). Tu se radi o jednom istinskom mehanizmu mentalne anestezije koji je baziran na prefinjenim, rafiniranim i zamaskiranim lažima. On u čovjeku sije hipokriziju prema njemu samom. Taj se auto-trankvilajzer, kao i svi drugi moralni odbojnici, mora uništiti.

Izvod iz knjige Gnostika I (B. Moravjev)



...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: čet dec 26, 2013 10:01 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Ovo iznad bi morali imati na umu i kad tumačimo svoje doživljaje. Interpretacija ličnih doživljaja je veoma bitna jer su oni svetinja. Oni predstavljaju i lekcije na individualnom nivou. Kad naučimo neku lekciju, idemo dalje. Ukoliko ne naučimo lekciju, ona će nam se ponavljati u ovom ili onom obliku sve dok ju ne naučimo. Činjenica je da mi moramo preuzeti punu odgovornost na sebe za našu interakciju s ovom realnošću kao i za sve posljedice koje proističu iz toga. Znači, ako smo negdje popušili, moramo to prvo priznati sami sebi a onda utvrditi i zašto, bez krivljenja drugih. Ako ocijenimo da smo bili prevareni, onda je to bilo zato što smo dozvolili da budemo prevareni. Znači, nije kriv onaj koji nas je prevario. Isto tako, ako ocijenimo da smo negdje dobro prošli, trebali bi utvrditi i zašto. Kvalitet naše interakcije s realnošću direktno će odražavati kvalitet našeg bića.

**

I tako, gnostička literatura, odnosno, koncepti, drastično su se razlikovali od istočnjačkih mudrolija i nirvana kao i od onog nju-ejđerskog zapljuskivanja svega i svakoga svjetlošću i ljubavlju uz projiciranje lijepih želja na realnost. Tako mi se Gurđijevov Četvrti put učinio jednim od prizemljenijih učenja koje je imalo dosta veze sa realnošću. (Tu bih izdvojio knjigu Uspenskog – U potrazi za čudesnim). Čovjek je tu mogao da neka svoja lična iskustva, doživljaje i opservacije, poveže sa informacijama koje je tamo nalazio što bi se onda pretvaralo u znanje, odnosno, što bi dovodilo do povećanja svjesnosti. Slično je bilo i sa Moravjevom koji je to isto učenje predstavio kao „istočnu gnostiku“, Tradiciju ili Doktrinu. Razlika je bila u tome što je Gurđijev zagovarao grupni rad, dok je Moravjev prilagodio to učenje individualnom pristupu što je meni više odgovaralo.

(U vezi sa problematikom koja se javlja kod tzv. ezoteričkih grupa, već sam pisao nešto – OVDJE.)

**

Na primjer, gnostički koncept povezivanja ili dosezanja gornjeg intelektualnog centra iz donjih centara ličnosti, preko višeg emocionalnog centra, mogao sam povezati s nekim ličnim iskustvima. Recimo, dešavalo mi se na nekim ispitima da sam izvlačio neko znanje iz petnih žila i da me je neko kasnije pitao šta sam tamo palamudio, ne bih bio u stanju to ponoviti. Međutim, čini mi se da iz tih gornjih centara bića ne može doći nikakvo znanje kojeg čovjek na neki način već nije imao u podsvijesti, nešto kroz što on nije već na neki način prošao, odnosno, nikakve nove informacije!?

Na jednom od onih kliničkih ispita u Brisbejnu imao sam i slučaj kad je bilo potpuno zapelo. Jednostavno nisam znao odgovor na pitanje a profesori (obično su bila dvojica) neće da pređu preko toga, nego ćute i kao čekaju da se sjetim. Mogli su čekati do bogojavljenja jer kad nešto ne znam, onda ne znam i gotovo. Vidim situacija ozbiljna, oboriće me, moram nešto da kažem i tako ja rekoh da ukoliko bih se našao u situaciji koja je bila vezana s tim pitanjem, uzeo bi telefon, nazvao nekog kolegu i pitao njega. Kažu, „Sasvim u redu“. Prošlo!? Kasnije sam se čudio kako mi je tako nešto moglo pasti na pamet.

Kad sam se bavio slikarstvom, primjećivao sam da kad isključim um/ličnost tj. kad pređem u onaj modalitet prisustva u sebi kojeg je lijepo opisao i E. Tolle u knjizi Moć Sadašnjeg trenutka, slike koje bi tada pravio bile su mnogo ljepše od onih kad bi moj um preuzimao stvar u svoje ruke, te počinjao kalkulisati i upošljavati intelekt kod slikanja kao da to ispadne vjernije realnosti dok na kraju ne liči ninašta. Dakle, utišavanjem komponente uma/ličnosti, čovjek napravi malo prostora i za javljanje ostalih komponenata njegovog bića. Tu sam primjetio i da je moje uživanje bilo u samom procesu a ne u krajnjem rezultatu. A tako je to i u životu.

**

Tu se takođe moglo primjetiti i to da je gnostičarima bila odavno poznata problematika mentalno programirane većine, te su onima koji krenu na put ezoteričkog razvoja svog bića preporučivali upražnjavanje „vanjskog uvažavanja“, kako bi izbjegli napade od strane religijski i/ili ideološki programirane većine. Taj put vodi kroz istinu. On takođe podrazumijeva i čovjekovu individualizaciju. Raspoznavanje onoga što jeste od onoga što nije. S tim u vezi, on to može raditi samo sam. To bi značilo da slijeđenje bilo kojeg „autoriteta“, odnosno, bilo koga drugog, podrazumijeva nazadovanje ili u najboljem slučaju, stagniranje. Mada, iz svega se može nešto naučiti. Tako, gnostičari ne dijele događaje na dobre i loše, pozitivne i negativne, nego nastupaju sa stanovišta da je pozitivno sve ono što može doprinjeti razvoju čovjekovog bića, odnosno, evoluciji njegove svijesti.

Upražnjavanje vanjskog uvažavanja (ili „kontrolisane ludosti“) je prilično bitna stvar u situaciji gdje smo okruženi mentalno programiranom većinom. Tu se u suštini radi o olakšavanju života sebi i drugima i izbjegavanju dolaska na udar većine. Naravno, tu se čovjek ne mora bukvalno praviti lud, nego je uglavnom dovoljno da se ponaša kao i ostali, odnosno, prema očekivanjima većine. Ne možemo sa svakim pričati o svačemu, pogotovo o metafizičkim temama.

**

Ako bi osmotrili stanje stvari na terenu, na mikrokosmičkom nivou, projicirajući se nekako iznad područja Bosne i pogledali odozgo, primjetićemo dole jednu lijepu prirodnu sredinu (doduše, tu i tamo narušenu industrijskim zagađenjem). Takođe ćemo sasvim jasno vidjeti da je ta prirodna sredina naseljena ljudima koji se (vještački) dijele, u tri „različite“ grupe (figurativno rečeno):

1. One koji su mu se naguzili
2. One koji mu ga puše i
3. One koji ga ljube u dupe

Kako sada očekivati od ljudi koji žive u toj životnoj sredini da organizuju život na jedan razuman način i da žive u harmoniji?! Ne ide, brate. Ne može.

Dakle, tu imamo jednu prirodu koja funkcioniše na svoj prirodan način koja je naseljena neprirodnim ili mentalno programiranim individuama koje na prvi pogled izgledaju normalno jer je takav način razmišljanja i ponašanja postao norma s obzirom da on preovladava kod većine.

Ako proširimo malo perspektivu i osmotrimo područje Balkana, tu ćemo primjetiti da se narod svrstao u obore po nacionalnom osnovu, što je automatski povezano i s tim ko mu ga puši a ko ga ljubi u dupe.

Slično stanje ćemo primjetiti i na nivou cijele planete.

Šta jedan normalan čovjek tu može uraditi, imajući na umu da je u ovoj realnosti ljudska glupost i zakonom zaštićena!?

Sve ovo je bilo još davno primjećeno od strane gnostika. Zapadni gnostici su optuživali arhone/vanzemaljce za manipulaciju ljudskih bića, međutim, efikasnost njihove strategije protiv arhona je bila prilično dubiozna. Istočni gnostici su uzimali stanje na terenu onakvim kakvim ono jeste. Uticaje „kontronog sistema“ tumačili su uticajima „Generalnog zakona“ a propovijedali su „spašavanje“ na individualnoj bazi, na principu - „spašavaj se ko može“ (sama želja nije dovoljna). Naravno, „kontrolni sistem“ nije slučajno podmetnuo ljudima „univerzalnog-spasitelja-koji-stalno-dolazi-i-dolazi-a-nikad-da-dođe“. (Poznat je i pod raznim imenima kao npr. Isus, Mahdi, Kalki itd.) Lakše je uskočiti nekome u krilo i tražiti od njega spas, makar to bila i fiktivna osoba, nego preuzeti stvar u svoje ruke SADA, zajedno s odgovornošću koja ide s tim.

Tako, mnogi ne žele da čuju ni najbolju vijest koja glasi: „vanjski spasitelji ne postoje a ne postoje ni kratice jer se „spašavanje“ svodi na razvoj kvaliteta svijesti svakog pojedinca a to je nešto što čovjek može i mora uraditi samo sam“. Tačka.

Ako nekom kažeš i neku od najvećih istina, ta informacija nema nikakve svrhe, ukoliko ta osoba nije to u stanju i razumjeti. Na primjer, ukoliko kažeš čovjeku da autoriteti ne postoji ni na nebu ni na zemlji i da je on sam svoj autoritet, na nivou svog bića, to za njega neće biti od neke veće praktične koristi. On može u to i povjerovati, ukoliko on smatra izvor informacije kredibilnim, međutim, vjerovanje je vjerovanje. Jedno je vjerovati, drugo je – znati.

U ovim vremenima kad su informacije dostupne, čovjek koji je bilo čiji sljedbenik, pati od sindroma akutnog nedostatka svjesnosti. Čovjek koji ima svoje sljedbenike, pati takođe od istog sindroma. Ili jednostavno rečeno, ti ljudi imaju nizak kvalitet svijesti.

(U nekim člancima kao npr. Izlaz iz kontejnera i Napadi i odbrana, koje sam pisao na osnovu svojih i tuđih iskustava, već sam pokušao da predstavim problematiku s kojom se sreću oni koji krenu na tzv. Put a o tome je pričao i Mujo u onom njegovom indervjuu nazvanom – Mujo protiv matriksa)

Moramo imati na umu to da se gnostička učenja ne trebaju uzimati bukvalno, „od a do ž“, pogotovo kad se o opisima „kosmologije“ radi jer su ona nastala davno, prije par hiljada godina. Koliko god neko bio mudar u tim vremenima, on nije bio u stanju terminološki izraziti, niti intelektualno predočiti postavku da živimo u jednoj - digitalno simuliranoj i interaktivnoj virtuelnoj realnosti.

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: ned dec 29, 2013 12:16 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Nakon onog događaja 11 septembra 2001.g. kada su srušeni oni neboderi STC-a i kada je bio raketiran Pentagon, što je bilo pripisano bin Ladenu koji je navodno rukovodio cijelom tom operacijom iz neke avganistanske pećine, postao sam nekako načisto s tim da je većina ljudi u ovoj realnosti programirana preko jedne granice, nakon koje nisu više u stanju vidjeti istinu, taman da im ona igra Žikino kolo ispred očiju; ili da jednostavno nisu u stanju nezavisno razmišljati. Tu sam vidjeo i u kom stepenu su tzv. „mainstream“ mediji kontrolisani i koliko su u stanju da manipulišu svijest i percepciju ljudi. Kad to čovjek vidi, onda mu postane jasno i to da smo sami odgovorni za sve posljedice koje proističu iz toga. Odgovorni smo za sve žrtve, razaranja i patnju koja je proistekla iz naše ignorantnosti. Takođe i za sve one zakone kojima se sputavaju ljudske slobode a koji su uvedeni od strane istih onih koji organizuju terorističke akte. To što postoje tamo neki koji manipulišu našu svijest i percepciju, nije nikakva isprika, pogotovo u ovim vremenima kad informacije iz alternativnih izvora jesu dostupne.

**

Jedna od veoma bitnih tema na koju sam naišao u tom periodu bila je i psihopatija. Tada je krenuo i ovaj forum tako da smo uletjeli u neki sinhronicitet sa pojavom psihopatičnih korisnika čije ponašanje nismo mogli lako protumačiti. Vidiš da nešto nije u redu s tim ljudima a ne znaš šta. Pošto im je nagon preuzimanjem kontrole jedna od glavnih osobina a takođe su nekako u stanju prepoznati ljude s nekim psihičkim slabostima koji su prijemčivi za njihov psihopatloški materijal i kontrolu, zabacivali bi udice preko pm-a i tako vrbovali svoje sljedbenike i navijače. (Ta dinamika je već opisana negdje na forumu, pod istoimenom temom, tako da to ne bih sada ovdje ponavljao.)

Mislim da nije slučajno Jehova provučen kroz Bibliju kao psihopatološki autoritet. Na taj način, ljudi su kondicionirani da prihvate psihopatološko ponašanje nekih individua u ovoj realnosti kao nešto sasvim normalno, pa čak i da slijede takve individue. Čovjeka bi zaboljela glava kad bi bio svjestan koliko je velikih vođa i vojskovođa patilo od tog poremećaja zbog čega su normalni ljudi plaćali ogromnu cijenu a i danas je plaćaju.

He, he, pitam se koliko bi političara ostalo u vladi neke zemlje nakon što bi bili podvrgnuti jednom obaveznom psihičkom pregledu, poslije kojeg im ne bi bilo dozvoljeno da rade taj posao ukoliko se ustanovi da pate od tog poremećaja!? Naravno, takav jedan zakon vjerovatno neće nikad i nigdje stupiti na snagu.

Neko bi rekao da će se ljudi osvijestiti u budućnosti, međutim, kako nauka i tehnologija napreduju, tako se pojavljuju i upošljavaju nove metode za kontrolu i manipulaciju ljudske svijesti, što mu dođe kao kao neki „začarani krug“ iz kojeg se teško izlazi.

Međutim, na individualnom nivou to znanje o psihopatiji može čovjeku biti od velike pomoći. Kad jednom apsolviraš psihopate, onda „univerzum“ kao da ti više ne servira situacije/lekcije u kojima ćeš imati nekog direktnog posla s njima.

Sinroniciteti su interesantna stvar. Baš negdje kad smo se bavili tom temom, kad sam napisao članak na tu temu i kad smo počeli prevoditi knjigu Politička ponerologija, dobijem neku spam poruku od jednog čovjeka iz Srbije. Mail account mu je bio inficiran nekim programom, te je slao poruke nasumično. Tako i razmijenimo par riječi, te se ispostavi da je on upravo objavio jednu knjigu, pa mi onda i pošalje pdf verziju. Tu vidim da je došao nevjerovatno blizu opisu psihopatije i ponašanja tih individua ali je skrenuo u stranu, promašivši da nazove prave stvari pravim imenima. On je kao pratio prenos „agresivnih gena“, čak je primjetio da su zastupljeni najviše kod evropskih jevreja (Hazara), slično kao što je Lobačevski sa saradnicima primjetio povećanu zastupljenost psihopatije kod istog naroda. Kad sam mu rekao da se tu u suštini radi o psihopatiji, on je odgovorio da su psihopate u zatvorima i u ludnicama. Tu mu ja kažem da, na žalost nisu, eto ti ih na vlasti, upravo si ih opisao i pošaljem mu par linkova na članke i knjige na temu psihopatije. Kasnije sam mu poslao i prevedenu knjigu Politička ponerologija ali se više nije javljao. Doduše, da je pogodio metu, teško da bi mu knjiga uopšte i bila objavljena.

Do sada sam dobio nekoliko knjiga „na recenziju“ i ispostavilo se da sam nezahvalan kritičar. Primjetio sam da je problem s piscima knjiga u tome što se prema svojim knjigama odnose zaštitnički kao majka prema djetetu, tako da ih nije uputno kritikovati. Nekako, doživljavaju to kao da si mu rekao da mu dijete pati od nekog poremećaja za kojeg je već kasno da se ispravi ili izlječi.

He, he, ja sam još prije nekih 12 godina mislio da znam dovoljno da bih mogao napisati knjigu. Srećom pa nisam jer sam nakon par godina shvatio da pola od onog što sam onda mislio da sam znao, mogu slobodno baciti u kantu za smeće. Ajde reko, napisaću je sada. Srećom pa nisam, jer sam nakon par godina shvatio da pola od onog što sam tada mislio da sam znao, mogu slobodno baciti u kantu za smeće. Isto se ponovilo i par godina kasnije. Tako mi danas ne pada na pamet da napišem knjigu. Uostalom, ne vjerujem da bi iko i objavio ono što bih ja imao da kažem, pogotovo („figurativnim“) riječnikom kojeg volim da koristim kako bih izrazio suštinu stvari koje se zbivaju na terenu.

**

I na primjeru ovog poslednjeg rata na Balkanu, može se vidjeti kako psihopatične nacionalne vođe uz pomoć izvana (i vjerovatno „odozgo“?!) mogu da psihopatiziraju narod i navedu ga na upražnjavanje psiho-patoloških aktivnosti. Rezultat: patnja, stradanja, razaranja, masovna pogibija, ostvarenje uslova za pljačku državne imovine i prirodnih zaliha, pretvaranje naroda u jeftinu radnu snagu...itd. I naravno, danas, svaka od novonastalih buranija-državica ima daleko manje nezavisnosti nego što ju je kao republika imala, dok je bila u sklopu Jugoslavije.
Sve ovo čovjek može vidjeti sam ali on to isto ne može saznati od istoričara, medija ili drugih zvaničnih izvora. S njihovog stanovišta, žrtve su se isplatile za ostvarenje ciljeva. Kojih ciljeva i čijih ciljeva?!

Mi kao čovječanstvo, nismo dovoljno svjesni da bi bili u stanju da izađemo na kraj ni sa psihopatama koji nas manipulišu na razne načine, pa kako onda možemo očekivati da razumijemo i da se odupremo nekim višim oblicima kontrole i manipulacije čiji izvor možda nije u ovoj našoj realnosti!? Međutim, razumijevanjem mentalnog sklopa naših 3D klasičnih psihopata, možemo razumijeti i one koji nas manipulišu iz drugih oblasti postojanja. Dakle, kako se ponašaju entiteti kojima nedostaje komponenta duše ali imaju razvijene druge komponente?

**

Čini mi se da jedan od najvećih lavirinata čeka čovjeka kad ovaj počne da proučava fenomen NLO-a i vanzemaljaca!? Tu se dinamika odvija na 3 nivoa (he, he, slično kao i s kemtrejlsima):

1. Ne postoje
2. Dobro, postoje ali su oni tu za naše dobro kao i dobro ove planete
3. Manipulacija ljudskih bića

Tu sam primjetio da na prva dva nivoa uglavnom dominiraju muški istraživači, međutim, uglavnom su žene te koje su imale i imaju muda za treći nivo. Zašto je to tako, pojma nemam!? Muškarci, kad nakon zavirivanja na 3-ći nivo dobiju po ušima (uglavnom u sklopu dinamike koju sam opisao u članku Napadi i odbrana), podvuku rep i ubacuju u rikverc, hvatajući se kosmičkog altruizma i prelazeći u strogo duhovni modalitet. Neki naglo obole i od Štokholmskog sindroma. Jedan od drastičnijih primjera je Jacques Vallee, koji je sa trećeg nivoa otpičio direktno na prvi, tvrdeći pred penziju kako je sve u stvari halucinacija. Zna čovjek koji su zaključci dobri po zdravlje i miran život.

