Ono što Grci i Gnostici nazivaju "Demijurg-om" je jedna univerzalna inteligencija koja kroji naš svijet. Smatra se da Demijurg pretvara apstraktne metafizičke arhetipe (više misli/ideje) u fizičke pojavne oblike, slično kao što vaš internet-pregledač (‘browser’, prim. prev.) pretvara izvorni kod (‘source code’, prim. prev.) u sliku neke web-stranice na vašem monitoru. Isto kao što ‘browser’ poslušno prikazuje ono što mu je zadano, Demijurg projicira, oblikuje i održava fizikalnost u skladu s arhetipskim mislima kojim ga snabdijeva Stvoritelj.
Kad prestanemo poklanjati pažnju nečemu što ima fizičku prirodu, ono ne prestaje da egzistira. Dakle, tu mora da imamo na djelu i nešto drugo osim naše vlastite svijesti, nešto što je uvijek tu, nešto što samo po sebi proizvodi i održava fizikalnost. To bi bio Demijurg.
Zašto da ne pridamo tu ulogu Beskonačnom Stvoritelju i tako odbacimo ovaj dodatni pojam Demijurga? Zato, kao što ćete vidjeti, karakteristike Demijurga ukazuju na jednu vještačku inteligenciju koja je više slijepa, nego što bi ona bila neko beskrajno i samosvjesno biće. Odatle, njeno ponašanje nije toliko karakteristično za Stvoritelja koliko je svojstveno njoj samoj.
Ovisno od izvora, pojmovi "Nous" i "Logos" koriste se nezavisno ili se međusobno miješaju s pojmom "Demijurg." Ponekad se pojam Nous poistovjećuje s pojmom Logos, dok se opet pojam Logos poredi s pojmom Demijurg, a u nekim slučajevima se pojam Logos koristi umjesto pojma Demijurg, dok se opet u drugim slučajevima svi oni tretiraju kao zasebni koncepti koji se jedan prema drugom odnose na neki poseban način. Platon je gledao na Demijurga kao na nešto suštinski dobro, dok su ga gnostici smatrali prirodno zlim. U međuvremenu, apostol Jovan je izjednačavao Logos sa Hristom1
Tako, ovdje imamo jednu prilično komplikovanu situaciju. Tradicionalni pogledi se međusobno ne slažu jedni s drugima, ni prema definicijama, niti prema terminologiji. Iz toga je proistekla jedna zabuna, tako da ćemo ovdje pokušati da rasčistimo te stvari. Proučavajući sve ono što je rečeno u vezi s ovim pojmovima, postaje nam jasno to da svaki od njih ima jednu grupu značenja koja mu se stalno pridaju.

U hermetičkom smislu, ovi koncepti imaju svoje univerzalne i personalne izražaje. Na univerzalnom nivou, Nous je duh Kreacije, Logos je um Kreacije a Demijurg je duša kreacije, dok je sam univerzum - tijelo Kreacije. Na ličnom nivou, Nous je naš duh, Logos je naš um (tačnije rečeno, naš viši um), a Demijurg je naša duša. Mi smo ogledala Kreacije; kako gore, tako dole.
U ovom članku, koncentrisaćemo se prvenstveno na Demijurga s obzirom da on predstavlja podlogu koja prožima, proizvodi, oblikuje i na kraju kontroliše fizičku realnost. On je odatle primarna ili presjedavajuća sila nad našim vidljivim svijetom.

Najlakši način da razumijemo Demijurga je da na njega gledamo kao na Dušu Svijeta.
Tradicija kaže da je Demijurg sazdan od duše. On je sagrađen od iste supstance kao i naša vlastita duša, osim što on funkcioniše u smislu duše ovog univerzuma kao jedne cjeline. Ili suprotno, naše vlastite duše su mikrokosmički djelići Demijurga, upravo isto kao što je kap vode jedan mikrokosmički djelić “vode” uopšte.
Duša je jedan ‘vezivni medijum’ koji se nalazi izmedju duha i tijela. Ona se prostire kao jedan sloj između duha i tijela što njima omogućava da utiču jedno na drugo. U drugom slučaju, razmak između ne-fizičkog i fizičkog bio bi prevelik. Duh je jezgro individualnosti, slobodne volje i jedne duboke samo-svjesnosti. Bez duha, čovjek nije ništa drugo do jedan automat ili robot programiran od strane vanjskih uticaja iz svijeta.

Duša, koja se razlikuje od duha, ima dva primarna sloja: astralni i eterički. Njena astralna komponenta ili astralno tijelo, predstavlja sjedište trenutnih emocionalnih impresija, subjektivnih predodžbi, strasti i snage volje. Bez astralnog tijela, čovjek bi bio slab i pasivan kao biljka zbog nedostatka unutrašnjih impresija, emocija i volje.

Demijurg je sagrađen od duše. Istovremeno, Demijurgu nedostaje duh, što znači da on sam nema jedno jezgro istinskog čuvstva, niti stvarnu samo-svjesnost. Sve što on ima su žudnje, nagoni i impulsi koji imaju tendenciju da se ponavljaju, pretvaraju u šablone, da imaju svoj ritam, zakone i poredak. Odatle, on predstavlja jednu slijepu, vještačku inteligenciju koja ne može drugačije, do da dejstvuje u skladu s uticajima iz njegove sadržine. A to ujedno predstavlja i stvarnu definiciju univerzalnog Demijurga. To je stvarno Duša Svijeta.

Drugi način na kojeg možemo posmatrati Demijurga je da gledamo na njega kao na jedan Misaoni-oblik Svijeta.

Misaone-forme ili misaoni-oblici su privremeni ne-fizički entiteti koji su stvoreni uz pomoć misli i emocija. Oni postoje oko nas na eteričkoj ravni realnosti i prožeti su astralnim energijama u skladu s emocijama koje se nalaze u njima. U ezoteričkoj terminologiji oni su poznati i kao tulpe, egregori ili larve.
S obzirom da su misaone-forme sačinjene od astralnih i eteričkih energija, isto kao što je i sama duša, oni su isti po svojoj suštini. Duša je misaona-forma proizvedena od strane duha neposredno prije rođenja, zbog toga da bi se on preko nje mogao spojiti sa tijelom. Ili drugačije rečeno, obična misaona-forma podrazumijeva jednu privremenu, slobodno-lebdeću dušu kojoj nedostaju tijelo i duh.

Slično tome, univerzalni Demijurg je jedna "Duša Svijeta", stvorena od strane Stvoritelja prije samog postanka fizičkog univerzuma da bi se on mogao projicirati, oblikovati i funkcionisati. Ili drugačije rečeno, normalne misaone-forme su slobodno-lebdeći provizorni aspekti Demijurga.
Duša, Demijurg i misaone-forme su svi u osnovi sačinjeni od astralnih i eteričkih komponenti, te odatle dijele zajedničku osnovu. Svako od njih je jedan poseban primjer definicije onog drugog, kao zasebnog pojma

Misaona-forma se može entitizirati na dva načina:
Ličnost joj može dati osoba koja ju je stvorila.

Njen ‘output’ postaje njen vlastiti ‘input’, jer kad ona počne da utiče na svijet, svaka reakcija s njegove strane na njene uticaje, ojačavaće njenu egzistenciju.
Trebamo imati na umu to da petlje povratne sprege, ojačavanje i kondicioniranje daju misaonoj formi jedan ego samo u njenom vanjskom izražavanju; zato što misaonim-formama nedostaje duh, u njima ne postoji ništa što je istinski samo-svjesno i što bi tako bilo u stanju da posmatra svoje vlastite misaone procese, da zamišlja ili fantazira; i tako misaone-forme ne mogu aktivno da proizvode druge misaone-forme. Ovo proizvođenje misaonih formi je jedna reflekcija Stvoritelja koji proizvodi Demijurga, što je u suštini jedan akt Nousa a same misaone-forme su bez Nousa/Duha.

Krajnja svrha svih demijurga, svih duša, svih misaonih-formi koje dejstvuju u visini fizičke sredine je da postignu fizičko otjelotvorenje ne-fizičkih arhetipova ili "Ideja", kako ih je Platon nazivao, da uklapaju materiju i energiju u skladu s Idejom koja ih je rodila. Oni su orjentisani ka cilju. Na primjer, vaša duša vam obezbjeđuje impulse koji vam pomažu da ostvarite u svom životu ono zbog čega ste došli ovamo; do kraja vašeg života, ako sve ide u redu, imaćete fizički manifestovano ono što je prije vaše inkarnacije bilo samo jedna obična ideja. Tako, Demijurg oblikuje univerzum u skladu s onim arhetipima na kojima je zasnovan što ima jedan veliki odraz na našu budućnost zato što to određuje u kom pravcu će se ovaj naš svijet usmjeravati.

