Ono što je u cijeloj ovoj priči važno je da netko mora govoriti o reptilima! Zar ne? Jer ako netko i pogleda ovaj film, pa razmisli, pa zaključi da reptili možda nisu samo fantazija - pa krene dalje istraživati - mora moći naići na još materijala - zar ne? Ali nisu ovdje važni reptili!
Ova se priča vraća na početak, na nas same - koliko si odgovoran da nešto kažeš - da daš informaciju - bez želje, borbe, jednostavno daješ informaciju, a svatko tko do nje dođe neka sam zaključi što će s njome!
Jer svatko ovisi o sebi - to je cilj, svatko mora sebe dovesti do stanja da djeluje na način da zna što će i kada reći! Svatko mora u sebi pronaći i taj trenutak da reptile uzme kao opciju, nema tu prisile.
U većini slučajeva, ljudi šute o njima - pravdajući to na razne načine - ali uglavnom je riječ o strahu. I to je jednostavno tako, a da bi to vidjeli, trebali bi se okrenuti sebi samima - to je početak puta. I u tom početku, mudro je zapitati se jesu li naše misli naše!
Nije ovdje važan Icke, niti su važni reptili, važno je zašto netko stalno ima potrebu suditi drugoga? Mi jesmo robovi, ali na nama je da odlučimo to ne biti!
Kao što je na nama zahvaliti svakoj informaciji koju imamo. Ali mi i dalje radije sudimo onoga tko ih daje, nego što se posvećujemo novim pitanjima i samima sobom unutar njihove upitnosti.
Živimo u majstorskoj igri, ali stalno je podcjenjujemo, činimo to svaki puta kada pomislimo da sve znamo!
I onda još i sudimo nekoga radi poluinformacija, ne shvaćajući da nema cjelovite informacije na način koji očekujemo.
Eh, želje, očekivanja, znanje, toliko toga u napadu na nas - a sve isključuje naš rad na sebi!
Svaka informacija je poluinformacija i ovisi o onoj poziciji u kojoj se svatko od nas u tom trenu nalazi! U tom kontekstu - nema loših i dobrih, istinitih i neistinitih - postojimo mi i naš odnos prema njima.
Eto, psihpat je pojam koji se često provlači, a većina misli da zna šta je on i tko je on - taj kojeg zovemo psihopatom. Pa se kaže: psihopat glumi emocije, nema empatije!
Divno, no problem nastaje da to znači da čovjek ima emocije i ima empatiju!
I to je rpoblem, puno veći nego što se može na prvu primjetiti - jer velika je mogućnost da emocije nisu nešto što bi Čovjek prirodno trebao imati - već su njihov alat za rad s nama koji nam eto - baš kroz definiciju psihopate lijepo zguza uvlače u podsvijest! Imam emociju - nisam psihopat!
Konačno - naša emocija je gorivo psihopatskih radnji! Bili oni ljudi s greškom ili neka nama nedefinirana vanzemaljska vrsta koja eto - izgleda poput ljudskog bića ili reptili u kloniranim tijelima, nevažno je - važno je samo to što MI možemo vezano uz to kod sebe primjetiti!
Dakle, neka se snima i piše - ne može se zaustaviti nikoga - sve je tako kako treba biti sada. Važno je samo ne zaključivati što i kako treba izaći kao informacija!
Jer, moguće je da donesemo pogrešnu odluku, pa šutimo kada bi trebali pričati! Sve je moguće, ali unutar svih tih mogućnosti, ono što nam ostaje je promatrati sebe, bez potrebe da sudimo tko će i kako shvatiti neki film, jer to nas može omesti u odluci da ga uopće i snimimo!
Pa bi sve ponuđeno, moglo služiti osvješćivanju samo vlastitih programa, bez te potrebe za borbom koja se stalno ističe! A ne ističe se slučajno - to je njihovo oružje! Imati potrebu spašavanja čovječanstva nikako nije dobra opcija.
Briga me čiji je Icke, dao je informaciju, koju možeš ili ne moraš prihvatiti! I neka gostuje gdje želi, puno je važnije da ljudi nauče promatrati sebe dok ga čitaju! I drže se sebe!
Konačno, nužno je shvatiti da nema osobe koja će napisati djelo u kojem će dati čarobni štapić za čovječanstvo, upravo u tome i je problem, čovječanstvo je sada kolektiv spavača - koji ne može to prestati biti dok se svatko kao individua ne počne buditi. Hoće li okidač za buđenje biti Icke, Čarobnjak iz Oza, Alisa u zemlji čudesa ili ovaj film - nije važno! Informacija je vani!
Da bi se prepoznala, trebalo bi micati emociju, želju, očekivanje, nadu, borbu, jer ništa od toga nije naše! I o tome govore i svi oni ljudi koji su pisali o čovjeku samome, svi gnostički i metafizički teksotvi pričaju o istome - oni daju podlogu i za rad s reptilima - iako ih nikada nisu spomenuli! Zato je dobro sve informacije nadograđivati.
Svaka faza rada na sebi ima način na koji vidi i čuje, pa je tako i Icke jedna od faza! I što god on danas radio, pisao, govorio, ostaje činjenica da je spomenuo reptile! Ostavio je trag, trag koji je važniji od toga koliko novca ima na računu i gdje gostuje.
I za onoga tko o reptilima želi znati više - to je jedino važno! Uzeo je početnu informaciju i ide dalje. Ali ako sama pojava Icka izaziva u čovjeku upitnost o reptilima, onda nije problem u Icku - već u čovjeku koji je zastao. I odabrao stranu! I to je klasika, tako ovaj svijet funkcionira, a izlaz je u promatranju sa strane, slaganju novih pitanja.
I u tome služi sve što postoji kao informacija. Kako ona dezinformacija, tako i ona sakrivena nama važna!
A nama bi najvažnija informacija trebala biti ta da - možda i nismo tako nemoćni kako mislimo! I da je sve u nama! Kako manipulacija, tako i oslobođenje od nje! I do te informacije se ne stiže borbom, već radom. Ne osudom, već otvaranjem novih mogućnosti. Ne vjerovanjem, već pitanjem.
Inače zaglibimo u programu programa programa.
Zato, nije pitanje da li reptili postoje, već da li mi postojimo sada i na koji način, jesmo li svjesni sebe? Težište bi trebalo biti na nama, ne na njima. Ako postoje - tu su - igraju igru - ali i mi smo tu - pa igrajmo svoju igru!
Alf