Što se „kontrolnog sistema“ tiče, možeš biti duh-ovnjak, na putu ka nirvani, možeš otvarati treće oko, možeš se baviti hiperdimenzionalnim tehnikama, možeš jogirati, balansirati čakre, polirati auru, baviti se dijagnostikom karme, sve može, samo nemoj zabadati nos na treći nivo „vanzemaljske“ interakcije.

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: čet jan 02, 2014 5:29 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Kod istraživanja vanzemaljske interferencije nije dovoljno biti jarac u horoskopu. Kad sam bio mlađi i čitao literaturu na tu temu, često su mi bila čudnija „naučna objašnjenja“ od samog fenomena kojeg su objašnjavali. Još tada sam bio načisto s tim da ima tu nešto ali sam konto da bi vanzemaljci prije bila neka dobra bića, nego zloćudna. Međutim, kako sam kasnije više kopao, tako sam polako sticao jednu potpuno drugačiju sliku, te na kraju uzeo u obzir i mogućnost da kao ljudska rasa nismo na vrhu lanca ishrane. Čovjek tu jednostavno vidi da se iza naših leđa odigravaju neke stvari koje su veoma bitne a iz nekih razloga, nismo ih u stanju percipirati.

Naravno, nikakvo čudo, u knjižarama se ne može naći knjiga na tu temu u kojoj ima neka značajnija doza istine. Tu je uglavnom zastupljena literatura koja je u funkciji dizanja i održavanja dimne zavijese. Ako je neka knjiga bestseler, onda možeš biti siguran da sadrži malo žešću dozu dezinformacija.

Međutim, u jednoj kontrolisanoj realnosti, tako nešto mu dođe kao sasvim logično. Jedini problem je taj što koliko čovjek više kopa, više mu postaje jasan stepen, odnosno, sveobuhvatnost te kontrole, čak dotle da ni sebe samog više nije u stanju izuzeti od nje (bez obzira na to što će ga ego ubjeđivati u suprotno). S druge strane, neprijatelja ne treba ni precjenjivati. S treće strane, čini se da ipak imamo sve potencijale da prevaziđemo sve poteškoće na koje nailazimo na razvojnom putu svog bića. Dakle, dosta zavisi od toga kako posmatramo stvari. Na primjer, sada, sa skoro neke 53 godine starosti, ja ne mogu kriviti druge, bilo ljudske ili neljudske entitete, za sve nedaće koje su me do sada snašle, za sve moje udarce glavom u zid ili u patos ili za sve ono loše što mi se dešavalo. Imao sam uvijek potencijal da izbjegnem čvorugu na glavi. Međutim, primjetio sam to, da što sam više postajao svjesniji, utoliko sam manje čvoruga dobijao i manje straha osjećao. Čini mi se da kad bih dobio priliku da se vratim u prošlost i ispravim bilo šta, ništa ne bih ni prstom taknuo. Sve je imalo svoju vrijednost, bilo da sam to tumačio i kao „negativno“.

**

Jedna od knjiga gdje je predstavljena manipulativna uloga „nadzornika“, bila je Bogovi iz Raja, gdje je Bramley ukazao na ulogu vanzemaljaca u manipulaciji ljudskih bića a takođe i naveo dosta indikacija da su oni ti koji su instalirali religije u našu realnost.

Nametanje religije čovjeku je vjerovatno najefikasniji način za njegovo razoružavanje jer on time predaje svoju moć u ruke nekog drugog, bio to čak i neki fiktivni entitet. Naravno, kad se na različitim prostorima, ljudima instaliraju različite religije (na bazi „isto sranje, drugo pakovanje“), onda se tako dovodi i do međusobne podjele ljudi koje je kao takve lako uvlačiti u međusobne sukobe kad god to „nadzornicima“ zatreba.

I kroz seanse regresije, stiglo je dosta podataka o tome da je u vanzemaljskim bazama viđeno na gomile kojekvih religijskih parafernalija koje nam oni povremeno serviraju ovdje sa svrhom utvrđivanja istog programa. Negdje sam već pisao o tome kako su jednom mom kolegi za vrijeme mise zamijenili srebrne krunice zlatnim, što je ovog pretvorilo iz katolika u turbo-katolika jer je bio uvjeren da se radilo o božjoj intervenciji.

Tako organizuju povremeno i čudesna izlječenja oko nekih manastira i hramova, ukazivanja djevice Marije i kojekva druga „čuda“, o čemu je dosta pisao i S. Freixedo u njegovoj knjizi Vizionari, mistici i kontaktirani.

Ponekad nekog prvo izlječe, pa ga naguze, kao u ovom slučaju – ovdje.

Što znači da izlječenje može da predstavlja i navlakušu.

**

Realnost se kontroliše uglavnom uz pomoć kontrole informacija što istovremeno podrazumijeva i kontrolu onih koji distribuiraju „informacije“. Čovjek ugrađuje te “informacije“ u svoju svijest, te mu one onda formiraju njegovu ličnu realnost a uveliko diktiraju i njegovu percepciju. Tako, što više dezinformacija usvojimo, utoliko smo više razvedeni od realnosti. Da bi ubrizgavao dezinformacije (obično pomiješane s informacijama) u ovu realnost, „kontrolni sistem“ mora direktno da kontroliše bar neke ljude a preko njih i ostale, indirektno.

Još prije nego što sam naišao na Icke-ovu knjigu Najveća tajna, čuo sam, naravno, za grejse i reptile, tako da me njegove tvrdnje tamo nisu iznenadile. Icke je kao i Bramley ukazivao na to da su tzv. kraljevske porodice uglavnom reptilski hibridi kojima je povjeren zadatak upravljanja čovječanstvom. Oni vladaju prema „božjem“ (čitaj: vanzemaljskom) pravu nasljeđa a „plavu krv“ (hibridne gene) očuvavaju tako što se žene i udaju između sebe, dakle unutar tih hibridnih porodica. Sasvim moguće.

Međutim, čini se da je vanzemaljska infiltracija i interferencija daleko dublja?! Nije prošlo dugo, naišao sam na neke materijale i knjige koji su poticali od grupe žena koja se formirala oko Barbare Bartholic. Ona je posvetila cijeli svoj život proučavanju NLO fenomena i bavila se pružanjem pomoći onima koji su tvrdili da su žrtve vanzemaljskih otmica. Tu sam nekako, na intuitivnom nivou, prepoznao da su te žene ušle u samu srž problematike i da govore istinu, za razliku od većine ostalih istraživača. Pored Barbare, tu je bila Dr Karla Turner, Eve Lorgen i nekoliko saradnica koje nisu bile poznate ali su skupljale vrijedne podatke s područja vanzemaljskih aktivnosti, uključujući i podatke o aktivnostima satanističkih organizacija (koje su usko povezane s „vanzemaljskom braćom“) itd. James Bartley je takođe bio pripadnik tog tima. Uspio sam se nekako povezati s par ljudi iz te grupe, tako da sam odatle dobio dosta vrijednih podataka. Tada su u relativno kratkom vremenskom periodu likvidirali Barbaru i njenog muža i još neke žene iz te grupe, od kojih je jedna bila Bartleyeva supruga.

Mislim da je knjiga Dr Karle Turner, Anđeoska Maskarada, prilično vrijedna jer se na osnovu podataka iz nje može vidjeti nekoliko aspekata vanzemaljske manipulacije. Na primjer, kad vidimo kako su Tedu kroz neke „čudne“ sinhronicitete obezbijedili određen posao na određenom mjestu, da li bi onda isto tako mogli namiještati svoje igrače na određene pozicije u strukturma vlasti neke zemlje?! Naravno, to mogu biti i razne druge funkcije.

Ako dodamo tome ono što B. Bartholic reče, da iste sile stoje iza serijskih ubica i Majki Tereza, onda bi kompleksnost situacije u kojoj se nalazimo trebala biti jasna jer tu slobodno možemo dodati i nacionalne vođe, političare, voskovođe, kojekve duhovne majstore i... Ili bi se mogli zapitati, koga ne možemo tu svrstati? Sebe?! Hm...!? Kako to možemo znati?!

U knjizi je predstavljena i manipulacija kroz Tedovo „duhovno obrazovanje“ preko Maje, jedne zgodne djevojke, koja je u stvari bila klon/kopija koja je bivala povremeno aktivirana i specijalizovana za te svrhe (što se ispostavilo u jednoj kasnijoj regresivnoj seansi, tako da nije bilo navedeno u knjizi); tako da tu postoje i neke paralele sa kasnijim nalazima Dr Malange, u vezi sa praksom vanzemaljaca da prave ljudske kopije i koriste ih za razne svrhe.

Takođe, i manipulacija preko namještenih ljubavnih veza. (Na tu temu je E. Lorgen napisala par knjiga.)

Prebacivanje svijesti/duše iz jednog fizičkog tijela u drugo. (O čemu je pisao i Dr Malanga, na osnovu njegovih istraživanja)

Korištenje čovjeka za pisanje „umjetničkih dijela“, gdje ovaj služi kao medijum. Naravno, isti princip se koristio za plasman svetih knjiga kao npr. Kurana preko Muhameda, biblijskih jevanđelja preko apostola, itd itd. (Na sličan način, „proroci“ mogu naprasno dobiti i vizije.)

Dakle, neki aspekti tog mehanizama manipulacije ipak izlaze na svjetlost dana.

**

U svakom slučaju, čini mi se da je glavni razlog za uklanjanje onih žena, istraživača, bio taj što su one shvatile da vanzemaljci „upload-iraju“ razne virtualne scenarije u žrtve otmica tako da ovi to doživljavaju kao svoja sjećanja i što su bile u stanju da probiju tu lažnu memoriju i dođu do istinskih događaja. Gomila knjiga s onog „drugog nivoa“ je bila napisana na osnovu te „paravan memorije“ gdje su bili prezentirani podaci dobijeni na osnovu instaliranih sjećanja žrtava otmica koji naravno nisu imali mnogo veze s realnošću. Tako su vanzemaljska braća prezentirala jednu lijepu sliku o sebi, koja je uglavnom ukazivala na to da nam oni potajno pomažu u našoj evoluciji dok su nam iza leđa radili sasvim druge stvari. Čak se i za dosta slučajeva „astralnih projekcija“ ispostavilo pod regresivnom hipnozom da „putnikovo“ tijelo nije napuštalo stol u nekoj vanzemaljskoj bazi, dok je ovaj doživljavao svoja „putovanja“.

Nadalje, te žene su još tada poredile neke aspekte manipulacije sa igrama virtuelnih simulacija, kao što je Nintendo ali čija nam pravila nisu poznata, dok su kasnije sve više iz naučnih izvora dolazili podaci da ova realnost stvarno ima virtuelna svojstva.

Figurativno rečeno, dok smo mi gledali gore u nebo tražeći znakove njihovog prisustva, oni su nam ga zavukli otpozada.

**

Na osnovu slike koju sam tada stekao, tj. prije par godina, nakon što sam prošao kroz kamaru materijala na temu NLO-a i vanzemaljaca, došao sam do zaključka da mi tu kao neka ljudska rasa možemo poduzeti iste odbrambene mjere koje mogu poduzeti i ovce u odnosu na našu manipulaciju njih. Dakle, ništa.

Kod žrtava otmica je cijelo vrijeme kružio pojam „osvještavanje“ u smislu da treba „osvještavati“ (uglavnom uz pomoć regresivne terapije) sve što im rade vanzemaljci a „osvještavati“ možeš do bogojavljenja ali otmice ne možeš spriječiti.

S druge strane, moglo se primjetiti i to da među nama ima i dosta onih koji voljno sarađuju s tim silama. Sjećam se da je Icke pominjao kako je sreo npr. dosta žena koje su mu rekle da su doživljavale daleko intenzivnije orgazme prilikom seksualnih odnosa s reptilima, nego s ljudima (odakle je ispadalo da su čak i oni momci iz gornjeg videa daleko slabiji jebači). Ne možeš tim ženama reći – „Ej, nemoj bolan s njima, bolje ti je samnom; ili bar s nekima od nas“ ako im se osladilo; dakle, znaju za bolje i žele bolje a istovremeno im nije bitan nečiji vanjski izgled. Takođe se ispostavljalo i to da ni reptili često nisu pravili diskriminaciju između muškaraca iz žena (isto kao ni Sai Baba) kad se o „aktivaciji kundalinija“ radilo. Dakle, postoji i mnogo ljudi koji voljno ulaze u interakciju s njima a ko od nas ima pravo da im to brani uzimajući u obzir činjenicu da svjestan čovjek treba poštovati slobodnu volju drugih, čak i u slučajevima kad je ona izmanipulisana!?

Postoje robovi koji sanjaju o slobodi a postoje i robovi koji sanjaju o tome da postanu robovlasnici. Ovi drugi će često stupiti u vezu s bilo kim ko im obeća pomoć. A naravno, u ovom univerzumu, nema džabe ni kod stare babe. Sve ima svoju cijenu, sve se mora uredno platiti. Tako će neki svjesno raditi za njih (uglavnom kao njihovi misionari, u sklopu genetskih eksperimenata i stvaranja vanzemaljskih hibrida, itd.) a neki nesvjesno, misleći da hiperdimenzionalne tehnike i duhovne mudrolije koji im stižu od njih, u stvari dolaze direktno iz „božje glave“, te će nam ih i plasirati kao takve. (Ne znam zašto mi baš Sverdlov pade na pamet?!) Koliko je kojekakvih duhovnih majstora i gurua pod kontrolom tih entiteta? Još nisam ništa čuo od onih najpoznatijih duhovnjaka nešto na temu vanzemaljske kontrole a sve pršti od ljubavi i svjetlosti. Niti sam čuo da su oni ikad dobili po ušima. Ili su oni možda prevazišli tako nešto?!

Ovo što mi ovdje nazivamo ljubav je uglavnom ljubav „bio-hemijskih robota“ (kako nas opisuje John Keel) ili tzv. „oksitocinska ljubav“. Kad krava ne voli tele i ne da mu da sisa, nakon injekcije oksitocina, ona naprasno počne da ga voli. Slično tome, postoje i npr. „neurolingvistične“ metode koje muškarac može koristiti da zavede ženu, koje će kod nje dovesti do lučenja oksitocina i ona će se zaljubiti, misleći da se tu radi o nekoj spontanoj ili prirodnoj ljubavi dok je u suštini, cijela stvar bila inducirana. Zato ove naše „ljubavi“ sad ima, sad je nema a važi pod određenim uslovima. U jednoj lažnoj realnosti i ljubav je lažna.

Mnogi gurui i duhovni majstori takođe barataju mentalnim tehnikama koje kod sljedbenika izazivaju lučenje endorfina, gdje će ovi osjetiti veliko zadovoljstvo koje će vezati s prisustvom vođe i njegovim mudrolijama. Jedini je problem što sve to skoro da nema nikakve veze sa svjesnošću, te razvodi čovjeka od realnosti.

Bezuslovna ljubav, kao jedna istinska ljubav, slabo je ovdje zastupljena. Ona se navodno javlja kao prirodna posljedica smanjenja entropije svijesti a smanjenje entropije svijesti podrazumijeva povećanje njenog kvaliteta a povećanje kvaliteta svijesti se ostvaruje kroz potragu za istinom (uz odbacivanje vjerovanja), kroz donošenje ispravnih namjera na nivou bića (a ne ega/ličnosti), te njihovo ostvarivanje uz pravilnu primjenu slobodne volje, kroz pravilne izbore ili odluke, kroz uzimanje u obzir osjećaja humanosti i savjesti itd...

**

Komunicirao sam i sa dosta žrtava otmica koji su ponosni na ulogu koju su im dodijelili njihovi mentori i zaštitnici (obično u smislu njihove posebne misije u ubrzavanju evolucije čovječanstva), nesvjesni da tim silama samo služe kao jedna alatka za promociju i uspostavljanje njihove agende i da će ih ovi odbaciti kao prljavu krpu, kad odrade svoj zadatak (što je lijepo opisao i John Keel u nekim njegovim knjigama.)

Na primjer, J. Walden, pisac knjige Ultimate Alien Agenda je na osnovu svojih regresivnih seansi zaključio da je on, u stvari, „avatar“ jednog reptilskog entiteta koji doživljava ovu realnost kroz njega, da je to sasvim normalno i da je to slučaj s manje više, svima nama. (Dr Malanga je kasnije tvrdio da se čovjek može osjećati tako, ukoliko nosi u sebi „umrlog vanzemaljca“ koji je u stvari živ ali nema svoje fizičko tijelo; međutim, to navodno nije slučaj sa svima nama.)

U svakom slučaju, mi ovdje slobodno možemo zaboraviti modalitet „spašavanja čovječanstva“ jer je „čovječanstvo“ prilično širok pojam. Stvar je individualne prirode. Uvijek će biti onih koji će se rado naguziti tim silama i raditi kao njihova „vozila“ ili „proxy-serveri“, te će i snositi odgovarajuće konsekvence u vezi s tim; dok će biti i onih koji će ići svojim putem, poštujući svoju i tuđu slobodnu volju.

**

John Keel je negdje na kraju svojih istraživanja implicirao kako postoji velika mogućnost da se čovječanstvo nalazi pod kontrolom AI (vještačke inteligencije), gdje mu mi dođemo nešto kao “daljinski-kontrolisani bio-hemijski roboti”. Ili kao likovi u nekoj igri virtuelne simulacije dok se igrači koji nama upravljaju nalaze ispred nekog monitora s joystickom u ruci, u realnosti koja je izvan naše percepcije?!

On, recimo, ide na put, da intervjuiše neke svjedoke i koji god hotel nasumično izabere da prespava u njemu, tamo mu je soba već unaprijed bila rezervisana!? Da li je stvarno on odlučivao gdje će prespavati ili neko/nešto drugo ili je neko/nešto vidjelo neke prednje sekvence filma/simulacije, pa na osnovu njih uređivalo stvari?!

Da ne pominjemo sinhronicitete koji se dešavaju mnogim istraživačima NLO fenomena, gdje ih se navodi da dođu do određenih zajključaka, dok oni misle da su vođeni božanskom rukom do istine!?
Što bi značilo da “kontrolni sistem” možda kontroliše i mnoge od onih (ili sve?!) koji istražuju “kontrolni sistem,” što bi bilo logično?!

**

Što se mene tiče, nekako sam stekao utisak da “nešto neljudsko” jeste preuzelo kontrolu nad ovom planetom i dobrim dijelom čovječanstva, nešto što ima mentalni sklop jednog veoma inteligentnog psihopate koji vješto može da glumi normalnog čovjeka s tim što se tu i tamo mora da oda jer ne može držati koncentraciju 24 sata u danu, niti se može suzdržavati od praktikovanja psiho-patoloških radnji a takođe ih ni stalno uspješno sakrivati. Tako mu onda povremeno i spada s lica ona njegova “maska trezvenosti” (Cleckley-ev pojam kojim je on nazvao svoju knjigu na temu psihopatije). Čovjek može vidjeti i to da je nad cijelu ovu našu realnost nadnesena jedna “maska trezvenosti” dok se psihopatološke aktivnosti i njihovi rezultati istovremeno racionalizuju uz pomoć jedne obilne upotrebe orvelovskog jezika i paramoralizma.

Na principu “kako gore, tako i dole”, (što je vjerovatno rezutat holografskih ili fraktalnih svojstava “univerzuma”, odnosno, Svijesti, tako da se određena struktura manifestuje svuda u određenom stepenu?!), kako postoji sistem prisluškivanja kojeg patokratija na vlasti koristi na ovoj planeti (kao što je “Ehelon” ili onaj NSA sistem “Prizma”), tako mi se čini da postoji i jedan daleko sofisticiraniji sistem prisluškivanja i praćenja koji ne samo da prisluškuje i prati ljudske telefonske razgovore i mejlove, nego čak i - misli. Tako ne bi imali samo “ključne riječi”, nego i “ključne misli”, koje kad se negdje tj. kod nekoga očitaju, aktiviraju i određene “korektivne mjere”.