Da rezimiramo, misaone-forme se entitiziraju kroz ponavljano pojačavanje i kondicioniranje, bilo da se radi o kondicioniranju kroz interakciju sa svijetom, ili o namijernom kondicioniranju od strane njihovih stvoritelja. Što one više rastu, utoliko kompleksniju i raznovrsniju materijalnu i energetsku građu one mogu steći

Te duše i dinamika misaonih-formi, podjednako su aktivni i na makrokosmičkom nivou. Kao sto je već pomenuto, Demijurg se spaja s fizičkim univerzumom slično kao što se duša spaja s tijelom, formirajući ga i oblikujući ga4.

Međutim, isto kao što tijelo može uticati na dušu, tako može i svijet uticati na Demijurga. U načine na koje se može uticati na Demijurga spadaju okultni rituali, hiper-dimenzionalne tehnologije i otpuštanje kondicionirane energije duše i misaonih-formi u eteričnu sredinu, što je slično ubrizgavanju droga u Demijurgov krvotok. Okultne i hiper-dimenzionalne metode biće diskutovane u drugom članku.

Za sada, bitno znati to da svjetovne sile mogu uticati na Demijurga uglavnom preko infuzije energije i programiranja. Kao odgovor na to, Demijurg može steći jedan produžetak ega koji će odgovarati prirodi tih uticaja. Taj produžetak će biti nešto kao "Ego Svijeta." Jedan dio Demijurga postaje entitiziran, isto kao što bazične eterične i astralne energije mogu postati entitizirane kad se oblikuju i programiraju preko ponavljanja misli i emocija.

S obzirom da astralne i eteričke energije mogu varirati u njihovom polaritetu izražavanja od pozitivnih do negativnih, tako i Demijurgov vlastiti astralni i eterički sklop može da se prostire od onog što je više pozitivno, do onog što je više negativno. Njegova eterička komponenta pozitivno se izražava kao zdravlje, red, harmonija, ritam, struktura i životna-sila. Kada je negativna, ona se izražava kao stagnacija, raspadanje, remećenje, prigušivanje, kvarenje i oboljenje. Astralni aspekt, koji je sjedište strasti i nagona, izražava se pozitivno kao jedan afinitet za susjećanje, milosrđe, radost, ljepotu, plemenita djela i uzvišene misli. U svom negativnom izražaju, on može navoditi na ludilo, sadizam i demonske aktivnosti.

Duša, misaone-forme i Demijurg, sazdani od eteričkih i astralnih energija, mogu odatle biti životno-pozitivni ili životno-negativni u svom izražavanju što se nadalje pojačava vrstom programiranja koje entitizirano 'sebstvo' prima. To programiranje se može odigravati jednim prirodnim putem, tako što će entitizirani Demijurg učiti kako da bolje zadovolji svoje nagone, ili namijerno uz pomoć okultnih tehnologija koje se priključuju na Demijurga kao što bi neki kompjuterski terminal iz daljine pozivao glavni kompjuterski sistem.
Ego Svijeta nije jedini produžetak Demijurga. Isto kao što duh utiče na dušu kako bi stvorio božanski um, tako i Nous utiče na Demijurga. Dio Demijurga koji je izvučen od strane Nous-a, je Logos. Ili, na drugi način rečeno, postoji jedan dio Duše Svijeta koji, pod uticajem beskrajnog Stvoritelja, postaje jedan viši um/intelekt/ličnost Stvoritelja.
Logos je povezan sa univerzalnom božanskom ličnošću i univerzalnim višim razumom. To je "Super Ego Svijeta" i "Viši Intelekt Svijeta", za razliku od Demijurga koji je samo "Ego Svijeta" ili "Niži Intelekt Svijeta".
Ova podjela unutar naše vlastite psihe na: duh, super ego (viši ego), dušu, niži ego i tijelo, predstavlja samo jedan mikrokosmički odraz makrokosmosa, kojeg čine: Nous, Logos, Demijurg, Ego Svijeta, i svijet. Kako gore, tako dole.

Logos ili duh-entitiziran, kao dio univerzalnog Demijurga, predstavlja makrokosmičku analogiju našeg vlastitog višeg intelekta, božanske ličnosti ili - super ega. Svjetovno-entitizirani dio univerzalnog Demijurga odgovara našem nižem intelektu, ljudskoj ličnosti ili egu. Prvi predstavlja lice duha, a drugi anti-duh. Jedan od njih je bio identifikovan od strane gnostika kao Hrist, a drugi kao Jehova. Jedan od njih pokušava da produhovljava, harmonizira i uvodi ravnotežu u skadu s božanskim razumom, dok drugi pokušava da kristalizira, učvršćava i kodira, u skladu sa jednim slijepim rezonovanjem i predatorskim impulsima. Jedan od njih je sila mudrosti, razumijevanja i gnoze, dok je drugi sila slijepe poslušnosti, informacije, predatorstva i kalkulacije.

U svom čistom i orginalnom obliku, univerzalni Demijurg je bio jedna misaona-forma proizvedena od strane Boga. Njegova programirana funkcija je bila da kroji fizički univerzum u skladu s božanskim mislima i energijama koje ga animiraju. Njegova entitizacija je bila ona od super ega, Logosa. Njegova astralna energija je bila ona od ljubavi dok je njegova eterična energija imala jednu potencijalno vitalnu funkciju.

Idealno, svi aspekti Stvoritelja obavljaju pravilno svoje funkcije i poslove. Harmonija postoji kada se niže pokorava višem. Neravnoteža nastaje kada niže potkopava više. Univerzum je u harmoniji kada Nous inspiriše arhetipne modele koje uspostavlja Logos, i koji se onda pravilno i poslušno sprovode od strane Demijurga prilikom njegovog formiranja fizičkog svijeta.
Slično tome, jedna individua je u harmoniji kad njen duh (lični Nous) inspiriše sadržaj njenog višeg uma (lični Logos), što se onda poslušno i pravilno sprovodi u djelo od strane njene duše ili podsvijesti (lični Demijurg), prilikom oblikovanja unutrašnjeg i vanjskog svijeta te individue.
Jedna individua je u harmoniji sa univerzumom kad se njena tri glavna metafizička aspekta (duh, um i duša) harmoniziraju sa tri odgovarajuća univerzalna aspekta. Duh se može harmonizirati sa Stvoriteljem kroz duhovno posvećivanje. Um se može harmonizirati sa Logosom uz pomoć učenja, odnosno, sticanja znanja i mudrosti. A univerzalni Demijurg se može harmonizirati sa podsviješću kroz stvaranje lične realnosti. Kad niže potpuno sluša više i lični aspekti se potpuno harmoniziraju sa univerzalnim, onda čovjek dostiže transcedenciju. To je krajnji cilj.

Postoji samo jedan problem. Kao što je već pomenuto, duša je podložna kvarenju (‘korupciji’, prim. prev.) a misaone-forme mogu postati entitizirane i nabijene negativnim astralnim tendencijama. Uprkos tome što je Demijurg prirodno neutralan ili čak dobroćudan u svojoj orginalnoj verziji, i on je slično podložan manipulaciji, te on tako može postati i negativno entitiziran. Kao što je prethodno pomenuto, takve entitizirane misaone-forme imaju jedan instikt za samo-održavanje, tako da će svjetovno personifikovan Demijurg činiti sve ono što ga može održati kultivišući više onih negativnih energija koje ga pothranjuju.

Naša realnost matriksa nije prirodno zloćudna, to je jednostavno životna sredina u kojoj smo mi uronjeni. Kao što majka pruža matericu koja sadrži jedan hranljivi matriks i sile koje su potrebne za pretvaranje genetičkog potencijala u živo biće, univerzalni Demijurg obezbjeđuje fizikalnost kao jednu "matriks-realnost" koja je orginalno namijenjena za odgoj naše duhovnosti i evoluciju, bar na jedan dosta direktniji način nego što je to sada. Korijen od riječi ‘matriks’ je ‘materija’ (lat. ‘mater’), što na latinskom jeziku znači ‘majka’. Međutim, iskvaren i personifikovan Demijurg je sličan jednoj psihopatskoj ili narcisoidnoj majci koja se parazitski hrani svojim potomstvom, idući toliko daleko da koristi svoju matericu kao jednu energetsku farmu, umjesto kao inkubator za inkarnaciju duha. Ona više nije jedan matriks za rast i razvoj, nego je ona, u stvari, postala - Kontrolni Sistem Matriksa.
Tako, izvitopereni Demijurg, personifikovan, funkcioniše kao jedan univerzalni parazit: tiranski, demonski i slijepo navođen negativnim instiktima. On će pokušavati da određuje kurs univerzuma ka onim pravcima koji će podrazumijevati više negativnosti, podijela, opresije i svega ostalog čime se on hrani. To nije ništa drugo do jedan Protivnik (ili Suparnik; eng. Adversary, hrišćanski i gnostički pojam za jednu podmuklu, stratešku i neprijateljsku inteligenciju koja iskrivljava, ometa ili sprečava duhovne uticaje koji stižu od strane Stvoritelja; prim.prev.).5

A to je ono u čemu su gnostici bili u pravu dok je Platon bio izvan dodira s vremenom; Demijurg nije više jedan poslušni kovač koji kuje univerzum na osnovu onih nacrta koje je pripremio Logos u harmoniji sa Nous-om; nego je došlo do toga da se on na nekoj tački izvitoperio i potčinio anti-duhovnim silama demonske vrste. "Ego Svijeta" je jedan uljez koji igra ulogu Suparnika u odnosu na Logos. To ne važi samo za univerzalni nivo, nego i lični. Naša niža ličnost, ovakva kakva ona trenutno jeste, nalazi se u neprijateljskom odnosu prema božanskoj ličnosti.

