Sada je: čet mar 28, 2024 9:18 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 23 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: čet jul 01, 2010 11:28 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
Armin Risi (r. 1962., Luzern, Švicarska), napustio je gimnaziju pred maturu "u znak protesta zbog pravca u kojem se kreće današnje društvo". Narednih 18 godina proveo je studirajući sanskrtske spise, uglavnom radeći kao prevodilac, među ostalim i vedskih tekstova. Od 1992. objavljuje vlastite knjige, baveći se temama kao što su vedska slika svijeta, rubna područja znanosti, metafizika, Ufo- fenomeni, itd. Živi u Zuerichu kao slobodan pisac i predavač.

U ovoj knjizi bavi se, kako kaže, "duhovno-filozofskom" analizom danas vladajućih svjetonazora i iznalaženjem načina za prevladavanje vladajućih jednostranosti - u vanjskom i unutarnjem smislu.
No da ne duljim, slijedi uvod u cijelosti.

(Budući da materijal još nije objedinjen u e-formatu, ići će laganini tempom, ovisno o motoričkoj marljivosti, i naravno, o interesu za čitanje.)
:occasion5:

Svjetlost ne pravi sjenu


„Ne bojte ih se, dakle. Ta ništa nije skriveno
Što se neće otkriti, ni tajno što se neće
Doznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste,
Na svjetlu će se čuti; i što ste po
skrovištima u uho šaputali, propovijedat
će se po krovovima.“
(Mt 10, 26; Lk 12,3)

UVOD

FILOZOFIJA, IDEOLOGIJA I MITOLOGIJA

Svjetonazori, filozofije i vjerovanja posvuda su zastupani; od znanstvenika, političara i financijskih magnata, od tajnih loža, religija i ezoterika, od masmedija i škola, od „najviših“ do „najnižih“. Od svakoga. I svi vjeruju da su u pravu.

Jesu li jedni više u pravu od drugih? Može li i smije li se praviti razlika? Ili je sve relativno? Je li svejedno sto vjerujemo? Jesmo li uspostavili filozofsku, odnosno ideološku samovolju bez kriterija i mjerila prema kojima bismo ustanovili što je istina? Postoji li uopće nešto kao istina?
Kada odgovaramo na ova pitanja, mi, dajući odgovor, zauzimamo stajalište koje ovisi od onog što zovemo „znanjem“. Što „znamo“ ovisi o tome što vjerujemo. Čovjek vjeruje u ono što vidi, a vidi uglavnom ono u što vjeruje!

Što se mene tiče, vjerujem da je moguće sve različite poglede na svijet postaviti u jedan viši međuodnos i razlučiti „svjetlost“ od „tame“.

Jer svjetlost ne pravi sjenu.

Zbog toga je u ovoj knjizi riječ o predstavljanju pogleda na svijet, a ne o predstavljanju i ocjenjivanju određenih grupa ili osoba. (Rasprava o „tajnom znanju“, „ezoteriji“, „okultizmu“, „sektama“ i „guruima“ – od objektivnih do polemičkih – ima već dovoljno).

U svojim dosad objavljenim knjigama upustio sam se, iz različitih aspekata, u razmatranje pitanja teističkog, ateističkog i materijalističkog svjetonazora: Odakle dolaze? Što su njihovi sadržaji, motivi i posljedice? Tko ih zastupa i gdje nalazimo njihove tragove u prošlosti i danas, u aktualnim svjetskim zbivanjima? Premda se ova pitanja rijetko kad postavljaju, ona su od odlučujućeg značaja i zato ih ovdje želim ponovo obuhvatiti.No ovaj put, međutim, ne toliko iz perspektive „multidimenzionalnog kozmosa“, već kao temelj jedne duhovno-filozofske analize. Jer, što god čovjek čini, određeno je „filozofijom“: svjetonazorima, motivima, ciljevima. Međutim, ono što ljudi vjeruju, čine i čemu teže, uglavnom ne proizlazi iz slobodne volje, nego iz obilja drugih faktora, posebice vanjskih okolnosti, osobnih obrazaca razmišljanja, sklonosti i odbojnosti. Ovi faktori su opet izraz osobne „rezonance“, odnosno vlastite unutrašnje motivacije i usmjerenja svijesti. Ljudi samo vrlo malo biraju neposredno slobodnom voljom; većina toga u životu posljedice su drugih uzroka ...

Posljednjih godina sam ove teme na predavanjima uvijek iznova iznosio drugačijim riječima, sjedinjujući ključne točke koje sam već formulirao u knjigama. Za publiku je to bilo nadahnjujuće i uzbudljivo, a za autora izazovno i poučno. Kroz taj kreativni stil predavanja – i povratni odjek od publike – mogao sam produbiti teme, preispitivati ih i proširivati, i tijekom vremena iskristalizirala se jedna „duhovno-filozofska“ sistematika, koja omogućuje predočiti mnoštvo međuodnosa na obuhvatan i životno blizak način. Sad kad sam sve to odlučio napisati u jednoj knjizi, u prirodi stvari leži da moram obuhvatiti određene teme o kojima je već bilo govora u drugim knjigama. Time, međutim, ne dolazi do doslovnih ponavljanja i samocitiranja, jer ova knjiga nije tek „The best of“ – izbor iz dosadašnjih. Kada ponekad odjeknu teme iz prošlih knjiga, događa se to u okviru novih međuodnosa i sa potpuno novim formulacijama.

Ponavljanje važnog sadržaja je važno, kaže se, posebice kada na taj način dolazi do rasvjetljavanja tema s više strana – u idealnom slučaju rasvjetljavanja sa svih strana. Kod ovdje postojećih tema sigurno je od pomoći „isto“ čuti drugim riječima – pa i svjetovne teme stalno se ponavljaju u novim varijacijama. Svaki dan i svaki sat masovni mediji šalju u eter svoje „strahovijesti“. Neprestano nam prenose sasvim određena stajališta, poput: terorizam je najveći problem današnjice, svi moramo zaraditi novac, čovjek nikada nije bio tako napredan kao danas, naši su prvobitni preci bili primitivni i naposljetku, život je nastao iz materije. Sva ova stajališta proizlaze iz sasvim određenih pogleda na svijet, imaju određene posljedice i služe određenim interesima. Ali to nisu jedina moguća stajališta i svakako ne najprihvatljivija.

Ove teze i antiteze pratit će nas kroz cijelu knjigu i ona prije svega treba biti jedan priručnik, jer sve knjige, mudrosti i teorije u konačnici su valjane onoliko, koliko su u stanju prenijeti praktičnih impulsa.

I tako sjedim sada u svom spisateljskom skloništu, započetom s četiri tjedna boravka u planinama Berner Oberlanda,i pokušavam, koliko je moguće „slobodnih ruku“ opisati put do vrhunca ljudske spoznaje i božanske objave – put, kojim svi mi već duže vrijeme koračamo. Taj put je šetnja po hrptu planine, jer se s obje strane toga puta strme planinske litice obrušavaju u oblacima zaklonjene dubine: u materijalizam i nihilizam s jedne, u apsolutizam i dogmatizam s druge strane. Tako se često ljudi daju zavesti i odriču se svoga puta. Oni klize prema dolje, neki čak padnu u ponore ekstrema, sa znanom svjetskom poviješću i sadašnjim stanjem u svijetu kao rezultatom. Danas imamo mogućnost baciti pogled na jednu dugu vremensku tračnicu, tako da put napokon bude prepoznatljiv sve do pravog cilja.

Ako ne danas, kada onda? Ako ne mi, tko onda? Danas, na obećanoj „prekretnici“, možemo, smijemo i trebamo rečeni vrhunac držati na oku i čuvati u srcu. Jer put je cilj. Ništa drugo. U najmanju ruku, ne neposredno. Zaobilaznice i krivi putovi možda također vode k cilju, ali samo ako ih kao takve prepoznamo i svjesno promijenimo smjer.

Sam za sebe pronaći taj put spoznaje – to je cilj filozofije. U proteklim vremenima, počevši u staroj Grčkoj, filozofija se nazivala „kraljicom svih znanosti“ – i ona bi to zapravo trebala biti i danas; jer svaki oblik znanosti treba služiti stvaranju znanja, a znanje treba voditi ka spoznaji istine. „Ljubav prema istini (mudrosti)“ na grčkom se jeziku zove philo-sophia.

„Filozofija“ je, dakle, više nego puki školski predmet. Međutim, danas je filozofija, ne previše neopravdano, na glasu kao jedno beskrajno tamo-amo suhoparnih, misaonih igrarija, smatra se nečim dosadnim i nepotrebnim, nečim što, kako se čini, nema neke praktične vrijednosti. Zbog toga ne čudi da ljudi više nemaju vremena za filozofiju.

Kako će se u nastavku pokazati, filozofija nije luksuz, nego sredstvo koje nam može pomoći da postignemo jasnu sposobnost razlikovanja, kako bi pronašli vlastitu istinu i odgovornost. Nadalje će također postati jasno kako mnogo toga što se danas naziva „filozofijom“ uopće to nije, već ideologija – premda oboje izvana mogu izgledati slično:

• FILOZOFIJA: Pokušaj da čovjek sam, razumom i logikom, shvati postojanje i pronađe odgovor na ključna pitanja – Tko sam ja? Odakle dolazim? Zašto sam ovdje?
• IDEOLOGIJA: Sustav pogleda na svijet, od svojih zastupnika instrumentaliziran kao „jedina“ ili „najbolja“ istina, uglavnom u obliku političkih i/ili religijskih programskih djelovanja.

Ideologija je instrumentalizirana filozofija.
Filozofija, čak i još neprevedena u ideologiju, ima slabu točku – oslanja se samo na razum i logiku, ograničen i nesavršen alat. Kako bi to filozof trebao s takvim sredstvima odgovoriti na ključna pitanja? Koji je smisao filozofije, ako ona svoj samopostavljeni cilj ne može dosegnuti? Ne pokazuje li današnje stanje u filozofiji da je ona bankrotirala? Otprije dvije i pol tisuće godina inteligentni ljudi se trude utvrditi smisao i cilj našeg postojanja, ali, tragično, čini se da su pomutnja i nesigurnost danas veće nego ikada ranije.

Očito, filozofija sama nije dostatna.
Zbog toga ova knjiga nije samo filozofski sastavak, nego duhovno-filozofski. Oba aspekta su nužna, inače se čovjek gubi u jednostranosti, što kod hodanja po hrptu planine može biti vrlo kobno. Čovjek padne: filozof sam, a „religijski“ i politički ideolozi još povuku i druge sa sobom. Naša spoznaja se, dakle, ne treba oslanjati isključivo (jednostrano) na razum i logiku. Kako bi pri hodanju ostali u ravnoteži, nužne su nam dvije istovrijedne, uzajamno nadopunjujuće polovice. Filozofi stare Grčke imali su za to dva odgovarajuća pojma – mythos i logos – koji nam i danas stoje na raspolaganju kako bi opisali dvije temeljne kategorije ljudskog znanja.

• Logičko je ono što čovjek može spoznati vlastitim razumijevanjem kroz razmišljanje, istraživanje i iskušavanje, empirijski shvatljiva, horizontalna, linearna slika svijeta.
• Mitsko je ono što se odnosi na razine stvarnosti koje nisu neposredno dostupne osjetilnoj spoznaji; nadosjetilno, koje se samo iznutra „vidi“ i može se spoznati kroz „otkrivenje“; vertikalna, multidimenzionalna slika svijeta.

Mitsko i logičko su dvije polovice koje se međusobno dopunjuju, usporedive sa yinom i yangom, ili u anatomskoj analogiji sa lijevom i desnom polovicom mozga, gdje je lijeva polovica zadužena za intelekt (logičko), a desna za intuiciju (mitsko). Logičko je jednako tako nužno kao i mitsko, jer jedno bez drugoga završava uvijek u jednostranosti: u naivnom, od stvarnosti udaljenom idealizmu ili pragmatičnom, destruktivnom materijalizmu.

Posljednje se danas utvrdilo diljem svijeta. Jednostranom „znanstvenošću“ pokušava se sve što upućuje na nešto nadosjetilno (ljudska svijest, život nakon smrti, finosupstancijalno tijelo, postojanje viših dimenzija, povezanost događaja itd.) odgonetnuti materijalističkim metodama i uklopiti u vladajuću „logičku“ sliku svijeta. Logičko želi samovladu i suzbija mitsko, diskreditira ga kao praznovjerje i nastoji ga odstraniti iz svijeta.
I dok je svijet jurio napredujući u tom pravcu, čovječanstvo se našlo na rubu samouništenja!

Izlaz, međutim, nije u zaokretu u drugu krajnost, mitsku odnosno religijsku jednostranost koja vodi vjerovanju da je „Bog“ na našoj strani i da će uskoro intervenirati na Zemlji kako bi sve „druge“ pokorio ili uništio. I ova krajnost dosegla je u međuvremenu prijeteće razmjere, jer su mnogi vjernici uvjereni da će u budućnosti biti jedna „Božja država“ pod njihovim vodstvom. Lako je uočljivo da rješenje može biti samo iznalaženje sveobuhvatnog poimanja svijeta, a ono počiva na sintezi logičkog i mitskog, na mito-logičkom.

Definicija logičkog pokazuje njegovu usku povezanost sa filozofijom. Od njenog postanka u kulturnoj sferi stare Grčke, filozofija je bila uglavnom „logička“, jer je taj novi pravac razmišljanja nastao kao reakcija na mythos, koji je postao jednostran, i do danas se uglavnom shvaća na taj način – do izopačenja: praznovjerje, kasnije kao apsolutizirana vjera temeljena na knjigama.

Kada, nasuprot tome, pokušamo mitsko dokučiti logički, otvara nam se jedan multidimenzionalni pogled na svijet, koji kao takav odgovara modernoj materijalističkoj misli, jer on nije samo logički, već mito-logički!

„Mitologija“ se uglavnom smatra zajedničkim nazivnikom antičke verzije znanstvene fantastike - divlje priče sa ratovima bogova kao arhaična forma „Ratova zvijezda“. Međutim, ova kombinacija riječi izvorno je imala mnogo dublje značenje, naime, sintezu mitskog i logičkog. Mito-logičko povezano je sa multidimenzionalnim pogledom na svijet i naše postojanje. Zemlja se ne promatra kao izolirana lopta materije u gotovo praznom Svemiru, već kao živući organizam u svijetu koji je sačinjen od različitih svjetova – svjetova čije materijalne manifestacije imaju različitu gustoću; oživotvorenih i formiranih od strane nematerijalnih, duhovnih bića. U ovom smislu je izraz „duhovno-filozofski“ zapravo sinonim za mito-logički.

Kada je znanje samo logos, ograničuje se na „znanost“ i „filozofiju“. Čak i kada filozofi i govore o Bogu, ljubavi i najvišoj spoznaji, sve ostaje – bez osobnog mitskog doživljaja – samo teorija, i vodi u najbolju ruku u umišljene „unutarnje spoznaje“, koje nikada ne mogu biti zadovoljavajuće. Logos, dakle, može biti označen kao „znanje“, filozofija kao „znanje duha“, a mythos kao „mudrost“, odnosno kao prepoznato i proživljeno znanje. To prepoznavanje i proživljavanje (oplođenje mythosa i logosa) ne može biti iznuđeno nikakvim intelektualnim naporom. To je „poklon neba“ odnosno „višeg ja“, može se također nazvati „otkrivenjem“ ili „milošću“ ili „religijom“ i „mistikom“. Religije bi po ovoj definiciji bile mito-logičko upravljeno prema Bogu, a mistika mitsko-individualno proživljena religija.

