Organski portal je napisao/la:
Strah je posljedica osjecaja odvojenosti od okoline. Dakle ega koji nam to omogucuje - da budemo odvojeni. Dakle kad covjek zivi unutar svoga ega, prirodno je da se boji jer tamo vani su nepoznate i strasne stvari koje mogu prekinuti ili ugroziti njegovu egzistenciju. A primaran vodic ega je odrzavanje egzistencije. Dakle kad nestane ega, dode osjecaj cijelovitosti i tu vise nema mjesta za strah.
Nikakav, a kamoli osjecaj straha za nase bliznje. Ovo nasi bliznji je cisti odraz ega. sta to znaci? Da ovi drugi nisu toliko bliski?
Na sustinskom nivou cijeli svemir je dio nas pa nema razloga da se bojimo ako se i bojimo za neke dijelove vise, za neke manje a za neke nikako. To je licemjerje ega.
Medutim u stanju cjelovitosti nema razloga za strah. Tu je i spoznaja o nasoj neunistivosti i povezanosti sa ostakom. Kao da se bojimo panicno nase desne ruke da ce nas zadaviti.
Ja bih još dodala na ovo...
Ego se gradi upravo zbog postojanja straha. Ego nastao zbog straha, da se moramo riješiti straha da bi se riješili ega. Pojam ega je nešto širi, ono o čemu mi ovdje zapravo raspravljamo je lažni ego i njegove obrane.
Osnovni strah je strah od smrti, svi ostali oblici straha su odraz i izvedenice iz tog primarnog. Strah od gladi, strah od pada i povreda, od neimaštine itd. Fobije su iracionalni strahovi koji su prenešeni vid nekog dubljeg kompleksa, na predmet ili pojavu koja nema direktne veze s time. Npr. Fobija od zatvorenog prostora, od kukaca, od visine itd.
Anksioznost je dugotrajno stanje plahosti, stalne strepnje, iako samoj osobi često sam razlog strepnje nije baš jasan.
Strah koji se javlja u konkretnoj opasnosti podiže aktivnost, motiviranost i djelotvornost, a akcija je izbor između dvije opcije: bori se i porazi protivnika ili bježi.
Panika je stanje prejakog straha koji blokira osobu i ometa djelotvornost akcije.
Zbog straha da neće dobiti ono što mu je nužno za preživljavanje, zbog neugodnih iskustava u slučajevima kad nije dobilo ono što mu je potrebno (hranu, toplinu, dodir, suhe pelene, zrak, i t.d.) malo dijete gradi mehanizme kojima nalazi načine kako će dobiti to što mu treba, kako će privući pažnju na sebe, jer je na osnovu iskustva spoznalo da to što mu treba ne dolazi samo od sebe. (Takvom djetetu je potreban dodatni napor da svoju majku dozove i dodatni trud da joj svojim jezikom objasni što bi ona sad njemu trebala pružiti, a baš joj se ne da sad da se diže i priprema bočicu ili bi pak mogla biti gruba ako je dijete ometa svojim potrebama …)
Ljubav je energija koja podržava život. U širem smislu, ljubav je toplina, svjetlost, voda, hrana, zrak, pozitivan odgovor na naše poruke u komunikaciji s drugima, pozitivna emocionalna podrška (poruka "važno mi je što postojiš, stalo mi je da tebi bude dobro") i onaj koji nam to pruža, pruža nam ljubav.
NEdostatak ljubavi (u širem smislu) izaziva strah. Neprisustvo ljubavi je strah.
Vratimo se na malo dijete i nastajanje ego obrana. Dakle, zbog frustracije, malo dijete nalazi načina kako da se obrani od tog neugodnog osjećaja. POčinje graditi čitav sustav kao će od okoline dobiti zadovoljenje svoje primarne potreba za ljubavlju, dakle, za preživljavanjem. Gradeći tako obrane od straha da neće preživjeti, oko tog primarnog straha gradi razne varijante na temu, koji naoko uopće ne izgledaju kao manifestacija straha, nego upravo suprotno. Tako se gradi maska, ljuštura, oklop, oko ranjivog dijela bića koje se bori za opstanak.