Gledajući iz linearne vremenske perspektive, Zlatno Doba je postojalo nekada davno, sve dok se nije formirao Ego Svijeta i počeo kao takav da dominira. Na toj tački, svijet je zapao u tamu i počeo je da se kvari. Međutim, s tačke gledišta ne-linearnog vremena, oba izraza Demijurga ko-egzistiraju vječno zaključani u jednoj bitci koja se odvija unaprijed i unatrag kroz vrijeme i prostor.
Za sada, vlada jedna neravnoteža. Previše je ljudi na ovom svijetu koji su slijepi i gluvi za uticaje duha. Nadalje, oni hrane i brane egotističke, primalne i iracionalne impulse koji proističu iz negativnih programa i energija koje su zastupljene u njihovoj podsvijesti. Niže podriva više. To nisu nikakvi izolovani slučajevi; to je jedna epidemija

Uz pomoć opservacije može se jasno vidjeti to da smo mi rođeni s određenim genetskim manama, kao što smo npr. hendikepirani time što ne možemo koristiti maksimalan kapacitet našeg mozga i što smo ograničeni s jednom percepcijom koja je bazirana na samo pet čula. Takođe je jasno i to da je svijet u koji dolazimo antagonističan prema duhu. Tako, sama priroda i sistem odgoja, nalaze se u suprotnosti sa duhom od samog početka a samo uz pomoć jedne velike božanske podrške i duhovne snage, moguće je za jednu individuu da savlada materijalni determinizam i da koristi prepreke kao stepenice ka svom duhovnom buđenju. Takvi slučajevi su rijetki i čini se da su ljudi generalno shrvani, deformisani i više liče na neko kamenje, kao što se to može i očekivati kod slučajeva gdje duh ne pruža nikakvu protivtežu prirodi i sistemu odgoja.

Interesantno je i to što su Gnostici gledali na Demiurga ne samo kao na jednog krojača ovog svijeta, nego i kao na stvoritelja ljudske rase. Slično tome, neke današnje misaone škole takođe gledaju na negativne hiper-dimenzionalne entitete kao na naše genetičke stvoritelje i stalne vremensko-prostorne manipulatore.6 Generalni zaključak je da ovdje jasno postoji jedna vanjska zloćudna varijabila koja se miješa u ljudsku jednačinu, što nadalje sugeriše to da zlo nije uvijek posljedica ljudskog propadanja, nego je ljudsko propadanje često posljedica zla.
Lični Demijurg je iskvaren kod previše ljudi i on ih je izolovao od Nous-a. Međutim, to se istovremeno odražava i na jednu univerzalniju manifestaciju istog. Čini se da se ovaj naš svijet nalazi u čeličnom zagrljaju jednog entitiziranog Demijurga koji ima jak instikt samo-očuvanja koji je orjentisan ka nadzoru. On modelira našu realnost i pristrasno bira one vjerovatnoće ili varijante događaja koje su u suprotnosti sa božanskim planom kojeg je dizajnirao univerzalni Logos. To je jedan matriks u kome su stvari krenule naopako ili misaona-forma univerzuma koja je postala parazit. Kako je do toga moglo uopšte doći, to će biti tema drugog članka.

Ovo poređenje između duše i Demijurga ne podrazumijeva da ljudska duša proizvodi ili projicira ljudsko tijelo, niti znači da univerzalni Demijurg samo oblikuje fizičku realnost. Prije će biti da je tijelo proizvedeno od strane univerzalnog Demijurga zato što se tu radi o jednom sklopu fizičke materije i energije koja je izvučena iz životne sredine.

Protivnik ili Suparnik ("Adversary", prim. prev.) je hrišćanski i gnostički pojam. On implicira jednu podmuklu, stratešku i protivničku inteligenciju kao neki igrač kojeg jedino što interesuje, to je pobjeda. Ta inteligencija predstavlja prepreku duhovnim uticajima Stvoritelja (kroz Logos). Trebamo imati na umu to da su misaone-forme orjentisanje jedino ka ispunjenju cilja; one su začete uz pomoć arhetipova ("Ideja") i imaju jedan astralni nagon da ih sprovedu u stvarnost. "Adversary" je produžetak ega univerzalnog Demijurga. Znamo unutar našeg vlastitog uma da je jedan nedisciplinovan ego neprijateljski orjentisan ka našem duhovnom dobrostanju. On je sebičan i orjentisan ka tijelu ("body-centričan"), isto kao što je Ego Svijeta sebičan i "matriks-centričan". U jednom drugom članku na temu vremenskih ratova, biće pojašnjeno to kako ž, it will be made clear how this goal-driven aspect of the Adversary, and of the Logos/Christ as well, predstavljaju produkte samo-pojačavajućih, privremenih petlji povratne sprege, između alternativnih budućnosti i alternativnih prošlosti, koje se međusobno takmiče u tome koja će budućnost/prošlost biti "urezana u kamenu". 　

U suštini, ovi poslednji su samo Arhoni iz gnostičkog žargona, a ne sam Demijurg, iako oni obožavaju Demijurga jer su preko njega stekli sposobnost da manipulišu vremenske linije, mijenjaju svijet i dominiraju nad njihovim porobljenim subjektima. U Kasiopejskim transkriptama, Demijurg je nazvan "Ormethion" i identifikovan je sa fizičkim univerzumom u panteističkom smislu, a takođe je pomenuto i to da on predstavlja božanstvo za Reptilijanske vanzemaljce. Njegov korijen, "orm" dolazi i grčkog "hormes", što je prema theoi.com, "bio duh (daimon) impulsa i truda (da se uradi stvar), nagona, žudnje, kretanja i akcije." Sada vidimo kako se ovo slaže s pojmom demi-"urge" (eng: urge - nagon; odatle - "demi-nagon", prim. prev.). Taj pojam se takođe odnosi i na jedan "hormon" što predstavlja primarnu biološku aveniju preko koje je duh neprestano potčinjen tijelu. Mi se nalazimu u čeličnom zagrljaju tih takozvanih Arkona, ili vanzemaljca od koji neki liče na ljude dok drugi ne, za koja naša planeta ne predstavlja ništa drugo do jednu farmu goveda, gdje smo mi proizvodi njihove genetičke manipulacije, rođenu u jednom svijetu čija se istorija mijenja zbog njihove manipulacije vremenskih linija, a uz pomoć otmica, oni nas markiraju, nadziru i programiraju. Ukoliko ne bi postojala jedna božanska strana koja bi pružala jednu protiv-težu svemu tome, onda bi to za nas bila propast. Međutim, na sreću, budućnost je još uvijek u zraku i tako se upravo vodi jedna velika bitka čiji ćemo dramatični vrhunac imati priliku uskoro da vidimo.　