Sintezom mythosa i logosa moguće je sjediniti znanje i mudrost: teoretski i kroz unutarnji, konkretan doživljaj. Čovjek zna o čemu se radi, čak i kada o tome šuti. Zna što vjeruje! Tako je opet philo-sophia ono što je prvotno i bila i što uvijek jest – izraz života i unutarnjeg doživljaja, dakle, ljubav prema istini, ljubav prema životu i ljubav prema Bogu. I hrabrost za rasvjetliti tamu. I jer se oslanjam na ovu sintezu, ova knjiga ne bi trebala biti tek filozofska ili tematska knjiga, već priručnik, svakako ne u smislu „Tečaj u 50 lekcija“. Ovo je jedan duhovno-filozofski priručnik, što znači da on preko „analize“ i „filozofije“ vodi do pitanja autorefleksije i do uputa za stvarnu preobrazbu, ali bez propagiranja određenih formi meditacije i metoda prosvjetljenja. To nije zbog suzdržljivosti, već zbog praktičnih posljedica ovdje predstavljenih saznanja. Na razini analize ovaj priručnik sadrži sažetke središnjih tema iz svjetske povijesti i današnjih svjetskih događaja, iz filozofije i znanosti, sve do pitanja porijekla i određenja čovjeka – sve teme koje su mozaički kamenčići jedne veće slike. S ovim mnogostranim temeljnim informacijama čitatelj je dobro opremljen za daljnje samostalno istraživanje, kako bi se sa onim što tek treba doći suočio kritički ali s pouzdanjem.

Svojstveno je dobu u kojem živimo da se zaista važna pitanja, naime filozofska, jedva još postavljalju, a to je stoga što su ona neekonomična, „ne donose ništa“. (Mudrošću se, izgleda, ne postiže profit.).

No, pored toga, upravo danas imamo mogućnost dobiti opširne odgovore; šansa koja još nikada na ovaj način nije ponuđena. Duhovno znanje je danas opće dobro, čak i kada čovječanstvo toga nije svjesno ili ponudu ne prepoznaje. Ranije je ono bilo prenošeno samo u školama misterija i u malim krugovima izabranih, jer je okružje bilo iznimno neprijateljsko; k tome je postojala opasnost od pogrešnog razumijevanja i zloupotrebe – što postoji ništa manje i danas, pa i u području ezoterije, modernom „skloništu“ duhovnog znanja.

Začuđujuće, danas u ezoteriji jedva da postoji knjiga koja samokritički promatra vlastitu „scenu“ –pri čemu se mora naglasiti da je puno više toga u našem svijetu ezoteričko i okultno nego što se općenito pretpostavlja.

Kada radim kritičke analize, time ne želim ezoteriju paušalno osuđivati ili čak sotonizirati, kao što rade „bibliokršćanski“ kritičari. Naprotiv: činjenica da je nekada tajno znanje danas slobodno dostupno pokazuje da živimo u fazi prevratničkog razvoja. Mnogi posvećeni, koji su se već ranije bavili ezoterijom i misterijima, danas su se opet inkarnirali na Zemlji i bude se prema svojoj višoj svijesti, koja široko nadilazi iskustva sadašnjeg života. U ovom širokom kontekstu filozofija više nije nešto jednostrano i teoretsko, već mito-logička spoznaja koja obuhvaća i intelektualno znanje i intuitivni, unutarnji doživljaj. Mistika i božanska objava danas više nisu ograničeni samo na nekoliko „svetaca“ i pustinjaka. Svi mi možemo iskusiti Boga i živjeti u toj svjesnosti sada i ovdje, a ne za deset godina ili nakon smrti kada „dođemo u nebo“. Pustinajci i filozofi u svakom slučaju mogu biti u stanju to doseći, no ključ koji nam danas stoji na raspolaganju mnogo je univerzalniji i konkretniji. U Bibliji, Matej; 18,20 nalazimo jednu neposrednu uputu: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima“.

Kad bih morao reći koja je najvažnija rečenica u mojoj knjizi, bila bi to gore navedena, jer ona također otkriva odakle je potekla inspiracija za knjigu.

Armin Risi, ljeto 2004.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 02, 2010 10:06 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
DOBA TAME I SADAŠNJE VRIJEME PREOKRETA


Već stoljećima pojavljuju se uvijek iznova ljudi koji su uvjereni da je upravo njihova generacija pozvana doživjeti veličanstveno: apokaliptički prevrat, početak novog doba, ili pojavu „njihovog“ mesije ili svjetskog učitelja.

Već u Isusovo vrijeme njegovi suvremenici željeli su vidjeti čudo i čeznuli su za nadčovjekom koji će ih osloboditi svega zla, tada prije svega Rimljana. Zar nije Isus bio taj koji je rekao „još ova generacija“ (Mt 24, 34) doživjet će sve prorečeno? Jesu li to sve bila lažna obećanja? Je li ovdje jedan lažni prorok budio u ljudima lažne nade? Zašto su inače, unatoč svim obećanjima da će biti bolje, nasilje, ratovi i uništavanja u sljedećih dvije tisuće godina postali ekstremni?

Tko danas govori o vremenu preokreta, mora sebi postaviti ova pitanja. Jesmo li mi samo sljedeća generacija koja se nada nekoj čudesnoj promjeni? Činimo li isto što i već mnoge generacije prije nas, vjerujući u „neposredno predstojeću“ Božju intervenciju, koja se zapravo neće dogoditi? Je li sve to (bilo) puko samozavaravanje? Bijeg od stvarnosti? Apokaliptička histerija? Skretanje pogleda s pravih problema?

Što su motivi iza takvog iščekivanja vremena preokreta? Strah? Rezignacija zbog opasnosti i prijetnji sadašnjice? Nada da će netko drugi moći riješiti te probleme za nas?

Sva ova pitanja su opravdana i iziskuju više nego samo površni ili sarkastični komentar, jer samo ako su postavljena, može se doći do diferencirane procjene situacije. Kada se želi ići od A do B, mora se poznavati vlastita ishodišna točka – naročito kada se put od A do B proglašava kvantnim skokom.

ČETVRTO DOBA, ČETVRTI SVIJET


Najkasnije od Alberta Einsteina moderni čovjek također zna da su prostor i vrijeme međusobno ovisni fenomeni koji se ne mogu zaista odvojiti. Stoga je Einstein za ovu temeljnu fizikalnu datost skovao novi izraz, „vrijemeprostor“.

Mito-logički razmatrano, saznanje da prostor i vrijeme nikada nisu odvojeni govori nešto revolucionarno, naime: kako se mijenja vrijeme, tako se mijenja i prostor! U prošlosti su na Zemlji vladali drugačiji prostorno-vremenski odnosi, a u budućnosti će vladati opet drugačiji. „Vrijeme“ je, dakle, nešto više od linearno ulančenog tijeka događaja. Vrijeme je dinamična stvaralačka energija, koja leži u temelju svake promjene forme. U indijskim sanskrtskim tekstovima stvaranje i razaranje Univerzuma viđeno je kao udisanje i izdisanje Boga (Višnua).

Na temelju ritmičkih stvaralačkih impulsa vrijeme ne teče linearno, već ciklički – i s njim također razvoj materije unutar kozmičkog „vrijemeprostora“. Stvaranje se odvija preko multidimenzionalne vremensko-prostorne spirale, pri čemu veliki ciklusi (spiralne zavojnice) sadrže mnoge podcikluse. Kozmički „vrijemeprostor“ projicira se stepenicu po stepenicu (odnosno, zavojnicu po zavojnicu) od viših razina na niže, gdje se prvotni vremensko-prostorni obrazac „kopira“ u odgovarajuće komprimiranoj formi. U majanskom kalendaru govori se o „vremenskim fraktalima“, u sanskrtskim o „yugama“ što ne znači samo „doba“, već i „prostordoba“, jer u svakom ciklusu vladaju drugi vremensko-prostorni obrasci.(3)

U svakoj yugi Zemlja izgleda drugačije i to tako temeljno drugačije, da američki prastanovnici govore o različitim „svjetovima“. Sada živimo u Četvrtom svijetu, koji je u svojoj geografskoj, geološkoj i fizikalnoj strukturi potpuno drugačiji od prethodnih svjetova. Kada se sadašnji fizikalni odnosi projiciraju u prošlost i iz toga izvlače zaključci o prapovijesti čovječanstva, dobijaju se - iz perspektive Yuga – potpuno krive predodžbe.

Prijelaz iz jednog svijeta u drugi događa se uvijek u nekom vidu kvantnog skoka, nastalog kroz reakciju jednog određenog stvaralačkog elementa. Prijelaz iz Trećeg u Četvrti svijet dogodio se kroz „vodu“, a prijelaz iz Četvrtog u Peti trebao bi se dogoditi kroz „vatru“.

Sadašnji Četvrti svijet Indijanaca odgovara četvrtoj yugi kod Indijaca, Kali-yugi, koja je počela prije pet tisuća godina. Izraz Kali-yuga odnosi se na jedan veliki galaktički ciklus, a isto tako i na njegov fraktal, kroz koji se on zrcali na Zemlju. Na galaktičkoj razini Kali-yuga opisuje ciklus od 432 000 godina. Kako ovaj relatvno veliki ( iz perspektive današnjih ljudi) vremenski raspon djeluje na Zemlju, nakon tek 5 000 g. još se ništa ne može reći sa sigurnošću.

U svim tradicijama nalazimo pretkazanja, koja upućuju na to da u sadašnjem vremenu predstoji izuzetan raskol i prijelaz. Tako nastaje pitanje: Što je tipično obilježlje sadašnje Kali-yuge, koje može biti prevladano samo kroz prijelaz u sljedeći „Svijet“?

KALI-YUGA: DOBA RASKOLA

Riječ Kali sadrži korijen glagola „kal“ – „raskoliti; graditi logor; progoniti.“ Konsonanti k-l nalaze se još u modernim indoevropskim jezicima, kao u njemačkoj riječi „Keil“ i engleskoj „cleave“ {i hrvatskoj „klin“,prim.prev.}. Kali je sila koja pokušava zabiti klin među ljude, među narode, nacije, rase i spolove. U tom značenju, sinonim za „kali“, koji mnogo govori, je „dijabolično“, izvedeno iz grčkog dia – „kroz, u, na, duž, preko, iza itd. {Klaić} i ballein – „baciti, gurati“ ili doslovno: sila, koja jedno drugo odbija, koja raskoljuje“. Riječ „dijabolično“ znači također i „đavolsko“ i tako neuljepšano otkriva kakav duh vremena vlada u Kali-yugi.

Uistinu, ljudi su se od početka sadašnjeg doba sve više i više uvlačili u ratove, počevši s lokalnim pokoljima, sve do dva svjetska rata, koji su doduše trajali „samo“ četiri, odnosno šest godina, ali su prouzročili više od sto milijuna poginulih. A žrtvovanje ljudi nije prestalo 1945. Statistika pokazuje da je u proteklim desetljećima dnevno kroz ratove i nasilje izgubilo život više ljudi nego u jednom prosječnom danu za trajanja svjetskih ratova. K tome, otprije više desetljeća 30 do 40 tisuća ljudi (pretežno djece) dnevno umire zbog gladi, dok je drugdje zaklano na milijune životinja i stotine tisuća tona hrane uništeno samo da se ''održi cijena''.

Ovih nekoliko primjera za aktualnu Kali-yuga situaciju upućuje na jedan manje očit učinak raskolničkog duha. Raskol ne djeluje samo izvan, nego i unutar čovjeka i utječe na njegov moralni i etički stav. Raskol, koji odgovara ovoj Kali-yugi i čini njezin temelj, u prvom redu je suptilno-fizikalni. On ima učinak koji se na prvi pogled čini bezazlenim, naime, mogućnost da vrijeme i prostor vidimo odvojeno.

Prostor i vrijeme nisu nikada odvojeni, pa ni u Kali-Yugi, ali u ovom dobu nastaje privid razdvojenosti. To ima strašne posljedice koje su za nas uočljive prije svega kada našu situaciju u sadašnjem dobu usporedimo s postojanjem u višim dimenzijama, gdje međuodnos prostora i vremena još uvijek ima neposredni učinak. U duhovnim svjetovima duhovni impulsi (npr. misli) nisu vremenski odvojeni od vanjskog uobličenja, jer tamo ne postoji kategorična razlika između vanjskog i unutarnjeg svijeta kao na Zemlji u Kali-yugi. Misli su tako u duhovnim svjetovima neposredna stvarnost – a to su također i za današnje ljude, jer oni još uvijek jesu duhovna bića, unatoč zgusnutom okružju. Isto tako, misli grade na duhovnim razinama duhovnu „stvarnost“, samo što je na zemaljsko-fizikalnoj ravni potrebno određeno vrijeme dok se one uobliče u vanjskom prostoru.

Duhovna bića na višim razinama imaju, dakle, veliku odgovornost da svaku misao svjesno biraju, jer svaka misao ima neposredan učinak i svaka postaje neposredna stvarnost. Kad se duhovna bića otjelotvore kao ljudi, ona imaju jednaku odgovornost, s tom razlikom što njihove misli nemaju neposredan vanjski učinak. To ima svoje prednosti i nedostatke.

Prednost je u tome što se ima vremena razmisliti i odlučiti želimo li neku misao zaista pretočiti u stvarnost. Imamo vremena za razmišljanje! Zamislimo da su sve naše misli i misaone slike (inducirane kroz vlastite predodžbe i kroz vijesti, filmove, kompjuterske igre itd.) izvana vidljive i djelotvorne kao bjelodana stvarnost! Svaki krimić, svaka horror-zabava, svaki eksces, svaka rivalska ili mrzilačka misao – neposredna stvarnost! Bio bi pakao na Zemlji! Ali ne zaboravimo da su na duhovnoj razini sve ove slike – unatoč vremenu za razmišljanje na fizičkoj razini – također i za nas stvarnost.

Prednost, dakle, nije neograničeno pozitivna, nedostatak još manje. U Kali-yugi misli se više ne mogu spoznati izvana. To znači: čovjek može misliti jedno, a drugo reći. Može se sakriti iza fasade vlastitig lica. Može se lagati ...

I to je tipično svojstvo Kali-yuge: nudi mogućnost laganja! U prijašnjim vremenima nisu lagali ni oni od Boga odvraćeni, jer bi to za tadašnje vidovite ljude odmah postalo očito. Kada je netko želio simulirati neistinu, za to je trebao znatan utrošak energije na finomaterijalnoj razini, a za to je bilo sposobno samo nekoliko „crnomagičara“, kao npr. Ravana iz indijskog epa „Ramayana“.

