Evo, ovo je prvi put da na netu objavljujem svoje iskustvo. Inače sam to rekao samo nekolicini najbližih osoba u mom životu.
Kažem samo iskustvo, a dobro ajde, vantjelesno iskustvo.
Ovo vam pišem čisto jer me zanima da li znate nešto više o tim stvarima.
Naime, oko Božića 2002. sam išao na operaciju i pristao na opću anesteziju. Upozoren da postoji rizik od smrti odlučio sam večer prije se ispovijedit, inače sam kršćanin - rimokatolik, ali osjećam se samo kao kršćanin.
E, sad ja ne znam da li mi se to dogodilo za vrijeme operacije ili nakon nje dok sam spavao... i ne čini mi se bitnim.
Dogodilo se slijedeće:
Odjednom sam se našao negdje i osjećao sam svoje biće, jednostavno sam postojao. Ono što sam vidio meni je najsličnije mnoštvu raznobojnih svemirskih izmaglica i njima je bilo ispunjeno svo moje vidno polje. One, te izmaglice su se konstantno kretale, a i opet ko da su bile statične. Nekako se sjećam da su najzastupljenije bile crvenih tonova, žutih, svijetložutih, plavih, a vjerojatno i ljubičastih.
Osjećao sam se kao da vidim sve oko sebe odjednom, 360 stupnjeva u horizontali i vertikali, i svud okolo.
Sve što sam osjećao bilo je izrazito intezivno. Osjećao sam, to je naravno moje iskustvo, pa samim time i subjektivno, ali osjećao sam beskonačnu ravnotežu, zadovoljstvo, zatim sam osjećao kao da sam povezan sa svime, sa sobom i sa svime okolo mene, a ono što je bilo okolo mene to je ustvari bilo sve, ono kad čovjek može reć da osjeća da je spojen sa svime... I uz to su mojim mislima konstanto, jednom jako jako abnormalnom brzinom, kolale misli, tj pitanja, što god je moja misao postavila kao pitanje, iz te povezanosti sa svime okolo mene istog trena je stigao odgovor. Ja se sad ne sjećam točno pitanja, niti nisam siguran da li se ijednog sjećam, al nekako mi je u "pozadini mozga" ostalo da sam se pitao kako je to sve povezano, i onda, su mi stalno dolazili nekakvi odgovori, ne baš u obliku riječi, nego u obliku osjećanja i onoga što sam vidio. I cijelo vrijeme sam se čudio svoj toj ljepoti koju sam vidio, osjećao i mislio. A opet paralelno s tim sam i osjećao kao da je to normalno. Prilično teško objasnit.
Ja bi najradije to objasnio u jednoj rečenici: JEDNOSTAVNO SAM BIVSTVOVAO I BIO POVEZAN SA SVIME.
U jednom trenutku se moja koncentracija fiksirala na jednu točku (ne točku u smislu da sam vidio točku, iako sam vidio i dalje sve što me okruživalo, bio sam kao zakačen za jednim dijelom svega toga okolo mene). I odjednom sam krenuo prema smjeru te točke. I polako kao da je počeo se dizati neki lagani adrenalin, odnosno nisam bio siguran prema kuda to idem i počeo sam osjećati jednostavno neznanje a samim time i strah. Uz to je i počeo nekakav ritam (izvanredni ritam koji je bio totalno grooverski, ali isto takav ritam u ovoj stvarnosti nisam čuo - totalna boleština - izaziva kao neku vrstu poštovanja zato kaj je tu - čudno), koji se sastojao od zvukova meni najsličniji zvuku bubnjeva, al takav zvuk nikada, al nikada nisam čuo. Kako sam više išao u smjeru prema toj točki, sve se ubrzavalo, brzina i ritam, zatim se isto tako proporcionalno povećavao strah-panika u smislu šta će sad bit, šta će sad bit...
Kako sam išao prema toj točki, sve ono što sam vidio i osjećao polako je počelo da se izmiče jedno od drugog, a istovremeno se kao počelo okretat u nekakvu spiralu... Brzina koju sam osjećao je jednostavno postala BRZINA (najveća ikad koju sam osjetio) i odjednom sam prošao tu točku (iliti granicu) i tada se sve ono što se bilo razmicalo i kretalo u smjeru spirale nekako skroz izokrenulo, ne čisto simetrično, nego dijametralno simetrično...
