promatraču,a kako to misliš da zvučim ko ti?
Utoliko što imamo na sličan način te tamne likove sa viših denziteta kao šefove, učitelje, što li sve??
Ajde iskopat ću dva sna sa tamnim likovima i copy paste, nisu oba lucidna, ali nisu ni tipični snovi.
(stardate Ožujak 14, 2009) Nađem se po nekom zadatku u nekom vlaku mračnom i čekam, pomalo se bojim, no znam da moram nešto pokupiti.
I dobro, uleti nešto u mene iz mraka, pomalo ružno, znam da je to to, zadatak obavljen.
Odlazim iz vlaka i hodam po stepenicama na ulicu. No usput se neka žena tamo razvaljuje, skida nešto sa sebe, dušu?... ne znam, ali znam da umire.
Viće ona moje ime, zove me. Ja polako shvatio što trebam uraditi, trebam uzeti njenu dušu pošto ona umire. No već imam jednu pa je još jedna problem, posvađat će se u meni.
Počnem je bježati da njena duša ne uleti u mene i naravno raspao sam se na cesti, pao ko žaba........ još jedna duša uleti u mene.
Ja sav u brizi da se te dvije duše ne pomješaju brzo idem tražiti onog kojem predajem duše. Taj "onaj" je ne znam u biti što, ali je nešto mračno, u mračnoj je sobi.
Ispovraćam ja te dvije duše ovaj "mrak" tip pokupi to pa mi vrati jednu dušu, onu prvu da je dalje nosim. Ne znam što je sa tom prvom dušom, možda ne ide ovome mrak tipu, nego nekom drugom. Dalje se ne sjećam što je bilo sa prvom dušom ili bar nisam siguran.
Ima drugi dio sna odvojen, isto u vezi duša i umiranja.
Zbog nečeg sam se morao utopiti u rijeci, i neki glas me je vodio što da radim, kako da se utopim, tipa "plivaj prema kamenu" "primi se za kamen" "zapomaži" "moli pomoć, viči" "potoni" "utopi se".
Ja sam to sve radio i istovremeno se gledao odozgo odnekud, utopio se, umro... i tad mi je glas rekao "sjedni i smiri se". Tad me zapljusnulo iskustvo da sam tako mnogo puta umirao, jako mnogo puta i da sam u biti vječan, samo se fizikalnost zaustavlja pa krene opet, ili možda i ne opet fizikalnost, možda se prijeđe u nefizikalnost. No znam da smrt nije ništa naročito. To je tako nešto tipa "lezi" pa "sjedni"
pa možda nakon .... umiranja budeš primarno na višem obliku postojanja.
Nov san sa današnjim datumom (stardate Travanj 02, 2009) u kojem sam pismeno i još i demonstrirano dobio poruku da mi je došao kraj. Nešto je gotovo samnom.
Ja sa grupom ljudi dolazimo na neko mjesto ko na neki odmor, neko zelenilo, plaže..... imam osjećaj da sam tamo već bio.
Kad smo došli, ja sam iz nekog razloga otišao na dno mora (ne znam kamo i zašto), i vratio se sa dokumentom koji je vezan za slabine, na njemu piše da je gotovo sa mnom, da mi je kraj neki (nisam siguran kako, u kom smislu).
Poslije je jedan od ljudi koji su bili samnom prišao i rekao nešto tipa "Uf pa to ti smrdiš! To je strašno! Pa ne mogu više biti kraj tebe... odvratan si!", ja sam rekao da sam otuširan i da sam još i izašao iz vode malo prije. On mi je onda rekao da se to ne može oprati jer izlučujem na kožu taj smrad.
Drugi ljudi se nisu ništa bunili i bili su normalno kraj mene. Ali mene bilo malo sram, jer sam ko neki gubavac.
Otišli smo onda na jedan drugi brod koji je u stvari i restoran. Tamo smo jeli. Svak je svoje pojeo, ja sam nešto zapisivao kad sam se najeo.
Došao je neki konobar, nešto izgrebao, neku mrlju sa stola gdje sam ja jeo, i na moje čuđenje počeo me češljati.
I ono češlja on, češlja no ja kužim da mu baš i neide, kako god on proba s mojom kosom, ona uvijek glupo završi
.
Na to konobat pogleda druge čudeći se i oni počnu komentirati da se tu ne može ništa, da sam takav, takvu imam kosu i smijali se.
E onda se nešto sve smračilo i nekako se brod počeo potapati, imao sam jasnu sliku u glavi da se dešava to da brod tone i da iz mora u brod ulazi neka hobotnica ili nešto sa pipcima i vuće na dno. Gledao sam kako ljudi ginu, kako ih ti pipci uhvate... ja se nekako prebacivao na višlje pozicije na brodu.
Gledam van i bi mi čudno, u luci smo kraj gradića, što sad... kako bi sad baš tu trebali poginuti ko da smo na pučini!?
Na stakla na vrata su već bili poljepljeni neki odvratni vodeni entiteti sa krakovima. Pipci su se širili ispod tepiha zajedno sa vodom po brodu.
Tad je na brod došao neki mračan čovjek sa slonom! Neki močan čovjek koji je očito sve mogao zaustaviti.
Ja sjedim i gledam kroz prozor broda prema gradu, i skužim da mi slon surlom stavlja kapu na glavu
, i stalno je skida i stavlja, ko da je namješta, i super, to mi je baš prijalo, nije bilo nekog straha.
Prođe to sa slonom. Dalje nam je čovjek rekao da moramo komunicirati cijelo vrijeme jedni sa drugima, ali ne pričajući, nego pjevajući bilo koju pjesmu koju znamo, mora biti negdje da je svirala, nema izmišljanja....
i tako svi pjevamo
i dođe mi svaki put neko drugi i neki stanu, ne znaju što bi počeli pjevati... nekako se ja sjetim nečeg i eto pjesma se nastavlja.... i ljudi pjevaju, svako ko mi se unese u facu mora pjevati.
Dalje se ne sječam, možda je tu i kraj.
Prijava
FAQ
Pretraživač
to je znak na putu prema kući, prema sebi.
)....