U taj oklop se ugrađuju razne (negativne) osobine ličnosti (obično ih smatramo manama), koje biće razvija da bi se održalo. N.pr. ponos, taština, častohleplje, požrtvovnost, pohlepa, bahatost, destruktivna agresivnost, sebičnost, škrtost, rasipništvo, hazarderstvo, ovisnost (o ljudima, stvarima, novcu, opijatima, alkoholu...) i t.d.
Te ego-obrane se po definiciji dijele na četiri osnovna tipa, pa prema tome, postoje četiri osnovna tipa karaktera i razne varijante i kombinacije tih osnovnih tipova.
Suština ego-obrana je obraniti ego i priskrbiti mu što mu treba. Devijacije budu to veće što su frustracije bile veće u rano doba života (ili u prošlim životima).
NPR.: česta ego-obrana je uloga žrtve. Takve osobe svojim govorom, postupcima, mimikom, govorom tijela, nastoje od drugi izazvati sažaljenje, i to sažaljenje za njih predstavlja energiju kojom hrane svoj ego, čime još više učvršćuju svoju ego-obranu. Nekad davno (možda kao bebe) pokušali su izazvati sažaljenje i to ime je pošlo od ruke, pa su dobili ono što su tražili. (Ili ih je netko naveo da tako nauče iznuđivati energiju, odgovornost nije samo njihova). Nakon svega par uspješnih pokušaja, ta im je uloga postala osnovni način funkcioniranja. Osnovna energija kojom se hrane postala je osjećaj sažaljenja kojeg izazivaju u drugima, jer su taj osjećaj poistovjetili s ljubavi. Oni po navici izazivaju sažaljenje i kad im ništa konkretno ne treba, sam osjećaj im je dovoljan.
U podlozi te ego-obrane je strah da neće dobiti ono što im treba i što zaslužuju, jer vjeruju da nisu za to sposobni ili zaslužni. Dobit će samo ako se prave da su jadni, i da nisu nisu nimalo opasni. Također, ta uloga u sebi skriva i mržnju prema onome pred kim se uloga igra. "Ja sam jada, ne boj se, neću ti ništa (iako bih to htio, ali te se bojim više nego ti mene)
Da bi osoba izašla iz svoje ego-obrane, prvo je mora prepoznati, a zatim suočiti se sa strahom koji je podloga te ego-obrane.
I dalje..osjećaj straha i brige za naše bližnje uopće nije odraz naše ljubavi prema njima. Naprotiv, pokazuje da su tu prikriveni osjećaji sasvim suprotne prirode od ljubavi. U pitanju je potreba za kontrolom, a kontrola nije odraz ljubavi. Kontroliranjem drugog bića mi ne podržavamo njegovo postojanje, nego mu nastojimo nametnuti svoje postojanje kroz nametanje svojih principa postojanja (života). Nametanjem svojih principa, negiramo njegove. Negiranjem njegovih principa, negiramo njegovo postojanje. Podržavanje postojanja=ljubav, negiranje postojanja=mržnja (ubilački nagon se jako često manifestira kao "ubiti u pojam". Ta vrst ubojstva viđa se svakodnevno, svugdje, i provodi se nekažnjeno)
>Astrolanout,
ne bih se složila s tvojom tvrdnjom da strah nestane kad se na njega ne obaziremo. Sa strahom se treba suočiti, oči u oči. Prepoznati ga, skinuti mu maske, zagrepsti duboko, dok se ne dođe do njegovog najdubljeg korijena. To je dugotrajan posao, u početku pomalo neugodan dok se prve ego-obrane i oklopi ne skinu, a kasnije ide lakše. Radi se na raznim razinama, kao glavica luka, kad oljuštiš jedan sloj, pokaže se dublji. Ako hoćeš do kraja riješiti strah, možda će, između ostalog, trebati zagrepsti i u prošle živote.
Pozdrav.