Ne znam koliko je vremena prošlo nakon toga i mog buđenja, možda puno možda malo, al kad sam se probudio, sam osjećao da sam nešto doživio, al nisam se mogao sjetiti, pa nisam ni previše razmišljao o tome, ionako sam fizički bio izmoren od operacije da mi se nije dalo o ničem razmišljat...
Tek nakon par dana kaj sam otišao na misu, ono, da se zahvalim Bogu (kad mislim Bog mislim na Stvoritelja...) što je operacija prošla bez komplikacija. Otišo sam negdje sredinom tjedna. I kad ono, još uvijek osjetljiv od operacije, prilično izmoren ja tak sjedim u crkvi, poluslušam, polu neslušam propovijed i od jednom, kad je svećenik izrekao neku rečenicu, baš je bila nekako bitna konstrukcija rečenice, odjednom sam se sjetio kaj mi se bilo dogodilo za vrijeme operacije... Osjećaj presjajan... Osjetio sam neš kaj još niko u mojoj okolini nije ni izbliza spominjao ili opisivao... Niti sam uopće znao za tako neš...
I ima još nešto. Ne sjećam se više je li to bilo neposredno par dana prije ili nakon kaj sam se sjetio onoga za vrijeme mise...
Uglavnom, sjedio sam pred telkom, i bezciljno gledao kroz nju, ili pored nje... I samo odjednom kao da sam se našao pokraj kuće i počeo se dizati, ali tijelo je cijelo vrijeme sjedilo na fotelji. Prilično čudan osjećaj i trajao je samo par trenutaka...
Pošto sam dosta blizak s bratom (koji ide za fratra), s njim prvim sam i podijelo to što mi se dogodilo, a on je već imao knjigu za preporučit. Mislim da se zove Život poslije života, od nekog američkog istraživača koji je 60-ih proučavao kliničku smrt i slične pojave. I tamo su opisani najviše slučajevi kliničke smrti, a moje iskustvo je imalo samo neke sličnosti s time. Npr. zvukovi koji su jednostavno vanzemaljski, a opet nisam doživio onu žarku svijetlost...
Al dosta logičnosti sam osjećao kod tih slučajeva koji su opisani u toj knjizi dok sam ju čitao.
Uglavnom, i prije tog iskustva me jako zanimao Bog, odnosno Smisao, tj Istina, ali nakon toga, ko da sam hodajući detektor laži i istine. Mislim, tak se osjećam, da vrlo brzo razaznam istinu od laži, logičnost od nelogičnosti...
Istovremeno, iskreno, uopće ne osjećam umišljenost, nego to da totalno treba izbacit sve mane iz svog bića, koliko god je moguće, kako bi bili u boljem kontaktu s LJUBAVI, ISTINOM, DOBROTOM i ZNANJEM.
Također, jedan od najvećih utisaka mi je taj da je apsolutno sve povezano uzročno posljedično, u smislu - nema slučajnosti.
Ali i nekako su mi se intezivirali osjećaji, tipa, prije mi nisu sam tak dolazile suze na oči kad sam vidio neke užasne stvari na telki ili uživo, tipa, gladno dijete, mrtvi ljudi u ratu, bespomoćni prosjak na ulici, ili nečija životna teškoća... Ne znam, prilično čudno, s obzirom da se desila jako velika promjena gledanja na ovaj svijet, život i svemira, odnosno Boga Stvoritelja. A cijelo vrijeme kao trebam komunicirat s ljudima koji svijet gledaju onako kako su moje oči prije gledale, a najradije bi to podijelo s njima i prestao pričat s njima i počeo razgovarat...
Za pričat imam buraza koji ide za svećenika, zna i razumije dosta stvari, al neke jednostavno ne osjeća kao ja, kao da je malo zatvoren prema iracionalnom. Imam i drugog buraza koji je umjetnik-slikar i snjim dosta mogu razgovarat otvoreno o razno raznim stvarima. Isto tak mogu razgovarat sa još tri frenda, dosta su inteligentni i otvoreni u smislu da ne odbacuju apriori stvari koliko god zvučale iracionalno...
Jel mi može ko kaj reć kaj je to bilo kaj mi se zbilo? Il barem nekaj objasnit. Odnosno, na koju foru sam osjećao beskrajno zadovoljstvo i sreću?
Osjećao sam se kao sajedinjen sa Stvoriteljem.
I tak, fakat mi je drago da sam naletio neki dan na ovaj sajt.
Ciao!
|