Ni danas neistine ne mogu zaista ostati skrivene. Pronicljivi ljudi sada kao i nekada sposobni su prepoznati kad netko laže, čak i kad se to događa na distanci, npr. na TV-u. Energetske blokade također mogu biti prepoznate metodama kao što su kineziologija, bio-feedback, ili mjerenjem otpora kože („Tijelo nikad ne laže“). Oni koji svjesno lažu, ne podvrgavaju se tim metodama, a čovječanstvo nije više vidovito, pa je danas moguće lagati i jedno određeno vrijeme održavati varku. Zbog toga se „Kali-yuga“ često prevodi kao „doba nesloge i licemjerja“, jer u našem govoru trebamo dva izraza kako bi opisali vanjski i unutarnji oblik dijaboličnog djelovanja.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 02, 2010 10:20 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
PETA DIMENZIJA: KRAJ RASKOLA

„Prostor'' obuhvaća tri dimenzije fizikalnog svijeta, s „vremenom“ kao četvrtom dimenzijom. Prijelazom u sljedeće doba će raskol, koji za sobom povlači fizikalno komprimiranje, biti okončan. Ovaj prijelaz u ezoteriji je nazvan „petom dimenzijom“, što je istoznačno sa „Petim svijetom“ indijanskih proročanstava. Naznake nalazimo i u Novom zavjetu u kojem je najavljen „kraj vremena“, što znači: vrijeme u kojem će doći do kraja „vremena“ kakvo danas poznajemo, da bi se prešlo u jedan novi ciklus. Svi simptomi koji su spomenuti za ovaj kraj vremena, kao ratovi diljem svijeta i širom svijeta rasprostranjena glad (što je u Isusovo vrijeme bilo nezamislivo; (Mt, 24,7) danas spadaju u uobičajene dnevne vijesti, pri čemu se mnogi od njih uopće i ne spominju jer više nisu „ništa novo“.

Da smo danas dosegnuli prijelazno područje na prostorno-vremenskoj spirali ukazuje nam jedan drugi, indirektni simptom, naime način na koji vrijeme djeluje. Prijelaz u petu dimenziju znači da vanjska razdvojenost prostora i vremena sve više nestaje. Razdvojenost prostora i vremena je sve manja i zbog toga mnogo ljudi ima dojam da vrijeme prolazi brže, do kulminacije „Nemam vremena!“ – najčešći razlog koji suvremenici danas spominju kad objašnjavaju zašto se ne mogu pozabaviti duhovnim temama.

Prividno sve brži protok vremena može se usporediti sa polaskom vlaka. Kad netko trči uz vlak koji polazi, neminovno se stječe dojam da se vlak pokreće sve brže – sve dok čovjek više ne može držati korak, pa zaostane. Ovaj dojam je, međutim, samo relativan i netko tko se nalazi u vlaku ga nema. Dok jedan mora trčati sve brže i unatoč tome gubi korak, drugi se sasvim prirodno privikne na rastuću brzinu i može se opustiti.

Slično se događa s promjenom datog vrijemeprostora, koje neko vrijeme prividno stagnira, kao što vlak neko vrijeme stoji na kolodvoru. Odjednom se prividno razdvojeni faktori, prostor i vrijeme, ponovo približavaju, što znači da sve „manje vremena“ stoji na raspolaganju za donošenje planova („misli“). Vrijeme za razmišljanje je sve kraće, sve postaje neposrednije. Čovjek zapada u stres i nervozu ne primjećujući da vlak kreće.

Međutim, tko to primjeti i ukrca se u polazeći vlak, time pokazuje spremnost da napusti prividno sigurno tlo kolodvora i iskusi promjenu dimenzije ne kao stres, već kao rastući mir i neposrednost. Tko može „držati korak“ s promjenom brzine, doživljava vrijeme sve manje kao linearni fenomen, umjesto toga spoznavajući sinkronicitet prostora i vremena. Tada želje vrlo brzo postaju stvarnost, no zaživjet će samo one čije je ispunjenje već sadržano u energetskom polju sadašnjosti. U najpunijem smislu riječi čovjek ide „ukorak s vremenom“, kao što putnik u vlaku ide „ukorak s vlakom“ bez poduzimanja nekog posebnog napora.

„Ukorak s vremenom“ doslovno glasi syn-chron! Sinkroni doživljaj je prividna posljedica odgovarajuće svjesnosti. Tko je s tom sviješću u rezonanci, primijetiti će da i zastranjenja vrlo brzo ostvaruju reakciju; puno brže nego prije. Prije svega, čovjek sve manje može sebi dopustiti neistine – prema sebi i prema drugima. Poštenje je već sada poticano privlačnom snagom novog doba. Nepoštenje i samoobmana mogu još profitirati od krajnje zgusnutosti Kali-atmosfere. U sadašnjoj fazi obje mogućnosti stoje otvorene.

ZAVODNIK SVEGA SVIJETA

Za pronicljive i dalekovide ljude prošle yuge, sljedeće doba na prostorno-vremenskoj spirali ukazalo se kao taman odsječak u kojem bi život ljudi bio označen kroz raskol, jednostranost i uništavanje. Pri tome jedna okolnost posebno upada u oči, naime, globalna prisutnost prijevare i laži! Zbog toga su govorili o Kali-yugi, dobu nesloge i licemjerja.

Isto govori i Biblija, posebno Otkrivenje („Apokalipsa“), koje je Ivan primio na Patmosu nekih pedeset godina od Isusova raspeća. U toj viziji Ivan je vidio rat na nebu između arhanđela Mihaela i „velikog ognjenog Zmaja“ (12,3). Otkrivenje sadrži mnoge simbole koje je teško protumačiti. Pa ipak, ne trebamo dugo nagađati što predstavlja Zmaj. Ivan je vidio i napisao nedvosmisleno: „Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta.“ (12,9).

Tipično obilježje koje je spomenuto je „zavodnik svega svijeta“! Isto je rečeno o djelovanju obje „Zvijeri“ koje je ovlastio Zmaj:

„Sva se zemlja, začuđena, zanijela za Zvijeri i svi
Se pokloniše Zmaju, koji dade takvu vlast Zvijeri (...).
Čini znamenja velika ... tako zavodi pozemljare
znamenjima koja joj je dano činiti u nazočnosti
Zvijeri.“ (13,3 – 14).


Ivan je vidio da su se svi ljudi, čija imena nisu zabilježena u „Knjizi života“, dali prevariti (13,8); odlučujući impuls ovakvog razvoja je „ognjeni Zmaj“ ili kako je to izrekao Isus, „Otac svih laži“ koji je „čovjekoubojica od početka“. (Iv 8,44).

Razna proročanstva upućuju na to da je naše vrijeme jedno „mračno doba“. To praktički znači da u svakom području ono što prevladava dolazi od strane „mračnih sila“: u području ekonomije, religije, medicine, psihologije, ezoterije itd. Ne sve, ali mnogo toga na kraju vremena dolazi sa mračne strane, posebno ono što se najviše propagira, potvrđuje ovo proročko ukazivanje. To je jedna teška tvrdnja koja se ne smije uzimati olako. K tome, ovo upozorenje potiče nas da zastanemo, budemo pažljivi i uvijek provjerimo iz kakvog duha proizilazi neko učenje ili propaganda.

Je li točno da živimo u vremenu u kojem su prevladavajuće sile koje varaju „cijeli svijet“?

U nastavku je dano nekoliko primjera, koji mogu pomoći odgovoriti na ovo pitanje.

Primjer 1: LAŽNA ČAROLIJA


U scenariju Otkrivenja „Zmaj“ djeluje pomoću raznih produženih ruku, posebno dvaju „Zvijeri“ i „babilonske bludnice“. Ovo gotovo dvije tisuće godina staro proročanstvo sadrži konkretne opise, koji danas – i to tek danas – otkrivaju goruću aktualnost.

Babilon „grad je veliki, što kraljuje nad kraljevima zemaljskim.“ (Otk 17,18). Simboliziran je ženom pijanom od krvi, koja jaše na skrletnoj zvijeri. „Na čelu joj je napisano ime – tajna: Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemaljskih.“ Ovakav opis podsjeća na prije navedeni Isusov citat (Iv 8,44). Čini se da rečena „mati“ s „ocem svih laži“ ima nešto zajedničko, predstavljajući se kao „veliki Babilon“ i zavodeći „kraljeve zemaljske“. U 17. i 18. poglavlju Otkrivenja opetovano se ističe globalni učinak te sile: „... s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina.“

Kraljevi i trgovci zemaljski: očito se radi o globalnoj političkoj i ekonomskoj moći, što u 1. stoljeću nakon Krista još uopće nije bila tema. Danas je, međutim, „globalizacija“ omiljena riječ, kojom su čovječanstvu dana mnoga obećanja. Globalizacijom bi sve trebalo postati bolje, efiksanije i pravednije. Ali postavlja se pitanje: ne daje li ovdje možda „sila koja vara čitavi svijet“ s „velikim Babilonom“ lažna obećanja, koja ljude vabi u sasvim određenom smjeru? Uz „globalizaciju“ ovo staro proročanstvo daje nam još jednu vruću šifru:

„Jer trgovci tvoji bijahu velikaši zemlje i čaranja tvoje zavedoše sve narode.“ (18,3) . U reformiranoj ciriškoj Bibliji prijevod glasi ovako: „Tvoji trgovci bijahu, naime, velikaši zemlje, tvojom čarolijom svi narodi bijahu zavedeni.“ A u prijevodu antropozofa Emila Becka: „Tvoji trgovci bijahu velikaši zemlje, tvojim čarobnim napitkom zavedeni su svi narodi.“

Čini se da su se prevoditelji mučili pronaći odgovarajuću riječ: čaranje, čarolija, čarobni napitak ... Što je to čime su „trgovci, velikaš zemlje,“ zaveli sve narode? Riječ u grčkom originalnom tekstu glasi pharmakiai ...

Ipak, mora se biti oprezan s interpretacijom. Ovaj dio teksta ne smije se upotrijebiti kako bi se farmaceutska industrija paušalno sotonizirala. Kao sve na ovom svijetu i ona također ima svoje dobre i loše strane (4). Međutim, mnoga kritička izvješća pokazuju da je farmaceutska industrija već počinila i čini stvari koje podsjećaju upravo na ovo biblijsko proročanstvo. Kada se u budućnosti zabrane određena prirodna ljekovita sredstva i rad ljudima koji prakticiraju prirodno lječenje, svakako se treba prisjetiti ovog upozorenja.

Primjer 2: NAPREDAK U ZNAKU „ZVIJERI“


Jedno široko područje u kojem se mora računati s lažima i skrivenim namjerama je tehnološki napredak. Je li slučajnost da je takozvani tehnološki napredak udario upravo putem kojim danas ide? Zašto se potiču tehnologije koje se baziraju na pljački, iscrpljivanju i zagađivanju okoliša? Zašto se potiskuju i potajno suzbijaju tehnologije i polja znanosti koja otvaraju alternativne i neprofitabilne mogućnosti?

Ivanovo Otkrivenje daje ovdje jasan odgovor, i istovremeno daje ključ koji pokazuje na koje se vrijeme odnosi ovaj scenario kraja vremena – naime, upravo na naše sadašnje vrijeme, a ne na vrijeme prije 50 ili 100 godina ili na vrijeme za 50 ili 100 godina. Taj ključ je broj 666.

„Ona (Zvijer) postiže da se svima – malima i
velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i
robovima – udari žig na desnicu ili na čelo,
i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati
osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri
ili s brojem imena njezina.
u ovome je mudrost: u koga je uma neka
odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog
čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset
i šest.“ (Otkr 13,16 – 18).


Broj 666 pojavljuje se u kontekstu „rata na nebu“, koji dovodi do toga da Zmaj s njegovim anđelima bude zbačen na Zemlju. Istovremeno, čovječanstvo dobiva upozorenje da bude pažljivo, jer je Đavo vrlo gnjevan, znajući da ima malo vremena (12,12). Potom se pojavljuju dvije Zvijeri. Prva dobija svoju moć neposredno od Zmaja, a druga uvodi obožavanje prve diljem svijeta. Prva Zvijer je diktator, a druga utjelovljuje njegovu propagandu i ponekad se naziva „Antikrist“ ili „lažni prorok“. Ujedinjenjem svjetovne moći, religioznog obožavanja i globalne tehnologije Zmaj postiže vlast nad svim ljudima, „bogatima i ubogima“. Ta vlast zapečaćena je znakom 666 koji svaki čovjek mora nositi ili na desnoj ruci ili na čelu. Kupovati i prodavati mogu samo oni, koji taj znak nose. Kada se broj 666 pojavi širom svijeta, kako proriče Otkrivenje, mora se računati s tim da će i ostatak ovog vizionarski prikazanog scenarija postati stvarnost.

Broj šest stotina šezdeset šest u biblijskim jezicima (grčkom i hebrejskom) piše se Hi-Ksi-Stigma, odnosno Samech-Resch-Taw-Waw. U latinskom treba čak i više slova: DCLXVI. Međutim, danas se u svijetu koriste arapski brojevi i tako se apokaliptički broj pojavljuje kao trostruka šestica. Pošto je u Bibliji opisana globalna moć, za pretpostaviti je da je širom svijeta primjenjen način pisanja posebno relevantan. I zaista, vidi se da se broj 666 danas, u svojoj tehnomagičkoj simbolici kao trostruka šestica (bez obzira na brojčanu vrijednost), globalno prisutan.

U međuvremenu više nije sasvim nepoznato da www prema Kabali ne znači ništa drugo nego 6-6-6 i da je ovaj broj skriven u bar-kodu. (5).

***
Je li 666 „loš broj“?

Sve u Univerzumu je titranje i svako se titranje može izraziti brojevima ili brojčanim odnosima. U tom smislu ne postoji loš ili negativan broj. Također ni 666 nije „loš“ broj i nije „broj Sotone“. Otkrivenje kazuje samo da je „Zmaj“ ovaj broj zloupotrijebio i primijenio. Budući da je izabrao upravo taj broj, mora biti da on posjeduje posebnu snagu. I ima je. On je – između ostaloga – jedan od temeljnih faktora našeg postojanja u svijetu materije!

Svi mi imamo tijela od organske tvari, a temeljna supstanca organske tvari je ugljik (C), redni broj 6. Jedan atom ugljika ima 6 protona, 6 neutrona i 6 elektrona. Naše tijelo u unutarnjoj nuklearnoj strukturi sastoji se tako iz 6-6-6 frekvencije titranja! To nije ništa loše. Naprotiv, 6-6-6 je jedan od božanskih brojeva kreacije, temeljni broj našeg postojanja. Upravo zato što je ovaj broj tako temeljan, „Zmaj“ ga je upotrijebio kao pečat svoje vlasti. To što je zaplijenio upravo ovaj broj ukazuje da je s njegovim načinom „civilizacije“ želio svijet ljudi ograničiti na materiju, i to je ono što čini opasnim cijeli razvitak.

Dakle, broj nije opasan, već moć koja taj broj psihološki i tehnomagijski zlorabi.

Ako netko ima trostruko 6 u telefonskom broju ili na auto-tablicama, to samo po sebi nije znak loše sreće ili zavjere s vragom. Međutim, tko se namjerno poigrava ovim brojem, igra se vatrom. Jer, ako su biblijska proročanstva točna, svaka moć, koja ovaj broj zlorabi, donijet će ljudima mnogo boli i nevolje.