David Icke iz knjige Fantomski Ja
http://www.4dportal.com/hr/alternativno ... i-kult-ega

Demijurg oblikuje nebeski svijet kopiran iz fraktalnih uzoraka vječnih eona, pleromičkih bogova koji obitavaju u galaktičkom središtu. Njegove tvorevine su nebeski kič, poput lažne talijanske vile mafijaškog dona, upotpunjene militantnim anđelima koji čuvaju svaki portal.
Gnostici su vjerovali da materijalni svijet (simulacija) jest djelo Demijurga, a ne nekog transcendentnog 'boga' ili Beskrajne svjesnosti koje smo svi mi izraz. Smatrali su da su ljudi bili iskre ili kapi istog 'boga', ali su bili uhvaćeni u stupicu iluzije tjelesnosti. Kazali su da je 'istočni grijeh' ('čovjekov pad') bio pad u materiju (stanje niske frekvencije). Gnostici su vjerovali da je 'grijeh' uzrokovan neznanjem o našoj istinskoj prirodi. Ovo se poklapa 100% s mojim tekstovima, a 'pad' je bio trenutak kad je bila pokrenuta simulacija kako bi se ljudska percepcija namamila u stanja niske frekvencije. Spisi iz Nag Hammadija opisuju kako su Demijurg/Arkoni stvorili našu 'fizičku' stvarnost, napravivši 'lošu kopiju' svijeta kojeg su ljudi poznavali ranije. Viđao sam da se 'fizički' svijet opisuje kao 'zemaljska razina', što je i prikladno, s obzirom da riječ 'razina' (engl. plane) potječe od grčkog izraza u značenju 'greška' ili 'zastranjenje'. Gnostički tekstovi opisuju Demijurga kao 'grešku'.
Sebesvjesni virus Demijurga/Arkona napravio je iskrivljenu, lošu kopiju (recimo, verziju niske rezolucije) onoga što je postojalo prije i postoji još uvijek drugdje, u mnogo višim frekvencijama. Smiješno? Nemoguće? Pravljenje kopija je ono što čine čak i osnovni tehnološki virusi. Oni su „dio koda sposobnog da kopira sebe, s obično štetnim posljedicama kao što su narušavanje sustava ili uništavanje podataka”. Arkonski virus je više od pukog kompjuterskog virusa, to je sebesvjesni virus, a samim time je sposoban za daleko više toga. Demijurg/Arkoni nisu mogli stvoriti novu simulaciju 'od nule' jer nemaju ennoiju ili kreativnu imaginaciju te djeluju kao krivotvoritelj koji radi nezakonite kopije kompjuterskih igrica. Sami ne mogu napraviti igricu, ali mogu napraviti kopiju. Naša 'stvarnost' je skinuta kopija naše izvorne stvarnosti. Obje su iluzije u smislu 'fizičke forme', ali proizlaze iz prilično različitih namjera. Jest da je to bila loša kopija, ali loša kopija nečega isprva predivnog. Zemlja visoke frekvencije je mjesto ljubavi, sklada i visoke, proširene svjesnosti (odatle i legende o 'zlatnom dobu'), a sve odonda su Demijurg/Arkoni vršili manipulacije kako bi iskrivili pa izobličili tu lošu kopiju, unijevši svoju vlastitu ugrađenu distorziju da bi je, drugim riječima, još više preplavili svojim virusom. Naša verzija Zemlje vrlo je slična u mnogo čemu visokofrekvencijskoj Zemlji od koje je kopija načinjena, ali i jako različita kad se radi o iskustvu. Niskofrekvencijska Zemlja je razina arkonskog virusa i sve više predstavlja arkonske karakterne crte opisane izrazima kao što su: psihopatski, bez empatije, grizodušja ili stida, paraziti i patološki lažljivci (obmanjivači).
Životnost, vibrantnost i ljepota prvotne Zemlje sustavno se uništavaju kako bi odgovarali arkonskoj inverziji: smrti, uništenju i ružnoći. Kompjuterskim jezikom rečeno, oni su 'narušili sustav' te uništili ili blokirali podatke. 'Fizički' svjetovi ili simulacije različiti su informacijski uzorci i izvori. Razlika između prvotne Zemlje i loše kopije Zemlje samo su informacije koje dekodira promatrač. Loša kopija ima mnogo nižu frekvenciju, a genetska manipulacija kompjutera ljudskog tijela trebala je ugoditi uzurpirano čovječanstvo s frekvencijom te informacijskim izvorom loše kopije. To je bio 'čovjekov pad'. Znam da ovo može zvučati suludo Fantomskom ja kada to čuje prvi put, ali sve je to savršeno moguće promatra li se iz vizure stvarnosti kakva ona doista jest. O kojem god svijetu oblika govorili, to je simulacija u najširem smislu – interaktivna 'kompjuterska igrica' virtualne stvarnosti u kojoj igrica utječe na igrače, a igrači utječu na igricu.
U citatu Johna Lasha baziranom na gnostičkim spisima rečeno je: 'Demijurg oblikuje nebeski svijet kopiran od fraktalnih uzoraka...' Stoga je veoma važno napomenuti da fraktalnih uzoraka ima posvuda u prirodi (simulaciji) i da slijede princip holograma, 'kako gore, tako dolje'. Jedno objašnjenje na Fractalfoundation.org kaže: '[F]raktal je beskonačni uzorak ... beskrajno kompleksan [i] sebi sličan u različitim razmjerima ... [fraktali] se stvaraju stalnim ponavljanjem nekog jednostavnog procesa u kontinuiranoj petlji povratne sprege.' Stabla su 'sebi-slični' fraktalni uzorci utoliko što manje grane poprimaju isti oblik kao i one veće, a fraktale također mogu generirati kompjuteri. Naša simulirana stvarnost se temelji na fraktalnim uzorcima distribucije informacija.
To je svijet ('pakao') Demijurga/Arkona baziran na biološkoj smrti, a ne na biološkom životu. Njihov je plan da ista takva bude i loša kopija Zemlje. Što bolje budu stopili frekvencije arkonskog svijeta sa svojom lažnom simulacijom, to će imati više kontrole nad ljudima dok 'čovjekov pad' pada još niže, a arkonski svijet postaje naš. Biblijski Sotona je gnostički Demijurg ili gospodina Arkon. Ma koliko to bilo kontroverzno, gnjevni, nemilosrdni i krvožedni bog iz Starog zavjeta još je jedna verzija Demijurga/gospodina Arkona, zbog čega se i naziva 'Gospodin'. 'Njegove' su riječi citirane na samom početku Knjige Postanka: 'Neka bude svjetlost!' Ja tvrdim da priča iz Knjige Postanka o 'stvaranju svijeta' ustvari simbolizira stvaranje Matriksa, gdje je 'svjetlo' glavna zvijezda predstave.
Kršćanski 'Bog' je Demijurg/Saturn, a kršćanski Vrag ili Sotona je Demijurg/Saturn. Savršene li podvale: štujete me i dajete mi svoju energiju i odanost koje god božanstvo odabrali. Vi štujete Boga Svjetla? Taj sam. Boga Tame? Opet sam taj. Ista priča odvija se u svim većim religijama. Energija teče u smjeru kuda usmjerimo pozornost, a vjersko štovanje ekstremni je oblik pozornosti. To znači da usredotočenost bilo na kršćanskog Boga ili na kršćanskog Vraga stvara energetsku vezu s frekvencijom istog božanstva – gnostičkog Demijurga/Saturna. Oni se mogu kombinirati jer Saturn je zaražen i pod kontrolom virusa Demijurga, kao što kompjuter može biti napadnut i preusmjeren sa svoje prvotne svrhe i načina rada kako bi postao definitivno očitovanje virusa. 'Saturnovski bog' ustvari znači 'arkonski bog' ili Demijurg. U prvotnoj lošoj kopiji nije bilo virusa, pa je kasnije morao biti zaražen Saturn. Ukratko, Saturn je bio opsjednut te je postao 'pali anđeo' ili Arkon. Jahve/Jehova, starozavjetni bog judaizma, toliko je šokantno krvoločan i žudi za nasiljem, moći i kontrolom jer ta verzija 'Boga' također je naziv za Demijurga/Saturna. Starozavjetnog boga gnostici su povezivali s Demijurgom koji je stvorio lažnu 'fizičku' stvarnost i - tvrdim, kao što već rekoh - da 'Bog' koji stvara svijet na početku Knjige Postanka jest ustvari gnostički Demijurg koji stvara Matriks – 'Neka bude svjetlost'. Židovski bog El ('Onaj Moćni') njihov je saturnovski bog, što se može vidjeti unutar kolektivnog naziva Elohimi (Arkoni). Elohimi se pojavljuju u Bibliji 2500 puta.
Jedna ekstremna kršćanska skupina iz Oklahome naziva svoju zajednicu Elohim City (Grad Elohima), ne znajući na što se to ime doista odnosi. Subota - na engleskom Saturday (Saturnday) - sveta je Židovima kao Shabbath/Sabbath (Sabat), a kršćanski dan vjerskog štovanja je saturnovska nedjelja (engl. Saturn Sunday). Tetragramaton hebrejski je naziv za Boga koji se 'nikada ne smije izgovoriti', a pojavljuje se i kao YHWH (ponekad JHVH), Jahve, Jehova, El/Elohim, Adonai ('Moj Gospod') i obilato u Bibliji kao 'Gospodin'. Tetragramaton je 'Gospodin Arkon' ili Demijurg/Saturn. Grčki oblik Tetragramatona bio je Iao, 'najviši od svih bogova', a starogrčki povjesničar Diodor Sicilski (Sikul) rekao je da Iao (Demijurg/Saturn) bijaše Mojsijev Bog. U grčkoj mitologiji, Iao je bog jeseni (smrt/Saturn) te ga se počelo povezivati s izrazom 'Diablo' ili Vrag. Također sam vidio članke u kojima se Iao i Saturn povezuju s Duhom Svetim koji ulazi u ljude 'u obliku bijele golubice'. El, saturnovski bog Hebreja, kodiran je unutar naziva IzraEL, a neki vjeruju da je Izrael kombinacija egipatske božice Izide, (saturnovskog) boga Egipta Ra i Ela, hebrejskog boga Saturna.
Grčki povjesničar Diodor Sicilski spominje natpis u Nysi u Arabiji u kojem se Izidu proglašava 'najstarijom kćeri Saturna, najdrevnijeg od bogova'. Simbol Izraela je heksagram ili 'Davidova zvijezda'/Solomonov pečat, drevni simbol Saturna te izvor imena 'Rothschild'. Ta financijsko-bankarska dinastija bila je pokretačka i manipulativna sila u pozadini stvaranja današnjeg Izraela na eklatantnoj povijesnoj laži. Saturnovog boga Ela vidimo kodiranog u anđe-EL-u i arkanđ-EL-ima zvanima Miha-EL, Gabrij-EL, Uri-EL, Rafa-EL i arkonski pali anđ-EL-i. Političari se biraju (engl. EL-ect) na izborima (engl. EL-ections), a imamo i EL-itnu krvnu lozu. Riječ 'Arkon' (engl. Archon) izvučena je iz njena grčkog značenja: 'vladar', a na engleskom imamo i riječi 'arch-angel' (arhanđeo), 'arch-bishop' (nadbiskup) i 'hier-arch-y' (hijerarhija). Riječi su važne u smislu njihove frekvencije, pa ako kodirate riječi imenima za demijurški virus – one, u tom slučaju, nose tu frekvenciju. Najsvetije mjesto i simbol islama je kocka Kaaba u Meki. Kaaba znači 'kocka' i drevni je simbol Saturna. Muslimani također štuju Demijurga/Saturna, iako to zna samo jedan uski krug islamskih vjernika. Religiozni Židovi nose crnu kocku na čelu (energetska lokacija trećeg oka) pod nazivom tefilin koja sadrži svitke pergamenta ispisane stihovima iz njihova pisanog zakona ili Tore. Židovi i muslimani štuju isto božanstvo – Demijurga/Saturna. Važniji predislamski bog u Arabiji zvao se Sin, a jedno od središta štovanja Sina bila je Meka