Da li se tu konkretno radi o jednoj nezavisnoj AI koja vodi cijeli šou-program, (koja može recimo da kontroliše i vanzemaljske entitete ili nam se samo projicira kao oni) ili nezavisnim vanzemaljskim vrstama koje koriste i AI za kontrolu čovječanstva (nešto slično kao što i mi kompjuterizujemo proizvodnju i nadzor hrane) ili o nekoj kombinaciji toga, to je vrlo teško sa sigurnošću znati.

Isto tako, može se vidjeti da kojekakva polutajna i tajna društva koja nisu obavezno satanističke prirode, takođe funkcionišu kao nosioci te agende. Gdje god imaš rituale, tu je pušiona. Čak i narod može funkcionisati kao nosioc agende (svaka čast izuzecima), kao npr. “Jehovini izabranici/miljenici” (he, he, ovo nema nikakve veze s “anti-semitizmom”).

O kakvom god kontrolnom sistemu da se ovdje radi, služenjem niskim udarcima i udaranjem po onim ženama, on pokazuje ne samo svoju podmuklost, nego i da se boji nečega a to može biti samo otkrivanje njegovih slabih tački. S jedne strane, to odjavljivanje iz igre onih najhrabrijih i najupornijih od nas, može zvučati obeshrabrujuće ili frustrirajuće, međutim, izgleda da u realnosti nema napretka bez žrtava. S druge strane, čovjek koji je opasan igrač na ovoj fizičkomaterijalnoj strani, opasan je i na drugoj strani, u ne-fizičkomaterijalnoj realnosti, koja je možda realnija od ove naše realnosti. Ko je lav tamo, lav je i ovdje, i obratno, pa ima i lavlju sudbinu a ko je miš ovdje, miš je i tamo, što ide zajedno i sa sudbinom jednog miša. Mi se uglavnom držimo devize: „Bolje živjeti ko miš, nego umrijeti ko lav“, mada tamo negdje duboko u podvijesti negdje znamo da kao miševi, ne možemo očekivati lavlju sudbinu.

Dok se kojekavim duhovnjačkim Šećer-babama, Krišnamurtama i Kurtama dozvoljava da palamude do besvijesti i dok se njih slavi ovdje kao neke uzvišene duhovne majstore, jednoj Barbari nisu dopuštali usta da otvori a kamoli da napiše knjigu. (Koliko sam čuo od jednog od njenih saradnika, zbog – ovog njenog intervjua – morala je krv da propiša).

Mislim da sada polako dolazimo u fazu kad tom sistemu (ili onima koji stoje iza njega) možemo poručiti (kao drug Crni onom Švabi u filmu Podzemlje): “Pišaj, pišaj, nećeš dugo”! - i da će sve biti kad-tad uredno naplaćeno; ne iz neke osvete, nego iz razloga uspostavljanja ravnoteže na terenu.


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pon jan 06, 2014 11:43 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
I tako, prije par godina, kada sam u vezi sa istraživanjem NLO fenomena i vanzemaljskih otmica došao do jednog zida, pošaljem poruku E. Lorgen, s kojom sam već odavno bio u kontaktu, gdje sam na neki način izrazio svoju frustraciju u vezi sa slikom stanja na terenu koju sam do tada stekao. Tada mi je ona rekla kako se ipak pojavilo nešto novo i ukaže mi na istraživanja italijanskih naučnika na čelu sa Dr Corradom Malangom. Ona je tada uz pomoć jedne od Malanginih saradnica prošla kroz neke njegove metode jer je i sama bila žrtva otmica. A takođe, kao magistar psihologije, odnosno, klinički psiholog, počela je to primjenjivati i na svojim klijentima za koje je pretpostavljala da su žrtve vanzemaljskih otmica. Tako je već tu bilo i nekih pozitivnih rezultata.

Tada sam počeo da preturam po Malanginim materijalima koji su do tada bili prevedeni na engleski a povezao sam se i s tom njegovom saradnicom koja je već odradila masu SIMBAD seansi. Od nje sam dobio neke dodatne materijale i informacije, kao i audio snimke nekih seansi. Opet žene u prvim redovima!? Seansa koju sam, kao primjer, preveo i objavio – ovdje, vjerovatno zvuči suvo kad se čita, međutim, kad se ona sluša, onda je to sasvim druga priča.

Tu se sada otvorila jedna za mene potpuno nova kosmologija u kojoj sam vidjeo dosta neke logike a koliko sam uspjeo stvar provjeriti, rezultati su bili dosta konzistentni. Pratio sam i tu ženu koja je bila klijent u toj seansi. Njen muž i sin su takođe bili žrtve omica, međutim, ona je kasnije sprovela i njih kroz to, tako da od tada, dakle, tokom skoro već dvije godine, prema njenim tvrdnjama, nije došlo ni do jedne otmice, kako nje same, tako ni članova njene porodice.

Međutim, Malangini nalazi nisu se samo odnosili na zaustavljanje vanzemaljskih otmica, nego su uključivali dosta drugih podataka koji bi bili veoma bitni ukoliko bi bili istiniti. Oni su otkrivali nešto širu pozadinu vanzemaljske interakcije a takođe su pružali i jednu jasniju sliku ljudskog bića i njegovog potencijala, te su tako donekle bistrili sliku situacije na terenu.

Naravno, već odavno ne uzimam ništa zdravo za gotovo koliko god se izvor informacija činio kredibilnim ali mislim da se informacije koje bi bile bitne, ukoliko bi bile istinite, trebaju ispitati što je to više moguće i uporediti s ličnim iskustvima i iskustvima drugih. Čovjek treba uvijek biti skeptik ali otvorenog uma. Prema jednom Malanginom testu kojeg sam ja ispunio i poslao njegovoj saradnici, ispostavilo se da ne spadam u žrtve otmica, međutim, smatram da smo svi mi u nekom stepenu zahvaćeni posljedicama vanzemaljske manipulacije ako ne direktno, onda, indirektno. Dovoljno je da preko svojih igrača uspostave i kontrolišu sistem života na ovoj planeti i da izazivaju ratove. Nadalje, ako ne manipulišu nas lično, to ne znači da ne mogu manipulisati ljude oko nas, koji su nam bliski.

S obzirom da su ti materijali dostupni na forumu i vebsajtu, nema potrebe da ih ovdje detaljnije predstavljam, međutim, izdvojiću par stvari koje smatram bitnim.

Prema Dr Malangi, sve se vrti oko duše (a ne oko seksa, novca i lične moći, kako se to mnogima od nas na prvi pogled čini.) Neki je imaju, neki je nemaju a neki od onih koji je nemaju, svjesni su toga i žele da je nekako pribave za sebe otimajući je od onih koji ju imaju ali na takav način da im ona obezbijedi vječan život ali ne i humanost koja bi trebala da ide zajedno s dušom. Ili jednostavno, crpe energiju duše od duševnog dijela čovječanstva. Navodno, oni koji nemaju dušu, ne spadaju u žrtve vanzemaljskih otmica u smislu da ih se koristi za iste svrhe kao ljude s dušom.

Nekima je vjerovatno poznato da je Gurđijev na njegovim predavanjima govorio da kad bi mi znali koliko „živih mrtvaca“ (ljudi bez duše) upravlja našim životima, razbježali bi se na sve strane, glavom bez obzira. Isto tako, u istočnoj gnostici, ljudi bez duše su nazvani „antropoidima“ i tamo se pominje da takvi čine bar 50% populacije na ovoj planeti. (Ta tema je na forumu diskutovana pod nazivom Organski portali što je pojam koji potiče iz Kasiopejskih transkripti.) Ukoliko je to tako, onda je situacija na terenu prilično „kompleksna“?! Prema Četvrtom putu, čovjek se može roditi s dušom, pa je usput izgubiti i tako postati „živi mrtvac“ ali se tamo ne pominje mogućnost da se on može i roditi bez duše, dok prema drugim izvorima, većina onih bez duše se i rađa bez duše, mada se mogućnost gubitka duše uzima u obzir. U slučaju one Parabole o kočiji, tu bi putnik iskočio iz nje kad bi uvidjeo da je kočijaš/ličnost žestoko razveden od realnosti i da vozi ka nekom ambisu. Ili, možda, na drumu nas čekaju i razbojnici koji su kradljivci duša, tako da otmu putnika iz kočije a da kočijaš ne mora biti toga svjestan jer možda nije ni znao da ga je imao?! Dakle, tu bi postojale razne mogućnosti.

Prema Dr Malangi, ljudsko tijelo mora imati određenu frekvenciju koja bi bila u rezonanciji s frekvencijom duše, da bi se ona mogla vezati za to tijelo, preko DNA. Tijela vanzemaljaca, navodno, nemaju tu frekvenciju, te oni pokušavaju genetskim eksperimentisanjem da stvore takva tijela za sebe koja bi mogla vezati dušu koja bi im onda obezbijedila vječnost. Dok to ne ostvare, oni moraju „sahranjivati“, odnosno, „deponovati“ (ili „upload-irati“!?) njihove mrtve u one ljude koji imaju dušu jer im valjda ta energija duše služi kao hrana/medijum/životna energija za održavanje njihovog života sve dok neko novo vanzemaljsko tijelo ne postane za njih dostupno!?

Tako, vanzemaljci ne mogu imati mnogo koristi od antropoida kojima nedostaje ta komponenta zajedno s pratećom energijom ali ih mogu koristiti kao „agente matriksa“ ili „čuvare“ ljudi s dušom. Prema Četvrtom putu, antropoid može steći dušu ukoliko bi on oponašao čovjeka s dušom.

Međutim, možda je to stvarno tako bilo nekad davno!? U međuvremenu je možda neko preuzeo kontrolu i preokrenuo stvar tako što je sam sistem života na ovoj planetu uredio u korist antropoida, tako da antropoidi ometaju čovjeka s dušom da ovaj izađe iz onog „filma“. Dakle, situacija je preokrenuta tako da ljudi s dušom oponašaju antropoide igrajući ulogu baterije. (Nešto na tu temu sam već pisao u tekstu – Ko smo mi?)

Malanga je na jednom predavanju rekao kako namjeravao da piše knjigu na temu vojske jer je primjetio da dobar dio profesionalnih vojnika nema dušu (međutim, kasnije je rekao da je odustao od toga, vjerovatno iz „zdravstvenih razloga“). U kasnijim radovima, on navodi da u stvari duša nije ni trebala da bude odvojena od ostalih komponenti, nego da bi pravilno stanje ljudskog bića podrazumijevalo fizičko tijelo i integrisanu svijest koja ga naseljava i koristi za svoj dalji razvoj kroz interakciju sa fizičkom realnošću. Ta integrisana svijest imala bi u sebi sve tri komponente, dakle Um, Duh i Dušu, međusobno povezane ili „stopljene“. Njenim razdvajanjem, („podijeli pa vladaj“), ljudsko biće postaje invalid. Malanga ne navodi mnogo nekih detalja u vezi s tim kako je došlo do te podjele, odnosno, ko ju je i kako pruzrokovao. Doduše, u članku FLEŠ DINAMIČNOG TESTA TRIJADE UZ POMOĆ BOJA, čija se nešto bolje pojašnjenja verzija na engleskom može naći – OVDJE, on navodi da prilikom integracije svijesti možemo navesti dušu da se vrati na tu tačku i da sama pogleda kako je do toga došlo; mada, on tu navodi i to kako postoje i neki koji stvarno žive kroz kroz nas, namiještajući nama ovdje kojekave drame jer se boje da sami iskuse život u ovoj realnosti. Tako Dr Malanga implicira dvije vrste manipulatora ljudskih bića, vanzemaljce (tjelesne i bestjelesne) i „anđele“. Ukoliko bi J. Keel bio u pravu, onda bi imali u igri i AI (vještačku inteligenciju), koja može da bude nezavisna ili produkt, odnosno, alatka već pomenutih sila.

Međutim, nije ni to sve jer moramo uzeti u obzir i ljudske elemente, koje žrtve otmica percipiraju kao vojnike, odnosno neke vojne frakcije koje vjerovatno dejstvuju u sklopu tzv. „tajne vlade“. Oni su u međuvremenu takođe dosegli tehnologiju uz pomoć koje mogu da manipulišu čovječanstvo slično kao i vanzemaljci, odakle ispada da je „normalan“ čovjek u ovoj realnosti najebo s nekoliko strana ako pod „normalnim“ ljudima smatramo nas sa raštimanim ili slabo povezanim komponentama i naoružanim kojekvim mentalnim programima. (U suštini, normalno ljudsko biće bi bio individualiziran čovjek sa integrisanim komponentama).

Postoje i neke paralele između Malanginog pojma integracije svijesti i istočne gnostike, gdje se takođe govori o integraciji svih komponenti „kočije“, dakle kočijaša/uma, konja/duha, putnika/duše i kola/fizičkog tijela. Oni kojima to pođe za rurkom, navodno, izlaze iz domena „generalnog zakona“ koji je „mehaničke prirode“ (programski zadani parametri?!) i ulaze u domen „zakona izuzetka“.

Slično tome, Malanga tvrdi da ljudi koji integrišu svijest, bilo da se radi o žrtvama otmica ili ne, dobijaju i jedan drugačiji pogled na realnost, te počinju i svjesnije živjeti. Oni postaju nevidljivi za manipulatore prelazeći u modalitet talasa, kada to njihova svijest odluči a takođe mogu da ulaze s njima u interakciju kao čestica, tj. fizički, (he, he, da li će to biti i s pajserom ili nečim drugim u rukama; ili samo sa golim šakama, zavisiće od njihove lične procjene?!)

(Naravno, oni koji su pratili seriju Djeca matriksa, mogli su primjetiti da je Mujo u 12.-toj epizodi ostvario nevidljivost. Uostalom, to se lijepo vidi, tj. ne vidi, u stvari, i vidi se i ne vidi, na slici ispod):

slika

**

Ono što je bitno u ovoj postavci je to da čovjek tj. njegova (integrisana) Svijest može mijenjati „modalitet“ u virtuelnoj realnosti, između fizičkog i nefizičkog, gdje će u događajima u kojima želi da učestvuje nastupati kao „čestica“ (fizički) a u onima u kojima ne želi da učestvuje, biće nevidljiva (talas) zajedno sa fizičkim tijelom kojeg naseljava. To se ne odnosi samo na interakciju sa vanzemaljcima, nego sa ovom realnošću uopšte. Dakle, i za naše lokalne psihopate možemo biti nevidljivi ako hoćemo. Isto tako, možemo izbjeći i razne nesreće u kojima bi integritet našeg fizičkog tijela bio ugrožen. (Ostvarivanje nevidljivosti može ponekad dobro doći i ako je čovjek u braku!? He, he, šalim se, naravno.)

Vanzemaljci i ostali manipulatori mogu čovjeku dobro da dođu za svaljivanje krivice na njih za svoje lične greške i promašaje kao i za sve zlo na ovoj planeti, što će predstavljati ono već pomenuto laganje sebe ili jednu indikaciju da je ozbiljno razveden od realnosti i da možda treba nešto poduzimati po tom pitanju.

**

Još nešto što je veoma bitno i što prominira u poslednjem Malanginom radu i što se uklapa sa osnovnim gnostičkim postavkama, to je da sve ovo čovjek mora da odradi sam. Nema vanjskog spasitelja. U prvom periodu primjene tehnika kao što su FMS, TCT i SIMBAD, koje su korištene za oslobađanje od vanzemaljskih otmica, veliku ulogu je ipak igrao terapeut, mada se klijenta navodilo da uradi sam sve što je potrebno u vezi sa svojim oslobađanjem. Tako, u dosta slučajeva, klijent nije dovoljno dobro razmjeo ono što radi a raditi nešto bez razumijevanja, obično ne vodi nekom napretku.

Tako, s vremena na vrijeme pitam Evu u vezi s rezultatima koje postiže kod primjene ovog poslednjeg dinamičkog testa boja i odgovor je uvijek isti u smislu da stvar najviše zavisi od samog čovjeka i njegovog stepena svjesnosti. Znači, nije toliko jednostavno, koliko to možda na prvi pogled izgleda. To mu dođe kao ono iz filma Matriks, čovjeku možeš samo pokazati vrata a on je taj koji mora sam da prođe kroz njih, razumijevajući šta radi i zašto to radi.

Ako se pomoć drugima sastoji u tome da im pomogneš tako da oni mogu pomoći samima sebi, razumijevajući cijeli taj proces, onda je to istinska pomoć.

Oslobađanje od vanzemaljskih otmica podrazumijeva rješenje jednog problema a ne svih problema; život ide dalje i čovjek se sada susreće s drugim izazovima.

Međutim, sada on donosi namjere i dejstvuje sprovodeći ih u djelo na nivou svog bića a ne samo ličnosti kao prije.

**

Kod većine današnjih duhovnih učenja i koncepata, glavni je zajeb u tome što zabavljaju ličnost/kočijaša, navodeći ga šta treba da radi ukoliko želi da ispuni određene želje. Namjere, odnosno, želje donesene na tom nivou, obično nemaju podršku ostalih komponenti, dakle duha/konja i duše/putnika, što dovodi čovjeka u stanje kognitivne disonance, pa kočija tako može lako završiti u nekoj provaliji. Takva učenja se mogu smatrati – lažnim znakovima pored puta.

nastaviće se...

[P.S. Prije nekoliko mjeseci, G. Kavassilas je napravio intervju s Eve Lorgen, koji traje 3 sata i u kome je ona prilično lijepo predstavila situaciju na terenu u vezi s vanzemaljskom interferencijom s aspekta dosadašnjih saznanja. Oni koji razumiju engleski i koje to interesuje, mogu daunlodirati taj intervju – ODAVDJE (85mb)]

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: sri jan 15, 2014 11:31 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
I tako, što čovjek dublje istražuje realnost uz što je moguće manje subjektivnosti, utoliko mu se više potvrđuje onaj gorenavedeni stav iz istočne gnostike:

Citat:
Mi živimo u jednom svijetu koji je baziran na lažima i koji se održava uz pomoć laži.

Gdje god da pogledaš, laži svuda čak i tamo gdje ih čovjek ne bi očekivao, kao što je npr. područje duhovnosti. Sve “šarena laža” a što reče Ivo Andrić: “Šareno, i budali drago”.

Čak se može reći i to da su i naše ličnosti su po svojoj suštini lažne, odakle bi proizašlo da ovdje imamo i lažne ličnosti u jednom svijetu zasnovanom na lažima!?

Citat:
Gurdjijev (prije više od 70 godina): "Nasuprot tome, kada upoređujemo čovječanstvo sa individualnim čovjekom, možemo veoma jasno vidjeti jedan razvoj ličnosti na račun suštine, tj. razvoj vještačkog, lažnog, i onog što je strano, na račun prirodnog, istinskog i onoga što je stvarno naše.

"Zajedno sa tim, vidimo i porast automatizma.

"Moderna kultura zahtijeva automatizaciju. I ljudi nesumnjivo gube svoje stečene navike za nezavisnost, automatiziraju se i pretvaraju u dijelove mašine.

"Nemoguće je reći gdje je kraj svega toga i gdje se nalazi izlaz — ili da li uopšte postoji kraj i izlaz iz toga. Jedna stvar je sigurna, a to je da čovjekovo ropstvo raste i povećava se. Čovjek postaje rob svojom vlastitom voljom. Njemu ne trebaju više nikakvi lanci. On počinje da voli to svoje ropstvo, pa čak se i ponosi time.

"A to je i najstrašnija stvar koja se uopšte čovjeku može dogoditi.


