kršćanstvo plagijat egipatskih mitova; velike svjetske zavjere; kontrola ljudi pomoću čipova i tome slično.
Nedavno smo dobili e-mail u kojem nas jedan naš čitatelj zamolio da se osvrnemo na dokumentarac Zeitgeist (Duh vremena) koji donosi „znanstveni“ dokaz da je kršćanstvo plagijat egipatskih mitova; velike svjetske zavjere; kontrola ljudi pomoću čipova i tome slično. Prihvatio sam ovaj izazov te pogledao dokumentarac (
www.zeitgeistmovie.com/) koji traje dva sata i bilježio nepravilnosti i podvale koje su skrivene u poruci Zeitgeista.
Svakome, bilo vjerniku, bilo nevjerniku, bih preporučio da pogleda dokumentarac jer je zanimljiv i uloženo je dosta truda u njega. Ako ne možete izdvojiti dva sata da pogledate film, pogledajte barem prvi dio koji traje 36 minuta i posvećeno je religiji. Neka vas ne obeshrabri crtić koji se nalazi na početku koji djeluje uvredljivo i neozbiljno za bilo kakav dijalog i debatu. Zanemarimo taj crtić koji ne bih želio ni komentirati, ali svakako, ne uklapa se. To je prva zamjerka Zeitgeistu.
Osvrnimo se sada na sam dokumentarac. Početak obilježavaju scene koje pobuđuju duboke osjećaje (ratovi, stradanja...) te se već na samom početku stvara ozračje visoke senzibilnosti. Cilj je jasan – kontrola osjećaja, a time je najlakše danas upravljati. Iako scene nemaju veze s onim što slijedi (govor protiv religije), osjećaji se prenose sa ovih scena na sljedeće, a to je već spomenuti crtić; za vjernika iritirajući, za nevjernika smiješan, zabavan. Opet manipulacija osjećajima. Budući da je crvena nit Zeitgeista velike svjetske zavjere i manipulacija čovjekom, nije li upravo ovakav način idealan (provjerena metoda) za manipulacijom.
Krenimo sada na zanimljivi dio. Što se tiče usporedbi sa Horusom, Atisom, Krišnom, Dionizijem i Mitrom želio bih reći sljedeće: Isus nije rođen 25. prosinca poput ostalih „velikana“. Božić (rođenje Isusa iz Nazareta) je kao blagdan (25.12.) uveden tek u IV. st. u Rimu. To nije zbog stvarnog povijesnog događaja već simbolizma. Uskrsnuće Isusa Krista nema smisla ako ne slijedi blagdan Duhova (poslanje Duha Svetoga). Ako je Isus samo uskrsnuo, kakvo to značenje ima za nas??? Ako i mi nećemo uskrsnuti kao što je i Krist uskrsnuo, ako nema poslanja Duha – Uskrs nema smisla. Naglašavam da se Biblija ne čita kao roman ili povijesni pregled već u sebi ima teološku poruku koju je pisac želio reći svojim čitateljima. Bibliju treba tumačiti u kontekstu vremena u kojem je knjiga nastala.
Na primjer, Knjiga Postanka nastaje nakon babilonskog sužanjstva (6.st. pr. Kr.), a poruka koju pisac govori svojim suvremenicima je jasna. Bog je voditelj povijesti, Bog vodi svoj narod u Obećanu zemlju, Izrael je iznevjerio Jahvu, a On mu iznova oprašta i poziva ga k sebi. Cilj nije povijesno pripovijedanje već teološka poruka. Pokušajmo se „prebaciti“ u mentalitet tadašnjeg čovjeka, pokušajmo shvatiti kontekst u kojem pisac živi.
Betlehem. Davidov grad. Među suvremenim bibličarima postoji struja koja kaže da se Isusovo rođenje dogodilo u Nazaretu, a ne u Betlehemu. Što je i moguće. Evanđelist nema potrebu donositi povijesni događaj jer u vrijeme nastanka evanđelja (1.st.) nije bilo sumnje u stvarno postojanje Isusa iz Nazareta. Takva razmišljanja javljaju se u doba racionalizma i kritičkog ispitivanja Biblije. Tendencije koje žele pobuditi sumnju u stvarno postojanje Isusa Krista odavno su nadiđene i više ne predstavljaju problem. Moramo biti svjesni da historiografija u onom vremenu nije historiografija u našem vremenu (a još i dan danas historiografija nije savršena i provjerljiva). Nadalje, Isusa Krista naziva se novim Davidom, „izdanak iz panja Jišajeva“ , iz loze Davidove. Upravo zbog toga evanđelist smješta Isusovo rođenje u Betlehem, Davidov grad, „kuću kruha“ jer je Isus „kruh“ koji je sišao s neba. Neispravno je doslovno čitanje Svetog pisma. U tu zamku upali su i mnogi prije Zeitgeista.