Uvijek je preporučljivo imati realan i nehisteričan oprez, pa tako i ovdje, kod teme „tehnološki napredak“.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 02, 2010 4:02 pm 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: čet jan 21, 2010 1:43 pm
Postovi: 26
Klejbezabla,
tema zanimljiva, pristup realan, svidja mi se stil pisanja, prevod ti odlicno ide....
Samo nastavi... :D

_________________
"If the doors of perception were cleansed, every thing would appear to men as it is, infinite." W.Blake


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 02, 2010 11:01 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
Hvala uroborus :D

Evo, samo nastavljam...
Primjeri 3 i 4 odnose se na Zaljevski rat i inscenirani teror 9/11, a o tome već i vrapci..., pa sam hopnula malo dalje.

2. poglavlje

Definicije "svjetlosti" iz sjene

1. poglavlje bilo je određivanje stajališta. Kad čovjek ne zna gdje se nalazi, ni najbolje karte ne služe ničemu čak i kada je cilj poznat. A o cilju govore svi: kraj ratova i terorizma, razumijevanje među narodima i religijama, dovoljno hrane za sve, ekološki podnošljiva industrija i tehnologija, itd.

Ove stvari trebale bi zapravo biti samorazumljive. Činjenica da ih moramo formulirati kao ciljeve znači da smo vrlo udaljeni od normalnog stanja. Civilizacija je odmaknuta od prirodne ravnoteže. Ona je od-maknuta, i zbog tog odvajanja počela je uništavati svoje vlastite životne temelje. Motiv raskola, razdvajanja i odmicanja u Kali-yugi djeluje na svim razinama.

Simbolično govoreći, živimo u „dobu tame“, dakle u jednom vrijemeprostoru koji je odcijepljen od svjetlosti. „Doba tame“ odnosi se na vrijeme u kojem su sile tame zavladale Zemljom – i to poodavno, što se po njihovim plodovima lako može prepoznati. Mnogi znaci i proročanstva upućuju na to da će ovo doba tame uskoro završiti. Dakle, mi ne samo što živimo u doba tame, već i u njegovoj završnoj fazi, gdje se na duhovnom horizontu već može vidjeti nova svjetlost. Samo s ovog aspekta moguće je tamu uopće prepoznati kao takvu, i razlikovati je od svjetlosti. Tko vidi samo tamu, nije u stanju razlikovati.

Kad dođe jutro, počinje razdvajanje tame i svjetlosti, i odluka onih koji odabiru je neizbježna. Svaki čovjek mora se odlučiti: Kome ću vjerovati? Kojim pravcem ću ići? Što je mene osobno važno, a što nije? Što hoću postići u životu?

Već prema svjetonazoru s kojim se čovjek osjeća povezan, razlikovat će se odgovori na ova pitanja. U prošlosti su prevladavali svjetonazori sila tame – u znanosti, psihologiji, filozofiji, ali isto tako i u teologiji, religijama, okultizmu, ezoteriji – i ove svjetonazore vrijedi prepoznati i „rasvijetliti“.

Poluistine – svjetonazori sila tame – svakako sadrže i istine, ali samo u jednostranom, nepotpunom obliku. Tek kad se ti svjetonazori konzekventno preformuliraju i promisle do kraja, razlike postaju jasne i iznenađujuće, premda na početku izgleda kao da svi govore o istome.

ZEMLJA: MJESTO ODLUKE


Raskol koji djeluje kroz Kali-yugu može se promatrati i filozofski, jer se na Zemlji očituje kao istovremena prisutnost sila tame i snaga svjetlosti. Jedni se služe lažima i manipulacijom, drugi djeluju iz istine, bez povođenja za sebičnim interesima. Njihova unutarnja usmjerenja i životni ciljevi razlikuju se koliko i svjetlost od sjene.

Spoznaja da na Zemlji istovremeno (i paralelno) postoje „svjetlost“ i „sjena“ skoro je banalna, pa ipak ona ima dalekosežni značaj. Naime, svjetlost i sjena međusobno se isključuju. Svjetlost je samo svjetlost, sjena je samo sjena. Dopre li svjetlost do sjene, ona bi postala svjetlost, i obrnuto. (Naravno, postoje različiti stupnjevi sjene i intenziteta svjetlosti, ali oboje su stupnjevanje unutar područja tame, odnosno svjetlosti.) Samo u određenom graničnom području svjetlost i sjena se dodiruju, naime kod „obalne crte“ na kojoj se razdjeljuju.

Isti princip vrijedi – prema mito-logičkoj slici svijeta –i na kozmičkoj razini, u odnosu na svjetove svjetlosti i svjetove tame. Oni također egzistiraju odvojeno (paralelno), ali se dodiruju u graničnom području.Budući da su na Zemlji prisutni i svjetlost i sjena, da se zaključiti da ona pripada takvoj graničnoj sferi multidimenzionalnog Kozmosa. To objašnjava i zašto je Zemlja mjesto za koje se ratuje. Razna bića imaju veliki interes za planet ljudi, jer on je točka razgraničenja gdje se duše odlučuju kojim pravcem će krenuti.

Osjećaj mnogih ljudi da Zemlja nije tek beznačajna mrlja u Univerzumu, već da joj pripada ključni značaj, ima dakle svoje duboko opravdanje. (Potječe li osjećaj da je Zemlja u centru Univerzuma možda od praznanja da njeno pozicija u dimenzionalnoj „sredini“između svjetova svjetlosti i sjene ima ključni značaj? Je li kasnije krivo protumačeno da je Zemlja kozmološki centar Univerzuma?)

SVI SMATRAJU DA SU U SVJETLOSTI

Sile tame ne vide sebe kao „sile tame“, već vjeruju da su u svjetlosti.Ali, one su jedna s drugom u raskolu i međusobno ratuju, jer svaka za sebe smatra da je bolja „svjetlost“ od one druge. A naravno, i svjetlost ima svoje zastupnike. Stoga se čovječanstvo suočava s najrazličitijim utjecajima od strane „svjetlosti“, odnosno „Boga“, čiji su zastupnici svi uvjereni u svoja gledišta. Ima li pravo grupa s najboljim propagandnim sredstvima? Jesmo li naprosto isporučeni najglasnijima, ili postoji mogućnost razlikovanja? Je li točno da istina uvijek pobjeđuje? Što je istina?

Nastaje zabuna, jer se i u materijalističkom i u ezoterijskom ateizmu govori o „Bogu“. Postavlja se pitanje: Što se podrazumijeva pod „Bog“? Što je ateizam, što panteizam, deizam, dualizam, monizam, monoteizam i teizam? Što zagovaraju s njima povezani svjetonazori? I s kakvim praktičnim posljedicama?

Danas rašireno „opće znanje“ budi dojam da su sve ove filozofije samo teorije u koje čovjek može vjerovati ili ne, jer „naposljetku je svejedno u što se vjeruje“. – Da, ovo je također jedna moguća vjera, i moćnici koji u ovo vjeruju grade na tome vlastiti svjetonazor i odgovarajući svjetski poredak.

PITANJE „REALNOSTI“

Svaki svjetonazor naposljetku kruži oko pitanja što je realnost. Jer svaki čovjek želi svoj život, dakle svoje vrijeme, energiju, interese i novac investirati u nešto što ima smisla. Tko želi živjeti za mjehur od sapunice, za iluziju? Tko ne želi biti „realističan“? „Realističan“ je, međutim, relativan pojam, jer ovisi o tome kako je realnost definirana. Svaki svjetonazor posreduje drugačiju definiciju „realnosti“. Kako je već spomenuto, moramo računati s tim da je u doba tame prevladava svjetonazor neke od sila tame. Tako nastaje pitanje: Što je „svjetlost“, a što „tama“.

U našoj analizi „svjetlost“ je simboličan naziv za realnost, a u širem smislu za Apsolutno, za Boga. Tome nasuprot stoji „tama“, za razdvojenost, za relativno, za dualnost („dvojstvo“). Svjetlost dakle simbolizira također i jedinstvo, nerazdvojenost. Što je jedinstvo iza dvojstva? Što je realnost onkraj dualnosti?

Simbolika svjetlosti i tame ilustrira međuodnos „apsolutnog“ i „relativnog“ na idealan način, jer je relativno o apsolutnom ovisno kao sjena o svjetlosti. Ova simbolika pomoći će nam prepoznati i razlikovati različite taktike igre ego-centriranih gledišta i odgovarajućih svjetonazora. Odavde će također biti moguće naći jasne definicuje „svjetlosti“, i s tome povezanim „prosvjetljenjem“. U čemu se razlikuje pravo prosvjetljenje od predodžbi nekih koji se pogrešno smatraju prosvijetljenima (lat. illuminatus)?

Ovo pitanje je vrlo relevantno, jer su posljednji vrlo utjecajni u dobu tame. Ovdje govorimo o bićima koja žive u „tami“, ali smatraju da su u svjetlosti. Sile tame sebi ne mogu nikako predočiti postojanje i drugih, manje ograničenih perspektiva. Ograničili su se na egocentrično stajalište, baš kao što je sjena ograničena na „ne-svjetlost“. Što god oni vjerovali, uvijek će biti riječ o definiranju „svjetlosti“ iz sjene. Svjetlost je za tamu nešto strano i nezamislivo, jer je ona egzistencijalni kraj tame.

Drugim riječima, oni koji priznaju samo relativno postojanje, Apsolutno (Boga) mogu definirati samo pomoću svojih relativnih predodžbi – naime, negirajući ili apsolutizirajući relativno, što ne može dovesti do prave spoznaje Apsolutnog, kao što ni svjetlost nije tek „odsutnost sjene“.

Postojanje sjene ovisno je o svjetlosti, ali u obrnutom slučaju svjetlost ne ovisi o sjeni, niti je sjena može doseći. Dok god sjena ostaje sjena, ona je odvojena od svjetlosti. Isto tako, sile tame ostaju zarobljene u svom postojanju toliko dugo dok ne promjene svoja stajališta i mentalitet. Ali, tada više ne bi bili u tami!

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: sub jul 03, 2010 12:07 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
PREVIŠE I PREMALO

„Ne sudite da ne budete suđeni!Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni!“
(Mt 7, 1-2)

Razlikovanje različitih svjetonazora je delikatan posao, jer to je kao šetnja po hrptu planine, gdje se može lako skliznuti na jednu ili drugu stranu. Obje strmine povrh kojih vodi naš put su strane podijeljenog, dija-boličkog, koji se očituje kao „suđenje“. Različito, čak suprotstavljeno značenje razlikovanja i suđenja bit će obrađeno u daljnjem tijeku knjige. Tema koja ovdje slijedi je razlikovanje različitih definicija svjetlosti iz perspektive sjene, jer one su svjetonazori koji nastaju kad se čovjek prikloni jednoj ili drugoj strani i svijet promatra iz takve jednostrane perspektive.

Raskolno (dija-bolično) ima dva lica, jer je ono pra-podijeljeno. Ta dva lica mogu se opisati kao previše i premalo. To znači da u svijetu dvojstva božansko ima dvije suprotnosti, ne samo jednu. Suprotnost hrabrosti nije samo kukavičluk, već i pretjerana hrabrost. Suprotnost dobru je s jedne strane zlo, a s druge ravnodušnost. Prema tome, postoje dvije mogućnosti da se čovjek udalji od božanske svijesti, od „zlatnog srednjeg puta“. Sve što slama ravnotežu i sklad spada u jednu od ovih kategorija, i samo postaje raskolničko (i raskoljeno).*

Bilo bi pogrešno vjerovati da je „zlatni srednji put“ put kompromisa i mlakosti. Naprotiv, na ovom putu čovjek se beskompromisno distancira od Previše i Premalo. Zato se ovaj put ponekad naziva i „tijesni put“ (npr. Mt 7, 13-14), ali ne stoga što je čovjek na tom putu uskouman ili dogmatičan. Ravnoteža i istinska neutralnost znače upravo da čovjek izbjegne i Previše i Premalo.

(*U ovaj kontekst spadaju i pojmovi polaritet i dualnost. Polaritet je izraz prvobitne ravnoteže između oba pola stvaranja („muškog“ i „ženskog“) na kojima počiva svaka božansko-harmonična dinamika. Dualnost je slomljena, „prapodijeljena“ ravnoteža, koja vodi nastanku suprotnosti u dimenzijama dvojstva. „Dobro i zlo“ je izraz dualnosti, a ne polariteta, jer na razini polariteta takva suprotnost još ne postoji. Opis stvaralačkih razina polariteta i pad u dualnost slijedi u 7. poglavlju.)


„ZLATNI SREDNJI PUT“ KAO STEPENICE RAZLIKOVANJA

Beskompromisnost „zlatnog srednjeg puta“ dolazi do izražaja u rečenicama kao što su:

„Odlazi Sotono!“ (Mt 4, 10)

Bog je Sotoni {dija-boličnom} dopustio da vas stavi na kušnju i kukolj od pšenice da odvoji.“ (Lk 22, 31)

„U ovom svijetu dvije su vrste bića. Jedna su božanska {sanskrt:daiva}, druga od Boga odvraćena {sanskrt: asura)“ (Bhagavad-gita, 16,6) (13)

Može se činiti da su ovakve izjave ukorijenjene u nediferenciranom, crno-bijelom načinu razmišljanja. Pa ipak, to nije slučaj, bar ne kad se ispravno razumiju (jer bilo bi ih lako izložiti u dijaboličkom smislu, što su mnoge religije i učinile, i dijelom još uvijek čine).

„Zlatni srednji put“ može se usporediti sa stepeništem koje vodi samoostvarenju i bogospoznaji. Put do cilja vodi preko različitih stepenica – a one imaju posebnu odliku da nude samo dva moguća pravca kretanja: naniže ili naviše. Same sepenice uvijek ostaju iste. Mi smo ti koji uvijek iznova moraju odlučiti kojim ćemo pravcem krenuti.

Kad se kaže da su „u ovom svijetu“ – svijetu dualnosti – samo dvije vrste bića, tad se to odnosi na razliovanje onih koji su krenuli naviše i onih koji silaze. Naravno, uvijek se na jednoj stepenici može napraviti „predah“, no to samo znači odgađanje sljedeće odluke. Prije ili kasnije svatko će krenuti dalje, gore ili dolje.

Oni koji se odmiču od cilja i idu prema daljnjem raskolu su „od Boga odvraćeni“, a oni koji poduzimaju korake kako bi prevladali raskol su „Bogu posvećeni“. Onaj tko je prevladao odvojenost jest „ bogosvijesan“).

Bogosvijesni i Bogu posvećeni na sanskrtu se nazivaju „božanskima“, jer su u „svjetlosti“. Jedni joj se približavaju, drugi su je dosegli spoznajom da su i sami bića svjetlosti. Odvraćenici se na sanskrtu nazivaju asuras, „antibogovi“, odnosno „nesvijetli“ (od a, „ne- , anti-„ i sura, „puni svjetlosti, svjetlosni“). Iz sanskrta izvedena riječ „nesvjetlost“ je vrlo pogodna, jer upućuje na to da tama nema vlastitu egzistenciju, nego se definira samo kroz blokiranje svjetlosti. Riječ „nesvjetlost“, odnosno „nesvijetli“ primijenit ći i ja tu i tamo u ovoj knjizi; prvo, jer u sebi sadrži više razumijevanje „tame“, i drugo, jer je to doslovni prijevod riječi „asura“.

