A da to povežemo sa osnivanjem Ministarstva obrane i prosvjedima Koreje da ih Japanci špijuniraju, te čak i optužbama da se spremaju za rat, koje su naravno bučno demantirane i odbačene kao provokacija zatupljenih komunjara?
Evo jedan članak iz Slobodne Dalmacije, komentar koji pokazuje vrlo mogući razvoj situacije:
Militarizacija Japana?
Duško ČIZMIĆ MAROVIĆ
Prvi put nakon 1945. Japan je dobio Ministarstvo obrane. Ovoj se vijesti u nas pridaje vrlo malo pažnje. A ne bi trebalo. S jedne strane, naime, rastuća moć Kine istura Japan kao zaštitnicu američkih interesa na zapadnom Pacifiku. S druge se nacionalizam ojačanog Japana prvi put i službeno budi nakon naoko dalekog poraza militarizma koji je koncem Drugog svjetskog rata skončao u najvećoj tragediji u ljudskoj povijesti — atomskim bombama na Hirošimu i Nagasagi, te gaženjem svetih japanskih tradicija za vrijeme američke prisilne uprave poraženim neprijateljem. Treba znati da se ni Kini ni Koreji Japan nikad nije službeno ispričao za sve japanske zločine tijekom II. svjetskog rata. A novi japanski premijer Shinzo Abe pripada znamenitoj dinastiji japanske militarističke desnice, od koje se nikad nije ogradio. Njegov je djed bio ministar u ratnom kabinetu koji je napao Pearl Harbor, ali nije osuđen, već je — zbog američke strategije da se u poslijeratnom Japanu sačuva i obnovi desnica — dva puta imenovan premijerom… Abe, do sada najmlađi japanski premijer, grmi protiv japanskog mazohizma prema vlastitoj povijesti sustavno umanjujući odgovornost svoje zemlje. Kao pragmatik, požurio je poboljšati odnose s Kinom i Korejom, da bi baš na dan njegova posjeta Seulu Sjeverna Koreja izvela nuklearni pokus, što ga je Abe iskoristio za obnovu ideje o nuklearnom odvraćanju.
Golema je većina Japanaca protiv nuklearnog naoružanja, no ideju podržava SAD. A Japan bi u par mjeseci mogao proizvesti Bombu: raspolaže s 50 tona plutonija i drugim vojnim proračunom po veličini na svijetu, odmah iza SAD-a… Japan je Aziji ono što je Njemačka Europi: sva duhovna postignuća Azije vrhune upravo u Japanu, i svaki bi otklon od pacifizma imao goleme posljedice za Daleki istok, glavno poprište borbe za budućnost ljudske civilizacije. No opasnost ima i puno doslovniju, manje duhovnu dimenziju: tko može garantirati da se japanski militarizam, probuđen uz pomoć SAD-a, neće — kao i u Iraku, Iranu i Afganistanu — okrenuti protiv Zapada?
|