**

Što se tiče društvenog uređenja, kapitalistički sistem koji dominira na ovoj planeti odražava jednog psihopatu na globalnom nivou koji teži ka tome da posjeduje i proždire sve što može. Moto koji tu vlada je: profit, profit i samo profit. I tako, sve dok na ovoj planeti ima nešto što se može proždrijeti. Psihopata nije u stanju vidjeti unaprijed konsekvence svog ponašanja. Čak i neki paraziti pokazuju više obzira za svog domaćina jer znaju da će i oni umrijeti ako umre on. Međutim, ovi naši lokalni, smatraju da će do tada biti u stanju da se prebace na neku drugu planetu i tamo nastave kao i ovdje. I tako da se šire kao kancer u nedogled na tkivu na kojem su se našli.

Na polju medicine, riječ izliječenje je izbačena iz riječnika i zamijenjena pojmom “kontrola simptoma”. Profit je stavljen ispred ljudskog zdravlja. Narodna i alternativna medicina se sve više potiskuju. Preparati koji su djelotvorni kod liječenja raznih bolesti se sakrivaju, zabranjuju ili ignorišu. Zvanično istraživanje lijekova protiv raka trajaće do bogojavljenja jer se farmakomafiji više isplati da pravi profit na terapiji koja održava pacijenta taman onoliko dugo u životu koliko je on u stanju da potroši novca na nju. U Americi je nedavno napravljen i novi Priručnik za dijagnostiku mentalnih bolesti gdje su najnormalnije ljudske emocije proglašene patološkim stanjima a takođe je propisan i tretman za ta stanja, što indicira da sada psihopate (inače poznati i kao “daltonisti za ljudska osjećanja”) koje su se popele na vrh piramide vlasti na ovoj planeti, određuju odozgo prema njihovim kriterijumima, ko je u ovoj realnosti normalan a ko nije!? Pored toga, odvija se i jedan proces psihopatizacije čovječanstva.

Poljoprivreda i stočarstvo se ne mogu skoro ni zamisliti bez pesticida, herbicida, hormona, antibiotika, GMO i kojekvih drugih kemikalija, tako da je hrana koju jedemo “krštena” svim i svačim.

Nanotehnologija se takođe ubacuje i širi sve više, tako da sve ide u pravcu transhumanizma, spoja čovjeka i mašine, što bi bilo i za očekivati kad bi se ovaj šou-program nalazio pod kontrolom AI i sve dok ova realnost pati od jednog akutnog nedostatka duše. (Duha imamo koliko hoćeš.)

Obrazovanje je pretvoreno u programiranje. Informisanje u dezinformisanje uz sakrivanje bitnih informacija, dok su mediji postali jedan od glavnih izvođača mentalnog programiranja ljudskih masa.

Za zrak kojeg udišemo ne moramo plaćati ali zato ćemo platiti porez na izdisanje ugljen dioksida kojeg su povezali sa izmišljenim otopljavanjem planete.

Fluoridizacija vode je uzela maha širom planete za svrhu pospješivanja zombifikacije ljudskih bića.

Vode se ratovi, ljudska bića se ubijaju i države se pljačkaju uz razna “opravdanja”, kao npr. uvođenje “demokratije”, svrgavanje nekog diktatora, rat protiv terorizma itd.

Ako na čelo neke države, nekim slučajem, dođe normalan čovjek (kao npr. Chavez, bivši predsjednik Venecuele), onda on ne traje dugo.

Da li se ovo mahnitanje psihopata i antropoida uopšte može zaustaviti i kako? Čovjek se već odavno ne može pozivati ni na zdrav razum a kamoli na dušu?! Doduše, u ovi vremenima možda više ni nema mnogo onih kojima je ostalo nešto zdravog razuma? Pitanje je da li smo ga ikad i imali?! Čim se rodimo, sačekaju nas vako ili nako programirani roditelji i okolina, te nam počnu servirati programe na kašikicu, kako to tradicija nalaže. Neke, ni krive ni dužne i osunete dok još ne dođu sebi, druge podvrgavaju kojekakvim religijskim ritualima a ako nekoga to i zaobiđe, onda ga ne može mimoići programiranje u školi, od prvog razreda. Preciznije rečeno, čak i od vrtića ili kroz predškolsko obrazovanje. Filovanje toksičnim vakcinama da ne pominjemo.

Čini mi se da u ovoj realnosti čovjek ne bi mogao dugo ni opstati ukoliko ne bi bio programiran da ju ne vidi onakvom kakva ona jeste?! Kad bi bio u stanju da je vidi onakvom kakva jeste, vjerovatno bi puko ko lubenica!? U drugom slučaju, kad bi počeo pričati drugima šta vidi, ovi bi ga brzo neutralisali. Uostalom, kako može jedan pošten i svjestan čovjek da živi u - “jednom svijetu koji je baziran na lažima i koji se održava uz pomoć laži”? Da li to znači da ovaj svijet i nije za poštenog čovjeka?

Ili bi se možda trebali zapitati, - šta on uopšte tu traži? Da li je on došao tu slobodnom voljom ili ga je neko nasamario s obzirom da postoje i neke indikacije da bi se manipulacija mogla odigravati i s druge strane?! Ah, da, onda još imamo i karmu; a to ti je kao kad uvališ čovjeka u svinjac i kažeš mu da ne može izaći otamo i očekivati bolju sudbinu sve dok ima na sebi ijednu fleku. A sve na principu – “samo pošteno, pa ko koga zajebe”.

Tako, većina ljudi na ovoj planeti proživi svoj život u jednom snu ili nesvijesti, smatrajući svoja vjerovanja nekim znanjem ili poznavanjem realnosti. Kao što reče Gurđijev, neki se u tom svom snu mogu baviti i naukom, pa čak pisati i knjige.

On je takođe govorio i to da entropične sile mogu i pobijediti jer se one mogu koristiti SVIM sredstvima dok su kreativne sile ograničene u tom smislu. Uzimajući to u obzir, čovjek se može zapitati, kako kreativne sile mogu uopšte nadvladati entropične sile?! Čak bi i neko uvođenje ravnoteže bio jedan dubiozan koncept. Ili, kako se uopšte možemo odbraniti? Ne smiješ koristiti ni zastarjele alatke kao što je npr. pajser ili francuski ključ jer nije humano. He, he, nju-ejđeri bi rekli da je izlaz u bombardovanju ovih ljubavlju i svjetlošću. Prema njima, mučitelje i manipulatore, pored svega, trebamo još i voljeti što podrazumijeva Štokholmski sindrom.

Tako se pojavio i koncept “talasa”, kao neke vrste prirodne intervencije koja bi omogućila uspostavljanje ravnoteže na terenu. Taj koncept je došao kroz “kanalizacijske” metode (knjiga Donosioci Svitanja, Kasiopejski transkripti itd.) Međutim, prema Malanginim istraživanjima, čovjek je čovjek, vanzemaljac je vanzemaljac, anđeo je anđeo (čini se da mi uglavnom pogrešno interpretiramo taj pojam u smislu jednog obavezno dobroćudnog bića!?) itd. i tu nema neke velike međusobne pomoći, nego se dinamika međusobne interakcije više svodi na to - ko će ga kome zavaliti ili ko će koga zajebati. Svako ima svoje vlastite interese. U tom kontekstu, mi smo uglavnom bili predmet manipulacije i lovina tih sila koje zabacuju “odozgo” u ovu našu realnost udice sa kojekvim šarenim mamcima, vrše, mreže i slično. Naravno, to ne isključuje teoretsku mogućnost da postoje i neke sile na višim nivoima koje su dobroćudne ili humane i koje nam žele pomoći. Međutim, u takvom jednom slučaju, njihova pomoć bi bila takva da nam pomognu tako da mi možemo pomoći samima sebi. Znači, ništa od uskakanja nekome u krilo.

S jedne strane, čovjek može pomisliti da bez neke intervencije sa strane ili izvana, mi kao čovječanstvo nemamo nikakve šanse protiv ovozemaljskih i vanzemaljskih entropičnih sila ili protiv psihopata i “psihopata-na-kvadrat”. S druge strane, jedno od glavnih gnostičkih pravila podrazumijeva da se čovjek ne bi trebao oslanjati ni na šta drugo ili ni na koga drugog, osim na sebe samog. S tim u vezi, to pravilo bi važilo stalno a ako dođe neki “vjetar u leđa”, dobro je došao. Ako ne dođe, ionako smo plivali i plivamo najbolje što možemo.

**

Naravno, u svemu ovome moramo biti svjesni toga da i mi manipulišemo bića koji su na nižem nivou svjesnosti od nas, dakle životinje, biljke i druge žive organizme, uglavnom sa svrhom svoje ishrane dok samu ideju da možda nismo na vrhu lanca ishrane, ne volimo uzimati u razmatranje. Da li postoje i realiteti u kojima se život ne hrani životom, to mi nije poznato. Prema nekim izvorima, oni postoje ali na gornjem spratu kao “OPD oblasti postojanja”, međutim, mi ne možemo znati da li su te informacije istinite. To bi podrazumijevalo drugi polaritet u odnosu na ovaj, OPS, u čijem se opsegu frekvencija, navodno, trenutno nalazimo.

S druge strane, ni ovdje ne može bez konfuzije. Na primjer, interesantno je to da prema nekim drugim izvorima, dualnost predstavlja jedan od glavnih zajeba za ljudsko biće jer integrisana svijest, navodno, ne vidi univerzum dualnim!? Percepcija dualnosti dolazi zajedno sa podijeljenom sviješću na zasebne komponente (um, duh i duša)?! Tako mi onda cijelo vrijeme bjesomučno pokušavamo da mirimo različite polaritete jednog te istog. Ljubav/mržnja; dobro/loše; lijepo/ružno; vako/nako)... i tako, do bogojavljenja... Ne znam kako bi onda s tog aspekta, onaj koncept OPS/OPD polariteta, odnosno, oblasti postojanja, pio vode!? Nikako!? OPS i OPD bi takođe bili različiti aspekti jednog te istog. Odatle i pitanje da li su nam kao bićima s neintegrisanom sviješću (podijeljenim komponentama), ovdje opet ponuđene dvije lažne opcije? Kao, sada ste u OPS-u ali eto, u budućnosti ćete dobiti priliku da pređete u OPD, naravno, ako zaslužite. Hvala i živili! Sad smo na lijevoj strani a uskoro ćemo dobiti opciju da pređemo na desnu. Hm!? Ima li gdje sredine?! Nju nam ne nude. Ili ćemo je morati sami sebi potražiti tj. oni od nas kojima je dosta ove zajebancije?!

**

Možda bi jedna od osnovnih niti, vodilja, kod čovjekovog dejstvovanja u njegovoj egzistenciji, trebao biti osjećaj humanosti koji ide zajedno i sa saviješću?! Njega bi trebali imati svi oni koji imaju dušu, bila ona integrisana s drugim komponentama ili manje-više razvedena od njih. Naravno, psihopate jesu u stanju imitirati humano ponašanje na osnovu njihovog intelektualnog razumijevanja tog pojma, (s obzirom da njima taj osjećaj nedostaje), međutim, njihove radnje tj. “plodovi” njihovog ponašanja će demonstrirati to da se tu radi samo o pokušajima oponašanja normalnih ljudi sa svrhom njihove manipulacije.

Međutim, biti human, ne podrazumijeva automatski i to da je neko i dovoljno svjestan ali svjesnost koja bi se stalno povećavala kroz njegovu interakciju s realnošću i koja bi išla zajedno s humanošću, bila bi osnovna karakteristika jednog normalnog ljudskog bića. Tako bi čovjek stalno optimizirao svoju interakciju sa ovom realnošću, čime bi bio u stanju i svjesno da dejstvuje, kako za vlastito dobro, tako i za dobro drugih, poštujući istovremeno njihovu slobodnu volju. Samim tim, on bi unosio i jednu ravnotežu u svoju životnu okolinu.


nastaviće se…


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pon jan 20, 2014 10:03 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Jedna od stvari koje smatram bitnim i koja mi nekako privlači pažnju u poslednje vrijeme a koja se takođe javlja i kroz Malanginu kosmologiju, odnosno, regresivne seanse onih koji su uspjeli integrirati svijest, to je tematika u vezi sa holografskom/virtuelnom/digitalnom prirodom realnosti. Stekao sam neki utisak da moram zabiti nos i na to područje, mada sam vazda bio duduk za informacionu tehnologiju (IT). U stvari, tu se bi se radilo o mehanizmu projiciranja one “Platonove pećine,” zajedno s nama u njoj. (Nešto sam već pisao o tome pod temom – Virtuelna realnost!?)

David Bohm, kvantni fizičar i Karl Pribram, neuropsiholog, smatraju se osnivačima teorije o hologramskom modelu univerzuma što znači da je sama teorija stara već više od 60 godina. Nekim slučajem, jedan od prvih tekstova koje sam preveo i objavio na vebsajtu, bio je – OVAJ, upravo na tu temu. Holografska realnost podrazumijeva i virtuelnu realnost a virtuelna realnost se može manifestovati digitalno o čemu takođe postoje neki naučni radovi. (Ukoliko je nešto „virtuelno“, to ne znači automatski da to „ne postoji“, sve dok bi i sama Svijest bila virtuelna. Isto tako, pojam „digitalno“ ne mora obavezno da podrazumijeva i „neprirodno“, ukoliko sama Svijest ima digitalna svojstva i ukoliko se ona digitalno i manifestuje).

Mada na ovom području možda dominiraju naučnici koji zagovaraju jednu “suvu” kompjutersku simulaciju koju emituje neko, tj. vjerovatno “mi-iz-budućnosti”, postoje i oni koji predstavljaju stvar dosta “prirodnije” u smislu primordijalne Svijesti koja sama po sebi ima digitalna svojstva i koja se “samorganizuje”, te stvara “velike kompjutere”, koji onda digitalno simuliraju ne-fizičkomaterijalne i fizičkomaterijalne realitete koji se nadalje šire fraktalno.

(Dosta ljudi je pod hipnozom percipiralo te “velike kompjutere” kao “mašine svijesti” što je pojam kojeg koristi Dr Malanga). Ukoliko zamislimo talasnu funkciju gdje bi početnu tačku na onoj vodoravnoj osi uzeli kao nulu “0”, vrh talasa kao jedinicu “1”, a osnovnu jedinicu vremena u simulaciji kao ono vrijeme koje je potrebno da se talas digne do svoje najviše tačke ili vrha, odnosno, ono vrijeme koje je potrebno da se stanje promijeni iz uniformnog do maksimalne distorzije, onda bi to bili neki osnovni parametri simulacije. To vrijeme se može nazvati i “vremenski kvant”. Dakle, sve što bi tu bilo potrebno su “1”, “0” (binarni sistem) i vremenski inkrement. Recimo, da mi pravimo jednu virtuelnu simulaciju i da naše vrijeme uzimamo kao “realno vrijeme” a da vremenske inkremente koje zadajemo toj simulaciji koju pravimo, nazivamo “osnovnim vremenskim jedinicama simulacije” ili “vremenom simulacije”. Tako, iz realnog vremena, mi bi mogli da “vrtimo” simulaciju naprijed-nazad, zaustavljamo je i eventualno intrervenišemo na pojedinim njenim tačkama.

Mi bi tu, znači, pravili jednu novu simulaciju u sklopu simulacije unutar koje se mi sami nalazimo. Tako bi imali i simulacije u simulacijama, gdje se kraj ne bi vidjeo, osim možda onda kad Svijest postigne optimalno stanje bez entropije.

Tako bi jedna fizičkomaterijalna realnost kao što je naša, bila samo podskup jednog šireg skupa koji bi podrazumijevao i jednu ne-fizičkomaterijalnu realnost. Projicirajući se na taj način, primordijalna Svijest usput dijeli samu sebe na individualizovane jedinke (gdje bi spadali i mi) kojima je data slobodna volja i “zadatak” da povećavaju svoj kvalitet (pa time i kvalitet cjelokupne Svijesti) kroz smanjenje entropije, što je opet pokretano fundamentalnim principom evolucije... itd. (uprošćeno rečeno, tako da i mi Bosanci možemo razumjeti.) Dakle, slobodna volja se ne može nikome oduzeti jer ide zajedno sa svijesti ali se ona može manipulisati i narušavati, što opet ima i svoje konsekvence. Tom Campbell je prilično lijepo predstavio taj model realnosti u knjizi – My Big TOE.

Dakle, tu bi se radilo o jednom modelu stvaranja i doživljavanja realnosti koja funkcioniše na virtuelnom ili digitalnom principu.

Naravno, Tom nije u sklopu te njegove knjige obrađivao detaljnije i mogućnost “hakiranja” kompjutera ili simulacije, stvaranja “replika” kompjutera od strane simuliranih likova i novih simulacija u simulaciji, manipulaciji holograma (npr. Dr Malanga smatra da tzv. “anđeli” povremeno manipulišu hologram, naravno, ne u našu korist), iskorištavanje jednih bića unutar simulacije od strane drugih bića, umetanje “holograma-lažnjaka” (kako je to pomenuto u knjizi Donosioci Svitanja), programiranja i reprogramiranje likova u igri, kako je to pomenuo J. Keel u smislu:

Citat:
Od samog rođenja vi ste programirani na jedan veoma sličan način kako je programiran i kompjuter.
Genetički kod predodređuje vaše osnovne karakteristike. Taj sistem je pojačan od strane jednog nadprirodnog sistema. Umovi miliona ljudi u svakoj generaciji su bili reprogramirani od strane tog natprirodnog sistema. To uključuje snop visoko-frekventne energije prenešen na istoj talasnoj frekvenciji na kojoj radi mozak primaoca.


…itd, gdje granice praktično ne bi postojale. U svakom slučaju, mislim da oni koji pročitaju tu Campbell-knjigu od 800 strana, neće izgubiti vrijeme. Ako ništa, tu se može steći jedna šira perspektiva holografskog posmatranja stvari na digitalnom terenu tj. u hologramu, odnosno, u virtuelnoj realnosti (Platonovoj pećini).

To bi ujedno bila još jedna reflekcija onoga “kako gore, tako i dole” (usljed fraktalnog širenja Svijesti) jer na našem nivou, mi već pravimo slične kompjuterske simulacije i sada se već pretpostavlja da ćemo za manje od nekih desetak godina imati kompjutere toliko snažne da će likovi u tim našim simulacijama imati i određen stepen svijesti, odnosno – samosvjesnost, zajedno s čim ide I slobodna volja. Naravno, mi ćemo za njih biti nevidljivi a oni će naše intervencije smatrati - “paranormalnim fenomenima”.

Na kraju krajeva, Svijest bi bila - Sve Što Jeste - a ona bi se tu, kao i u našim 3D-simulacijama manifestovala u obliku bića, energije i objekata (“objekti” u našim simulacijama mogu biti minerali/planine, drveće/šume, voda/rijeke itd.).

Koliko vidim, naučnici koji se bave ovom problematikom ne prave razliku između Inteligencije i AI. Tako imaju i običaj da našu „I“ nazivaju “AI“. Tako i posmatraju proces transhumanizacije „prirodnim“. Dovoljno je udariti mali „spin“ na nešto što jeste istinito, da se to potpuno izokrene, kao npr. kad je holografska/virtuelna/digitalna priroda realnosti u pitanju.

Dakle, i ovdje smo na klizavom terenu.