http://patrologija.com/tema-8-gnosticiz ... -stoljeca/
Gnostička Poimanje boga i božanskog svijeta: Gnostički svijet je svijet podjela, suprotstavljenosti, ontološkog ponora koji rastavlja, u svijetu, svjetlo od tame; u čovjeku, pneumatski princip od materijalnoga. Općenito gledano, prva temeljna odrednica gnostičke misli, što je suprotstavlja cijeloj tradiciji grčke misli je podcjenjivanje «kozmičkog boga». Kao posljedicu to je imalo i odbacivanje kršćanskog nazora i uvjerenja o stvoriteljevu jedinstvu. Za gnostike, kako postoje dva svijeta, tako postoje i dva boga ili dva starateljska počela. Demijurgu različitih gnostičkih sistema, stvoritelju ovoga svijeta i redovito poistovjećenom s Bogom Staroga zavjeta, suprotstavljen je pravi Bog, «Otac svega». Poradi nespoznatljivost pravoga Boga pripisuju mu mnoštvo negativnih atributa (neopisiv, nespoznatljiv, nedohvatljiv…). Hipolit svjedoči kako je za Bazilida ovaj Bog apsolutni transcendentni i nespoznatljivi do te mjere da je Bog koji ne postoji (ouk on): «bez misli, bez osjetljivosti, bez volje, bez nakane, bez strasti, bez želje».
Ali u isto vrijeme, ovaj Bog je Otac Veličine, Nespoznatljivi Otac, onaj od kojeg potječe i od kojeg je određeno da se objavi punina svega, to jest svijet eona. On je u stvari androgina stvarnost. Zahvaljujući svojoj ženskog dimenziji, različito nazivanoj (Tišina, Providnost /Pronoia/, Misao /Ennoia/), on je u stanju, činom promišljanja o sebi samome, što je u isto vrijeme, mitološki gledano, čin samooplodnje, objaviti samom sebi svoje istinsku stvarnost, najprije preko ispuštanja/emanacije jednog bića (Barbelo, Um-Nous) koji se postavlja kao Sin izvornom paru ili kao vanjsko lice, a potom i nizom emanacija koje tvore pravu puninu – pleromu.
Pleroma je sačinjena od Ogdoade i Dodekade, dakle od prvog iskonskog para okruženog s 30 eona (eon = vječnost, u biti je personifikacija apstraktnih atributa), kao što je i Krist imao 30 godina ili je to bio zbroj sati iz evanđeoske prispodobe kad su bili pozivani radnici u vinograd (1+3+6+9+11). Udaljavajući se od prvog para, eoni se depotenciraju, gube na snazi bitka, kao svjetlo što slabi kako se udaljava od izvora, jer samo prvi par posjeduje puninu bitka. Posljednji u nizu eona, Sofia, nalazi se na periferiji božanskog svijeta gdje pada u grijeh. Nju obuzima neodoljiva strast da spozna Nespoznatljivog Oca (neki govore o činu požude, nezadrživog pritiska prema Ocu, nemjerljivoj oholosti da nasljeduje njegovu generativnu veličinu), te umjesto da djeluje u slozi sa svojim parom (Krist), u potpunoj autonomiji i podređenosti, proizvodeći novi par eona, ne želi spoznati Oca na hijerarhijski način preko eona koji je prethode, nego želi izravno upiti spoznaje iz Ponora. Time čini neoprostivi grijeh, te umjesto da proizvede novi par eona, proizvodi abortus u kojem će se ona sama razbiti – Achamoth. Ovaj potom rađa Demijurga, stvoritelja svijeta i ljudi koji su podijeljeni u tri kategorije (hilici, psihici i pneumatici), dok mnogi od elemenata Sofijina duha i svjetla prolaze preko Achamotha i Demijurga u ovu treću kategoriju.
Funkcija ovog grijeha, kojemu je posljedica izbacivanja iz Plerome eona koji je zgriješio, je tumačenje na koji način negativnost (malum) ima svoje misteriozno počelo u božanskom svijetu eona i plerome. Ovaj život je, doista, zauvijek, u nezaustavljivoj potrebi samoobjave, jedan proces umnažanja i razbijanja božanskog jedinstva, razaranje iskonskog mira, ubacivanja pohotne misli, ma koliko mogla biti prouzročena duhovnim motivima.
Demijurg i stvaranje svijeta: Demijurg, najčešće nazivan Jaldabaoth, sa svojom svitom od sedam zlih poglavara (arhonti) vlada polazeći od sedmice (haebdomada), pun ispraznog i oholog neznanja o svojim djelima. On pravi zahvat nad preegzistirajućom materijom, i time već negativnom, ili ukoliko je materija kao takva rezultat pleromatskih događanja pa je time neka vrsta sjene i pojavnosti koja je obilježena nedostatkom bitka. Demijurg stvara arhonte i oblikuje svemir polazeći od obrazaca (typoi) gornjeg svijeta, koje mu prenosi, a da toga nije ni svjestan, duhovni ekstrapleromatski princip (Sophia Achamoth). Rezultat je vrlo blijeda kopija, ako ne čak i abortus.
Svijet, kao plod zlog boga neznalice, bitno je zao, materija je zla, iz čega se vidi da je gnosticizam bitno pesimizam.
Stvaranje čovjeka: tumači se shodno razumijevanju stvaranja svijeta, u obliku prerade izvještaja o stvaranju knjige Postanka. Temeljna ideja koju različiti antropogonski mitovi žele prenijeti je da je smrtni dio čovjeka demijurško djelo, oblikovano na njegovu sliku. Ali u Adamovu tijelu, a da tvorci nisu primijetili, ubačen je onaj duhovni element koji ga čini sličnim Bogu. Radi se o svjetlosno iskri božanske naravi koja ostaje zarobljena u tijelu (po tome, čovjek je u svojoj intimnoj strukturi istobitan s bogom). Na scenu tada stupa, kao suprotnost Demijurgu, određeni duhovni soteriološki princip, koji, polazeći već od Adama, donoseći pravo znanje (gnozu) intervenira na razne načine s ciljem da spasi izabrane, sabirući i sjedinjujući čestice svjetla, duhovno sjemenje rasijano u tvarnome svijetu.
Gnostik je onaj koji u biti nije od svijeta, već je otuđen i stranac je u svijetu, te ga nadilazi onim što u sebi nosi.