Astrologija. Život zapisan u zvijezdama. To baš i nije moje područje (ne čitam horoskop ) . Osvrnuo bih se na tumačenje položaja zvijezda na 25.12. Tri sjajne zvijezde („Tri kralja“) koje su odlično predstavljene u Zeitgeistu su znanstvena činjenica, a „tri kralja“ u Novom zavjetu imaju drugo značenje. Prvo, u GNT-u (Greek New testament), izvornom grčkom tekstu u Mt 2,1 (jedini spominje događaj Bogojavljanja) uopće se ne spominju „tri kralja“ već tri maga (grč. magoi – znači mudrac ili astronom, poznavatelj zvijezda). Drugo, Matejeva zajednica za koju piše Evanđelje su judeokršćani, dakle, Židovi koji su prešli na kršćanstvo. Poruka je jasna, nije to povijesni događaj već ima teološko značenje i poruku za judeokršćane koji su se teško ostavljali svog starog židovskog mentaliteta da je Bog samo Bog Izraelov. Matej ih želi uvesti u nov način razmišljanja, da se Bog objavio i poganima. Isus je umro za sve ljude.
Božić. Taj blagdan uveden je u IV. st. u Rimu. Proslava Isusova rođenja u početku se slavio 6. siječnja (Bogojavljanje). Prelazak na 25. prosinca dogodio se pokršćanjenjem rimskih poganskih običaja. Blagdan boga Sunca (25.12. – zimski solsticij, ravnodnevnica). To ne predstavlja problem za vjeru i nije nikakav dokaz plagijata. Sjetimo se propovjedi apostola Pavla u Ateni: „Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: "Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem."
Broj 12. Vrlo čest broj u Bibliji. Dvanaest apostola simbol je 12 plemena izraelovih, a ne dvanaest zodiakovih znakova. Čudno da se nigdje ne spominje što su apostoli bili po horoskopu !
Križ. Postao je simbol kršćanstva jer je to mjesto gdje je Isus umro za nas. U ondašnjem mentalitetu križ je bio znak sramote, sramotne smrti, poniženja, mučeništva... Sa Kristovom smrću na križu, taj znak postaje znakom pobjede. Jedino je u križu nada, jedino je u križu spasenje. Što se tiče govora o križu, Suncu, zvijezdama, vatri, vodi i ostalim elementima čiji se simboli koriste u kršćanstvu, a i drugim religijama, potpuno je opravdano i ne predstavlja problem. Jedini mogući govor o Bogu je analogni govor jer nemamo adekvatne (odgovarajuće) pojmove o Bogu. Iz tog razloga nastaju slike o Bogu kao Suncu koje sve obasjava... Što čovjek vidi iz pojavnog (vidljivog) svijeta to preuzima i pridjeva Bogu. Kršćani nikad nisu govorili da je Sunce, promatrano kao zvijezda, nebesko tijelo - Bog. Sunce je slika, znak, pojam koji se pridjeva Bogu. Kao što život na zemlji nije moguć bez Sunca, tako i za kršćanina život nije moguć bez Boga.
Zlatno tele. Mnogi okolni narodi, narodi koje su Izraelci upoznali „usput“ kad su putovali prema Obećanoj zemlji bili su im vrlo primamljivi. Ti narodi nisu bili nomadi i stočari (što je niži oblik civilizacije) poput Izraelaca već zemljoradnici. Bavili su se poljoprivredom i imali su viši stupanj kulture. Imali su i svoju religiju i svoja božanstva. Najčešće susrećemo boga Baala (hebr. ba'al: gospodar, gospodin). To je opće ime za zapadnosemitska božanstva, a prikazivao se u obliku bika (usp. Opći religijski leksikon). Nije im Mojsije rekao da ne smiju štovati zlatno tele jer je to „doba“ prošlo, već Mojsije ima zadaću pročistiti vjeru Izraelaca u jednoga Boga koji je na nebesima i to nikako nije neko tele. Proroci se žestoko bore protiv poganskih kultova koji su nasrtali u izraelsku religiju. Zbog toga su i gubili glave. Zanimljivo je i to da Zeitgeist uopće ne spominje proroke koji su srce i duša izraelskog naroda i kulta.