Simbolikom svjetlosti i sjene i metaforom stepenica imamo mogućnost osebujnog prepoznavanja i razlikovanja raznih svjetonazora, bez da velikim filozofiranjem izgubimo cilj iz vida. Svaki svjetonazor je jedna stepenica koja se može primijeniti za približavanje ili udaljavanje od cilja. U našoj analizi razmotrit ćemo uvijek obje varijante: što zagovara neki svjetonazor i kakvim tumačenjem se ide naviše, odnosno naniže? Obje mogućnosti tumačenja zvuče na početku vrlo slično jer imaju isto ishodište; samo što posvećenici unutar poluistine biraju polovicu s istinom, dok odvraćenici biraju suprotnu polovicu i još se dublje prepuštaju dijaboličnom duhu.

Simbolika svjetlosti i sjene i metafora stepenica su temelj duhovno-filozofske sistematike koja je najavljena u uvodu i dosadašnjem tekstu.


MATERIJALIZAM: „ŽIVOT JE PRODUKT MATERIJE“

Prva mogućnost definiranja stvarnosti iz perspektive tame zagovara: Svjetlost je ono što se percipira kao tama; tama stvara samu sebe; ne postoji ništa osim tame“.

Ovo je svjetonazor koji je danas vrlo raširen. Filozofski se naziva materijalizam: vjerovanje da je pojmljiva materija jedina stvarnost; anorganske tvasri i organska živa bića – sve je produkt materije; svijest je efekt mozga; ne postoji ništa što se ne vi moglo objasniti materijom.

U ovo kategoriju spada praktički sva školska mudrost („znanost“) sadašnjeg vremena. Na čovjeka se gleda kao na materijalno biće, kao produkt materijalne evolucije, što znači - kao evolviranu životinju.I u klasičnoj psihologiji je odbačeno sve što ne odgovara materijalističkom učenju, prije svega reinkarnacija i postojanje finosupstancijalnog tijela, da se ne spominje postojanje besmrtne duše. Psihologija, koja bi zapravo trebala biti „nauka duše“, pretvorila se u istraživanje ponašanja i usko surađuje s psihijatrijom i farmaceutskom industrijom. A oni se sve više bave i djecom, jer se već i djeca „ponašaju neprilagođeno“ i označavaju se kao hiperaktivna ili s poremećenom koncentracijom, te ih se tretira kemikalijama kao što je ritalin. (Naravno, kao i drugdje, i ovdje postoje stručnjaci koji su izuzeci i ne slijede nekritički duh vremena.)

Temelj ovog svjetonazora je vrsta znanosti koja samo materijalno smatra stvarnim. Njena ispovijed vjere glasi: „Na početku bijaše materija. Ne postoji ništa osim materije, sve je materija. Sve iz nje postaje i u njoj opstaje. Materija nikad nije bila tako vrela kao na početku, a ohladila se tijekom vremena. Tada su na Zemlji iz anorganske pratvari, slučajnim kombiniranjem, nastale prve organske aminokiseline i proteinske strukture. Iz njih su nastale prve organske strukture (bakterije, jednostanični organizmi, alge), a iz njih su se razvile sve biljke i životinje. U ogranku sisavaca nastali su primati, a iz njih na kraju i sam čovjek“.

Materijalistička teorija evolucije sadrži mnoge nemoguće, dijelom čak i apsurdne pretpostavke. Pobliže razmatranje slabih točaka ove teorije slijedi u 10. poglavlju: „Darvinizam, kreacionizam i vedska geneza“. Ovdje u 2. poglavlju nije riječ o kritici teorije evolucije, već o otkrivanju što ona zagovara i što ona praktički – konzekventno formulirana – znači.

Antropološki scenarij s životinjskim precima i primitivnim praljudima je danas toliko raširen da mnogi moderno obrazovani ljudi nisu niti svjesni što time vjeruju, pa to ovdje treba jasno reći, naime: Tko god vjeruje u primate i životinje kao ljudsku prošlost, vjeruje u materijalističku teoriju evolucije i time sjedinjenu tvrdnju da je život nastao iz materije.

Isto materijalističko vjerovanje preuzeli su i oni koji tvrde da se skok od primitivnih praljudi do modernog homo sapiensa nije dogodio slučajno, već kroz „višu“ intervenciju, naime tako što su u sivo, pradavno doba na zemlju sletjeli vanzemaljci i tada praljude, koji su još nalikovali životinjama, genetski reprogramirali. Dakle, današnji čovjek nije samo evolvirana, već i „genetski manipulirana“ životinja! (Najpoznatiji zagovornici ove teorije su Erich von Daeniken i Zecharia Sitchin.)

Temelj svih teorija o životinjskom porijeklu čovjeka jest nedokazana tvrdnja da organska biostruktura već predstavlja živo biće (tijelo = živo biće, smrt tijela = smrt živog bića). Vjeruje se da svijest nastaje u mozgu i – preneseno na antropologiju – pračovjek je dosegnuo svijest o samom sebi kad je njegov mozak razvio određenu veličinu i kompleksnost.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: ned jul 04, 2010 10:32 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
U istraživanje mozga i svijesti danas i javne institucije investiraju puno novca. Jedan takav primjer prezentirao je švicarski Sontags Zeitung (14.03.2004.): „Uhvatiti 'Ja' – Ciriški istraživači magnetskom stimulacijom žele otkriti područja mozga za svijest o sebi“, glasi naslov u rubrici Znanje. Transkranijalnom magnetskom stimulacijom (TMS) paralizirana su određena područja mozga, kako bi se pronašlo u kojem se dijelu nalazi „Ja“. Grafičkim prikazom mozga ubrzo je dan odgovor: „Ovdje sjedi 'Ja': 'sebstvo' se nalazi u tjemenu.“

Čemu služe ovakva istraživanja, u članku otkriva neuropsiholog nadležan za eksperimente: „TMS-om možemo, na primjer, osjetljivost neke osobe manipulirati izvana i tako izmijeniti 'Ja' perspektivu“. – naravno, samo u terapeutske svrhe, npr. protiv depresije.

Ne samo da se „Ja“ navodno nalazi u tjemenom dijelu mozga, nego također i „Bog“, odnosno vjera da Bog postoji. U stvarnosti, kako vjeruju mnogi znanstvenici, Bog ne postoji, već ga je čovjek samo izmislio. „Određeni dio mozga već je pod sumnjom kao 'sjedište Boga' „, javlja der Spiegel u uvodnom članku izdanja od 18.05.2002. („Izmišljeni Bog – kako nastaje vjera“). U tom članku se postavlja pitanje što čovjeka tjera da „strastveno vjeruje u nestvarno“. Po tom pitanju danas čovjek dobija „podršku istraživača mozga koji u pletivu sivih stanica žele pronaći porijeklo religije“. Premda tako različite, religije i šamanističke tradicije širom svijeta jesu „izraz jednog te istog biološkog fenomena“, naime funkcije dijela mozga koji također izaziva bolesti kao što su ludilo i epilepsija. Vjerovalo se da će „trijumfalnim“ pohodom „tehnike“ razum pobijediti sva „religiozna praznovjerja“, ali ta je nada iznevjerena. „U samim univerzitetima, utočištima znanstvenog razuma, cvjeta iracionalnost: U anketi među američkim znanstvenicima, njih skoro 40% izjasnilo se da vjeruju u Boga koji uslišuje molitve; isto toliko ih se raduje vječnom životu“. Spremnost na religiozno vjerovanje je, dakako, „neizbrisivi element ljudske prirode“, kako kaže ugledni harvardski biolog Edward Wilson, utemeljitelj sociobiologije.

Ali, već duže vrijeme, izvješćuje dalje članak, vjerska psihologija, a sada i neuroteologija (!) „drže skoro samorazumljivim da tajnu religije treba tražiti u mozgu“. Temelj za takvo „skoro samorazumljivo“ znanstveno vjerovanje su određene bioelektrične reakcije u mozgu, koje nastaju kod vantjelesnih, meditativnih ili religioznih iskustava. Te reakcije mogu se mjeriti i locirati u mozgu. U obrnutom eksperimentu, podražavanjem određenih mjesta može se na unaprijed predviđen način utjecati na emocije i spoznaje (hormoni sreće izazivaju osjećaj sreće). Kemijskim ili magnetnim djelovanjem na mozak moguće je izazvati halucinacije, epileptične napade, pa čak i vantjelesna iskustva. Ovo je prihvaćeno kao dokaz da su sva stanja svijesti i sama svijest naposljetku samo efekti određenih moždanih funkcija.

Materijalistička interpretacija opisanih neuroloških eksperimenata nije i jedina moguća. Drugo moguće objašnjenje je da se određene moždane aktivnosti i tjelesne reakcije oslobađaju kroz „psihosomatske“ impulse svijesti. Kad netko, na primjer, usmjeri svijest na neki napeti film, tjelesne reakcije (lupanje srca, rast adrenalina) nisu izazvane samo optičkim podražajem, jer te podražaje, dakle valove svjetlosti, oči stalno primaju. Ne, to su svjesno percipirane slike koje preko „očiju duha“ oslobađaju impulse, koji sa svoje strane aktiviraju živce i hormonalne žlijezde – a takve slike nisu više tek elektromagnetski podražaji. One su vitalno-energetski impulsi duha, koji djeluju preko fizičkih priključaka u mozgu, slično kao kada, kao svjesno biće, preko tipkovnice aktiviramo određenu software funkciju na kompjutoru. Time se također može objasniti zašto su kod određenih emocija, izljeva hormona i tjelesnih reakcija aktivni uvijek isti dijelovi mozga. Kad se aparatima ili drogama preko mozga izazivaju određene reakcije u tijelu i svijesti, to još uvijek ne dokazuje da je svijest začeta u mozgu. Štoviše, takvi eksperimenti samo pokazuju da između psihe i živućeg tijela postoje izmjenične reakcije. Čim život nestane iz tijela, ni podražaj mozga više ne izaziva reakciju.

Ono što je istraživanje mozga otkrilo, nije dakle potpuno krivo. Točno je da su procesi svijesti povezani s odgovarajućim moždanim funkcijama i da je mnogo toga u našem životu genetski i psihofizički određeno. Ali, reducirati svijest na ove funkcije ili je s njima izjednačiti jest misaoni skok koji ni na koji način nije ni uvjerljiv, ni logičan.

Vjerovati da mozak stvara svijest i percipirane slike je slično kao vjerovati da TV prijemnik sam stvara slike, zvukove i program. Pa ipak, za vrijeme dok TV radi, u katodnoj cijevi moguće je izmjeriti strukturirane i ponavljajuće električne tokove. Na sličan način, mozak je biokompjutor kojeg pokreću programi i impulsi finomaterijalne energije, i kojeg naposljetku oživotvoruje nematerijalno duhovno biće. Ali, kad čovjek vidi samo materiju i na temelju nje želi objasniti „život“, nalazi se u sličnoj situaciji kao netko tko želi objasniti svjetlost, a poznaje samo tamu. Čak i ako kroz pukotinu na debeloj zgradi nauke prodre zraka svjetlosti u mračnu unutrašnjost, „stanovnik“ će pokušati taj linearno-svijetleći fenomen objasniti kao produkt (za njega) sveprisutne i sveodređujuće tame.


NEGATIVNI MATERIJALIZAM

Koje su posljedice vjere u materijalizam?Ako je cijeli Univerzum, uključujući Zemlju i živa bića, samo produkt jedne (kvantno)mehaničke samoorganizirane materije – što to znači za ljude? Neke posljedice već su spomenute. To bi značilo da smo isto što i tijelo i da smrću tijela prestajemo postojati. Naša svijest bila bi ništa drugo do “moždana pređa“ u doslovnom smislu. Spoznavanje, mišljenje i donošenje odluka bili bi samo organska funkcija mozga, kao što je tjelesna toplina učinak metabolizma. I tako, postavlja se pitanje: kako može mozak koji je podređen zakonima prirode proizvesti duh koji pretpostavlja slobodnu volju?

Dok su neki filozofi, baveći se ovim pitanjem, govorili umjereno (Platon) ili radikalno (Descartes) o dualizmu duše i tijela, odgovor materijalizma glasi da dualizam nije pitanje, jer se sve može objasniti materijalnim. U sadašnjici se iz takvog stava izvode zaključci koji imaju nesagledive posljedice. Vodeći neurolozi, a s njima i mnogi predstavnici prirodnih znanosti, su „sve više uvjereni da slobodna volja nije ništa drugo do iluzija, a Ja tek puka, možda korisna konstrukcija“. (14)

Prema ovom mišljenju čovjek je ništa drugo nego tijelo, što znači da je čovjek biokompjutor s psihofizičkim refleksima kojima reagira na senzorne impulse, a ti refleksi i reakcije (određeni psihofizičkom strukturom!) ponekad se pogrešno smatraju „slobodnom voljom“. Malo jezovito rečeno: čovjek je samo jedan živi leš. A kad umre, onda je mrtvi leš. (Naravno, točno je da su mnogi refleksi i reakcije određeni psihičkim i fizičkim datostima. Ali svijest i slobodna volja ne tebaju se reducirati na te strukture.)

Podsjetimo se još jednom što ovakva gledišta konkretno znače. Ako su duh i svijest popratni učinci ljudskog mozga, onda je slobodna volja zaista samo „iluzija“, jer postoji samo u mozgu. Ova materijalistička teorija tvrdi, dakle, da čovjek nije ništa drugo do životinja koja živi u iluziji da posjeduje „Ja“! I još „gore“: čovjek je životinja koja zbog evolucije svog mozga pogrešno smatra da je više od životinje. To se očituje prije svega u iracionalnosti „religije“, koja se mora označiti najvećom spletkom, najvećom ludošću mozga; pogledaj inkviziciju, vjerske ratove, fanatizam, itd. Stoga je cilj znanosti dokazati „neuronsko porijeklo religije“ kako bi ljude priveli zdravom razumu. Sociobiolog prof. E. Wilson to je formulirao ovako:

„Konačni cilj znanstvenog naturalizma bit će postignut kada mu uspije tradicionalnu religiju, kao svog glavnog konkurenta, objasniti kao potpuno materijalni fenomen.“

Što materijalistički svjetonazor zagovara u svojoj biti, otkriva prof. Richard Dawkins, jedan od vodećih evolucijskih biologa današnjice, u interviewu njemačkom Focusu (br. 52/1996):

„Univerzum kojeg promatramo ima točno takve osobine s kakvima se računa ako iza njega ne stoji nikakav plan, namjera, dobro ili zlo; ništa osim slijepe, nemilosrdne ravnodušnosti.

Drugim riječima: Budući da je materija jedina stvarnost, a Univerzum je (sa svim živim bićima) čisto slučajno nastao iz materije, naš život nema plana niti cilja, a u stvarnosti ne postoje ni dobro ni zlo. Jedini određujući faktor našeg postojanja je „slijepa, nemilosrdna ravnodušnost“ prirodnih zakona kojima je sve podređeno, pa tako i način funkcioniranja ljudskog mozga koji stvara iluziju „slobodne volje“.

Nema slobodne volje, nema Boga, nema života nakon smrti: određeni ljudi smatraju da je ovo nesentimentalna, najviša istina, koju u njenoj nemilosrdnoj (i neutješnoj) biti mogu shvatiti samo „prosvijetljeni“.