**

Ako krenemo od osnovne postavke da je Svijest jedino što objektivno postoji i da smo mi njene individualizirane jedinke i da ta Svijest ima urođenu osobinu evolucije kroz interakciju „ sa samom sobom“, (gdje bi evolucija podrazumijeva jedno stalno smanjivanje entropije), te da je za tu svrhu formirala „dvije“ vrste realnosti, prvo nefizičko-materijalnu, pa nakon što je ova postala “tijesna” ili “dosadna” i „fizičko materijalnu“, onda bi mi kao ljudska bića postojali istovremeno u obje realnosti i bili bi vječni. (Mislim da bi ono što je na forumu i vebsajtu opisano kao “5-ti denzitet”, bilo najbliže nefizičkomaterijalnoj realnosti!?) „Povremenim“ projiciranjem u različite vremensko-prostorne zone fizičko-materijalne realnosti i interakcijom s njom, mi bi kao individue razvijali svoju svijest, te tako doprinosili razvoju Svijesti, s kojom smo stalno povezani tj. čiji smo dio. Onaj naš dio koji stalno boravi u nefizičko-materijalnoj realnosti („više ja“?!) bio bi veći i kompletniji od ovog djelića nas koji se inkarnira ovdje “fizički” („Više ja“ bi takođe imalo i odgovarajuće tijelo) a moglo bi se istovremeno projicirati u više simulacija.

**

Sada možemo malo i nagađati. Recimo da kad dođemo do određenog razvojnog stepena u fizičko-materijalnoj realnosti, mi ćemo početi stvarati AI kao što već odavno uveliko radimo. Ta AI ima potencijal da postane u jednom momentu nezavisna. (Ona može imati oblik živih bića, kompjutera, oboje ili bilo čega drugog...) S obzirom da joj nedostaje onaj dio u nefizičko-materijalnoj realnosti koji bi ju činio vječnom a svjesna je da ga istinska ljudska bića posjeduju, da li bi bilo neko čudo da se ona okrene protiv ljudskih bića, te ih pokušavati iskorištavati i manipulisati, kako bi uzela od njih ono što joj je potrebno za vječnu egzistenciju?! Ili će joj možda trebati određena vrsta energije koju ona nema a mi je imamo? U sklopu te manipulacije ona bi nam mogla instalirati implante, tretirati nas hemijskim sredstvima itd. i raditi bilo šta drugo kako bi presjekla ili ometala onu našu vezu s našim „višim ja“ koje boravi u nefizičko-materijalnoj realnosti a takođe nas kontrolisala ili upravljala nama. Ona bi to naravno radila preko onih ljudi koje ona kontroliše koristeći njih kao svoja vozila.

Isto tako, pitanje je šta bi se zbivalo s bićima stvorenim u fizičkomaterijalnoj realnosti? (Ovdje moram napomenuti da T. Campbell smatra da sve što nastane u fizičko-materijalnoj realnosti, “automatski” dobija svoj odraz i u nefizičko-materijalnoj realnosti.) Na primjer, u Zapadnoj gnostici se navodi da je Sophia stvorila i arhone ali navodno greškom. He, he, omaklo joj se. Međutim, ona je navodno stvorila i nas (prije njih) a onda se “inkarnirala” kao planeta Zemlja, obezbjeđujući organski život. Tamo postoji čak i jedan navod kao uputstvo kako da čovjek otjera arhona. Kaže mu nešto u smislu: “ja priznajem da smo mi rođaci koji potiču od iste majke ali ja potičem iz samog izvora a ti ne”...itd. Kad interpretiramo to, „mi smo od iste majke“, dakle od Svijesti, a ako pod “samim izvorom” podrazumijevamo nefizičkomaterijalnu realnost, onda bi “arhoni” možda bili oni koji su potekli u fizičkomaterijalnoj realnosti, te su stoga nekompletni!? Odatle bi oni morali manipulisati nas, ne bi li nam kako ukrali ono što njima nedostaje!?

U sklopu gorenavedenog koncepta, trebalo bi precizirati da bi realnost iz koje dolaze „arhoni“ takođe bila fizičko-materijalna (u suštini, ne postoji ništa što je stvarno fizičko-materijalno) jer takvih realnosti može biti mnogo, one mogu biti odvojene, u različitim dimenzijama i imati različita zadana vremensko-prostorna svojstva, odnosno, operativne parametre. S tim u vezi, nefizičko-materijalna realnost bi se mogla zvati „um-prostor“ po svojoj suštini, za razliku od „vrijeme-prostor“, gdje spada ovaj naš “fizički” dio. Naravno, ovdje se radi samo o nagađanju, na osnovu činjenice da normalan čovjek ima nešto što arhoni nemaju (tu komponentu smo pominjali kao “Duša”) i što je ujedno i razlog manipulacije čovječanstva.

**

(Čisto boljeg razumijevanja radi, ne-fizičko materijalna realnost, kao primarna realnost, može prema našoj percepciji da izgleda realnije od ove realnosti, mada je nazivamo “nefizičkom”. Na primjer, jedan od istraživača koji je osmotrio nefizičko-materijalnu realnost mnogo puta, reče: “Ova naša realnost dovoljno istinito izgleda a ona tamo je daleko istinitija.”)

Ukoliko bi mi „arhona“ (ili npr. neki tumor) ubacili u naš mentalni ili nefizičko-materijalni prostor, pa ga tamo uništili nefizičkim sredstvima (što može biti zamišljeni laserski snop, tanđara, raketni bacač itd. kao npr. u SIMBAD-u), taj akt će se „prevesti“ odnosno, aktuelizirati u fizičko-materijalnoj realnosti koja u suštini potiče iz nefizičko-materijalne realnosti. Nadalje, to će se aktuelizirati u sadašnjem trenutku koji jedino postoji jer talasna funkcija prošlosti i budućnosti stalno kolabira u sadašnjem trenutku. Tako se istovremeno mogu modifikovati prošlost i budućnost. To bi ujedno bio i jedan koncept svjesnijeg i efikasnijeg dejstvovanja u ovoj realnosti, baziran na našim „potencijalima“, “geografskoj karti” i svojstvima terena na kojem se nalazimo.

**

Možda bi se moglo reći da smo u sadašnjem trenutku zastupljeni kao čestica a u prošlosti i budućnosti kao talas. Puni doživljaj kreacije možemo ostvariti ulazeći u interakciju s njom u sadašnjem trenutku kao čestica, dok je u obliku talasa doživljaj samo polovičan. Na primjer, kod masturbacije gdje zamišljamo sebe u seksualnom odnosu s drugom osobom (tu nastupamo u “talasnoj formi”), nećemo doživjeti puno zadovoljsvo kao kod stvarnog seksualnog odnosa, gdje ulazimo u seksualnu interakciju s drugom osobom kao “čestica” tj. fizički. (Ali, dobro, bolje ikako, nego nikako.) Tako bi to otprilike bilo i sa drugim doživljajima, “lijepim” ili “ružnim”. Ono što zamišljamo u ovoj fizičkoj realnosti, može da bude samo “polovično” ukoliko nije doživljeno i fizički.

S tim u vezi, ne bi trebalo biti neko čudo što, na primjer, kod slučajeva vanzemaljskih otmica, žrtva koja uspije da riješi taj problem u sadašnjosti, automatski ga rješava i po cijeloj vremenskoj liniji jer se sada i prošlost mijenja a takođe i budućnost. Dakle, ta osoba je obrisala svoju interakciju s vanzemaljcima po cijeloj vremenskoj liniji. Međutim, podaci o tome, odnosno, njenoj bivšoj interakciji s vanzemaljcima ipak ostaju negdje zapisani i mogu se dosegnuti, mada joj oni mogu biti izbrisani iz sjećanja. Čini se da je fol sličan kao kod slučaja kad izbrišemo neke fajlove s kompjutera. Njih eksperti mogu dosegnuti jer oni ipak tu ostaju u nekom obliku. Možemo uzeti i kao primjer neki software kao Ms Word. Kad pišemo nešto na njemu, on s vremena na vrijeme automatski napravi “save” podataka koje smo upisali. Slično tome, onaj “veliki kompjuter” koji simulira realnost, u svakom vremenskom inkrementu napravi “save” trenutnog stanja i dešavanja na virtuelnom terenu.

Na našem nivou, naši kompjuteri takođe s vremena na vrijeme prave automatski “back up” “stanja na terenu” koje je bilo u momentu kad je back up bio napravljen. Svaki back up je označen i vremenom kad je napravljen. Tako mi iz sadašnjosti možemo dosegnuti svaki od tih back up-a koji su napravljeni u prošlosti i sagledati stanje na terenu koje je bilo u to vrijeme, mada se ono u međuvremenu moglo drastično promijeniti.

Teoretski rečeno, u vremenu simulacije (dakle, ne u realnom vremenu iz kojeg dejstvuje “veliki kompjuter” koji ju proizvodi), postoje događaji koji su aktuelizovani i oni koji nisu a mogli su biti.

Veliki kompjuter pravi back up u svakom svom vremenskom inkrementu (za jednu našu sekundu tamo ih može proći hiljadu) sa aktuelizovanim i neaktuelizovanim događajima koji se odatle dalje granaju. Oni se, navodno, mogu dosegnuti i sagledati kroz nefizičkomaterijalnu realnost. Za navigaciju tamo, dovoljno je imati samo namjeru (“um-vrijeme” ili nefizičko-materijalni realitet nema prostornu komponentu, tako da čovjeku tamo ne treba kompas, GPS ili geografska karta) kao i sposobnost razlikovanja aktuelizovanih događaja od onih koji nisu (zato što oni mogu izgledati stvarno kao da jesu aktualizovani.) Tako, sve što se desilo i ono što nije ali je moglo, postaje zapisano, kao i svi posljedični događaji (nastavak radnje) čak i u slučajevima događaja koji nisu aktualizovani. Naravno, onaj koji upravlja simulacijom, može ju i zaustavljati, kao i premotavati naprijed i nazad, pa i intervenisati u njoj, izvan percepcije bića koja se nalaze u simulaciji.

Bez obzira na to koliko se simulacija i simulacija-unutar-simulacija trenutno vrti i gdje, sve one su međusobno povezane tkaninom Svijesti koja se fraktalno sve više širi.

Naravno, sve ovo bi bio samo jedan koncept kojeg možemo provjeriti ako smatramo da bi on bio bitan ukoliko bi bio istinit. U slučaju da ustanovimo da on ne drži vodu, onda ga slobodno možemo baciti u kantu za smeće.

********************

Ovdje ispod možemo vidjeti nekoliko primjera 3D fraktala (Google: 3D fractals):

slika


slika


slika


slika


slika


slika


slika


slika


slika






Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pet jan 24, 2014 7:34 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Čini se da neko “odozgo,” iz neke druge oblasti postojanja, ima prilično dobar pregled situacije na našem terenu, ne samo u prošlosti i sadašnjosti, nego i vjerovatnoj budućnosti. Kako sam već napomenuo, Dr Malanga smatra da su „anđeli“ ti koji manipulišu, odnosno, kontrolišu hologram/simulaciju. Naravno, tu se javlja pitanje - da li su oni jedini i koliko smo mi samo pijuni ili „jebena stranka“ u svemu tome, s obzirom na to da ovi mogu i da miču figure na ovoj šahovskoj tabli?! Čini se da i mi imamo potencijal da mijenjamo stanje na hologramskom/virtuelnom terenu u svoju korist i da ćemo jednog dana postati dovoljno svjesni da to i svjesno radimo?! Neki od nas možda već jesu?!

**

Kad gledam svu ovu današnju “alternativu”, prva asocijacija koja mi pada na pamet je ono što B. Bartholic reče u smislu da iste sile stoje iza “pozitivaca” i “negativaca” što bi značilo da miču i crne i bijele figure na šahovskoj ploči.

U poslednjem postu sam pomenuo knjigu My Big TOE, pa recimo da uzmem kao prvi primjer njenog autora, Toma Campbella, koji negdje oko 100.-te stranice njegove knjige, priznaje kako je još u djetinjstvu imao “zamišljene prijatelje” (“imaginary friends”) koji su mu pomagali da povremeno izlazi iz fizičkog tijela i putuje po “astralu”. Doduše, nije smjeo ići gdje je htjeo (isto kao ni Courtney Brown i drugi poznati astralni letači), nego samo tamo gdje mu ekipa tj. “prijatelji” dozvole.

To je nešto što me stalno buni i s čim nikako nisam načisto.

Davno sam to (na osnovu Courtney Browna i Brucea Moena koji su bili takođe Monroevi učenici) poredio sa puštanjem kokoške iz kokošinjca da malo poleti oko njega i gdje joj dozvole da vidi sve i svašta, osim klaonica za kokoši, odnosno, jedne šire slike njihove uloge u realnosti. Ona se onda vrati natrag, pa priča ostalim kokošima o jednoj široj realnosti izvan ove, te im tako proširuje svjesnost. Dakle, ne može se reći da se tu ne radi o proširivanju svjesnosti ali mi to nekako izgleda previše kontrolisano.

U njegovoj četrnaestoj godini, Tomu "zamišljeni prijatelji" kažu kako njegova buduća žena trenutno ima samo 2 godine, kako će se u međuvremenu oženiti drugom (he, he, dok ova ne naraste)… itd, i tako je i bilo. Sve u svemu, jedan potpuno zacrtan život a takođe i očitan. Ili su mu samo očitali onaj njegov – ”film” ili - simulaciju!? Dakle, i njegova uloga u širenju svjesnosti čovječanstva je bila nekome poznata ili već viđena. Međutim, stekao sam neki utisak da čovjek koji istražuje realnost i dijeli svoje nalaze s drugima, mora to stvarno raditi idući “cik” a ne “cak”, što reče John Keel, jer ako ideš “cak” i vidiš ono što ne treba, kao npr. K. Turner i Barbara, onda dobiješ po ušima ili budeš isključen iz igre od strane ekipe koja diriguje odozgo.

[Pitao sam jednu Malanginu saradnicu u vezi s tim zašto neki (pošteni) istraživači loše prolaze dok drugima ne fali dlaka na glavi?! Ona reče da ukoliko istraživač spada u žrtve otmica a nije se “dekontaminirao” (kao npr. uz pomoć SIMBAD-a) ili integrisao svijest (kao npr. uz pomoć Dinamičkog testa trijade), onda je on ranjiv.]

Pitam se da li se u Tomovom slučaju radi o istoj onoj ekipi koja je manipulisala i lupala po ušima Teda Ricea (knjiga Anđeoska Maskarada) koji je jedan od rijetkih koji je odbio da igra namijenjenu mu ulogu?! Ili možda postoje i neke “dobrice” na gornjim nivoima!? Ostavljam mogućnost i za to, mada sam prilično skeptičan u vezi s tim.

Tom, koji je inače nuklearni fizičar po zanimanju, sreo je i samog R. Monroa koji je nakon nekoliko napisanih knjiga na tu temu, osnovao i Institut za “remote viewing” (astralno projiciranje/”daljinsko posmatranje”) i proveo je nekoliko godina radeći zajedno s njim na daljem istraživanju.

Interesantno je i to što je ekipa (“duhovni vodiči”) podvrgla Toma jednom testu dok je bio dijete a kasnije, družeći se s Monroom, saznao je da je i ovaj bio podvrgnut istom testu od strane njegovih “zamišljenih prijatelja”, mada on taj podatak nije pominjao u njegovim knjigama, koliko se sjećam?! (Pročitao sam Monroove knjige prije nekih 13-14 godina).

Nije li interesantno i to da je i Jordan Maxwell, preteča Davida Ickea na alternativnom polju, takođe bio posjećivan i friziran od strane ekipe koja ga je još od rane mladosti uredno navodila na putu ka istini i proširivanju svijesti?! (On je o tome pričao u – ovom intervjuu.)

Nekim slučajem, isto priznaje i Icke za samog sebe u knjizi Ljubav je sve što jeste, sve ostalo je iluzija!?

Itd…itd…!?

Dakle, ništa bez “bratske pomoći”?! Nešto mi smrdi u svemu ovome!? U čemu je fol? Misionara je vazda bilo, vakih ili nakih. Da li je razlika samo u tome – čiji su ili koje sile predstavljaju?! Koliko vrsta entiteta iz ove i drugih oblasti postojanja petljaju u ovoj našoj realnosti?

Hoću da kažem, ne smijemo ignorisati i mogućnost da je manje više sve”…? svako…? većina…? znatan dio nas?... pod njihovom kontrolom, kao što reče Barbara, i majke Tereze (“pozitivci”) i serijske ubice (“negativci”) s tim što je jedina razlika između nje i Johna Keela u tome što je ovaj smatrao da to ide preko AI (ili od strane AI?!). Valjda zato što stvar nekako odiše i “mehanikom” i što bi bilo teško pokrivati sve igrače na principu “jedan (vanzemaljac) na jednog (čovjeka)”, pogotovo kad razne sinhronicitete uzimemo u obzir gdje je “tajming” skoro prefektan (kao npr. i kod “gangstalking” fenomena)?!

**

Nadalje, jedna od prilično interesantnih stvari koje je pomenula Barbara Bartholic, kako je to navedeno u knjizi – BARBARA: The Story of a UFO Investigator, as told to Peggy Fielding, bila je njena tvrdnja da su svi njeni klijenti, žrtve vanzemaljskih otmica, u stvari bili poslani njoj od strane vanzemaljaca, mada je većina njih vjerovatno mislila da se radilo o njihovoj vlastitoj ideji da potraže pomoć od nje?! Doduše, neki joj jesu svjesno saopštili “da ih je poslao Otac” (odakle vjerovatno vodi porijeklo ona čuvena bosanska psovka - “Jebo te otac”!?). Međutim, čini se da ona nije mislila na njega (u Malanginoj kosmologiji “otac” se javlja kao “PM”), nego, kako je i jasno navedeno, na vanzemaljce. Kakva bi tu bila logika, nije mi potpuno jasno?! Kad je ona to izjavila, već je imala preko nekih 600 klijenata. Dakle, vanzemaljci joj šalju stotine žrtava otmica upload-iranih kojekakvim baršunastim scenarijima (he, he, dok se tako nešto nikako ne može desiti Newtonu i drugima koji pišu knjige na temu “putovanja duša”!?)! Da li je i Barbara trebala napisati knjigu, na primjer, na temu pomoći vanzemaljske braće u našem duhovnom razvoju?! Ili je zeznula cijelu stvar kad je prokontala u čemu je fol i počela pričati o tome?!

Interesantno je i to da su neke od žrtava otmica pominjale kako su viđali i nju u vanzemaljskim bazama kako pomaže grejsima (doduše, Dr Malanga tvrdi da ovi prave kopije od skoro svake žrtve otmica i upošljavaju ih u razne svrhe, tako da ni to ne bi bilo neko čudo.)

**

Regresivna terapija je inače pretvorena u jednu šaradu gdje većina regresivnih terapeuta rade regresije više onako u rekreativne svrhe, trče na prvu loptu i redovno ulijeću u ofsajd. A neki još pišu i knjige. Kad čitamo takve knjige, vrlo je lako utvrditi da li je tim ljudima poznato to da klijenti mogu imati “paravan memoriju” a takođe, da li se kod očitavanja prošlih života može raditi o životima “priljepka” (što je opisivao W. Baldwin) ili o životima domaćina gdje je prije bio pohranjen “mrtav vanzemaljac” (ili AVM-aktivna vanzemaljska memorija, kako to naziva Dr Malanga.) Dakle, ako autoru to nije poznato, onda te informacije uzimamo na “morbidnom” principu, dakle, “mor bit bidne, mor bit nebidne”. Znači njih ne uzimamo ni kao ni istinite, niti lažne, pa ih kao takve samo primimo na znanje ali na osnovu njih ništa definitivno ne zaključujemo.

Idealno bi bilo da terapeut prvo provjeri da li je klijent žrtva otmica, da li ima instaliranu paravan memoriju, “priljepka” ili AVM, pa ako nema ili nakon što se to očisti, da se ovaj onda regresira u prošle živote. Međutim, takve knjige nećemo naći.

