˝Mi zajedno živimo, zajedno radimo, i reagiramo jedni na druge; ali smo uvijek i u svim okruženjima sami. Mučenici ulaze u arenu držeći se za ruke; razapinju ih same. Samom svojom prirodom svaki utjelovljeni duh osuđen je da pati i uživa sam. Osjeti, osjećaji, uvidi, sklonosti - svi su oni osobni i, osim simbolima i iz druge ruke, neprenosivi. Možemo sakupljati informacije o doživljajima, ali nikad same doživljaje. Od obitelji do naroda, svaka grupa ljudi je društvo izoliranih univerzuma. Većina izdvojenih univerzuma dovoljno su nalik jedni drugima da dopuste razumijevanje na osnovu zaključivanja ili čak uzajamnu empatiju ili "suosjećanje". Tako, sjećajući se svojih vlastitih žalosti i poniženja, možemo suosjećati s drugima u jednakim okolnostima, možemo sebe staviti na njihova mjesta. Ali u nekim slučajevima komunikacija među univerzumima je nepotpuna ili čak nepostojeća. --- Um je svoje vlastito mjesto, i mjesta koja nastanjuju umno poremećeni ili izuzetno nadareni toliko su različita od mjesta gdje obični muškarci i žene žive, da je malo ili nimalo zajedničkog sjećanja koje bi moglo poslužiti kao osnova za razumijevanje ili srodno osjećanje. Riječi bivaju izrečene, ali ne uspijevaju objasniti. Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti druge onako kako oni vide sebe. Ali što ako ti drugi pripadaju drugoj vrsti i nastanjuju izrazito stran univerzum? Na primjer, kako mogu duševno zdravi doznati kakav je zaista osjećaj biti lud? --- Vidio sam knjige, ali me uopće nisu zanimali njihovi položaji u prostoru. Ono što sam primijetio, što mi se utisnulo u um bila je činjenica da su sve one sjale živom svjetlošću i da je u nekima taj sjaj bio izraženiji nego u drugima. U tom kontekstu, položaj i tri dimenzije bili su nebitni. Nije, naravno, kategorija prostora ukinuta. Kad sam ustajao i šetao uokolo, mogao sam to raditi sasvim normalno, ispravno ocjenjujući razdaljinu između predmeta. Prostor je bio tu; ali je izgubio svoju prevlast. Um je bio najviše zainteresiran, ne za mjere i lokacije, već za biće i značenje. A zajedno s ravnodušnošću prema prostoru išla je i još potpunija ravnodušnost prema vremenu. "Izgleda da ga ima puno", bilo je sve što sam rekao kada me istraživač pitao kako se osjećam u pogledu vremena. Puno, ali točno koliko nije bilo bitno. Mogao sam, naravno, pogledati na svoj sat; ali je moj sat, znao sam, bio u drugom univerzumu. Moj stvarni doživljaj bio je, još je, neodređenog trajanja ili alternativno beskrajne sadašnjosti načinjene od jedne stalno mijenjajuće apokalipse. --- Funkcije mozga i živčanog sustava uglavnom eliminativne, a ne produktivne. Svaka je osoba svakog trena u stanju sjetiti se svega što joj se ikad dogodilo i percipirati sve što se zbiva svuda u univerzumu. Funkcija mozga i živčanog sustava je zaštititi nas kako nas ne bi preplavila i zbunila ta masa većinom beskorisnog i nebitnog znanja, isključujući većinu onoga što bismo inače opazili ili se sjetili u bilo kom trenutku, i ostavljajući samo onaj veoma mali i poseban izbor koji može biti praktično koristan. U onoj mjeri u kojoj smo mi životinje, naš posao je da pod svaku cijenu preživimo. Da bi učinio biološki opstanak mogućim, Oslobođeni um mora biti propušten kroz redukcijski ventil mozga i živčanog sustava. Ono što na drugom kraju izađe, bijedna je sjenka one vrste svijesti koja će nam pomoći da ostanemo živi na površini ove konkretne planete. Da bi uobličio i izrazio sadržaj ove svedene svijesti, čovjek je pronašao i beskrajno razradio te sustave simbola i implicitne filozofije koje zovemo jezicima. Svaki pojedinac je istodobno i korisnik i žrtva jezičke tradicije u kojoj je on ili ona rođen - korisnik, budući da jezik daje pristup sakupljenim zapisima iskustava drugih ljudi, žrtva utoliko što ga to učvršćuje u vjerovanju da je svedena svijest jedina vrsta svijesti i kao da ometa njegov osjećaj za stvarnost, čini ga suviše sklonim vlastite predodžbe smatrati činjenicama, vlastite riječi stvarnim predmetima. Ono što se, jezikom religije, zove "ovaj svijet" univerzum je svedene svijesti, izražen i, kao takav, okamenjen jezikom. Različiti "drugi svjetovi" s kojima ljudska bića nasumce uspostavljaju kontakt samo su elementi u cjelokupnosti svijesti koja pripada Oslobođenom umu. Većina ljudi, većinu vremena, zna samo za ono što stiže kroz redukcijski ventil i što je potvrđeno, kao zaista stvarno, lokalnim jezikom.
--- Kad mozgu ponestane šećera, pothranjeni ego slabi, ne može odvojiti pažnju za obavljanje potrebnih poslova i potpuno gubi zanimanje za one prostorne i vremenske odnose koji toliko znače organizmu koji je usmjeren na opstanak u svijetu. Kad se Oslobođeni um provuče pokraj ne više hermetičnog ventila, počinju se događati razne vrste biološki nepotrebnih stvari. U nekim slučajevima može doći do izvanosjetilnih opažanja. Druge osobe otkrivaju svijet vizionarske ljepote. Trećima se otkriva slava, beskrajna vrijednost i punoznačnost golog postojanja, danog, nekonceptualiziranog događaja. U konačnom stadiju bez-ega je "opskurno znanje" da je Sve u svemu - da je Sve ustvari svatko. Ovo je onoliko blizu, pretpostavljam, koliko konačan um može ikada prići "spoznavanju svega što se zbiva svugdje u univerzumu". --- Sustavno razmišljanje je nešto bez čega, i kao vrsta i kao pojedinci, nikako ne možemo. No, ukoliko želimo ostati razumni, ne možemo niti bez izravnog opažanja, što nesustavnijeg to bolje, unutarnjih i vanjskih svjetova u kojima smo rođeni. Ta dana stvarnost je beskraj koji nadilazi svako razumijevanje, a ipak dopušta da se izravno i u nekom smislu potpuno shvati. To je transcendencija koja pripada drugom redu, a ne ljudskom, a ipak se može osjetiti kao imanentno, iskustveno sudjelovanje. Biti prosvijećen je biti svjestan, uvijek, totalne stvarnosti u njenoj imanentnoj različitosti - biti je svjestan, a ipak ostati u stanju preživjeti kao životinja, misliti i osjećati kao ljudsko biće, pribjeći gdje god treba sustavnom razmišljanju. Naš je cilj otkriti da smo oduvijek bili tamo gdje trebamo biti. Na nesreću, sami sebi izuzetno otežavamo taj zadatak.˝ Huxley – Vrata percepcije
|