Ako je materijalistička slika svijeta točna, onda takva mišljenja zaista odgovaraju stvarnosti, a sve ostalo bilo bi sentimentalno fantaziranje o smislenosti u jednom besmislenom svijetu. I još: Ako su sve zamisli o finosupstancijalnim energijama, nevidljivim bićima i božanskim dimenzijama života samo halucinacije mozga, tada bi svi ljudi koji govore o nadosjetilnim iskustvima po definiciji patili od „ludila“, tj. pogrešne funkcije mozga. A takvim paćenicima potrebna je terapija!

Nema dugo da su u velikom dijelu Zemlje građani koji su pokazivali religijske ili ezoterijske sklonosti doživljavali grozne represalije. Oni koji nisu vjerovali u materijalizam, odnosno marksizam, proglašavani su bolesnima, i tako dijagnosticirani, hapšeni su i odvođeni u konc-logore ili duševne bolnice, gdje je dio njih poslužio za pokuse na ljudima koji su služili modrenoj „neurologiji“ i „sociobiologiji“.

Negatino usmjeren, materijalizam vodi suzbijanju svih nematerijalističkih pogleda na svijet, jednostranoj znanosti, i nesavjesnom mentalitetu („Ne postoji dobro i zlo“), koji se u međuvremenu širom svijeta očitovao iskorištavanjem, nasiljem i uništavanjem.

Materijalizam čini ljude slijepima za duhovne perspektive, a isto tako i za okultne i tehnomagijske opasnosti, kakve su npr. prorečene u biblijskim upozorenjima. Tko od onih koji slijede materijalistički duh ima razbora i snage prozreti 666-moć i njen „novi svjetski poredak“? Mnogi u tome ne nalaze „ništa loše“. Samo sa duhovnog aspekta moguće je prepoznati kvaku. Koliki će biti u stanju protumačiti znakove vremena i izaći iz široke rijeke koja teče prema vodopadu?

Najkasnije kada dođe vrijeme za takve odluke, pokazat će se tko je izabrao negativni oblik materijalizma, a tko nije.


POZITIVNI MATERIJALIZAM

Pozitivni, uspinjući pravac na simboličnom stepeništu može se već od početnih stepenica označiti kao „božanska usmjerenost“, jer izabrani put vodi božanskoj svijesti, čak i kad sam čovjek toga nije svjestan. Na svakoj stepenici moguće je birati božanski put, pa bilo to i tek s prvih par koraka.

Odlika stvarne istine jest njena upadljiva jednostavnost. Ona intuitivno ima smisla, poštuje život i slijedi glas savjesti. To se očituje i u materijalizmu, teoretski bezdušnom i bezbožnom svjetonazoru. Ipak, ne mora netko tko ne vjeruje u Boga i život poslije smrti nužno biti „loš“ čovjek, jer i materijalist može biti častan, etičan i obziran. Netko tko sebe naziva materijalistom može, upravo zato što ne vjeruje u život poslije smrti, poštovati život kao jedini i jedinstven: „Ono što nisam stvorio, neću ni uništiti. Ne trebam Boga da me nakon smrti kazni ili nagradi. Znam i bez vjerskog dušebrižništva što mi je činiti – ono što ne želim da mi drugi čine, ne činim ni ja njima. Niti životinjama. Kad vidim što ljudi u ime Boga čine jedni drugima, ostajem radije bezbožnik“.

Materijalizam i skepticizam imaju i pozitivnu funkciju, posebice kao uravnotežujući faktor prema drugom ekstremu, „religijskom“ fundamentalizmu i dogmatizmu. Tako je potpuno razumljivo što su se ljudi nakon srednjeg vijeka željeli osloboditi jarma crkve, pa su ušli u epohu „prosvjetiteljstva“. Isto tako, svaki čovjek tijekom života dođe u fazu u kojoj se javlja otpor protiv vladajućih, ustaljenih propisa. Ova vrsta revolta je korak ka razvijanju samostalnosti i samoodgovornosti.

Čovjek koji je usmjeren pozitivno-materijalistički može biti puno više „božanski“ od nekoga tko je u ime Boga fanatičan i nesavjestan. Najkasnije u sljedećem životu – koji postoji unatoč materijalističkom vjerovanju – pozitivni materijalist više to neće biti. Doći će u dodir s višim znanjem, i tad će moći odlučiti hoće li ići dalje k cilju, stagnirati ili „nazadovati“

Uspinjući oblik materijalizma ovdje je označen kao pozitivan, a silazni kao negativan, jer su to opće oznake koje se daju primijeniti na svaki svjetonazor. Negativni materijalizam može se nazvati i nihilizam ili redukcionizam, a pozitivni humanizam ili pozitivizam. Ali, ovakve podjele bi bile tendenciozne i proizvoljne, jer nihilisti i redukcionisti mogu imati sasvim pozitivna usmjerenja, dok humanisti i pozitivisti mogu zapasti u cinične i destruktivne načine mišljenja i djelovanja.


ŠTO SE ČOVJEK VIŠE PENJE…


Trenutno je materijalizam najraširenija poluistina, ali ne i najopasnija. Sam po sebi, materijalizam je tek sljepilo – što je već dovoljno tragično. Međutim, većina onih koji se priklanjaju ovom svjetonazoru biraju etično, pozitivno usmjerenje. Samovolja, cinizam i destruktivnost pojavljuju se tek kad se aktiviraju, odnosno injektiraju druge, rastuće dijabolične ideologije. Takve ideologije često više nisu samo poluistine, već „dvotrećinske istine“. Ali, baš zato što su u više pogleda „istinite“, u njima je neistinito bolje skriveno, te su u svom negativnom usmjerenju još opasnije.

To će se pojasniti na sljedećim stepenicama filozofskog stepeništa (holizam i dualizam), a posebise na najvišoj (monizam). Naći se na „najvišoj“ stepenici još uvijek ne znači da je cilj dosegnut.

Jer, što se čovjek više penje, to dublje može pasti.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: ned jul 04, 2010 4:44 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
UNIVERZALIZAM (HOLIZAM):
MATERIJALNO - CJELOVITA SLIKA SVIJETA


Daljnja mogućnost definiranja svjetlosti iz tame glasi: „Svjetlost nije tek jednaka tami; ona je ukupnost sve tame s njenim univerzalnim, sveobuhvatnim spektrom nijansi; tama u svojoj ukupnosti i cjelovitosti – to je svjetlost“.

U filozofskom prijevodu to znači: Stvarnost nije tek ono što je materijalno shvatljivo. Stvarnost („Bog“) je ukupnost materije sa svim unutarnjim prirodnim zakonima; Bog je zbir svih dijelova materijalnog pojavnog svijeta; Univerzum („Svestvo“) jest Bog, skupa sa svim fizikalnim i metafizičkim zakonima

Ova definicija je još uvijek oblik materijalizma, ali zbog uzimanja u obzir finosupstancijalnih energija i metafizičkih faktora, .jedan prošireni ili cjeloviti oblik: „univerzalizam“ ili „materijalistički holizam“ (ne brkati sa „duhovnom holistikom“ koja se odnosi na stvarnu, ne samo na materijalnu cjelovitost).

Holistička ili „cjelovita“ slika svijeta još uvijek može biti potpuno materijalistička. Ipak, ona može značiti veliki korak naviše na simboličnom stepeništu, jer pretpostavlja zaobilaženje krivih zaključaka koji vode negativnom usmjerenju.

Korak naviše vodi panteizmu, doslovno „sve-je-Bog“ viđenje. Bog je viđen kao priroda; Bog i svijet su isto; on je život; on je Univerzum. Bog je imanentan („u materiji nastanjen“), ne postoji odvojeno od svijeta, jer Bog jest svijet. Transcendentni aspekt Boga ne pripada ovom svjetonazoru.

Premda je panteizmom teško odgovoriti na pitanja slobodne volje ili zla u svijetu, viđenje da je „sve“ Bog vodi ka unutarnjem stavu prema kojem čovjek s prirodom i svim stvorenim postupa s najvećim respektom. Panteizam ne ide dalje od cjelovitosti materije, ali je ipak oblik teizma jer se njime Zemlja i Kozmos promatraju kao živuće jedinstvo. Panteizam postoji u raznim oblicima: od spiritističkog animizma, preko šamanizma, do univerzalnog panteizma koji vodi unutarnjem svjesnom povezivanju s kozmičkim Tvorcem.


BUDIZAM: TEŽNJA K NEUTRALNOSTI


Predstavljajući se, budizam sebe često označava kao „religiju bez Boga“, ili katkad „ateističku religiju“. Naravno, budizam danas postoji u širokom spektru, od ateističkog holizma do univerzalnog panteizma.

Holizam prepoznaje multidimenzionalnu prirodu materije i ljudi, pa tako sadrži i znanje o astralnim svjetovima i zakonima fine materije. Iz kuta uobičajenog materijalizma, holizam već izgleda kao „duhovan“ ili „religiozan“. Međutim, duhovnost i pravi religio znače puno više od pukog znanja o astralnim svjetovima i finosupstancijalnim zakonitostima. Ipak, holizam može zaživjeti kao religija, a tipičan primjer je budizam.

Danas mnogo ljudi napušta tradicionalne monoteističke religije jer im je dosta njihovih međusobnih borbi i apsolutističkih zahtjeva. Budizam nudi dobrodošlu alternativu jer čovjek u njemu nalazi mogućnost ulaska u mir ili prazninu, bez istovremenog skrbništva nekog „Boga“. Obzirom na očite zloupotrebe pojma Boga, budizam je zaista korak od velike pomoći na putu prema unutra, i mnogo ljudi našlo je u ovoj dalekoistočnoj religiji oslobođenje od atmosfere bliskoistočnih.

Budući da budizam kakav se danas uči i prakticira ne odgovara teizmu, već holizmu, pozitivne i negativne strane holizma mogu se sagledati i u budističkom kontekstu.

Kako u holizmu, tako se i u budizmu može govoriti o Bogu, duhu i karmi. Ali, nemaju svi ono koji govore o Bogu, duhu i karmi već samim time i duhovni (nematerijalni) pogled na svijet. Materijalizam kao svjetonazor može se pojaviti i u magijskoj, okultnoj ili ezoteričkoj formi. U tom slučaju ne ostaje ograničen samo na „znanstveni naturalizam“, već materiju prepoznaje kao cjelovitost grubo- i finomaterijalnih aspekata.
U pozitivnoj usmjerenosti to vodi panteizmu,a u negativnoj okultizmu i stremljenju ka moći.

Cijeli ovaj spektar moguće je naći i u budizmu: u pozitivnom usmjerenju budistički putovi vode prevladavanju ega i odvajanju od materije, potiču na „budnost“ i „suosjećanje“, s praktičnim vježbama (npr. zen-meditacija, ili 10-dnevna Vipassana šutnja).

No, postoji i okultni budizam koji se također može činiti ezoteričnim i duhovnim, jer i on govori o Bogu, duhu i miru; međutim, u njegovim unutarnjim krugovima provode se magijski rituali kojima se kreira energetsko polje koje se koristi za jačanje osobne moći. Kao i svaka religija, i budizam sadrži struje u kojima se sanja o svjetskoj moći i vlasti.

Nešto pojednostavljeno rečeno, budizam teži holističkoj neutralnosti. Čovjeka u materiji obično dualnost bacaka tamo-amo: radost i tuga, zadovoljstvo i frustracija, visine i dubine. Dok god se čovjek identificira s ovim prolaznim i subjektivnim utiscima, izložen je i ranjiv. Tko se putem mentalne samokontrole – ojačane kroz „holističke“ rituale, meditacije i mantre – oslobodi valova dualnosti, može se uzdići iznad njenih granica i postići unutarnju neutralnost. Iskustvo apsolutne neutralnosti naziva se nirvana, ponekad i „prosvjetljenje“. (Ovdje smo već došli do monizma, koji će biti pobliže opisan u 4. poglavlju. Prijelaz iz holizma u monizam je fluidan).

Neutralnost se još uvijek definira u odnosu na dualnost, naime kao njena „negacija“ ili „odsutnost“. U svakom slučaju, neutralnost je stepenica s koje se može krenuti u dva suprotna pravca. (16) ona može značiti vrata koja vode u istinsku duhovnost, ili može biti izvor energije koju čovjek crpi kako bi u nekoj igri moći djelovao što je više moguće suvereno i „cool“. Težnja ka ovom obliku neutralnosti i „suvereniteta“ je kvazi „zalet u nirvanu“, gdje su takve osobe naoružane duhovnim tajnim oružjem kakvo njihovi konkurenti nemaju. Je li to razlog što mnogi top-menadžeri privatno upražnjavaju „kontemplaciju“ i „budističku meditaciju“?

Danas mnogo ljudi osjeća da život obuhvaća mnogo više od tek fizikalnih razina postojanja. Neki udarac – smrtni slučaj, srčani udar, nesreća, poseban susret, paranormalni doživljaji – čine pukotine na debelom velu uobičajene slike svijeta. Čovjek zapadne civilizacije teško da je pripremljen na takve krize smisla, a u isto vrijeme više nema povjerenja u tradicionalne religije, te je budizam za mnoge oslobađajuća „Nova zemlja“ koja je otvorena u svim pravcima

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pon jul 05, 2010 11:24 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
DEIZAM: APSOLUTIZACIJA „PRIRODNIH ZAKONA“

Negativno usmjereni materijalistički holizam tvrdi: „Svjetlost je totalitet svih sjena; kad prepoznaš ukupnost i jedinstvo tame, ti si u svjetlosti“.

Ova formulacija zvuči bezazleno, no ona stavlja težište na neistinitu stranu poluistine, što vodi deizmu. Deizam (doslovno „bogizam“, od lat. deus, „Bog“) ne mora nužno biti samo negativno usmjeren. Tako npr. slobodni zidari, predstavljajući sebe, kažu da su kršćani i da vjeruju u Boga, i to u deističkoj formi. U svrhu filozofske diferencijacije ovaj će pojam biti upotrijebljen u negativnoj izvedenici. Pozitivni oblik deizma je panteizam.

U deističkoj slici svijeta Bog je…

…apstraktni univerzalni princip stvaranja;
…simbolični prapočetak (Tvorac, Graditelj) Kozmosa;
…samoorganizirana dinamika materije.
Bog je Univerzum, materijalno jedinstvo;
Bog je energija.

U deizmu je Bog ograničen na materiju i viđen je kao simbol njene cjelovitosti. Univerzum je „materijalno jedinstvo“ sa svim fizikalnim, kvantnomehaničkim i finomaterijalnim zakonima koji leže u temelju samoorganizacije materije.

Ako je Bog samo apstraktni princip stvaranja, onda taj „Bog“ nije ništa do simboličan naziv za djelovanje prirodnih zakona, a ono je, kako ga prepoznaje znanstveni naturalizam, mehaničko i neumoljivo. Oslanjajući se na jednu već citiranu izjavu, ovdje se može reći: „Univerzum je Bog, a iza Univerzuma ne djeluje nikakav plan, namjera, dobro i zlo, ništa osim slijepe, neumoljive ravnodušnosti“.

Simbolični Arhitekt ili Graditelj Univerzuma nije svjesni, a pogotovo ne živući i milosrdni Bog. Tako je čovjek ostavljen sam sebi i ne može se obratiti nikakvom Bogu. Želja za obraćanjem Bogu je u „naprednom“ deizmu viđena kao slabost.