Godina ovna. „...zato Izraelci od tada trube u ovnujski rog...“ Ovo mi je smiješno komentirati, pa ću se suzdržati. No commment...
Isus. Ribe. Istina je da su evanđelja prepuna govora o ribama i ribarima. Prvi apostoli bili su ribari, Isus hrani pet tisuća ljudi sa ribama i tako dalje... Ribe kao poganski simbol. U mnogim religijama riba je simbol vode, nositeljice života. U Feniciji je štuju kao božanstvo (Atargatis), a u Egiptu je riba sveta životinja. Pogani su imali mnoštvo simbola iz prirode, pa tako i ribe. Grčki naziv za ribu je ihthis. Kršćani su tu riječ uzeli kao akrostih: Iesus Hristos Theu (h)ios, Soter. Ako uzmemo prva slova dobivamo riječ iht(h)is, a akrostih znači Isus, Krist, Božji Sin, Spasitelj. Zbog toga možemo na autima pronaći naljepnicu ribe, jer je to znak Isusa Krista, a ne zbog toga što je sad „doba ribe“.
Aeon. Age, doba, vijek. Ima korijen u grčkoj riječi (h)aionios, a znači vječnost. Istina je da su mnogi prijevodi Biblije uzeli riječ svijet, a to nije ni pogrešno. Aeon znači i materijalni svijet, svemir, istodobno označuje i zlog, moćnog duha. Dakle, nema greške. To je slobodni prijevod, ali nije izgubio prvotno značenje. U ovakve zamke padaju oni koji doslovno čitaju Bibliju. Evanđelist želi reći da će Isus, po Duhu Svetome, biti s nama do svog ponovnog dolaska. Tada će doći kraj Aeonu, ovom svijetu, a i zlom, moćnom duhu koji je u ovome svijetu.
Zeitgeist se ponovo vraća na Horusa. Što je tako zanimljivo u njemu, ne znam. To je jedna potpuno drugačija priča. Horus osvećuje oca (Isus objavljuje, otkriva svog Oca), Horusa se oslikava sa sokolovom glavom, dok Isus nema nikakvih veza sa pticama. Horusova majka zvala se Isis (čudno da nije imala neko ime koje počinje sa „M“).
Tekst koji vrlo brzo leti preko ekrana djeluje zastrašujuće. Popis usporedbi kršćanstva i egipatskog Horusa kao dokaz plagijata kršćanstva. Slučajno sam zaustavio na jednom dijelu i imao sam što vidjet! Piše sljedeće: Seb (otac), Isis (majka) i Horus (njihov sin) u Egiptu su bili štovani kao sveto trojstvo dok su u kršćanstvu Josip, Marija i Isus Presveto Trojstvo. Vrlo zanimljivo! Djeca na Prvoj pričesti uče da je Presveto Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti. Dalje nisam htio ni čitati. Mislim da nije vrijedno gubljenja vremena.
Noa. Opći potop. Postanak. Već sam nešto rekao o podrijetlu i smislu Knjige Postanka. Dakle, nastala je nakon babilonskog sužanjstva. U babilonskom sužanjstvu Izraelci su upoznali tamošnju kulturu. Ep o Gilgamešu (Noa, Potop) i Enuma Eliš (Postanak) su mezopotamski mitovi koji su neminovno utjecali na način razmišljanja pisca. Preuzima iz tih starih mitova tematiku, ali za razliku od Enuma Eliša u Knjizi Postanka nema „više bogova“, nema svađe između bogova i ostalih mitskih elemenata. Teološka poruka Biblije mnogo je složenija i dublja od poganskih mitova.
