Eto to "primarno/sekundarno" što pominješ je u stvari epifenomen. Sekundarno, ali simultano sekundarno, ne kauzalno kao unutar vremena - tj nije uzrok, zatim posledica, nego njihova simultana pojava.
Materijalistički pogled na stvari je da su duh/svest/itd epifenomen materije, duhovni je obrnut, materija kao epifenomen duha. Kada kažem materija mislim primarno na mozak, mada bi naravno, tom logikom sve što ima materiju imalo i svest, ali svest/duh različitih vrsta, naravno. Tako da te dve tačke gledišta i nisu toliko nekompatibilne, bar po meni, samo je pitanje opet - kokoške i jajeta.
Problem kod nauke je to što se ograničava na vidljivo materijalno, mada se kvantna fizika nešto koprca da obuhvati i druge stvari. Nisam pobornik ni toga, mislim da ima daleko više vrsta, redova i gradacija svega tako da je bilo kakav pokušaj popisa i razgraničavanja uzaludan.
Više naginjem ka ideji o mozgu ne samo kao "radio prijemniku", već radije setu određenih struja, vektorima sila koje omogućavaju specifično dekodiranje i stvaraju specifičnu vrstu iskustva koje mi imamo i zahvaljujući kojima sebe zovemo čovekom. Smatram ga samo instrumentom kroz koji percipiramo jedan deo postojanja koji je grupisan na jednom mestu po sličnosti forme (materijalni univerzum), pa zbog toga - ako dođe do promena na instrumentu i načinu na koji je kalibrisan, menja se i slika koju vidimo -ali to i dalje ne znači da smo mi ta slika, to bi bila identifikacija. I u tim drugim segmentima bi smo takođe bili "fizički", materijalni, ali materijalnosti drugog reda, druge vrste - jer dokle god postoji neka forma, makar ona koja čini naše "ja jesam" postoji i nešto što tu formu sačinjava.
Kao kada bi smo recimo kroz mikroskop gledali zrnce peska, vidimo to što vidimo, zatim nam se okular zamagli ili zamrlja pa vidimo nešto sasvim drugo, ili ono što nam je okupiralo pažnju prestane da utiče na nas tim intenzitetom pa se setimo da postoji i posmatrač (mi), a ne samo posmatrano - odaljimo se od mikroskopa i trepnemo par puta. Odatle proširenje svesti, ne gledamo samo na taj uzani pojas stvarnosti koji je predstavljen zrncetom peska. To bi recimo bilo ono "čekićem do prosvetljenja", zamrljano sočivo bi bilo analogno "šlogiranoj domaćici" ili Ramachandranovom epileptičaru.
Tako bar ja to vidim, iako u krajnjoj liniji - moguće je da je sve jedno. Al ne bi znao, nisam na toj liniji - kao ni bilo ko ko čita ovo, inače ne bi to radio
E sad, zašto takvo iskustvo nastaje baš pri aktivnosti temporalnog režnja i nijednog drugog... ostaje pitanje za diskusiju, zar ne?