Ponekad se deistički Bog uspoređuje s urarom koji napravi sat, navije ga i pusti da radi bez daljnjeg uplitanja. Na isti način je Bog tek totalitet materije sa svojom unutarnjom fizikalnom dinamikom, i stoga ne mogu postojati natprirodni događaji, čuda, ili božanska otkrivenja; ne postoji natprirodna, nego samo „prirodna“ religija, naime ona koju čovjek sam stvara logikom i zdravim razumom (= humanizam)*.

S aspekta deizma, „stvarnost“ je naprosto ukupnost materije, sa svim mehaničkim, „neumoljivim“ zakonima. Bog je tek samoorganizirani materijalni mehanizam koji slijedi fizikalne i metafizičke zakone. Ovo se posebno odnosi na fizikalni zakon akcije i reakcije, koji na metafizičkoj razini odgovara zakonu karme. „Što god se događa, događa se prema prirodnim zakonima, prije svega prema zakonu karme.“ **

Ako materija i prirodni zakoni predstavljaju jedinu stvarnost, onda je sve što se u kozmičkom satnom mehanizmu događa „božansko“, odnosno „zakonito“, jer nema ničega što bi se moglo dogoditi van zakona prirode/karme. Ako čovjek ima mogućnost nešto napraviti, ili ako ga pogodi kakva nesreća, to nije slučajnost nego jasno određeno djelovanje karme. Tako, ako je netko superbogat i ima moć određivati pravac u kojem će svijet ići, ili odlučivati o životu i smrti drugih ljudi, to je određeno zakonom karme. I ako je netko siromašan i umire od gladi ili ga se iskorištava, ni to nije slučajnost. Takav čovjek je „sam sebi kriv“. Loša karma. Peh. „That's life.“

Tako glasi logika negativnog deizma kad se dosljedno promisli. Što god se dogodilo ili bi se moglo dogoditi je „u redu“, naime unutar kozmičkog reda prirodnih zakona. Oni koji vjeruju u ovu ideologiju uvjereni su da sve što oni čine odgovara prirodnim zakonima, a time i „Bogu“.
„Ako ovo što činimo ne bi odgovaralo zakonima, ne bi ni bili u mogućnosti to činiti, jer ništa se ne događa izvan zakona; činjenica da činimo, pokazatelj je da je to zakonito.“ A zakoni su neumoljivi, nemilosrdni. Tko bolje poznaje pravila, ima bolju poziciju; slično kao u šahu ili borbi odvjetnika. Tko bolje igra taj i pobjeđuje. Život je viđen kao igra, a global players su oni koji na temelju pretpostavke o karmi i dobrih poznavanja zakona, igraju bolje. Oni sebe vide kao opravdane pobjednike. Deist ništa ne prezire više od „lošeg gubitnika“, naime onog koji loše igra i poslije sebi dopušta kritizirati pobjednika.

Je li ova slika svijeta ispravna?

Intuitivno osjećamo da nešto ne može biti točno u ovoj argumentaciji. Ali, ovaj svjetonazor je vrlo raširen, posebno u inovativnoj znanosti i u područjima tajne politike i visokih financija. I u ezoteriji su upravo popularni opisi „Boga“ koji tvrde da ništa nije pogrešno, ništa nije dobro i zlo, itd. I to je također negativni deizam, u svakom slučaju već u ezoteričkoj formi negativnog monizma.

( * Humanizam: kulturni i filozofski pokret koji se okrenuo protiv dogmatizma crkve potičući racionalizam; tako je postao temeljem moderne znanosti i obrazovanja. U pozitivnoj verziji humanizam naglašava slobodnu volju i samoodgovornost svakog čovjeka, i njegovo pravo da ostvari vezu s Bogom neovisno o institucijama. U negativnoj verziji čini čovjeka mjerom svih stvari; samo ono što se racionalno spoznaje priznaje se kao stvarnost; čovjek je svoj vlastiti gospodar, jer „ne postoji Bog izvan mene“.

** Način na koji deizam i ostali metafizičko-materijalistički svjetonazori govore o karmi proizlazi iz jednostranog razumijevanja. Odakle potječe ta jednostranost i kakvo je prvobitno razumijevanje karme, bit će izneseno u sljedećim poglavljima.)



DEIZAM KAO FILOZOFIJA SVJETOVNIH LOŽA

Deizam kaže da je Bog „Univerzum“ (= ukupnost materije). Ako je svjetlost ukupnost sve sjene, onda je ona tek apstraktni princip kojeg začinje sjena. To znači da se sjena smatra istinskom stvarnošću. Isto tako, za deizam ne postoji natprirodni Bog koji se može otkriti i ukazati se unutar svog stvaranja. Kako je već spomenuto, predstavnici deizma ne priznaju natprirodnu religiju. Za njih postoji samo „prirodna“ religija, a što je „prirodno“ odlučuju oni sami, svojom logikom i zdravim razumom. Drugačiji izraz za ovakvu vrstu „prirodne religije“ je humanizam, što nije ništa drugo do svjetovna etika. Što je „etično“, odlučuju opet sami deisti svojim „racionalizmom“.

„Prirodna“ religija, koja je na jednostran način konstruirana samo logikom, vodi materijalističkom razumijevanju cjelovitosti. Takav pogled na svijet zvuči sveobuhvatno, ali upravo to zamagljuje ljudima moć razlikovanja: sve je dio iste jedinstvene stvarnosti i ništa se ne smije isključiti, pa ni Sotona.

„Poštovanje koje pripada Graditelju proteže se na cijelo njegovo stvaranje, pa također i na Sotonu kao stvorenje koje je dio univerzalne stvarnosti“.
Ovaj citat, koji otkriva daljnje posljedice deizma, potječe iz knjige „Via col vento nel Vaticano “ {„Prohujalo s vihorom u Vatikanu“}. Objavila ju je anonimna grupa vatikanskih prelata koji sebe nazivaju „I Millenari“. U Italiji je 1999. bila bestseller godine i prevedena je na mnoge jezike. „I Millenari“ su željeli pred milijunskom publikom ukazati na nepravilnosti u vlastitoj crkvi. Tu se, među ostalim, spominje kako su masonski duhovnjaci prodrli do najviših vatikanskih rangova:

„Masonerija je pod utjecajem deizma i racionalizma, i religiozna je na svoj način. Ona zagovara postojanje Velikog Graditelja Univerzuma kojeg svaki pripadnik reda može nazvati po vlastitom nahođenju. Postoji samo taj jedan Graditelj koji je stvorio svu postojeću stvarnost Univerzuma. (…jedno) vjerovanje koje se sa svojim zakonima i olitvama obraća velikoj univerzalnoj stvarnosti i nju veliča. (…) Za slobodnomisleće masone jedan dio te stvarnosti pripada Sotoni, stoga se on ne može isključiti. Poštovanje koje pripada graditelju proteže se na cijelo njegovo stvaranje, pa također i na Sotonu kao stvorenje koje je dio univerzalne stvarnosti.“

„Millenari“ očito nisu masoni. Poglavlju iz kojeg ovaj citat potječe dali su naslov „Dim Sotone u Vatikanu“. Gore citirano plediranje za Sotonu kao dijela „univerzalne stvarnosti“ i koji je čašćen kao Bog potječe – prema navodu „Millenara“ – od vodećih predstavnika Crkve. Ako je ovaj pogled na svijet točan, čovjek bi se morao zapitati što je Isus mislio kada je rekao „Odlazi Sotono!“ S gore spomenutom filozofskom prividnom logikom negativni deizam otkriva kako on „veliku univerzalnu stvarnost“ izjednačuje s ukupnošću sve materije i promatra sva bića kao produkt neutralne materije. Kad bi bilo tako, Sotona bi morala biti poštovana kao i sve drugo, inače čovjek ne bi bio „cjelovit“. Slični pogledi postoje u nekim strujama budizma i moderne ezoterije.

Tako se i ovdje postavlja pitanje: Je li stvarnost tek „univerzalna“, odnosno materijalna? Deizam je zapravo – u filozofskom smislu – materijalistički., iako „cjelovito-materijalistički“. Oni koji kažu „Univerzum je Bog“ trebali bi se zapitati žele li skupa s takvim Bogom slaviti i Sotonu, jer deistički Bog je „velika univerzalna stvarnost“ koja ništa ne isključuje…

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pon jul 05, 2010 11:30 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
3. poglavlje

Dualizam: Borba sjena u religiji i ezoteriji

Od početka sadašnjeg doba (Kali-yuge) čovjek živi u intenziviranoj zgusnutosti i nalazi se u konfrontaciji s problematikom nesavladivog raskola svog bivanja: duh i materija, duša i tijelo, život i smrt. Čovjek je uvučen u dvojstvo (dualnost) koje predstavlja dvostruko polje napetosti. Što su duh i materija? Duša i tijelo? Kod ovih egzistencijalnih pitanja raspaljuju se temperamenti i dijele duhovi: postoje li dva svijeta, jedan duha i jedan materije? Ako da,u kakvom su odnosu ti svjetovi? Suprotstavljeni i međusobno isključujući, kao svjetlost i tama? Ili cjeloviti, međusobno se nadopunjujući, kao dva pola koja se međusobno uvjetuju?

Nitko ne sumnja u postojanje tih dvaju fenomena, duha i materije. Pitanje je samo kakav je njihov međuodnos i kako bi se dali objasniti. Jedan od najčešćih odgovora je dualizam: učenje da su svijet i svjetska povijest određeni dvama temeljno različitim silama, duhom i materijom, „idejom“ (grčki: eidos) i shemom, vječnošću i prolaznošću, Bogom i svijetom, dobrim i zlom. Dualizmom smo, nakon materijalizma i holizma, dospjeli na treću stepenicu filozofskog stepeništa.

Dualistički svjetonazor tvrdi: U pozadini materijalnog, promjenjivog postojanja postoji duhovno, nepromjenjivo bivanje. Po njemu, čovjek ima prolazno tijelo i neprolazan duh. Sa svojim duhom, čovjek je dio duhovnog, vječnog svijeta. Sa svojim tijelom dio je ograničenog svijeta i tijelom je podređen granicama materijalnog. Tijelo sprječava čovjeka da sebe prepozna kao duhovno biće. Za duhovna bića tijelo je zatvor, iz kojeg „oslobođenje“ ili „izbavljenje“ garantira tek smrt.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pon jul 05, 2010 4:01 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
DUALISTIČKI GNOSTICIZAM

Premda je fizičko tijelo ograničeno i prolazno, ono nam je ipak najbliže i najdostupnije. Prema dualizmu, tijelo je za duh stalna opasnost, jer ga mami putenošću kojom ga zavodi da se veže za prolazno i nesavršeno. Tjelesno je loše i nije bogougodno, duhovno je dobro i vodi k Bogu. Je li putenost, koja nas drži daleko od Boga i duha, zamka ili čak djelo zla?

U dualističkom načinu razmišljanja ovo pitanje se samo nameće i na njega treba biti odgovoreno s Da. Ovo Da je radikalno i beskompromisno formulirano u dualističkom gnosticizmu*, prema čijem je učenju raskol između duha i materije nepomirljiv. Te suprotnosti su nespojive, kao svjetlost i tama. Postoji samo ili-ili. Ili svjetlost, ili tama. Bog je gospodar svjetlosti, a protivnik je gospodar tame, kojeg će u konačnoj bici pobijediti svjetlost. Bog je gospodar Kraljevstva Božjeg, koji nije od ovog svijeta. Gospodar carstva materije je Sotona, apsolutno Zlo, koji se stoga naziva i „Knez ovoga svijeta“. Kao takav, on je tvorac materijalnog tijela, mamca koji djecu Božju odvlači na krivi put. Duša je djelo („dijete“) Božje, tijelo je djelo Vraga.

Dualistički gnostici, npr. katari, isticali su se stoga nepokolebljivom neustrašivošću. Za njih je smrt bila izbavljenje iz obruča materije, zbog čega se također nisu dali zastrašiti kada ih je napala vojska crkvene inkvizicije koja ih je mučila na najužasnije načine. Rečeno je da su neki čak i pjevajući odlazili u smrt.

„Heretici“ su sebe vidjeli kao istinsku djecu Božju, a predstavnike Crkve kao predstavnike Vraga na koje je i sam Krist upozorio: „Mnogi će doći u moje ime…“,i radije su pristali biti ubijeni, nego ulaziti u kompromise s „lažnim kršćanima“, zainteresiranima za svjetovnu moć. Izglednu smrt nisu vidjeli kao kaznu ili strahotu, nego kao mogućnost da „prevare“ Vraga, jer je on, šaljući svoje predstavnike da ih pobiju, bio prisiljen da ih oslobodi svog vlastitog djela – „tijela“ i svijeta materije. Ovakva dualistička vjera razlog je što se „heretici“ kroz stoljeća nisu dali zaplašiti nikakvim progonima i đavolskim bestijalnostima.

Zašto su gnostički kršćani u očima Crkve bili heretici, vidjet će se dalje u knjizi.

( * Gnosis: grčki: „znanje; spoznaja; u-vid;“, srodno sanskrtskoj istoznačnici jnana. Gnoza se razumijeva kao zlatni srednji put između dogmatičnog vjerovanja i agnostičkog istraživanja i filozofije, kao spona pistisa i sophije, vjere i mudrosti, jer uistinu znati čovjek može samo ono što vjeruje i sam prepoznaje kao istinito. „Gnostičko“ je zajednički izraz za sve što vodi spoznaji Boga i stvarnosti - mistički, filozofski i religiozno. Kad se gnoza preoblikuje u sistem vjerovanja i kad je institucionalizirana, odnosno ideologizirana, pretvara se u „gnosticizam“, zadani mistično-religiozni ili duhovno-znanstveni nazor, koji se može učiti i studirati, što međutim samo po sebi ne garantira „gnozu“.)


„KRŠĆANSKI“ DUALIZAM

Crkva od samog početka zastupa svoju verziju dualizma i iz tog svjetonazora izvodi vlastiti legitimitet. Njen dualizam nije bio gnostički već biblio-fundamentalistički, što znači da je spoznaja ograničena na jedan „sveti spis“ i podređena crkvenom tumačenju. Crkva se nazvala „Kristovom nevjestom“ i time zauzela stav po kojem jedino ona može biti prava Božja predstavnica. Svi ostali, koji nisu pripadali Crkvi, bili su đavolski, a ljudi koji su se nalazili pod vlašću Đavla smjeli su se nemilosrdno ubijati ili „misionirati“. Ovo je uzelo posebno tragičan oblik kad su predstavnici Crkve otkrili da Zemlja nije ravna ploča i da onkraj poznatog svijeta postoje i drugi narodi. Kasnije, nakon reformacije, rat su poveli i kršćani protiv kršćana (rimokatolički protiv protestantskih), s poznatim nasiljem i izopačenjem slike o neprijatelju.

Osim Bog-Đavao dualizma. Crkva je propisala i dualizam tijela i duše. Ona križa „duh“ (finosupstancijalnu komponentu) iz gnostičkog trojstva tijelo-duh-duša, i tvrdi da je ljudski život ograničen na rok trajanja zemaljskog tijela. Tako se i u oficijelnom kršćanstvu proširio tijelu neprijateljski svjetonazor, premda su se neki dostojanstvenici krišom sasvim prepuštali privilegijama čula, a o vanjskoj raskoši da se i ne govori.