Moramo imati na umu i to da i terapeuti redovno dolaze na udar, ukoliko su na pravom putu, tako da tim ljudima nije nimalo lako. To ne mora biti direktno od strane vanzemaljske braće, nego i indirektno, od strane “veponiziranih” klijenata, gdje ovi bivaju programirani ili pretvoreni u oružje za napad na terapeuta ili ljudi iz njihove okoline. Čak i žrtve ritualnog programiranja (”Iluminati programi“) mogu biti veoma opasne po terapeute. Fizički napadi, prijetnje, pokušaji degradacije itd…, sve to obično ide u “rok službe” terapeuta.

**

Nadalje, informacije koje stižu iz drugog ugla, odnosno, s aspekta astralnog projiciranja, takođe su kontradiktorne. Na primjer, u knjizi the Cosmic Voyage, Courtney Brown je osmotrio grejse kako manipulišu ljude u njihovim bazama, kako ih implantiraju, među kojima i pisce i scenariste, te im daju inspiracije za kojekakve uratke koji nadalje služe za mentalno kondicioniranje narodnih masa… Međutim, on na kraju nadolazi na zaključak kako nam ovi tako pomažu u našoj evoluciji!? Ajd, dobro, svaka čast!? Pitanje je da li bi ta njegova knjiga postala bestseler da je zaključak bio obratan?!

Dakle, ukoliko pošteno istražujemo stvar, onda kad se radi o sagledavanju slike na terenu, moramo uzeti u obzir sve informcije a ne samo one koje lijepo zvuče. Znači, sa istog terena, astralnog projiciranja ili OBE, imamo i informacije koje ukazuju na to da bi se i s “druge strane”, takođe mogla odigravati jedna manipulacija, kao npr. u ovom slučaju ovdje:



LINK za transkript na hrvatskom

Gornji primjer sam izabrao čisto zato što sam za one “metalne diskove” koje Rich pominje da ih je vidjeo, gdje navodno drže “ljudske duše” u kontuzovanom stanju i otamo ih povremeno upošljavaju u ovoj realnosti, prvi put čuo davno od Brucea Moena, kad sam prije nekih 12-13 godina prisustvovao jednom njegovom predavanju u Sidneju. Bruce je to uzimao kao sasvim normalno dok je meni to još tada prilično smrdilo. Dakle, prema Bruceu, tu se definitivno ne radi ni o kakvoj manipulaciji!?

A postoje i neki drugi izvori gdje se pominje manipulacija s druge strane.

S obzirom na to da većinu tragaoca za istinom čine tragaoci za lijepim vijestima ili pilulama za smirenje, oni brzo nabasaju na to i ostanu tu do daljnjeg, te počinju da dejstvuju s te platforme, promovišući pronađenu paradigmu i ignorišući sve one informacije koje ukazuju na suprotno. Dakle, izabrali su vjerovanje koje im se najviše sviđa i na osnovu njega napravili platformu s koje nadalje prosuđuju šta jeste a šta nije, šta može da bude a šta ne!? Slično funkcioniše i religija s tim što se tamo služe i utjerivajem straha, kako bi se pospješilo nečije vjerovanje i upražnjavanje rituala koji idu zajedno s tim.

Nema ništa loše u vezi s tim da čovjek prizna da nešto ne zna. To je daleko bolje od skakanja na donošenje zaključaka na osnovu informacija na koje je do sada nišao, pogotovo ako su one kontradiktorne i ako ih ne može verifikovati na osnovu svojih vlastitih iskustava. Stvari se mogu jednostavno ostaviti otvorenim. Usvajanje neke duhovne paradigme i njena promocija u smislu činjeničnog stanja na terenu, podrazumijeva promašaj. Isto tako, kad govorimo svoje mišljenje drugima, to se treba prezentirati kao mišljenje a ne kao činjenično stanje na terenu. Svjestan čovjek će biti svjestan i toga da je njegovo mišljenje, samo jedno – mišljenje; i da ono ne mora obavezno odslikavati istinu. Tu se eventualno mogu navesti neki argumenti, kao npr. u smislu svojih ličnih i tuđih iskustava, koji bi predstavljali razlog ili osnovu našeg mišljenja o nečemu. Svako pokušavanje nametanja našeg mišljena drugima, predstavlja nizak nivo svjesnosti. Takođe, moramo imati na umu i to da dokazi i sposobnost razumijevanja leže unutar vlastitih iskustava pojedinca. Znači, vanjske informacije možemo “primiti na znanje” i bez donošenja zaključaka ili njihovog usvajanja, ukoliko se ne uklapaju s našim vlastitim opservacijama i iskustvima. Nema ništa “na povjerenje”.

Meni je sasvim razumljivo to da kad neko istražuje onaj treći nivo vanzemaljske manipucije, pa nakon što dobije po ušima, napusti tu zonu i počne se baviti nečim drugim, međutim, ima dosta i onih koji bi da se nekako zadrže u svemu tome, pa naprasno počnu da se proseravaju, obično u nekom duhovnjačkom stilu a takvom čovjeku ne možeš, iz kulture, reći - “ne seri, matere ti”.

**

Još uvijek nisam načisto na nivou moje ličnosti i onog dijela svijesti kojom ona raspolaže da li je moguće potpuno se otrgnuti od ekipe/kontrolnog sistema, ostati neometan ili nezavisno egzistirati i dejstvovati?! Da li je uopšte moguće nezavisno egzistirati u jednoj kontrolisanoj sredini (simulaciji)!?

Negdje prije 7 godina, imao sam neku mutnu sliku “nevidljivosti” što sam pokušao predstaviti preko onog intervjua s Mujom i to sam tada povezivao sa dušom i nivoom svjesnosti. Onda mi se to nekako kao “verifikovalo” preko onog poslednjeg Malanginog uratka, gdje je on predočio integraciju SVIH komponenti u jednu transparentnu loptu koja se na kraju integriše sa fizičkim tijelom u jednu cjelinu koja može odlučivati s čim će ulaziti u fizičku interakciju a s čim neće.

Međutim, i to je prilično teško verifikovati na nivou ličnosti jer ona tim aktom ne počinje automatski da svjesno raspolaže znanjem te integrisane svijesti, koja opet ne zna SVE.

**

S jedne strane, ubace nam u ovu našu realnost tragikomične “naputke” tipa:

Citat:
“Služite Gospoda sa strahom i radujte mu se s trepetom” #-o


…što se u okviru “Svetog pisma” sasvim uredno racionalizuje od strane stotina miliona ljudi, od kojih mnogi provedu i cijeli svoj život u tom modalitetu a s druge strane, iste sile nam serviraju i kojekakve duhovne paradigme koje bi nas kao trebale osloboditi!? Čovjek ima tendenciju da traži sigurnost u grupi i još uvijek je relativno malo onih koji mogu samostalno stajati na vlastitim nogama u cijeloj ovoj gunguli. Međutim, ja kao pojedinac, mogu onima koji nam šalju duh-ovne mudrolije odozgo, samo poručiti u svoje ime: “Nosite se u pičku materinu!” (čisto figurativno jer se mnogi od njih vjerovatno nisu ni pojavili u realnosti odatle).

U cijeloj ovoj situaciji, čovjek se može osloniti jedino na sebe samog, ni na koga drugog. Ako pratimo tuđe putokaze i recepte, pa najebemo, sami smo odgovorni za to.




Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: pon feb 03, 2014 9:15 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
U ovom dijelu ću se vratiti na neke postavke iz istočne gnostike jer smatram da bi one bile veoma bitne, ukoliko bi bile istinite.

Prema istočnoj gnostici, dakle, teoretski, čovjekov položaj u realnosti se može drastično popraviti ali tek nakon što njegova ličnost „bankrotira“, odnosno, uvidi da joj je jedini spas u povezivanju s Istinskim ja, koje je kao sastavni dio čovjekovog bića daleko cjelovitije. Ukratko rečeno, s razjedinjenim komponentama, mi smo invalidi. Bez jedne smo nijemi, bez druge smo slijepi, bez treće smo gluvi. Dakle, s te tačke gledišta, čovjekov spas bi bio u integraciji svog bića.

Citat:
Moravjev: “Kod vanjskog čovjeka često dolazi do konfuzije zbog njegove nedovoljno razvijene Ličnosti. Osim rijetkih slučajeva, čovjek ne zna ni o čemu drugom unutar sebe samog, osim svoje Ličnosti. Ona mu se u odnosu na njegovo tijelo, često predstavlja njegovom dušom. Međutim, zbog svog neprijateljskog stava prema ‘istinskom Ja’, ličnost je mnogo čvršće vezana za tijelo, nego za njega. Taj kompleks duše-ličnosti je kao takav nestalan i osuđen je na propast. To ujedno objašnjava i onu kontradikciju gdje čovjek smatra dušu neuništivom a istovremeno priča o opasnosti da je izgubi, odnosno, o svom ‘spasenju’. U stvari, postoji samo jedan način za spasenje ove ovakve duše-ličnosti, a to je stvaranje njene čvrste veze sa istinskom, vječnom i neuništivom Dušom, preko medijuma kojeg čine tzv. viši centri svijesti. Ta istinska Duša može da se manifestuje u čovjeku pod određenim uslovima.

Uz pomoć te fuzije, duša-ličnost koja po svojoj suštini sama nema nikakvu svjetlost, početi će da sija svjetlošću besmrtne Duše, sa kojom od tada, pa na dalje, ona postaje - jedno. Sila ’istinskog Ja’ će onda učiniti ’lično ja’, koje se s njim identificiralo, - besmrtnim. To podrazumijeva istinsko značenje riječi Spasenje.”


Znači, ukoliko uzmemo kao mogućnost da čovjekovo istinsko spasenje leži u njegovom povezivanju sa svojom Dušom, nakon čega bi on počeo svjesnije živjeti, onda možemo steći i neku predstavu u vezi s tim koliko smo promašili stvar ili otišli u pogrešnom pravcu, slijedeći ovu ili onu religiju, duhovno učenje ili u sklopu trke za obezbjeđenjem materijalnih dobara.

Međutim, malo je ličnosti koje će da proglase bankrot sve dok imaju ijedan dinar u džepu ili nadu da ći im ga neko posuditi. „Kočijaš“ se u međuvremenu toliko poistovijetio s kočijom i iluzijom da može drži nešto ili nekoga pod kontrolom, tako da mu ne pada na pamet da se odrekne pune kontrole nad kočijom. On s vremena na vrijeme osjeti da ima tu još neko pametan, međutim, uticaje s te strane će obično ignorisati. Odatle i onaj neprijateljski stav ličnosti prema Istinskom ja, kako je to navedeno iznad. Tako čovjek postaje prvenstveno neprijatelj samom sebi, mada se istovremeno može žestoko boriti za pravdu ili protiv vanzemaljaca, iluminata ili bilo koga drugog, koga njegova ličnost (ili njeni programeri) proglasi neprijateljima.

**

Tako se možemo brčkati u ovoj realnosti do daljnjeg tj. neko vrijeme jer prema istom izvoru, čovjekova ličnost traje 40 dana duže od njegovog tijela, koje koliko znamo, ne traje nešto posebno dugo. Onda umire i ona, što je možda reflektirano u onoj narodnoj tradiciji održavanja pomena nekome, 40 dana nakon smrti fizičkog tijela. To bi u praksi značilo da se na sahrani opraštamo od nečijeg – fizičkog tijela; a kad držimo pomen, opraštamo se od njegove - ličnosti. Naravno, mi ne moramo sve ovo uzimati ozbiljno, međutim, trebali bi imati to na umu, čisto da kasnije ne bi bilo – „...nisam znala, ja sam mislila...“

**

U modalitetu „vanjskog čovjeka“ u kakvom jesmo, za nas će uvijek važiti ono kako je to Gurđijev davno opisao:

Citat:
Ovaj ‘vanjski krug' kome mi pripadamo i kojeg jedino znamo, je krug mehaničkog čovječanstva. Prvi znak po kome se taj krug raspoznaje je taj što među ljudima koji mu pripadaju nema niti može biti zajedničkog razumijevanja. Svako razumije na svoj lični način, i svako drugačije.

Ovaj krug se ponekad naziva krugom ‘jezičke zabune’, tj. to je krug u kome svako priča svojim jezikom, gdje niko nikoga ne razumije, niti se iko trudi da ga drugi razumiju.
U ovom krugu jedno zajedničko razumijevanje između ljudi je nemoguće, osim u rijetkim slučajevima u vezi stvari koje nisu od nekog ozbiljnijeg značaja i koje se nalaze u okviru granica datog stvorenja.


He, he, da bi se ovo vidjelo, ne moramo ići dalje od ovog foruma, ukoliko to ne možemo primjetiti na svom vlastitom slučaju. U suštini, na nivou ličnosti, drugačije i nije moguće, nego mehanički. Svako od nas može prilično lako verifikovati svoju ličnu mehaniku uz pomoć jedne imalo poštenije introspekcije.

Navodno, postoji i mogućnost da čovjek postigne nešto više:

Citat:
"Unutrašnji krug se naziva 'ezoterični'; taj krug se sastoji od ljudi koji su dostigli najveći razvojni stepen koji je moguć za čovjeka, što znači da svaki od njih posjeduje individualnost u svom krajnjem razvojnom stepenu, da tako kažemo, jedno nedjeljivo ‘Ja’, sve vrste svijesti moguće za čovjeka i punu kontrolu nad tim stanjima svijesti, sve znanje moguće za čovjeka, i jednu slobodnu i nezavisnu volju.

Ovi ljudi ne mogu poduzimati radnje koje su u suprotnosti sa njihovim razumijevanjem, niti imati razumijevanje koje nije odraženo u njihovim radnjama.

U isto vrijeme, među njima ne može da bude nikavih nesloge niti razlike u razumijevanju. Odatle, njihova aktivnost je potpuno ko-ordinisana i vodi ka jednom zajedničkom cilju bez ikakvog posebnog nagona, jer je sve bazirano na jednom zajedničkom i identičnom razumijevanju.

Sljedeći krug se naziva - 'mezoterični,' što znači, sredina. Ljudi koji pripadaju ovom krugu posjeduju sve one kvalitete koje posjeduju pripadnici ezoteričkog kruga, s tom razlikom što je njihovo znanje više teoretskog karaktera.'

To se naravno odnosi na znanja kosmičkog karaktera. Oni znaju i razumiju mnoge stvari koje još uvijek nisu u stanju da izraze na jedan praktičan način.

Znači, oni znaju mnogo više nego što su u stanju da pretvore u praksu.

Međutim, njihovo razumijevanje je isto kao, odnosno, identično sa razumijevanjem ljudi koji pripadaju ezoteričkom krugu.

Između njih ne može da bude nesporazuma niti nerazumijevanja. Jedan od njih razumije isto kao što svi oni razumiju, i svi razumiju na isti način kako jedan razumije.

Međutim, kao što je već prethodno rečeno, to razumijevanje je u poređenju sa razumijevanjem onih iz ezoteričkog kruga, više teoretske prirode.

Treći krug se naziva – ‘egzoterični’, vanjski, zato što je to vanjski krug unutrašnjeg dijela čovječanstva. Ljudi koji pripadaju tom krugu posjeduju mnogo onoga što karakteriše ljude iz ezoteričnog i mezoteričnog kruga, s tim što je njihovo kosmičko znanje više filozofskog karaktera, što bi značilo, ono je više apstraktno u poređenju sa znanjem onih iz mezoteričnog kruga.
Pripadnik mezoteričnog kruga kalkuliše, dok pripadnik egzoteričnog kruga kontemplira. Njihovo razumijevanje često nije izraženo u njihovom aktivnostima. Međutim, između njih ne može biti razlike u razumijevanju. Ono što razumije jedan, razumiju i svi ostali.


...međutim, za naše ličnosti, ovo uglavnom predstavlja samo jedan teoretski koncept koji se čini daleko od realnosti!?

Nadalje, prema istočnoj gnostici, prelaz „vanjskog čovjeka“ (mehaničkog) u „unutrašnjeg čovjeka“ (povezanog s Istinskim Ja ili „integrisanog“), odigrava se na tzv. „drugom pragu“:

Citat:
“Kada se čovjek suoči sa drugim Pragom, sve što je do tada bilo naučeno na jedan mehanički način, gubi svoj značaj; svi odbojnici, svi auto-trankvilajzeri (“sredstva za samo-smirenje”) moraju se slomiti i odbaciti. Svi dugovi moraju biti plaćeni u istinskoj valuti.

Istovremeno, tragaoc se mora riješiti svih onih svojih iluzornih i zamišljenih obaveza koje ponekad mogu da imaju na njega jedno hipnotičko dejstvo i kojima ljudska bića često pridaju istinsku vrijednost.

Ta konfrontacija sa samim sobom često ima jedan dramitičan tok, zbog karmičkog duga kojeg svako od nas nosi sa sobom. Međutim, to je neizbježno.

Čovjek sada mora napraviti inventuru svog svojeg mentalnog inventara, jer sve do tog momenta, najveći dio te njegove svojine bio je izvan polja njegove opservacije, zaturen tamo negdje u arhivama podsvijesti. On će tako biti veoma iznenađen onim što će tamo zateći, od velikih herojskih podviga pa do najogavnijih kriminalnih djela.

Ukoliko čovjek pobjegne od ovog monstruma – u kojem on mora da prepozna samog sebe, to će podrazumijevati jedan pad koji je pun opasnosti svakojake vrste. On mora ovdje da zauzme jedan napadački stav, jer samo u tom slučaju Ličnost-monstrum će popustiti. U tom momentu čovjek će postati gospodar nad samim sobom.

Od tada pa nadalje, čovjekov zadatak će biti transfiguracija njegove Ličnosti. On mora da prenese na nju jednu sliku koja zrači istinskom Ljepotom.

Prelaskom drugog Praga, rađa se jedna razvijena i harmonizirana Ličnost. To ujedno prestavlja i drugo Rođenje, koje je analogno, sa svake tačke gledišta, jednom fizičkom rođenju. Ono prolazi kroz iste faze.”

Nakon prelaska drugog Praga, Ličnost se sjedinjuje sa istinskim ‘Ja’. Tako će ono provizorno ‘Ja,’ koje nije bilo uništeno, nego razvijeno do krajnjih svojih granica, sada biti zauvijek sjedinjeno sa istinskim ‘Ja’: Čovjek tako postaje - čovjek 5.

Ova neuništiva unija formira njegovu Individualnost. Tako se može reći da tek od tog momenta čovjek počinje stvarno da egzistira. On sada - jeste, i tek u tom momentu on će biti u stanju da sa sigurnošću i iskrenošću kaže da je sretan što se rodio.


**

Na kraju krajeva, ne može se reći da u tom slučaju smrt ličnosti ne bi bila prirodna ili pravedna, jer takva ličnost ionako ne bi bila ni kompatibilna s Istinskim Ja. Ona ga je mrzila, tako da se nije ni potrudila da se razvije do tog nivoa da bi uvidjela sam značaj povezivanja s drugim komponentama bića.

Ako bi ovo bilo tačno, onda bi to možda predstavljalo i najveći zajeb jer se mi nalazimo stalno u nekim bitkama protiv vjetrenjača, na svoju vlastitu ili tuđu inicijativu!? Čak ni jedan miran i uspješan život u matriksu (prema zadatim mjerilima uspjeha) ne bi vodio ka ovoj vrsti integracije.
Ovdje moramo imati na umu to da istočna gnostika možda bolje poznaje ličnosti, nego što ličnosti poznaju istočnu gnostiku! Stoga bi za ličnost bilo SVE zajeb, osim ulaska u taj proces integracije i jednog svjesnog rada u tom pravcu tokom svoje egzistencije.