Mojsije. Izvještaj knjige Izlaska o Mojsijevu rođenju i djetinjstvu je najvjerojatnije legendaran kao i rođenja mnogih drugih velikana. Primjer je jedna legenda o svetom Franji Asiškom za kojeg se kaže da je rođen na slamici u podrumu svoje kuće poput Isusa u štalici. Prilično smo sigurni da se to nije tako dogodilo, ali poruka je jasna: Franju su nazivali Alter Christus, što znači drugi Krist, a iz toga je proizašla ova legenda. Znači, i u bližoj prošlosti vidimo legendarne elemente u životopisima stvarnih, povijesnih ličnosti. (Primjer su i legende o Slavku i Mirku te Bošku Buhi koji je bacao granate brat – bratu 200-tinjak metara i to u ležećem položaju .) Dakle, ovo su pojedinosti za koje se ne treba hvatati. Nema smisla.
Justin mučenik. Ono što kaže Justin analogno je onom što kaže apostol Pavao u Djelima apostolskim (već navedeno u tekstu gore). To je dio inkulturacije kršćanstva u pogansko – helenistički svijet. Kako približiti kršćanstvo poganima? Isto kako je i Isus nama približio Oca – govorom u prispodobama, slikama koje su nama ljudima razumljive i koje smo već prije susretali u životu, prirodi.
Josip – prototip Isusa. Tipologija je jedan od modela tumačenja Biblije. Stari zavjet prototip je Novog zavjeta. Starozavjetne ličnosti, osim Josipa koji je prodan od braće, u tipološkom čitanju Biblije imaju upravo tu ulogu. To ne predstavlja problem.
Konstantin. Politika. Ako je kršćanstvo bilo politički prihvatljivo, zašto su onda bili progoni. Zašto to Zeitgeist ne spominje. Iako Konstantin ima velike zasluge za kršćanstvo, Nicejski sabor 325. godine mu je malo „srezao krila“ jer je želio pretvoriti kršćanstvo u stvar cara i politike. No nije baš tako išlo. Crkveni oci to nisu dopustili, ostali su vjerni Crkvi i Kristu.
„Mračni“ Srednji vijek. Inkvizicija. To je jedna od zanimljivijih tema. Ljudi se vole razbacivati frazom „mračni srednji vijek“ bez sagledavanja činjenica. Krenimo od političko-društvenog plana. Porezi su bili manji, jeftinije cestarine i mostarine, školstvo se više razvijalo nego danas. Što se tiče Crkve u Srednjem vijeku, ona je bila svjetla točka. Srednji vijek dao je najveće umove, mistike, razvija se školstvo (u Hrvatskoj se istakao A. Kažotić u 13.st. koji je otvorio katedralnu školu koju su mogli pohađati i siromasi), sveučilišta, znanost.
Inkvizicija. Trajala je od 13. do 18. stoljeća. Na Crkvu je spadao istražni postupak, je li se radi o herezi, a na državu je spadao kažnjenički postupak. Razlikujemo papinsku, rimsku i španjolsku inkviziciju. Na papinsku spada 1000 žrtava, a na španjolsku 350 000 spaljenih na lomači. Potrebno je shvatiti kontekst vremena. Kršćanstvo je bila državna religija. Napad na kršćanstvo bio je ujedno i napad na državu, a znamo kako država postupa sa onima koji ne dijele njihovo mišljenje. Da me ne shvatite krivo, ne opravdavam te čine. To je najveća degradacija ljudske osobe i slobode u povijesti, a Crkva je imala prste u tome. Iako je vjera u kršćanstvu oduvijek bila stvar slobode izbora, u ovom kontekstu bila je i stvar politike i zamućenih pogleda na vjeru. Kad netko predbacuje Crkvi inkviziciju, za koju se pokajala i javno ispričala, uvijek volim spomenuti Francusku revoluciju koja je u samo šest godina (1789. – 1795.) „pomela“ oko 2 000 000 ljudi, svojih sunarodnjaka u ime njihovog „boga“ – ljudskog RAZUMA, pod geslom jednakost, bratstvo, sloboda! Zanimljivo, tragično, tužno, a najžalosnije je upravo to što je francuska revolucija danas simbol slobode. Amen!
Odgovornost. Kršćanstvo upravo naglašava odgovornost za sve stvoreno. Ekologija svoje korijene vuče upravo iz kršćanstva. O odgovornosti za bližnjega da i ne govorim. Kad u knjizi Postanka Bog kaže ljudima da napuče zemlju i sebi je podlože ne znači da je izgaze, iscrpe, unište već da gospoduju. Gospodar brine za svoje imanje i povjereno mu blago.