Wikipedia
Demiurg (grč. δημıουργός prema demos: svijet, narod i ergon: djelo) označava tvorca, stvaratelja[1]. Riječ demiurg prvobitno se koristila u značenju majstora koji obavlja usluge narodu i graditelja općenito.
Pojam se javlja u raznim sustavima mišljenja i vjerovanja, uvijek u vezi s pretpostavkom da svijet mora imati svoga Tvorca.
U ranom kršćanstvu, demiurg je bio grčki izraz za Boga. Ovaj se pojam pojavljuje u poslanici apostola Pavla 11,10, gdje se njome naziva stvaralačka djelatnost Gospodnja. papa Klement I. opisujući red i poredak u svemiru, kaže da se sve pokorava odredbama što ih je dao "veliki Demiurg i Gospodar (despotes) svega" [3].
Govoreći o euharistiji, Irenej Lionski krajem 2. stoljeća kaže da heretici moraju priznati da je Bog Otac isovjetan Demiurgu ili moraju napustiti Euharistiju. Irinej pojašnjava da katolička Crkva jedina odaje počast Demiurgu, prinoseći mu uz iskazivanje zahvale ono što je od njegova stvaranja, dok heretici to ne čine.[4] Jedni od njih, markionovci, tvrde da je istinski Otac različit od Demiurga, pa kad mu prinose stvorene darove, kao da tvrde da je željan tuđega. Gnostici pak tvrde da je svijet nastao kao posljedica otpada i neznanja, te Irinej zaključuje da oni vrijeđaju svoga Oca kad mu prinose »plodove otpada i neznanja«.[5]
U gnostičkim sustavima Demiurg je biće koje posreduje između Boga i svijeta i koje sudjeluje u stvaranju svijeta. U kasnijoj gnozi Demiurg je mitološka figura. Prema gnostičkim mitovima Sofia (znanje) je njegova majka. Uz njegovu pomoć se svijet mogao promatrati dualistički, a moglo se je konačno i odgovoriti na pitanje: kako je jedan dobri Bog mogao stvoriti jedan tako zao svijet (Teodiceja). Dok je Bog dakle neograničeno dobar, jedan nesavršeni (zli) Demiurg je stvorio nesavršeni svijet. Za gnostike je taj zli Bog identičan bogu Starog zavjeta, koji ljude ostavlja u stanju neznanja i u materijalnom svijetu, te njihove napore za sticanjen znanja i uvida kažnjava. I Demiurgov svoreni svijet kao i on sam, trebaju spasenje, jer su usidreni u nesavršenstvu (grijehu).
Šta znači DEMIURG?
» demiurg • muški rod Stvaralac, majstor, umetnik, autor;
Pripadnik trećeg staleža u staroj Atini;
Graditelj sveta (ime boga kod grčkog filozofa Platona).
Tvorac (ili neimar) sveta. Ovako naziva Platon boga, kao tvorca sveta. Gnostičari su nazivali demijurgom tvorca materijalnog sveta, za razliku od najvišeg boga, i izjednačivali ga sa bogom Jevreja.

Ključ Teozofije ( http://www.teozofija.net/knjige/kljuc-teozofije/ )
TEMELJNA UČENJA TEOZOFIJE
PITALAC: Vjerujete li u Boga?
TEOZOF: To ovisi o tome što podrazumijevate pod tim pojmom.
PITALAC: Mislim na kršćanskog Boga, Isusovog Oca i Stvoritelja: ukratko biblijskog Mojsijevog Boga.
TEOZOF: Mi u takvog Boga ne vjerujemo.
Odbacujemo ideju o osobnom ili izvankozmičkom i antropomorfnom Bogu koji je golema sjena čovjeka, ako ne i čovjek u najboljem slučaju. Teološki je Bog, tvrdimo i dokazujemo to, gomila kontradikcija i logička nemogućnost. Stoga nemamo ništa s njim.
PITALAC: Molim Vas, navedite svoje razloge.
TEOZOF: Mnogo ih je i ne zavređuju svi pažnju, ali evo ih nekoliko. Tog su Boga poklonici proglasili beskonačnim i apsolutnim, zar ne?
PITALAC: Vjerujem da jest.
TEOZOF: Ako je beskonačan, tj. neograničen, posebno ako je apsolutan, kako onda može imati oblik i biti stvaratelj nečega? Oblik podrazumijeva ograničenje, početak i kraj; a da bi moglo stvarati, Biće mora misliti i planirati. Kako se od Apsoluta može očekivati da razmišlja, tj. da je u nekom odnosu s nečim što je ograničeno, konačno i uvjetovano? To je filozofski i logički apsurd. Čak i hebrejska Kabala odbacuje takvu ideju i stoga je od jednog i apsolutnog principa obožavanja učinila neograničeno Jedinstvo nazvano Ain Soph
(Ain soph (grč.: toh pan, epeiros), beskrajni ili bezgranični, u i od prirode, nepostojeći koji JEST, ali koji nije Biće).
Da bi stvarao, Stvaratelj mora postati aktivan, a kako je to nemoguće za Apsolutnog, moralo je biti pokazano da je beskonačni princip postao uzrokom evolucije (ne stvaranja) na posredan način – tj. pojavljivanjem iz sebe samoga (još jedan apsurd, ovaj puta greškom prevoditelja Kabale), iz Sefirota.
Kako može ne-aktivan vječni princip proizlaziti ili emitirati? Parabrahman Vedante ne čini ništa takvoga, niti to čini Ain-Soph kaldejske Kabale. Ovo je jedan vječan i periodičan zakon, koji prouzrokuje jedna aktivna i stvaralačka snaga (Logos) proizlazeći iz uvijek-skrivenog i neshvatljivog principa na početku svake Maha-Manvantare, ili novog životnog ciklusa.
PITALAC: A što je s onim kabalistima koji još uvijek vjeruju u Jehovu ili Tetragrammaton?
TEOZOF: Slobodni su vjerovati u ono što žele, pošto njihovo vjerovanje ili nevjerovanje teško da može utjecati na očitu činjenicu. Jezuiti nam kažu da dva i dva nisu uvijek sigurno četiri, jer o božjoj volji ovisi da li će 2 x 2 učiniti 5. Da li ćemo zbog svega toga prihvatiti njihovu kompliciranost?
PITALAC: Onda ste vi ateisti?
TEOZOF: Koliko znamo, nismo, osim ako se naziv “ateist” treba primijeniti na sve koji ne vjeruju u antropomorfnog Boga.
Vjerujemo u Univerzalni Božanski Princip, korijen svega, iz kojega sve potječe i u koji će se sve upiti na kraju velikog ciklusa postojanja.
PITALAC: To je stara tvrdnja panteista. Ako ste panteisti ne možete biti deisti, a ako niste deisti, onda vam odgovara naziv ateisti.
TEOZOF: Ne mora biti tako. Ponovo je “panteizam” jedan od mnogih pogrešno korištenih izraza, čije je istinsko i prvobitno značenje iskrivljeno slijepim predrasudama i pristranim nazorima. Ako prihvatite kršćansku etimologiju te složene riječi i oblikujete je od pan, “sve” i theos, “bog”, pa tada zamislite i podučavate da to znači da su svaki kamen i svako drvo u prirodi Bog ili Jedan Bog, tada ćete naravno biti u pravu i od panteista stvoriti idolopoklonike, kao dodatak njihovom pravom imenu. No teško ćete uspjeti ako riječ panteizam objašnjavate ezoterički, kao što smo mi učinili.
PITALAC : Kako je dakle vi definirate?
TEOZOF: Dopustite da sada ja upitam Vas. Što podrazumijevate pod panom ili prirodom?
PITALAC: Pretpostavljam da je priroda ukupan zbroj svega što postoji oko nas; ukupnost uzroka i posljedica u materijalnom svijetu, stvorenom ili Svemiru.
TEOZOF: Odatle poosobljen zbroj i niz poznatih uzroka i posljedica; sveukupnost ograničenih djelovanja i snaga potpuno odvojenih od inteligentnog stvoritelja ili stvaratelja, i možda “zamišljena kao posebna snaga” – kao u vašim enciklopedijama?
PITALAC: Da, vjerujem da je upravo tako.
TEOZOF: No, mi ne uzimamo u obzir tu objektivnu i materijalnu prirodu koju nazivamo prolaznom varkom, niti pod panom podrazumijevamo prirodu, u smislu njene prihvaćene latinske izvedenice natura, “postojanje”, od nasci, “roditi se”.
Kada govorimo o Božanstvu i istovremeno ga poistovjetimo s prirodom, mislimo na vječnu i nestvorenu prirodu, a ne na Vaš zbroj nepostojanih sjena i prolaznih nestvarnosti. Prepuštamo pjesnicima da vidljivo nebo ili nebeski svod nazovu Božjim prijestoljem, a našu blatnjavu zemlju podlogom za njegove noge. Naše Božanstvo nije niti u raju, niti na posebnom drvetu, zgradi ili planini: ono je svugdje, u svakom atomu vidljivog i nevidljivog svemira; u i oko svakog nevidljivog atoma i djeljive molekule. Jer ON je tajanstvena snaga evolucije i involucije, posvudašnja, svemoguća i sveznajuća stvaralačka mogućnost.
PITALAC: Stanite! Sveznanje je povlastica nečega što misli, a Vi vašem Apsolutu poričete moć mišljenja.
TEOZOF: Poričemo to Apsolutu, pošto je misao nešto ograničeno i uvjetovano. No Vi očito zaboravljate da je apsolutna nesvjesnost također i apsolutna svjesnost, jer u protivnom ne bi bila apsolutna.
PITALAC: Pa vaš Apsolut dakle misli.
TEOZOF: Ne, ON ne misli iz prostog razloga što je on sam apsolutna misao. On iz istog razloga niti ne postoji, jer je sam apsolutno postojanje i “bivanje”, a ne biće. Pročitajte divnu pjesmu Solomona Ben Yehudah Ibn Gebirola iz Kether Malchuth i shvatit ćete:
Ti si jedno, korijen svih brojeva, ali ne kao element brojenja; jer jedinstvo ne dopušta umnožavanje, promjenu ili oblik. Ti si jedno, a u tajni Tvog jedinstva izgube se i najmudriji, jer je ne poznaju. Ti si jedno, a Tvoje se jedinstvo nikad ne umanjuje, nikad ne uvećava i ne može se promijeniti. Ti si jedno i nijedna Te moja misao ne može ograničiti i definirati. Ti JESI, ali ne kao netko postojeći, jer viđenje smrtnika ne može dosegnuti Tvoje postojanje, niti za Tebe odrediti gdje, kako i zašto.
Ukratko, naše božanstvo je vječno, neprestano se razvija, a ne stvara, nije graditelj svemira; svemir se sam razotkriva iz svoje suštine, on nije stvoren. Simbolički je to kugla bez oboda, koja ima jedinstveno uvijek djelatno svojstvo koje obuhvaća sva ostala postojeća ili zamisliva svojstva – sebe same. To je jedinstveni zakon koji daje poticaj očitovanim, vječnim i nepromjenjivim zakonima unutar tog nikad-očitovanog, jer je apsolutan zakon koji je u razdobljima svojih očitovanja u stanju vječitog nastanka.
PITALAC: Jednom sam čuo od jednog vašeg člana primjedbu da je to sveopće Božanstvo, budući da je posvuda, prisutno i u grešnom i u bezgrešnom čovjeku te stoga i u svakom atomu pepela moje cigarete! Nije li to krajnje bogohuljenje?
TEOZOF: Ne mislim da je, jer je jednostavnu logiku teško shvatiti kao bogohuljenje. Kada bismo isključili princip sveprisutnosti iz samo jedne matematičke točke svemira ili iz jedne čestice materije koja zauzima bilo koji zamisliv prostor, bismo li ga još mogli smatrati beskonačnim?