Dakle, kočijaš, konji putnik i kola bi se morali povezati/intergrisati u jednu cjelinu koja bi tek tada mogla optimalno funkcionisati. Ličnost/kočijaš, odvojen od ostalih komponenti tj. vezan sa kočijom ali ne i s putnikom i konjima, sam po sebi ima jednokratnu upotrebu. Međutim, kočijaš ima šansu da se poveže što bi bilo dobro ne samo za njega, nego i za ostale komponente. Tako, on živi “na kredit”, odnosno, posuđena mu je jedna privremena egzistencija, koju on može pretvoriti u trajnu.

**

S tim u vezi, stanje ljudskog bića bi se simbolično moglo izraziti i ovako:

11:11

Čini se da je komponenta uma ta koja se projicira u fizičkomaterijalnu realnost uzduž energetske ose, gdje se, kako Dr Malanga reče, odvija najveća manipulacija. Um očitava virtuelnu realnost (sa jednom distorzijom) a takođe se manifestuje i kao ličnost koja se veže, odnosno, poistovjećuje sa fizičkim tijelom.

Tako bi imali, pojednostavljeno gledajući (i prema mojoj subjektivnoj interpretaciji) – Duh i Dušu, na jednoj strani, u nefizičkomaterijalnoj realnosti : fizičko tijelo i ličnost/Um u fizičkomaterijalnoj realnosti. Dvije komponente - tamo, dvije - ovamo. Tako podijeljeni možemo funkcionisati samo eratično (mehanički) dok bi tek kao jedna cjelina mogli doći pameti.

(I ovo se možda može dodati na onu gomilu objašnjenja fenomena učestalog viđanja te kombinacije brojki!“ Možda bi to bio neki signal upućen dvjema komponentama koje su trenutno „na vlasti“ da se osvijeste malo jer nisu same!?)

[He, he, upravo kad pišem ovaj pasus, pogledam na sat na kompjuteru, kad i tamo 11:11! Naravno, sinhroniciteti ne moraju uvijek biti pozitivni, odnosno, voditi ka istini.]

...

Ukoliko posmatramo stvari s gnostičke platforme, ličnost može da se pati ko patika do daljnjeg ali ne i zauvijek, odnosno, sve dok ne uvidi stanje stvari na terenu, te poduzme nešto po tom pitanju ili dok ne umre. Isto tako, vidimo i to koliko bi tu neki modalitet spašavanja drugih (pa čak i čovječanstva) od strane naše ličnosti bio tragikomičan, jer je u većini slučajeva evidentno to da ona nije spasila ni samu sebe, pa kako će onda druge!?

Takođe, odatle možemo lakše razumjeti i ono što John Keel reče u knjizi Osmi Toranj:
Citat:
(...)mi smo kao jedan nepopravljivi kockar koji, nakon što bude informisan da je igra namještena, slegne ramenima i kaže: "Ja to znam... ali to je jedina igra u gradu!"

Ličnost kao ličnost, mora nekako da se igra u iluziji da ima mogućnost da pobijedi ili drži nešto... nekoga... bilo šta... pod kontrolom, mada je i ona sama iluzorna. Za nedovoljno svjesnu ličnost (kockara), svaka igra je bolja od neigre.

**

U realnosti ličnosti i dualiteta koje ličnosti moraju miriti i sortirati do bogojavljenja, pored ostalog, u odnosu na čovjeka moraće uvijek postojati nečovjek (ili „vanzemaljac“) a u odnosu na „normalne“ ljude, moraće uvijek postojati i psihopate. Dualnost se drugačije ne može obezbijediti, pa tako i potrebni uslovi za „igre-bez-granica“. Na primjer, naslov jedne igre može da bude: „Sile Dobra vs Sila Zla“. Takva jedna igra se može voditi unedogled, na raznim nivoima. Kad se apsolvira prvi, ide se na drugi, pa na treći... Na nama ostaje izbor (bar se tako čini?!) na koju stranu ćemo se svrstati, mada to može zavisiti i od nečije suštine a znamo da čovjek u ratu ne može da bude neutralan („ako nisi s nama, onda si protiv nas“). A na koju god stranu da se svrstaš, popušio si ga, vako ili nako, jer obe strane obično pate od jednog akutnog nedostatka svjesnosti. Čovjek može učestvovati u toj igri sve dotle, dok mu nivo svijesti ne poraste toliko da ovo sam uvidi, te počne tražiti i neko rješenje za samog sebe ili jednostavno, svjesno živjeti. Govoriti drugima o tome, nema smisla.

To je tako, sve dok hoćeš da se igraš i dok si poistovijećen sa svojom ličnošću. Međutim, možda sve ovo ide u rok službe na razvojnom putu naše svijesti?! A možda i ne ide, ukoliko nakon odjave odavdje, naša sjećanja budu obrisana, odnosno, budemo reprogramirani ili ubačeni ponovo u igru kao jedna nova ličnost, bez ikakvog pojma o tome ko smo, gdje smo i kakva nam je svrha. Kasnije će nam, naravno, na ta pitanja davati odgovore drugi koji su prošli kroz istu proceduru. Na ovakva pitanja čovjek može istinski odgovoriti jedino sam sebi, naravno, ukoliko ga istiniti odgovori uopšte zanimaju.

U stvari, u ovom dijelu je moja ličnost samo htjela da predstavi zainteresovanim ličnostima neke gnostičke koncepte koji bi mogli piti vode kad se o opisu situacije na terenu radi. Njih moja ličnost uzima prilično ozbiljno, mada još uvijek nema jednu dovoljno jasnu sliku u vezi sa dinamikom koja se tu odvija. Ono što jeste jasno, sam proces povezivanja u gnostičkom smislu je u praksi prilično težak i traje godinama. S tim u vezi, nisam još uvijek načisto s tim koliko ona Malangina petnestominutna tehnika ima stvarnog efekta jer na prvi pogled predstavlja isti proces o kojem se priča u gnostici a i teoretski je dosta dobro potkovana?!

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: čet feb 27, 2014 11:30 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Duhovno razvijeni ljudi vjerovatno nikada ne popizde. Meni se ponekad desi jer ne spadam u takve. S vremena na vrijeme obuzme me i jedan osjećaj frustracije. Nekako mi se čini kao da smo stalno u nekom defanzivnom ili reaktivnom modalitetu. Ovi kao napadnu nečim a mi kao treba da se branimo, bilo da se radi o tretmanu ljudskih bića fluorom i drugima otrovima, kroz hranu, vodu i vazduh, bilo o mentalnim programima i ispiranju mozga, političkim ili ekonomskim mjerama koje treba da sputaju naše slobode ili da nas osiromaše, štetnim lijekovima ili vakcinama uz istovremeno sputavanje alternativnih i efikasnih sredstava za liječenje bolesti, sprečavanju alternativne, besplatne ili jeftine energije, itd. itd.

Ponekad se pitam i kako svjestan čovjek može stvarno uživati u ovoj realnosti kad zna da ima mnogo onih koji se pate?! Čovjek ne može opravdavati ni patnju odraslih ljudi koja je uglavnom rezultat njihove ignorantnosti a kamoli patnju djece.

Ljudi generalno pate od - “Sindroma hroničnog nedostatka svjesnosti”. Bez obzira što je to većim dijelom rezultat jedne masovne kontrole svijesti kao i čovjekove ignorantnosti, to ne možemo uzimati kao neko opravdanje za stanje u kojem se nalazimo. S druge strane, od pomenutog sindroma ne možemo lječiti druge, nego samo sebe. Čini se da jedino patnja može čovjeka navesti da poduzme nešto po tom pitanju jer što smo manje svjesniji, utoliko ćemo se više patiti. Patnja ne mora biti obavezna. Ona navodi čovjeka na dejstvovanje a prvo što moramo shvatiti, to je da se ne možemo isto ponašati a istovremeno očekivati bolje rezultate. Čovjek može da sjedi i kuka a može i svjesno da dejstvuje. Do njega je.

**

Čini se da je lijepi strah jedna od glavnih poluga kontrole čovječanstva!? Ljudi se boje stvarnih i zamišljenih problema, uglavnom ovih drugih, koji su uglavnom smješteni u budućnosti koja ne postoji. Obično, strahu nema mjesta ni kad su stvarni problemi u pitanju. Pored toga, definicija problema ili razloga za strah, prilično je subjektivna stvar.

Mislim da je strah kao jedna emocija takođe direktno povezan sa stepenom nečije svjesnosti, odatle, više straha u životu podrazumijeva manje svjesnosti i obratno.

Nije slučajno to što su religije formirane na principu šargarepe i batine. Ako budeš slušao, bićeš nagrađen a ako ne budeš, dobićeš po ušima. Navodno, trebamo se bojati božje kazne. To je sasvim dovoljno za mnoge da se počnu takmičiti u tome ko će bolje ili više vjerovati. Istovremeno, takvi se neće nikada dati u potragu za znanjem ili istinom jer će smatrati znanjem ili istinom „svoja“ (nametnuta im) vjerovanja. Dakle, onesposobljeni su u samom startu time što su dozvolili sebi da budu stavljeni u poziciju žrtve ili sužnja nekog autoriteta odozgo. Nadalje, strah se promoviše iz bezbroj drugih izvora i na bezbroj načina, tako da duhovno nepismen čovjek postane veoma brzo kondicioniran da se boji svega i svačega, što dovodi do gubitka individualnosti i samopouzdanja, pa mnogi tako i prožive cijeli svoj život u strahu i modalitetu nečijeg sužnja.

Meni lično ne trebaju ničije nagrade, smatram da niko nema pravo da me kažnjava, poštujem tuđu slobodnu volju, tako da niko nema pravo da krši moju. Ukoliko me neko napadne ili pokuša na neki način da me manipuliše, braniću se kako znam i umijem u skladu sa svojom svjesnošću. To je neki moj stav a u vezi s tim a tuđe mišljenje po tom pitanju, uopšte me ne interesuje.

**

Ima dosta i onih koji se neprestano brinu za druge, kako ne bi morali preuzeti odgovornost na sebe za svoje vlastito dobrostanje. Uostalom, mnogo je lakše brinuti se o drugima, nego se pozabaviti samim sobom.

Bez obzira na to što kad gledamo unazad, možemo vidjeti to da smo za svaki izazov s kojim smo se suočili u prošlosti, na neki način bili spemni i da tu nije bilo mnogo nekog mjesta za strah, mi i dalje imamo tendenciju da bjesomučno štancamo moguće probleme u budućnosti kojih se onda trebamo bojati; i bez obzira na to što se mnogi od onih problema koje smo prethodno naštancali nisu nikad manifestovali. Doduše, sam sistem života na planeti je takav da čovjek treba obezbijediti egzistenciju za sebe i porodicu u relativno teškim uslovima. U ovoj realnosti se mora zaraditi da bi se živjelo a često ni to nije dovoljno, kao na primjer u slučajevima kad patokratija prouzrokuje kojekave ratove. Meni se čini da mi ništa nije bilo u životu, bar do sada, servirano. Šta god sam htjeo ostvariti, morao sam podmetnuti leđa i uprijeti koliko god mogu.

Stvar sa strahovima u suštini funkcioniše nekako mehanički, isto kao i naše ličnosti, tako da se sve to ne mora uzimati previše ozbiljno, međutim, sa stanovišta ličnosti, strah uvijek uzimamo ozbiljno jer joj je on realan isto kao i ona (tako, jedno verifikuje postojanje drugoga).

Naravno, pošto dualitet u suštini ne postoji, tako ni strah ne mora obavezno podrazumijevati nešto negativno ili „crno“. On ima pozitivnu ulogu u tome što je najbolji indikator koji pokazuje gdje se čovjek nalazi u određenom momentu i koliko je svjestan. Nema boljeg indikatora.

Kad smo u stanju straha, brige, zebnje, nemira... itd. tj. u tzv. negativnim stanjima svijesti, to nam je možda jedna indikacija da smo na pogrešnom mjestu, odnosno, da smo uveliko izgubili vezu sa svojim „gornjim centrima“, Istinskim ja ili originalom (kako god da to nazovemo).

Mehaniku možemo, na primjer, često primjetiti ujutro, kad ustanemo, dok pijemo kafu, kroz glavu nam počnu proticati misli o problemima koji nas čekaju ili mogu zadesiti tog dana... kasnije, čujemo vijesti, ljudi negdje ginu, otvorimo novine, tuče i otamo nešto… počinjemo sebe identifikovati sa žrtvama… itd. pa krenu misli tipa da se tako nešto može i nama desiti ili nekome iz naše porodice i tako u nedogled…

Naravno, čovjek se može ujutro probuditi i pun snage, euforije i kosmičkog altruizma, međutim, primjetiće i to da što se više zabaci na tu stranu, toliko će kasnije dalje odfurati na drugu, prema depresivnim stanjima, kao jedno klatno. Odatle, euforične emocije bile bi isto validne kao i one negativne, mada ih je ljepše osjećati, pa su stoga na cijeni u sklopu new-age filozofije.

Svjesnije ličnosti mogu prevazići takva “negativna” stanja isključivanjem komponente uma, kroz koju većina tog smeća stiže u obliku misli, koje na prvi pogleda izgledaju racionalno i kao da su naše a onda izazivaju u nama “negativne” emocije. A to je upravo ono što me je prilično bunilo i što me još uvijek buni. Tu ispada da se ovaj naš um kojeg svakodnevno koristimo i kojeg jedino znamo, često ponaša kao da je naš neprijatelj!? Kastaneda ga možda nije slučajno nazvao “predatorov um” i implicirao da se tu u stvari radi o jednoj “stranoj instalaciji”.
U kasiopejskim transkriptima, predatorov um se definiše kao “robot u našoj podsvijesti koji sprečava prodor (ili percepciju?) objektivne realnosti”. Tu robotiku ili mehaniku možemo primjetiti kad pokušavamo da kontrolišemo tu komponentu zaustavljanjem misli. U praksi ćemo primjetiti da nismo u stanju zaustaviti misli ni na par minuta. Stalno će nam upadati u prazan prostor.

Naravno, taj “fenomen” je poznat odavno, pa se stoga kod raznih tehnika meditacije preporučuju i metode zaobilaženja ili zabavljanja “intelekta” tj. uma kako bi se on premostio. Auditivne ličnosti tako mogu zamišljati ili “izgovarati” neku “mantru”, kinestetičke, pipati nešto zamišljeno a vizuelne, posmatrati neku sliku, sve kako bi zeznuli “svoj vlastiti” um koji inače može kulturno da šuti samo kad spavamo.

U vezi s tim problemom, E. Tolle u svojoj knjizi Moć sadašnjeg trenutka, preporučava prelaz u ulogu posmatrača. Dakle, kad ne možemo zaustaviti “svoje” misli, onda se trebamo izmjestiti u stranu i uzeti ulogu nezavisnog posmatrača tih misli… ostajući u sadašnjem momentu… i bivajući prisutan u sebi… Tako sve to može da liči na neku strategiju u igri tipa “ko će koga zajebati”, mi um ili um nas!? Međutim, tako se pravi prostor za uticaje koji dolaze od strane našeg bića. Znači, ako hoćemo da čujemo šta ono ima da kaže, moramo utišati onu buku koju pravi “naš” um!?

Već sam davno pisao da ovo prilično dobro funkcioniše u praksi kad bivamo zasuti bujicom negativnih misli kroz naš vlastiti um koje furaju kao neka struja u jednom logičkom nizu. Što se prije to primjeti, taj tok je lakše zaustaviti. Ukoliko mu se predamo, onda smo najebali.

Takođe sam prije navodio i to da tu jedna mentalna poruka tipa: “Odjebi!” može biti od velike koristi. Dakle, kad sve to krene, bitno je da to što prije svjesno primjetimo, onda kažemo: “Odjebi!”, pa pređemo u ono “stanje bez misli”. U suštini, ne identifikujemo sebe s tim mislima i ne reagujemo na njih. Kasnije obično vidimo da one negativne misli koje smo prije imali, nisu više tu. Naravno, “odjebi” ne treba uzimati plitko kao neku mantru, nego kao jednu svjesnu deklaraciju baziranu na našoj volji iza koje stoji cijelo naše biće. Takođe i u nekim slučajevima iznenadne pojave zvonjenja u ušima, ono će brzo prestati nakon upotrebe pomenutog izraza. (To sam davno počeo testirati nakon što sam čuo od “montalka” da to može indicirati i pokušaj direktnog priključivanja ili intruzije “kontrolnog sistema” na nas, što se može smatrati jednim napadom.)

Kad pređemo u ono “stanje bez misli”, osjećaji koje tada dobijamo odnose se na sada a to je jedino što jeste realno ili jedino što postoji. Recimo, Istinsko Ja nam ne može reći šta da radimo u budućnosti, (bilo to i za 5 minuta) ili šta smo trebali raditi u prošlosti, nego samo šta treba ili ne treba raditi – sada. Istovremeno, ono što radimo – sada, reflektiraće se optimalno u onome što naša ličnost smatra budućnošću. (Nešto kao ona izreka: “Mudrost zna šta da čini kad momenat dođe”)

[T. Cambell tvrdi da nakon što čovjek uspije konzistentno da ostvari nekih 20-tak minuta u onom “stanju bez misli”, on odatle može da upada i u onaj nefizičkomaterijalni realitet i tamo da dejstvuje u skladu sa svojom svjesnošću što će se takođe reflektirati u fizičkomaterijalnoj realnosti.]

Tako i kad se suočimo s nečim što smatramo problemom, stvar treba sagledati i s aspekta onog “stanja bez misli” jer će osjećaji (ili B-uticaji Istinskog Ja) u vezi s tim problemom biti relevantniji od emocija kao i logičkih, analitičkih ili kritičkih reakcija ili informacija koje će nam stizati od strane ličnosti.

**

Naravno, kad im negdje zapne, nju-ejđ tipovi ličnosti mogu se obratiti za pomoć drugim ličnostima kao npr. iniciranim energetskim iscjeliteljima koji će im aplicirati saturnovu svjetlosnu zraku koja pročišćava karmu, sirijusovu zraku koja će nekreativnog čovjeka učiniti kreativnim, venerinu zraku koja će ga navesti da padne u sevdah sam sa sobom ili drugima, marsovu zraku koja će da ga ojača, jupiterovu zraku koja će da mu obezbijedi božansko obilje…itd. (Šta hoćeš više!?) U nju-ejđu, svjetlosti svugdje a svesnosti nigdje!? Naravno, u ovoj realnosti, ni ove svjetlosne zrake nisu besplatne tj. svaka ima svoju cijenu jer kako smo već rekli, nema džabe ni kod stare babe. (Nisam išao kod njih, tako da ne znam koliko tačno koja zraka košta). Mislim da neke metode udaranja iluzijama po iluziji u nekim slučajevima mogu piti vode, što je vjerovatno ovisno o jačini nečije iluzije u realnosti u kojoj je ionako sve iluzija, kao i onoga što čovjek podrazumijeva pod nekim problemom i njegovim rješenjem. (Odatle vjerovatno i ona Mujina izreka: “Sve je moguće osim drvenog šporeta.”)

**

Tako se čini da emocije pripadaju ličnosti i da kao takve nisu suštinski realne dok oni dublji osjećaji pripadaju biću ili dolaze od Istinskog Ja, tako da oni jesu, međutim, mi često miješamo jedno i drugo, smatrajući emocije osjećajima. Ukoliko postoje dvije realnosti, kako sam već to naveo, fizičko-materijalna u kojoj se brčkaju naša ličnost i tijelo; i nefizičko materijalna, gdje bi trebao biti naš original, onda imamo i udvojene “organe” i funkcije, dakle, stvarne i lažne. Stvarno bi bilo ono što pripada originalu a lažno, ono što pripada ovoj realnosti, ili “matriksu”.