Dijalog. Strah od debata. Ono što kaže Zeitgeist da se kršćani boje debata donekle je istinito, ali zbog čega? Normalno je da se bojiš debata kad ne vladaš područjem oko kojeg se vodi debata. Neznanje je najveći problem kršćana. Nepoznavanju kumuje nezainteresiranost. Koliko kršćana je pročitalo Bibliju? Koliko ih čita dokumente Crkve? Nažalost, mnogi kršćani ostaju na razini vjere „prve pričesti“ i tu leži problem. Teolozi i kršćani koji poznaju svoju vjeru ne boje se debata i konfrontacija sa onima koji je napadaju. U Svetom pismu nalazimo i zadatak svih kršćana. U 1 Pt 3, 1-15, apostol poziva da svaki mora dati „razlog nade koja je u njemu...“ Biti uvijek spreman na odgovor i dijalog. Naš je problem neznanje i zbog toga nas ovakvi Zeitgeistovi mogu izbaciti iz takta, produbiti sumnju i ostaviti nas praznima. Spomenuo bih još samo aferu La Sapienza gdje znanstvenici nisu htjeli primiti papu Benedikta. Tko tu nije bio spreman na debatu? Znali su oni dobro s kime bi imali posla. Ako niste znali, naš papa se razumije i u nuklearnu fiziku!
2. dio. Velike svjetske zavjere i laži. Ovaj drugi dio Zeitgeista je provjerljiviji, moguće ga je dokazati. Mogu reći da sam suglasan sa većinom toga što je prikazano u ovom dijelu. Činjenice se ne mogu zanijekati. Na takav stav potaknut sam događanjima u Lijepoj Našoj. Rat u kojem smo branili svoje domove žele proglasiti napadačkim i genocidnim, Haški zatvor i naši heroji u njemu. Sude nam jer se ne uklapamo u njihov svijet, jer u našem narodu još uvijek ima vjere koju žele izbrisati i proglasiti glupošću. Kad se odreknemo vjere, naslova „predziđe kršćanstva“, kršćanske tradicije na kojoj su naši oci stoljećima gradili hrvatsku kulturu i mentalitet, bez koje bi naš narod bio neprepoznatljiv, tada i ne zaslužujemo ništa drugo nego da propadnemo, da nas izbrišu sa lica zemlje. Sotona se boji Boga, izgubio je bitku pod križem, izgubit će i u Hrvatskoj, kako je rekao naš blaženik Alojzije Stepinac, a povijest se ponavlja!
Dosta o politici. Svi znamo kako funkcionira – tko jači, taj tlači! Suprotno od Države kakvu je predlagao Platon ili Augustin oplemenjenu sa kršćanskim elementima. Vratio bih se na prvi dio Zeitgeista gdje se žestoko napada religija. Zanimljivo je to što se općenito govori o religiji kao „opijumu naroda“ i najvećoj prijevari u povijesti, a obraća se samo kršćanstvu. Kršćanstvo je krivo za sve, a što je najgore, to je samo plagijat egipatskih mitova pomiješan sa skrivenim astrološkim porukama. Zeitgeist zamagljuje um i ne gleda na situaciju objektivno nego iz osobnih frustracija i ogorčenosti. Što je sa dobrim stvarima koje je donijelo kršćanstvo, revolucijom ljubavi koja je skrivena u Starom zavjetu, a otkivena u Novom. Revoluciju ljubavi nije donio Jimi Hendrix, John Lennon i hipijevski pokret. Bio je to Isus Krist, 2000 godina prije njih. Ovi gore navedeni su je samo iskrivili pod izlikom slobode koja je postala ropstvo. Čovjek je stvoren na sliku Božju, kao slobodno biće koje ima slobodu odabira, a Bog te neće satrti kamenom pločom dekaloga ako pogriješiš. Bog je milosrdni Otac, a to je nagašeno upravo u korizmi kada čovjek intenzivnije razmišlja o sebi i onome što ga udaljuje od Boga i njega samoga. Pročitajte proroka Hošeu, Jeremiju, Izaiju, Jonu ili bilo kojeg drugog proroka. Nije Bogu do smrti grešnikove nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!