(...)
nas koji RAZLIKUJEMO BOGA OD TVARI, i podučavamo da JE TVAR JEDNA STVAR, A BOG DRUGA I DA JE MEĐU NJIMA VELIKI JAZ (jer Božanstvo je nestvoreno i vječno (stalno)), u Njega se gleda samo RAZUMIJEVANJEM I SPOZNAJOM, dok je tvar stvorena i uništiva (razgradiva)

(opaska: razloživa / razgradiva na posve različite sastavne dijelove tj. elemente - bilo "drevne" poput vatre, vode... bilo suvremene kemijske, mi bi danas rekli),

nije li apsurdno prozvati nas ateistima?

(opaska: u ta ranokršćanska doba, sverasprostranjeni POLIteizam je težio pragmatično (i ne puko filozofsko) priznavanje samo jednog Boga i Božanstva smatrati: ateizmom)

Kad bi naši stavovi bili poput onih Diagore- čak i unatoč našim nastojanjima u pobožnosti, u prihvaćanju ustanovljenog poretka, univerzalne harmonije, veličine boje oblika i organizacije svijeta -s razlogom bi se naša reputacija kao bezbožnih, pa i uzrok da nas se takvima proglašava mogla držati nad našim glavama. Ali, jer NAŠA DOKTRINA PRIZNAJE JEDNOG BOGA, KREATORA OVOG UNIVERZUMA, KOJI JE SAM NESTVOREN (jer ono što jest ne postaje, već postaje ono što nije, što ne postoji), VEĆ JE SVE STVARI NAČINIO POMOĆU LOGOSA KOJI JE NJEGOV, tretira nas se nerazumno.

Pjesnike i filozofe se nije prozivalo ateistima kad su se raspitivali i promišljali o Bogu.
Euripid (...)
Filolaus isto, kada kaže da su sve stvari sadržane u Bogu kao u utvrdi, podučava da je On jedan, i da je On superioran tvari.
Lysis i Opsimus ovako definiraju Boga: jedan kaže da je On neizgovorivi broj, drugi da je On razlika između najvećeg broja i onog koji mu je prethodio. Budući je deset prema Pitagorejancima najveći broj... i sadrži sve aritmetičke i harmoničke principe, i Devet stoji odmah do njega, Bog je jedinstvo, dakle: jedinica. Jer najveći broj je za jedan veći od manjega.
Onda su tu Platon i Aristotel - ne da ću sad proći kroz sve filozofe koji su nešto rekli o Bogu, kao da bih htio izložiti sažetak njihovih mišljenja...

...nije moguće pokazati bez navođenja imena (filozofa) da mi nismo jedini koji se utiču ideji Boga kao jedinstva. (...)
Platon onda, zamišljajući jednog nestvorenog i vječnog Boga, kaže: "Pronaći Kreatora i Oca ovog univerzuma je teško, i kad ga se pronađe, nemoguće je obznaniti Ga svima". I ako priznaje i druge onda (bogove), poput sunca, mjeseca i zvijezda, ipak ih priznaje kao stvorene: "bogovi, potomci bogova, kojih sam Ja Tvorac i Otac djela koja se ne mogu raspasti osim mojom voljom; i sve što se sastoji od nečega može biti razloženo". Ako stoga, Platon nije ateist jer zamišlja jednog nestvorenog Boga, Arhitektu univerzuma, nismo niti mi ateisti koji prihvaćamo i čvrsto smatramo da je On Bog koji je oblikovao sve stvari pomoću Logosa, i drži ih u bivanju Duhom Svojim.

Aristotel, isto, i njegovi sljedbenici, prepoznajući postojanje jednoga kojega smatraju nekom vrstom "složenog" živog stvorenja (zwon), govore o Bogu koji kao da se sastoji od duše i tijela, smatrajući da je Njegovo tijelo eterski prostor i planetarne zvijezde i sfere fiksnih zvijezda (planete i konstelacije) koji kruže naokolo; ali Njegova duša, razum koji upravlja nad kretanjem tijela, sama nije podložna kretanju, već postaje uzrok kretanja ovog drugog (tj. tijela).

Stoici isto tako, iako uzimaju u obzir transformacije tvari, kažu da je tvar prožeta Duhom Božjim, umnogostručuju Božanstvo u imenu (sukladno različitim promjenama tvari koju prožima Duh), dok u stvarnosti smatraju da je Bog jedan (taj Duh sam). Jer, ako je Bog umjetnička vatra koja metodično napreduje u proizvodnji svih stvari u svijetu, obujmljujući u Sebi samom sve glavne principe kojima je svaka stvar proizvedena sukladno sudbini, i ako Njegov Duh prožima cijeli svijet, onda je prema njima Bog jedan, i nazvan je imenom Zeus što se odnosi na vatreni dio tvari, i Hera što se odnosi na zračni (dio tvari) i drugim imenima ovisno o dijelu tvari kojeg (duh) prožima.

Jedinstvo Božanstva priznaju gotovo svi... i mi s naše strane slično tvrdimo da je On koji je uredio ovaj univerzum Bog - zašto onda oni mogu reći i pisati šta god im se prohtije kad je u pitanju božanstvo, a protiv nas stupa sila zakona na snagu, iako smo mi u stanju demonstrirati i shvatiti i vjerujemo pravo, naime da postoji jedan Bog, s dokazima i razumom sukladno istini? Jer pjesnici i filozofi, i ovdje kao i drugdje, pretpostavljaju, pokreće ih razum onome čemu su skloni, svaki već prema svojoj vlastitoj duši pokušava vidjeti može li otkriti i shvatiti istinu; ali nitko ih ne drži posve kompetentnima da ju shvate, jer su smatrali za shodno da uče, ne od Boga kad je Bog u pitanju, već svaki iz samoga sebe, i tako su svaki došli do svog vlastitog zaključka po pitanju Boga, i tvari, i obličja, i svijeta.