Međutim, prema postavkama istočne gnostike, emocije imaju ključnu vrijednost kod povezivanja donjeg emocionalnog centra s gornjim uz pomoć njihove transmutacije, te se preko tog gornjeg emocionalnog centra nadalje povezujemo i sa gornjim intelektualnim centrom. Teoretski, naravno.
Odatle, u istočnoj gnostici razlikujemo “A-uticaje” i “B-uticaje”, od kojih prvi pripadaju lažnoj ličnosti i lažnoj realnosti dok drugi pripadaju Istinskom ja (originalu) i istinskoj realnosti (koja je nama nepoznata).

**

Citat:
slika

Crne strelice predstavljaju uticaje stvorene u životu od strane samog života. Oni se nazivaju ‘A’ uticajima [uticaji ‘matriksa’]. Ono što ovdje primjećujemo to je da su oni ravnomijerno raspoređeni po cijeloj površini kruga života. Kao i sa svakom energijom radijativne prirode, efekat ovih sila obrnuto je proporcionalan sa kvadratom rastojanja; tako je čovjek najviše izložen dejstvu onih sila koje su u njegovoj neposrednoj okolini. On je stalno podstican s njihove strane na način na koji one djeluju u određenom momentu.

Vanjski čovjek proživi cijeli svoj život upravljan dejstvom ovih sila; te se tako on stalno vrti u krug.

Cijeli ovaj skup ‘A’ uticaja obrazuje i tzv. Zakon Slučajnosti, kome je čovjek podložan.

Kada malo bolje pogledamo taj dijagram, primjetićemo kako su ove sile usmjerene u svim pravcima, često i jedna protiv druge, tako kada bi ih ostavili same, jedna sila bi svojim dejstvom potirala dejstvo druge, te bi tako krajnji ishod njihovog djelovanja bio jednak nuli. To znači da je njihov cijeli sustav, u suštini, iluzorne prirode, međutim, njihov pojedinačni efekat je realan tako da ih vanjski čovjek prihvata kao stvarne.

Bijeli krug predstavlja ezoterički Centar, koji je lociran izvan opštih životnih zakona.

Bijele strelice predstavljaju uticaje koje zovemo – ‘B’ uticaji. Ti uticaji su ubačeni u životni metež i oni potiču iz ezoteričnog centra. S obzirom da su stvorene izvan života, ove strelice su sve upravljene u istom pravcu. U svom zajedničkom skupu, one obrazuju jednu vrstu magnetnog polja.

Pošto ‘A’ uticaji međusobno neutrališu jedni druge, ‘B’ uticaji su ti koji sačinjavaju jedinu stvarnost.

Mali krugovi osjenčeni poprečnim linijama predstavljaju čovjeka, koji je u svemu ovome izolovan. Poprečne linije simboliziraju nehomogenost prirode vanjskog čovjeka.

Ukoliko čovjek provede cijeli svoj život bez razlikovanja ‘A’ uticaja od ‘B’ uticaja i njihovog razlučivanja, onda će on završiti svoj život tamo gdje ga je i počeo. Tu se radi o jednom mehaničkom životu pod uticajem Zakona Slučajnosti. Međutim, ovisno o intenzitetu i rezultirajućim efektima sila kojima je izložen, čovjek često može u svom životu napraviti i tzv. ‘briljantnu karijeru’, u smislu u kome to ovaj svijet pod tim podrazumjeva. Tako čovjek na kraju završava tu svoju karijeru i svoj život a da nije naučio niti spoznao ništa od Realnosti. Tako se i prašina vraća prašini.

U svom životu svako biće je izloženo jednoj vrsti iskušenja. Ukoliko mu pođe za rukom da razluči ‘B’ uticaje; ukoliko on razvije ukus za njihovo skupljanje i upijanje; ukoliko on stalno stremi tome da ih što bolje asimilira; njegova mješovita unutrašnja priroda će polako započeti sa jednim procesom evolucije. Tako, ukoliko je taj njegov trud za skupljanjem i upijanjem ‘B’ uticaja stalan i dovoljno jak, unutar njega će doći do formiranja jednog magnetnog centra. Taj magnetni centar je predstavljen na dijagramu u smislu onih bijelih područja u krugovima koji prestavljaju (vanjskog) čovjeka.

Ako se taj magnetni centar, koji se u čovjeku stvori, kasnije pravilno i razvije, on će zauzeti svoj vlastiti oblik i počeće da ispoljava određeno dejstvo na posljedice koje su nastale djelovanjem ‘A’ strelica, koje su stalno aktivne. Magnetni centar će ih odbijati. Ponekad to odbijanje ‘crnih strelica’ može biti i veoma žestoko i beskompromisno. Uopšteno govoreći, taj magnetni centar krši, prevazilazi ili potire zakone vanjskog života, pa time i provocira mnoge sukobe u čovjeku i oko njega.

Ukoliko čovjek izgubi tu bitku, on će se pojaviti iz nje sa uvjerenjem da su ‘B’ uticaji ništa drugo do jedna iluzija; jedina realnost je ona koja se predstavlja ‘A’ uticajima. Tada se onaj magnetni centar koji on stvorio u sebi polako re-apsorbuje i gubi. Sa ezoteričke tačke gledišta, takva jedna situacija je mnogo lošija od one u kojoj je on bio kada je tek počeo da razlikuje ‘A’ i ‘B’ uticaje.
Izvor


Tako bi mu mi ovdje došli kao neke “projekcije” ili “kopije” originala a naša realnost bi se takođe projicirala iz originalne. Nešto slično kao da smo projicirani kao likovi na neko 3D-filmsko platno, ili bolje rečeno, u realnost jedne 3D kompjuterske simulacije, pa imamo sve karakteristike kao i original ali one nisu realne?!

Druga analogija bi bili tzv. gnostički gornji i donji centri. Ličnosti naravno pripadaju donji centri, emocionalni, motorni i intelektualni što bi u suštini bile kopije istoimenih viših centara “originala” ili Istinskog Ja.

Tako bi donji emocionalni centar odgovarao - duši, intelektualni - umu a motorni – duhu.

Odatle, gornji emocionalni centar bi odgovarao – Duši, intelektualni – Umu a motorni (seksualni) – Duhu, međutim, u sklopu Istinskog Ja oni bi vjerovatno činili jednu integralnu cjelinu ili se bar ponašali tako?!

Tako bi i ona “Platonova pećina” (naša realnost) bila samo jedan lažnjak, isto kao i njeni stanovnici (mi), što bi nas moglo donekle tješiti u slučajevima kad ga pušimo više nego što bi statistički trebali.

[Imajući ovo u vidu gornje gnostičke postavke, to bi ujedno bila i pozadina onog mog pitanja iz prošlog posta u vezi sa efikasnošću one Malangine metode integracije komponenti. Buni me to što se kod onih koji tvrde da su integrirali komponente, sasvim jasno vidi to da oni nisu ni blizu onoga što se u gnostici podrazumijeva „unutrašnjim čovjekom“ (Gurđijevov navod u vezi s karakteristikama tih ljudi može se naći u jednom od prethodnih postova), mada su možda riješili problem vanzemaljskih otmica. Uzimajući u obzir to da ličnost raspolaže donjim centrima, koji takođe imaju analogiju uma, duha i duše, pitam se da li se u stvari cijeli „šou-program“, ne samo kod tog Dinamičkog testa, nego i kod SIMBAD-a i sličnih tehnika, u stvari odvija, pod okriljem, na nivou ili u domenu – ličnosti?! (Nadam se da nam ga nisu i tu zavukli!?) Kosmologija ličnosti je u gnostici daleko šira, nego što mi to normalno pretpostavljamo a da ne pominjemo tone knjiga na području psihologije gdje se opisuje i interpretira ništa drugo do čovjekova ličnost.]

U suštini, onaj gnostički „unutrašnji čovjek“ bi predstavljao original (Istinsko ja), potpuno inkarniranog ili „preslikanog“ u ovoj realnosti.

Pitam se da li je to u praksi i u datim okolnostima, uopšte moguće?! Ako jeste, onda, s obzirom na trenutnu situaciju na terenu, mislim da će tako nešto u ovom krugu uspjeti da postigne samo jedan neznatan broj ljudi (ukoliko se ova realnost ne „omekša“ onim hipotetičnim „talasom“!?)

**

U suštini, sve je uglavnom u redu dok imamo bar malo smisla za humor, makar i crni. Čovjek napreduje onoliko koliko je to u stanju, u datim okolnostima, mada ponekad stekne utisak da kako god okrene, dupe mu dođe otpozada.

Ukoliko u svemu ovome izgubimo smisao za humor, to bi bila jedna indikacija da smo debelo zaglibili i da nam se valja vaditi. Doduše, ne znam koliko smisla za humor ostane onima koji su u stanju vidjeti virtuelnu realnost objektivno?! Mada, opet, kažu da to nije ni moguće jer realnost ne može biti i virtuelna i objektivna u isto vrijeme. Imamo tu možda i neke olakšavajuće okolnosti jer ako se iz objektivne realnosti (koja ne mora istovremeno biti i fizičkomaterijalne prirode), projicira ova naša, onda oni koji ga ovdje popuše, popušiće samo virtuelno a ne i objektivno. A to je prilično utješno. Doduše, njima će se to činiti kao da je bilo stvarno, isto kao kad lupe virtuelnom glavom u virtuelni zid. Znači, stvari se ne moraju uzimati ni previše ozbiljno. Svako prema svojoj percepciji i razvojnom stepenu svijesti.

....................


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Moj slučaj
PostPostano: sri mar 26, 2014 11:04 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Imam neki utisak utisak da kao čovječanstvo ulazimo u finale neke igre koju ne poznajemo, tako da su veoma male šanse da odigramo stvar u svoju korist. Kako sam već prije pominjao, već odavno smo kondicionirani da psihopatološka razmišljanja i aktivnosti uzimamo kao nešto manje-više normalno. Učestvujemo u jednoj igri koja nije naša. Nešto neljudsko je preuzelo kontrolu nad nama i ovom planetom i taj mehanizam manipulacije veoma uspješno funkcioniše ispod praga naše percepcije. Da li se tu radi o nekoj „arhonskoj infestaciji“ ili nečemu drugom što može biti u sklopu onoga što sam već prethodno pominjao ili izvan toga, s tim, za sada, nisam načisto.

**

U jednom od prošlih postova, naveo sam link za intervju sa Jordanom Maxwell-om, čovjekom koji je proveo 50-tak godina istražujući ovu realnost i dinamiku manipulacije čovječanstva. Oni koji su pročitali taj transkript ili pogledali video, mogli su vidjeti da Jordan nije optimista u vezi s tim da je neki spas za čovječanstvo uopšte moguć. Njemu je bilo jasno to da smo hibridizirani još davno u prošlosti od strane vanzemaljaca („na njihovu sliku i priliku“) i da se nova hibridizacija odvija već jedno duže vrijeme uz jedan stalni proces dehumanizacije ljudskih bića. Bez obzira na to što ga je Kerry Cassidy sa Project Camelot-a navodila na to da na kraju kaže nešto pozitivno, njegova krajnja poruka je bila da smo ga kao čovječanstvo, popušili na globalnom nivou, figurativno rečeno. Onu pomoć nekih („dobrih“?!) vanzemaljaca u njegovoj misiji, tumačio je tako da su njegova saznanja u stvari trebala poslužiti samo nekolicini nas koji su zainteresovani da saznaju šta se to stvarno zbiva u ovoj realnosti kao i da „sačuvaju dušu“ u predstojećim vremenima što, kako se čini, neće biti nimalo lako.

**

Mislim da bi se ovo loženje Ukrajine i mahnitanje svjetske patokratije, moglo lako pretvoriti u jedan globalni požar ili haos. I bez vanzemaljaca, u okolnostima gdje je patokratija nuklearno i tehnološki naoružana do zuba i gdje kontroliše armije programiranih vojnika, pored ostalog, normalni ljudi mu dođu i kao taoci. Ovi, kod bilo kakvih znakova da postaju ugroženi, neće se uopšte libiti da pokrenu jedan globalni svjetski sukob.

Kad čovjek čita neka proročanstva, kao što su na primjer ona Tarabićeva koja su navedena u knjizi Kremansko proročanstvo, može se vidjeti da su neki imali prilično dobru sliku budućnosti, vjerovatne budućnosti ili neke verzije od mogućih budućnosti?! Tu se može vidjeti i to kako su prilično tačno opisana ova sadašnja vremena.

Tarabić reče da će Treći svjetski rat započeti sukobom između Rusije i Italije?! Ukoliko to uzmemo bukvalno (ne uzimajući u obzir da Italija može da simboliše neku „prekomorsku“ zemlju kao npr. USA) pa uzmemo i Maxwellove navode u obzir, u smislu da je Vatikan glavni centar uprave, odakle se vedri i oblači ovom planetom već stotinama godina (što mnogi od nas znaju i bez njega), ne bi bilo nikakvo čudo ukoliko bi u jednoj verziji realnosti, Rusi prvo zveknuli direktno po Vatikanu (indirektno po Italiji), nakon što bi došlo do eskalacije sukoba u vezi s Ukrajinom. Jedino tako bi Rusi mogli zaratiti sa „Italijom“. Koliko vidimo, tamo se dobro zakuvalo i iz dana u dan se sve više loži.

Čini se da u ovim vremenima, manipulatori planiraju da naprave jedan malo žešći haos a da li će ga napraviti tamo ili negdje drugo, na ovaj ili onaj način, to ćemo vidjeti. Naravno, nije teško primjetiti i to da u ovim vremenima većina čovječanstva još uvijek tvrdo spava tj. da većina ljudi živi ispod praga potrebne svjesnosti da bi bili u stanju spriječiti divljanje patokratije na ovoj planeti. Da li će nam usred tog haosa servirati i „glas razuma“ koji će doći upravo od strane onih koji upravljaju svim ovim događanjima iza zavjese, odnosno, izvan naše percepcije, to još ostaje da se vidi!?

Izgleda da se već odavno planira „Zora novog dana“ vezana sa uspostavljanjem Novog svjetskog poretka i simbolom izlazećeg sunca (između dvije planine) i vladavinom (vanzemaljskog?!) entiteta koji će nam biti predstavljen kao „mesija“ (on može imati i ljudsko tijelo) i da su ta vremena prilično blizu!? Da li se ta krajnja faza porobljavanja čovječanstva može uopšte zaustaviti? Teoretski, vjerovatno može a kako, u vezi s tim trenutno nemam pojma. Mogu samo da nagađam.

Kao mogućnost javlja se i onaj talas koji se u nekim filmovima (kao npr. Thor) predstavlja kao „poravnavanje svjetova“ (koje se dešava svakih „nekoliko“ hiljada godina), između kojih se onda može prolaziti sve dok su poravnati. Prema konceptu talasa iz drugih izvora, radilo bi se o otvaranju vrata između različitih ravni postojanja. To sam nekad davno uz pomoć analogije iz Kusturicinog filma Podzemlje, poredio sa onim pucnjem iz tenkovskog topa („talas“), čime je majmun (priroda) napravio rupu u zidu (portal), te tako i izlaz iz podruma (3D realnosti) što su neki iskoristili da izađu napolje dok je većina podrumaša i dalje ostala unutra, izložena na milost i nemilost druga Marka (psihopata). Dakle, prilikom jedne prirodne intervencije, podrumaši su se ponašali u skladu sa svojim stanjem svijesti. Naravno, ukoliko je taj koncept ispravan, onda bi on bio poznat i onima odozgo, pa bi se ovi vjerovatno sinhronizovano sa dolaskom tog talasa, potrudili da naprave što veći haos kako bi negativno polarizirali čovječanstvo, tako da nas što više ostane u podrumu, do daljnjeg!?

Mislim da će preuzimanje volana u svoje ruke, odnosno, navigacije svog bića na individualnom nivou, biti veoma bitno, kako u narednom vremenskom periodu tako i stalno u vječnoj sadašnjosti. Tu će čovjek morati slušati samo samog sebe i nikoga drugog a pogotovo ne - „autoritete“.

Ako ništa, biće interesantno.

**

Na individualnom nivou, prema nekom mom trenutnom nivou svijesti i u skladu s datim okolnostima, organizujem si život što je moguće optimalnije. U mom slučaju, to podrazumijeva život u prirodi, odnosno, na jednoj manjoj farmi gdje se prilično lijepo osjećam (kad se lijepo osjećam). He, he, ni supruga se ne žali a takođe ni mali jer ima prostora za igru koliko hoće. Tu nam pored redovnog posla ostane i nešto slobodnog vremena da se bakćemo sa ovcama, kozama, alpakama, živinom (kokoši, morke, patke, prepelice, paunovi...), tri psa, mačkom... a ponekad i kengurima. Od kozjeg mlijeka pravimo sir i kiselo mlijeko za svoje potrebe. Često se toga nađe više nego što nam treba, pa onda dijelimo prijateljima i komšijama. Imamo i baštu koju smo doduše zapostavili ove godine zbog velikih vrućina i nedostatka slobodnog vremena. Izbjegi smo i gradsku vodu koju tretiraju fluorom jer imamo rezervoare za skupljanje kišnice i bunarsku vodu. (Doduše, ne znam šta se sve nalazi u kišnici s obzirom na kemtrejliranje?!) Tako, trenutno se ne mogu žaliti na neke teške životne uslove, međutim, to bi opet bio rezultat nekog mog truda da olakšam život koliko god mogu jer mislim da patnja nije obavezna. Doduše, u poslednje vrijeme imam problema s donjim dijelom kičme, pa kad me spopadnu bolovi, onda se dobro zamislim nad tom tvrdnjom. Međutim, shvatio sam to kao novi izazov, pa tako i poduzimam nešto u vezi s tim. (Nadam se da se tu ne radi o nekoj simboličnoj poruci tipa: „Podmeto si leđa đe je trebalo i đe nije, pa sad uživaj u rezultatima.“) He, he, ponekad mi se čini kao da neko/nešto odozgo ne da čovjeku da se opusti i dahne dušom?! („Ti bi to da uživaš, haa?! E, neće moći!“) Ili, kao da se tu radi o nekom programski zadanom parametru?!

Međutim, valjda sve ide u „rok službe“ i biće dobro za nešto!? Valja nam se hvatati u koštac sa svakim izazovom koji se pojavi pred nama i bez straha. (Nedavo pogledah film After Earth, gdje Will Smith reče sinu: „Opasnost može biti stvarna ali strah je izbor“. He, he, mada taj „izbor“ često nije napravljen na svjesnom nivou. U svakom slučaju, dobar film za pogledati.)

**

I na kraju, na osnovu svega ovoga što sam do sada naveo na ovoj stranici, mislim da se može sasvim jasno vidjeti to da nisam doveo svoju percepciju do nekog nivoa gdje bih mogao jasno tvrditi šta jeste a šta nije, ili bolje rečeno, za mene je situacija na terenu još uvijek prilično maglovita i još uvijek sam daleko od onoga što je Gurđijev opisao pod „unutrašnjim čovjekom“.

Neko svoje trenutno mišljenje uzimam samo kao mišljenje i svjestan sam da to ne mora biti i istina. Dakle, ni svoja vlastita mišljenja ne uzimam previše ozbiljno a kamoli tuđa. Skepticizam s otvorenim umom. Kad gledam unatrag, mislim da sam uradio koliko sam mogao u datim okolnostima a radnja i dalje traje, sve dok traje i nema predaje. Sada se trudim da vučem momenat u kojem jesam zajedno sa sobom, da uživam u njemu koliko mogu i da što moguće svjesnije dejstvujem kad je to potrebno, bez nekog gledanja u budućnost, koja ne postoji. Sve izazove uzimam kao lekcije na putu razvoja mog bića. S nekim planiranjima sam davno prestao. Ne opterećujem se previše ni sa tzv. „entropičnim silama“. „Ko im jebe pas mater“! – što bi reko Mujo kad se nađe u stanju duhovnog nadahnuća.

...


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 36 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 6 gostiju.


cron
Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz