Nema razloga za strah Artemida. Strah je odsustvo znanja. Znanje ponistava strah. Sticanje znanja kroz iskustvo, kroz ucenje o sebi, kroz izbor informacija kojima ce te verovati, i eventualno i iskusiti, sve je to sticanje znanja. Recimo to ovako. Onaj ko ne zna da pliva plasi se i da pridje vodi, jer, nema znanje, dakle ne zna da pliva. Onaj ko zna da pliva, pliva i u najdubljem okeanu. Onaj ko se plasi ajkula na Pacifiku, plasi ih se i u Jadranu jer ne zna, da je verovatnoca da ga ajkula napadne i eventualno ubije u Jadranu ravna nuli. Kad to zna, slobodno ce plivati. (Glupa poredjenja, ali eto, nista mi drugo nije palo na pamet u trenutku)
Dakle, ako nesto znas, nema razloga za strah. Ovde sada dolazimo do price o ultimativnom strahu.
Sve sto covek u zivotu, nepromisljeno radi, sve ono sto radi nazao drugima, povredjuje, ubija, laze, vara, podmece, itd...radi iz straha, a strah proistice iz neznanja. Ovde dolazimo do kljucne stvari:
recimo da neki covek stice sve svoje znanje iz licnog iskustva (sto i jeste najultimativnije znanje, bilo da se ono manifestuje na fizickom planu, kroz povrede, kad stavis prvi put prst pod vatru, znaces da to ne treba vise da radis, ili na duhovnom planu, kroz dusevnu patnju, dakle sve je to iskustvo...) i recimo da on, taj covek, za svaki svoj strah pokaze zelju da ga prevazidje tako sto ce da nauci sve o poreklu svog straha, i recimo da kroz sve cega se plasi, on taj strah prevazidje tako sto spozna uzrok svog straha i time dodje do spoznaje da toga cega se do tad plasio ne treba dalje da se plasi, jer sada to vrlo dobro poznaje, dakle nema razloga da se vise toga plasi...e sad, u jednom trenutku, taj covek mora da dodje do najdalje iskustvene spoznaje, a to je smrt. Da bi saznao kako izgleda smrt, on mora da napusti ovo telo, logicno. On moze da slusa o smrti, da cita ove nase forume, i sve ovo, ali ni ti ni ja ni on, necemo znati kakva je smrt dok je ne iskusimo. Ali i tu postoji nacin da se prevazidje. Kroz AP.
Sada se postavlja dalje pitanje: sta je starije, prevazilazenje straha od smrti pa tek onda spontana AP, ili prvo spontana AP pa kao posledica tog novog znanja (da covek zivi i bez svog tela) i nestanak straha od smrti.
Pa verovatno i jedno i drugo.
Kako?
Ok, ovo drugo nam je jasno. Onaj ko dozivi spontano AP, i to se ponovi nekoliko puta, toliko da bude siguran u to da mu se desava AP a ne smrt (moja prva iskustva su bila kao da umirem), dakle on ce se kao najvecu korist (da se sad vratimo na prvi nas post), osloboditi straha od smrti, tj oslobadjanja od fizickog tela. Dakle, on je spontano dosao do precice. (Mada ni ona nije spontana, jer je mozda nesvesno radio na sebi, u smislu ovoga sto cu da nastavim dole)
A ona prva teza: osloboditi se straha od smrti pa tek onda AP, zapravo i nije direktno oslobadjanje od straha od smrti, vec vise produbljivanje svog unutrasnjeg bica (pa kao posledica toga doje i prestanak, ili bar smanjen, strah od smrti, jer se okrenuo duhovnom naustrb telesnog, materijalnog).
Tvoji strahovi za entitete koji se pojavljuju su posledica tvojih strahova sa ovog naseg 3D sveta. Strah od povreda (naravno, svako normalan se boji povrede), strah od boli, strah od bolesti...sve su to posledice zemaljske vezanosti za telesno, za stvar, za materiju...mi mislimo da smo nase telo, da smo nasa kuca, da smo nasa deca, da smo roditelji, da smo studenti, da smo sportisti, pevaci, umetnici, da smo nasa dela, slike, fotografije sa letovanja, sve to...ali to su samo nasa tela i uloge koje smo izgradili u ovom telu, u ovom trenutku na zemlji...mi smo mnogo vise od toga...nista ne moze da bude toliko strasno u AP i u opste u univerzumu, Bog nije strah, on nije strasan, on jeste ljubav, ljubav dolazi kroz znanje, on nije samo ljubav muskarca i zene, muskarca i muskarca, zene i zene, roditelja i dece. Ljubav je sticanje svakog novog znanja. Pa i znanja da sve nas, ne cine ova tela. Onaj ko oseti istinsku ljubav, taj prevazilazi svaku vrstu straha, pa cak i od smrti, jer spoznajuci ljubav, on je eliminisao svaki strah. On je zakoracio u beskonacno. (Zvucim kao neki monah, ranije nista od svega toga nisam razumeo, danas ih u potpunosti razumem, s tim sto bi i oni mogli da se potrude da sve to malo vise priblize narodu umesto sto se gadjaju nekim floskulama i zive izolovani od sveta, ali razumem i to, jer oni postuju slobodnu volju).
Dakle, oslobadjanjem od svega sto nas okruzuje vracamo se nasem istinskom bicu, tj Bogu, tj onome sto svako do nas i jeste,na kraju krajeva.
Ne znam da li sam bio jasan, ako imas ikakve predloge, slobodan sam da polemisemo.
Evo, i ovo, ova nasa rasprava, to je ljubav. (Nije da te muvam, samo kazem