Već neko vrijeme pratim jedan slučaj, koji me zainteresirao. Riječ je o apelu za novčanu pomoć bolesnom djetetu, koji su danas česti, pa nas sve stavljaju u poziciju da ako prihvatimo «pomoći» - odrađujemo državi ono što bi trebala ona, iako pri tome vođeni što emocijom, što ljudskošću, time to radimo u korist prvenstveno oboljelog, no ovdje je u ovoj priči - riječ i o nečemu što je duboko ušlo u alternativne vode, pa izlazi iz okvira onoga što bi sama država, na žalost bila «dužna».
I unutra tog mog promatranja, zapažam da je riječ o razlici utjecaja na ljude između akcije koja unutar sebe ima službenu medicinu i ove koja liječenje provodi alternativnom medicinom – iako u podlozi ima i službenu obzirom da ga provodi neurolog.
Sjećam se histerije koja je zahvatila zemlju oko djevojčice Nore – Strašnog lava – gdje je upitnost eksperimentalnog liječenja bila nekako u potpunosti izbrisana licem i očima te male hrabre djevojčice u koje smo gledali tih dana i viđali je svuda oko sebe, na televiziji, u novinama, na portalima.
I da, istina je da je tada emocija odigrala svoju ulogu, te se podigla do neslućenih razmjera. Pretpostavljam da lice ovog osamnaestogodišnjaka nije uspjelo učiniti isto, ali neka nije, jer u ovom slučaju puno je važnije nešto drugo.
Riječ je o mladiću koji je obolio od bolesti koju medicina imenuje: Motor neuron diseaseom – bolešću motornih neurona – koja je rijetka i smrtonosna, vrlo progresivna i mučna. Ova bolest ima mnogo lica, niti jedno nije lijepo – jer se glavno događanje odvija na neuronima koji upravljaju našim kretanjem, govorom, disanjem i gutanjem. Posljedično mišić po mišić prestaje funkcionirati.
Kada je dijagnoza postavljena (u siječnju), tražio se savjet i mišljenje na svim stranama svijeta – no službena medicina nudila je samo dva izbora: jedan je bio umirati polako u bolnici ili umirati polako kući. Za ovaj oblik nema pomoći – tako su govorili i po mogućnostima koje nudi službena medicina – ovaj mladić do danas više ne bi bio s nama!
Na scenu ove priče, stupila je tada liječnica – neurolog – koja je iskoračila iz okvira utabanih pravila medicine i ponudila da se Kristijan liječi električnom akupunkturom, akupresurom, te injekcijama raznih pripravaka, između ostaloga i na homepotaskoj osnovi.
Odmah se organizirala grupa ljudi kao potpora oko majke ovog mladića, jer ovo liječenje kao i sve u svijetu oko nas ima svoju cijenu!
Ona nije mala, ali nije ni velika, jer tko uopće može izračunati koliko vrijedi ljudski život?
I kako se grupa za pomoć širila, a mediji podržali tekstovima o ovom slučaju informaciju i njezino širenje – pojavljivali su se komentari kako je to skupo, te pitanja koliko i zašto liječnica koja se ovoga slučaja «primila» zarađuje. U cijeloj toj nastaloj buci, u kojoj emocije nisu dirnute nekim mlađim ili drugačijim licem – potpuno se izgubilo ono najvažnije u cijeloj ovoj priči, a to je činjenica da ovo liječenje pokazuje izvrsne rezultate.
Jer izvrstan rezultat je taj da je mladić živ, da jede, hoda i govori!
Nitko o tome ne piše, pa čak niti na način da se sada obrati pažnja na ovaj eksperiment koji je u toku – koji vrijedi pratiti i podržati, bez obzira kako će na koncu završiti, ako ni zbog čega drugoga radi vrijedne nove informacije koju službena medicina do sada nije imala. Ovo je i priča zašto službena medicina ne povezuje dosege električne akupunkture i akupresure kao nešto što vrijedi proučiti – pogotovo u ovakvim slučejavima smrtonosnih bolesti, jer što time mogu izgubiti?
Mogla bih sada napisati još desetke redaka o tome kako ovdje u ovoj priči nitko nema koristi, neće se obogatiti niti jedna farmaceutska kuća, niti jedna bolnica. Mogla bih pisati i kako u ovoj priči - evidentno ne sudjeluju samo emocije onih koji je šire, već je riječ događanju koje unutar sebe ima sakriveno samo ljudsko djelovanje, ono koje zna – da čuda jesu moguća, a čudotvorci smo mi. Zato je valjda i takva, tiha i izgubljena u svim onim pričama kojima smo svakodnevno izloženi, jer toliko puno djece boluje i umire.
Ova priča još traje, u događanju i razvoju je, žive je liječnica koja eksperimentira i mladić koji nije prihvatio opciju da nema izbora – osobno, promatram je, jer nekako mislim da iza sebe ostavlja važne tragove i informacije o tome tko smo i što nas to pokreće. I zovem onaj telefon ne misleći samo kako pomažem Kristijanu – već ulažući u nove metode, bile one priznate ili ne, koje će sutra možda biti rješenje za nekog novog Kristijana.
http://www.vecernji.hr/vijesti/smrtonos ... nak-533054