3. dio. Čipovi. Treći dio Zeitgeista ima proročku notu i donekle je istinit. Masovni mediji (Internet, TV, novine, radio) djeluju na čovjekovu psihu. Stvara se „javno“ mišljenje koje ustvari nije javno, tj. slobodno već nametnuto i izmanipulirano. Čovjek postaje dio mase, a zakon mase nam je svima poznat. Kršćanstvo upravo poziva čovjeka da razmišlja kritički, da se postavi svakom ograničenju slobode i ljudskih prava. Kršćanstvo poziva vjernike da se ne suobličuje ovome svijetu. Tu je još jedna kontradiktornost Zeitgeista koji religiju, svjetske moćnike i mass medije stavlja na istu stanu protiv... čovjeka.
Što se tiče čipova koji bi se ugrađivali u ljude, vrlo je bliska budućnost. Sjetimo se Joulesa Vernea koji je u svojim SF romanima govorio o podmornicama i ostalim napravama koji su se ubrzo nakon toga i realizirale, a tada su izgledale smiješno i nedostižno.
Jedna vlada. Jedna vojska. Jedna banka. To nije ništa novo. Svi veliki osvajači imali su isti cilj – zagospodariti svijetom. Čovjek se od onda nije puno promijenio, samo što danas već neki imaju tu prednost, a to je najbogatija država na svijetu! Moć kvari ljude, kako kaže Zeitgeist. Mislite da su se Afganistan, Irak, Vijetnam, i ostali ratovi dogodili kako bi „Veliki dobročinitelji i zaštitnici mira i slobode“ spašavali potlačene narode. Toliko ćaknuti nismo. Prevlast nad svijetom se događa polako i učinkovito, ne toliko oružjem i atomskim bombama koliko kontrolom osjećaja i uma. Oružje je tu ukoliko bi se netko pobunio, iskočio iz mase. Osjećaji su danas najvažnije u čovjeku. Sve se bazira na osjećajima, koji su nestalni i prevrtljivi, a najlakše je njima kontrolirati i upravljati.
U cijelom govoru o čipu, najzanimljiviji je završetak, a kaže da je najžalosnije to da neće biti nametnut prisilom već će ga ljudi sami željeti. Primjer za takav način razmišljanja je i Big Brother gdje ljudi vole biti nadgledani od javnosti, a ta javnost je još jadnija. Čovjek se otuđuje od sebe samoga, analogno tome, udaljuje se i od Boga, Istine, slobode...
Zeitgeist djeluje zastrašujuće pesimistično, no na kraju ne daje prijedlog. Što nam je činiti? Čovjek ostaje prazan, prazniji no ikad. Poljuljano mu sve u što je do sad vjerovao. No zapita li se koji je smisao Zeitgeista? Koja mu je namjera? Istina će vas osloboditi! Osjećaš li se oslobođen od „svega“? Jesi li odahnuo nakon Zeitgeista i rekao:„konačno sam slobodan!“ – Ne bih rekao. Čovjek se ne može pomiriti da je „bačen“ u ovaj svijet da trpi, pati i da mu svi lažu o svemu. Ne! Čovjek je stvoren sa namjerom. Osjećamo li to? ili smo samo animal rationale, životinja s razumom.
Zeitgeist nas potiče da razmišljamo o svojoj vjeri, da preispitujemo koliko poznajemo Onoga kome smo povjerovali. To je vrlo pozitivno i poželjno (osim onog crtića na početku) koji je neprihvatljiv, ali i on nam može biti test koliko ljubimo svoje neprijatelje. Pitati se o vjeri, sumnjati u Boga uopće, postavljati si teodicejsko pitanje: zašto Bog dopušta zlo u svijetu, je normalna faza svakog religioznog života. Potrebno je posvijestiti si svoju ograničenost i malenost, kako kaže poznati filozof i znanstvenik Blaise Pascal: „čovjek je trska, ali trska koja misli!“
Moramo biti svjesni da se Božje postojanje ne može znanstveno dokazati, a ni zanijekati. Upravo zato je potrebna vjera. Kod dokaza vjera nije potrebna, 2+2=4, i to je tako vjerovali mi to ili ne. Vjera je pouzdanje, a iskustvo pouzdanja u neku osobu svi imamo. Uvijek postoji doza sumnje. Za vjeru je potreban skok u neistraženo, nepoznato. Jesmo li spremni na taj skok?
Ja i dalje, unatoč Zeitgeistovima, ostajem uz Krista, slab, grešan, jadan, ali i radostan i ljubljen, a vi...
fra Petar Horvat
petar.horvat@ofm.hrLast update : 25-02-2008 13:06
Prijava
FAQ
Pretraživač