Ali, mi za svjedoke stvari koje vjerujemo i shvaćamo, imamo proroke, ljude koji su izjavljivali po pitanju Boga i Božje stvari, vođeni Duhom Božjim. ... bilo bi neracionalno da prestanemo vjerovati u Duh od Boga, koji je pokretao usta proroka kao glazbala, i da se radije naklonimo pukim ljudskim mišljenjima.

(...)
Ako su od početka postojala dva ili više bogova, oni su bili ili na jednom te istom mjestu, ili svak na svom vlastitom.
Na jednom te istom mjestu nisu mogli biti. Jer, ako su bogovi, nisu nalik jedan drugome; već jer su nestvoreni oni su različiti: jer stvorene stvari su poput obrasca po kojemu su stvorene; ali nestvorene su svaka drukčija, nitko ih nije proizveo, niti ih formirao prema liku i obrascu bilo čijem. Ruka i oko i stopalo su dijelovi jednog tijela, čineći zajedno jednog čovjeka: je li Bog na takav način jedan?

Zaista, Sokrat je (tako) bio sastavljen i rastavljen na dijelove, samo zato što je bio stvoren i uništiv. Ali Bog je nestvoren, i neprolazan, i nedjeljiv - ne sastoji se, tako, iz dijelova.

Ali, ako onda ti bogovi (ako ih je bilo više) postoje odvojeno, onaj koji je stvorio svijet je iznad svih stvorenih stvari i svega što je stvorio i uredio - gdje bi onaj drugi ili ostali mogli biti?
Jer, ako je svijet, bivajući načinjen kao sfera, zatočen unutar nebeskih krugova i Stvoritelj svijeta je iznad stvorenih stvari, upravljajući njima svojom dobrostivom skrbi; kakvo mjesto postoji za drugog boga, ili za druge bogove? Jer taj drugi nije u svijetu, jer svijet pripada onom prvom; niti je izvan svijeta, jer Bog Tvorac svijeta je iznad i izvan njega. A, ako ovaj (drugi) nije niti u svijetu niti izvan njega (jer sve što ga okružuje nastanjeno je ovim prvim), gdje je onda on? Je li on iznad svijeta i (prvog) Boga? U nekom drugom svijetu ili izvan tog drugog? Ali ako je u drugom ili iznad ili izvan drugog, onda on nije ni izvan ni iznad nas - ne vlada ovim svijetom uopće; niti je njegova moć nešto osobita jer postoji u opasanom prostoru (okruženom lokacijom ovog prvog). Ali ako nije ni u nekom drugom svijetu (jer sve stvari je ispunio onaj prvi), niti izvan tog drugog (jer ovaj prvi je u svim stvarima), jasno je da taj drugi uopće ne postoji, jer nema mjesta u kojemu bi on mogao biti.

Ili, šta on (taj drugi) čini, videći da postoji već netko (ovaj prvi) kome svijet pripada, šta?, on (taj drugi) je iznad Tvorca svijeta a ipak niti je u svijetu niti je izvan svijeta (jer to sve već pripada ovom prvom)? Postoji li onda neko drugo mjesto gdje bi taj (drugi) mogao stajati? Ali Bog i sve što pripada Bogu je oko njega. I što bi onda bilo to mjesto, kad ovaj prvi već ispunjava sva područja izvan svijeta? Pa čak ako bi i taj drugi održavao dobrostivošću i pažnjom, a nema mjesta na kojemu bi taj bio (i s kojega bi tako održavao nešto) - uzalud mu je i ne može niti čini išta. Ako taj onda niti nešto čini niti održava išta praktično i nema mjesta odakle bi to činio, tada je ovo Biće o kojemu mi govorimo jedan Bog od početka, jedini Tvorac univerzuma.

(...)

... jasno je da priznajemo jednoga Boga,

nestvorenog, vječnog, nevidljivog, neprolaznog, neuhvatljivog, neograničenog, kojega se može pojmiti i shvatiti jedino razumijevanjem i rezonom, koji je obujmljen svjetlošću i ljepotom i duhom i moćju neizrecivom, koji je stvorio univerzum Svojim Logosom i uredio ga, i održava ga u postojanju. To sam pokazao.

(...)

Jer kao što su lončar i glina (tvar-materijal bivajući glina, umjetnik lončar), tako je i Bog, Oblikovatelj svijeta i tvari koja mu je podložna za svrhe Njegovog umijeća. Ali kao što niti glina ne može postati posuda sama od sebe bez umjetnosti (lončarstva), ne može niti tvar koja nije u stanju uzeti sve oblike, nije sposobna bez Boga Oblikovatelja primiti različitost i obličje i veličinu. I kao što ne smatramo lončariju vrijednijom od onoga koji ju je načinio, niti posude niti staklo niti zlato od onoga koji barata njima; već ako je išta elegantno u umijeću - hvalimo izrađivača (umjetnika) i on je taj koji požanje slavu posuda: tako je isto s tvari i Bogom - slava i čast uređenog poretka svijeta pripada po pravu - ne materiji, već Bogu Oblikovatelju materije.

Stoga, ako bismo različite oblike tvari smatrali bogovima, izgledali bismo kao bez imalo pojma o istinskom Bogu, jer bismo stavljali stvari koje su razgradive i uništive na istu razinu s onim što je vječno.


Prekrasan je, nesumnjivo, svijet - izvrstan i u svojoj veličini i u uređenosti njegovih dijelova. Ali ne njemu, već njegovom Kreatoru trebamo dati poštovanje! Jer čak i kada bilo koji od vaših podanika dođe k Vama, oni neće zanemariti odati Vama počast, svojim vladarima i gazdama od kojih će dobiti što god im treba, niti će se obratiti veličanstvenosti Vaših palača; već će, ako posjete Vašu kraljevsku kuću, usput pokloniti pogled divljenja ljepoti građevne strukture, ali Vama samima iskazuju čast (a ne zgradi).

Vi vladari, zaista cijenite i ukrašavate svoje palače iz vlastite potrebe; ali svijet nije stvoren jer je Bogu trebao; jer Bog Sam je Sebi Samome sve - nepristupačno svjetlo, savršeni svijet, duh, sposobnost (moć), razlog. Ako je stoga svijet uređeni instrument, izbalansiran i kreće se u rasporedu vremena, obožavam Biće koje mu je dalo tu harmoniju, koje pritiska te note i ispjevava njegova suglasja, a ne obožavam sam instrument. Jer niti na glazbenim natjecanjima suci ne prolaze kraj svirača da bi okrunili lutnje.

Ako je onda, kao što Platon kaže, svijet proizvod božanskog umijeća, ja se divim njegovoj ljepoti ali obožavam Umjetnika;
ili ako je, pak, svijet Njegova suština i tijelo kao što Peripatetici tvrde, mi ne izbjegavamo obožavati Boga koji je uzrok kretanja tijela i silazi u "sirote i slabe elemente", odijevajući neprolaznim zrakom (kako to oni kažu) prolaznu tvar;
ili ako netko shvaća neke dijelove svijeta da su moći Božje, mi ne pristupamo niti odajemo počasti (tim) moćima, već njihovom Tvorcu i Gospodu.

Ne tražim od materije ono što ona nije u stanju dati, niti mimoilazeći Boga odajem počast elementima koji ne mogu činiti ništa više od onoga za što su stvoreni; jer iako bi bili prekrasni za gledati, zbog umijeća njihovog Tvorca, ipak i dalje imaju prirodu tvari. (...)

DEMIJURG

Grčka riječ, a znači; radnik, vještak, umjetnik, graditelj.

Demijurg je mitski lik Uzroka, graditelja svijeta i njegovog reda


PLATON: Demijurg je kako se čini slikovito shvaćena Svjetska duša.

„Ako je ovaj kozmos lep, a njegov tvorac dobar, jasno je da je njegov tvorac kao uzor posmatrao ono večito“ (Ideje – Timej –u prijevodu; M. Pakiž, Mladost, Beograd 1981.g.).

GNOSTICI: Zao duh koji se bori protiv boga (Ofiti, Kainiti, Nazireji) ili npr. ladalbaoth; božanska emanacija koju su Eoni odijelili od Boga (Bazilid, Valentin)

MASONI: Veliki Graditelj Svemira.


PALEOSIBIRCI: gavran varalica (trickster).

„VELIKI GRADITELJ....nije Demijurg; on zacrtava idealni plan koji se ostvaruje u djelu, tj. očituje se u svojem neodređenom (ali ne beskonačnom) razvijanju kroz pojedinačna bića koja su (kao posebične mogućnosti, kao elementi tog očitovanja i istobno njegovi činitelji) sadržana u njegovom univerzalnom biću. Upravo sva ta bića zajedno, pojmljena kao cjelina zbiljski uspostavljaju Demijurga, umjetnika ili radnika Svemira“ (R. Guenon, Studije o Masonstvu i Kompanjonaži).