Bog-Đavao i tijelo-duša dualizam vodi dubokom raskolu i nastajanju fronte: Crkva protiv ostatka svijeta – uz zloupotrebu isusovih riječi „Tko nije sa mnom, protiv mene je“. (Lk 11, 23). Samo Crkva ima Božju milost i ovlaštenje, i samo vjernici Crkve imaju šansu za izbavljenje od smrti i urođenog grijeha.

Ubilačka vladavina i samovolja velike crkvene moći kroz stoljeća je u Europi provocirala najprije tajni, a poslije i otvoreni otpor. Kad je sazrelo vrijeme, bubnjajući je nastupila renesansa („preporod“) slobodnog duha koji je želio istraživati i znati – s jedne strane, da bi se oslobodio diktature dogmatskog sustava vjere, a s druge, da bi se bolje razumjelo vlastito postojanje. Crkvena moć u Europi našla se tako nezaobilazno suočena s dvije suprotne snage: filozofsko-naturalističkom („znanstvenom“) i gnostičko-metafizičkom („okultnom“).


FILOZOFSKI DUALIZAM

I nakon otklona od konfesionalnog skrbništva, filozofi su još uvijek stajali nasuprot istih starih pitanja: Što je duh, što je materija, i kakvo je njihovo međusobno djelovanje?

Ovo pitanje je početkom Novog vijeka posebno tematizirao francuski filozof Rene Descartes (1596-1650), i to tako uporno da na kraju ni sam više ništa nije znao. On prepoznaje duh i materiju kao dvije temeljno različite „supstance“ ili kategorije. One nisu „slične“ i ne mogu - prema principu da samo slično djeluje na slično – djelovati jedna na drugu, kao što se paralele nikad ne dotiču. Materijalnim sredstvima, ( kao metrom, vagom, termometrom) ne može se dodirnuti duhovno, prije svega nematerijalna „duša“, koja sa svoje strane nema neposrednu dodirnu točku s materijom. Duhovno (nematerijalno) i materijalno različitih su svojstava u svakom pogledu. Kao potpuno nejednake supstance, oni su nesjedinjivi i neovisni.

Kad čovjek razmišlja o dvojstvu i prolaznosti postojanja, lako može zapasti u očaj. Filozof Schelling je stoga kartezijanski dualizam nazivao „sustavom samorazdiranja i očaja“. No to ne mijenja ništa u činjenici da na Descartesova pitanja filozofija i znanost do danas nisu našli konačan odgovor.

Uopće nije lako pojasniti dvije dualistički različite supstance koje se ne dotiču, a ipak u ljudima mogu biti ujedinjene, koegzistirajući i naizmjence djelujući, barem u živim ljudima.

Na radikalni kartezijanski dualizam odgovoreno je ekstremnim materijalizmom: ne djeluje duh na materiju, nego materija, dakle mozak, začinje duh, koji je naposljetku tek iluzija koja se poništava smrću. Ovakav odgovor na pitanje dualizma naziva se „materijalistički monizam“ ili „teorija identiteta“: teorija po kojoj su procesi svijesti izjednačeni s procesima u mozgu.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pon jul 05, 2010 9:29 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
Puno hvala na navijačkim pm-ovima!

:occasion5:

Specijalni pozdrav maxy-ju, marljivom prepisivaču s BiHForuma :mrgreen:

:love5: -

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: uto jul 06, 2010 2:35 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
PROTUCRKVENA FRONTA

Borba izazvana dualizmom ima dugu pretpovijest i nastavlja se do u današnje vrijeme. Jedni govore o „svetom ratu“, drugi o „ratu na kraju vremena“, treći opet o „dugom ratu“ za osiguranje svjetskog mira. Budući da dualizam stoji u neposrednom međuodnosu sa svjetskom poviješću, filozofska i povijesna razmatranja ne mogu biti odvojena.

Ezoterički izvori tvrde da dualistička borba na Zemlji seže unatrag do pretpotopnog vremena. Uvijek iznova pojavljuju se sile koje sebe označavaju kao „dobre“ i pokreću rat protiv drugih, „zlih“. I europska povijest skovana je od ovakvih ratova. Centralni sukob, čiji se učinak osjeća i danas, bio je crkveni uništavajući pohod protiv Templara, započet u Francuskoj velikim udarom u petak, 13.10.1307.g. Tad se dogodio prijelom koji je doveo do neprijateljstva moćnih crkvenih organizacija i sekularnih tajnih društava.

Pri tom velikom udaru, posljednji templarski Veliki majstor, Jacques de Molay, uhićen je i godinama mučen, sve dok nije u Parizu živ spaljen na lomači. Na Templare kao izdajnike Crkve dignuta je hajka i oklevetani su kao obožavatelji Vraga. To za Crkvu nije ostalo bez posljedica, jer je takvim ekstremnim nasiljem provocirala tajno protunasilje u podzemlju. Templari su bili najutjecajnija i financijski najjača organizacija u tadašnjoj Europi, od kojih su posuđivali čak i kraljevi i crkveni dostojanstvenici. Kad je crkva, uz pomoć kraljeva, odlučila uništiti konkurenciju, tj. Templare, planirano potpuno istrjebljenje nije joj bilo dovoljno. Oni Templari koji su uspjeli pobjeći i sakriti se, morali su u crkvenom „Bogu“ vidjeti ubilačku silu koja je zapravo bila sam Đavao, „čovjekoubojica od početka“, kako je isus nazvao farizejskog Boga (Iv 8, 44). Templari i njihovi nasljednici bili su otvoreni i za druge svjetonazore i tražili su kontakt s grupacijama koje su Crkvu također osjećale kao neprijateljsku. Tako je potučeni templarski red tijekom stoljeća postao „melting pot“ gnostičko-kršćanskih, judeo-kabalističkih, islamskih, „poganskih“ i rozenkrojcerskih utjecaja.

Nasljednici Templara nisu više željeli biti vitezovi-redovnici, već su tražili za sebe jedan novi, sekularni („necrkveni“) naziv. Za to je poslužila slika prijašnjih Templara koji su također bili i graditelji katedrala (iznenadna pojava gotičkog graditeljskog stila upućuje na djelovanje i financijsku moć Templara). Više se nisu nazivali vitezovima i redovnicima, nego „zidarima“, i to od Crkve neovisnima, „slobodnim“ zidarima.: graditeljima sve-svjetskog duhovnog hrama. Budući da su slobodni zidari u vrijeme prvobitnih templara živjeli u vlastitim kolibama ili „ložama“, novi „slobodni zidari“ svoja su (tajna) okupljališta također nazvali „ložama“.

Kad je postojanje ovog sustava Loža u 18. stoljeću postalo poznato, crkva je u tome – ne neopravdano – vidjela veliku opasnost za svoje postojanje. Papa Leon XIII, na primjer, u enciklici Humanum Genus od 20.04. 1884. g. označio je slobodno zidarstvo kao „Carstvo Sotone (…)pod čijom vlašću stoje svi koji odbijaju vječni božanski zakon poslušnosti (…i) koji su se međusobno zakleli na ogorčenu borbu pod vodstvom i s pomoći udruge takozvanih slobodnih zidara. Bez tajenja svojih planova, potiču na protivljenje veličanstvu Božjemu. Javno i neskriveno rade na uništenju Svete Crkve“.

Unatoč suprotnosti i neprijateljstvu, kod oba tabora da se utvrditi temeljna zajednička osobina njihovih stanja duha, koja je vidljiva i izvana: Crkva i sekularna „protucrkva“ loža bile su isključivo muška udruženja i temeljile su se na striktnoj hijerarhiji u koju se moglo ući samo preko institucionaliziranog posvećenja.

Iako Vatikan danas zauzima nešto tolerantniji stav prema internacionalnoj masoneriji, mnogi kršćani u tom pokretu vide protukršćansku, đavolsku silu.

Naša analiza prizemljila je tako u središte aktualne povijesti. Međutim, mi se ne želimo baviti političkom razinom, već pitanjem kakvi svjetonazori djeluju iza fronti religija i tajnih društava. Ako poznajemo svjetonazor, imamo pogodno sredstvo da prozremo događaje po vanjštini i prepoznamo naš vlastiti položaj u toj borbi – bez da se,ako je moguće, damo u nju uvući!


DUALISTIČKE REAKCIJE NA BOG-VRAG DUALIZAM

Bog-vrag dualizmom Crkva nije mogla opravdati sve svoje akcije. Bog nije bio „sve“, a nije ni bio samo „ljubav“. Bog je prije svega bio neumoljivi protivnik Zla, Vraga, kojemu je on, Gospod, objavio totalni rat. Teologija se može pojednostavniti: „Mi smo dobri. Svi drugi su zli. I zastupaju đavolsku herezu“. Ovakav duh doveo je do inkvizicije, progona vještica i krvave kolonizacije svijeta (a na djelu je i danas, tek dijelom u ponešto civiliziranijem ili diskretnijem obliku).

Očito je zloupotrijebljeno ne samo Isusovo, nego i Đavolovo ime. Ovakvo sotoniziranje moralo je prije ili kasnije dozvati u život otvoreni protupokret – a to se i dogodilo u 19. stoljeću. Tajni protupokreti postojali su u područjima pod crkvenom vlašću od samog početka, a na drugoj strani Sredozemnog mora skoro istovremeno s formiranjem svjetskog kršćanstva pojavila se njegova dualistička zrcalna slika: islam. Ta nova religija koristila je upravo istu Bog-Vrag terminologiju, samo zamijenivši predznak: „Bog je na našoj strani. Svi ostali, prije svega kršćani, nevjernici su i moraju biti poraženi!“.

Od ljudi stvoren vrag, i od ljudi stvoren „Bog“ – koji je Vraga uopće i učinio mogućim, predstavljaju ekstremni dualizam koji je i izazvao kontra-dualizam, odnosno protucrkveni i protuislamski dualizam s obrnutim predznakom. Ako je monoteistički Bog zagazio na Zemlju s takvim đavolskim silama, onda on i nije Bog, već isti Đavao! A taj prikriveni, s Đavlom zaraćeni „Đavao“ bio je zapravo Dobro, dakle „Bog“.

Ovakva zamjena predznaka nije ništa novo, već u prakršćansko vrijeme širio se kao tajni nauk u nekim podzemnim pokretima, u početku čak i skoro otvoreno i prilično uspješno. Jedan takav primjer je rani Isusov sljedbenik imenom Marcion, oko kojeg se krajem 1. stoljeća grupirala vlastita „crkva“, i koja je spadala među najjače isusovske pokrete tadašnjeg vremena. Marcion je žestoko zagovarao gledište po kojem je Bog Starog zavjeta „Gospodar tame“, a Isusov Bog, Bog ljubavi. Stoga je odbacivao Stari zavjet i govorio da se pravo kršćanstvo smije pozivati samo na Novi zavjet. Nekoliko gnostičko-kršćanskih pokreta, preuzevši to gledište, učili su da je starozavjetni Bog, koji je pozivao na ubojstvo i smrt, lažni Bog – i sad taj lažni Bog nastupa u Isusovo ime, naime u liku rimske Crkve. Oni su se mogli čak i pozvati na Bibliju, osobito na već spomenuti ivanov citat (8, 44), na Isusova upozorenja na one koji će doći u njegovo ime, i na otkrivenje, gdje je rečeno da babilonska bludnica sjedi na sedam bregova (17, 9; Rim je poslovično Grad na sedam brežuljaka)!

Crkva je sa svoje strane ovakve kritičare označila kao heretike i željela ih je sve iskorijeniti – što je bilo najneprikladnije zamislivo sredstvo za odvraćanje „heretičnih“ kršćana od njihova mišljenja.

Crkveno-dogmatski dualizam morao je isprovocirati jedan sekularno-gnostički kontra-dualizam, nastao u obliku organizacije Loža, koje su se formirale kao „protucrkva“. Ako je crkveni Bog „Gospodar tame“, logično je da du sekularne lože morale svog Boga vidjeti kao istinskog „svjetlonošu“ – a „svjetlonoša“ na latinskom glasi Lucifer.

Naravno, protucrkveni krugovi znaju da je danas Lucifer važi kao tek jedno od Sotoninih imena, međutim i dalje to smatraju klevetom pravog Boga od strane Crkve. Oni se ne srame nazvati svog Boga „Lucifer“, ili čak „Sotona“, kako bi se time jasno i provokativno distancirali od crkvenog „nauka o Đavlu“. Takvim „sotonizmom“ sekularne Lože teže zamjeni vrijednosti, kako bi se približili „pravoj religiji“ i „ljudskosti“.

Koliko god ove zamisli mogu zvučati nevjerojatno i zastranjeno, protucrkveni pokret postoji i danas je, u izmijenjenoj formi, vrlo utjecajan. Povijesna pozadina tajnih društava koja su naklonjena kultu Svjetlonoše već je skicirana (ključni pojam: nasljednici Templara). Krajem 19. stoljeća, dugo vremena u tajnosti držan kontra-dualizam pojavio se u javnosti, i to kroz pokret koji je svoje učenje nazvao teozofija („nauka o Bogu“).Potekao iz Engleske, Amerike i Indije, teozofski pokret je iznjedrio ono što se danas naziva „New Age“ i „ezoterija“. Sama teozofija je i danas – u široj, raznolikoj lepezi – jedna od najutjecajnijih struja na globalnoj ezoteričkoj sceni. Ali, samo nekolicina ljudi zainteresiranih za ezoteriju svjesno je ove dvosjekle pozadine „New Age- a“. Stoga se nameće potreba za pobližim rasvjetljavanjem tih aspekata, kako filozofski, tako i povijesno.


OKULTNI DUALIZAM

Kroz djelovanje „monoteističkih“ religija, đavao se zaista iščahurio kao najveći neprijatelj ljudi. Naravno, ovakav „Đavao“ bio je od ljudi stvoren poslušni fantom koji se, već po nahođenju, mogao identificirati s inovjercima, „krivovjercima“ i „vjerolomcima“. Protiv ovog licemjernog Bog-Đavao dualizma u drugoj polovici 19. stoljeća digli su se mnogi kritički glasovi. Budući da kršćanska crkva u to doba više nije imala moć da nemile osobe naprosto pokupi i ubije, ljudi su tu novu slobodu obilato i ustrajno koristili.

Materijalistička znanost i tehnologija krenuli su u svoj pobjednički pohod. Ateizam se učvršćuje. Industrijalizacija je zaoštrila socijalne fronte. Feuerbach, Marx i Engels počinju zagovarati svjetonazor bez Boga i bez duše. „Znanost“ i „naturalizam“ reduciraju cijeli bitak i svijest na opipljivu materiju. Skepticizam i agnosticizam protresli su sve dotadašnje zamisli o vjeri. „Najluđi“ predstavnik ovog pravca vjerojatno je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji je sebe nazvao „filozof s maljem“. Jednu od svojih knjiga izdao je pod furioznim naslovom: Der Antichrist – Fluch auf das Christentum („Antikrist – prokletstvo kršćanstva“)

Dok se materijalizam učvršćivao, dogodilo se nešto neobično. „Onkraj“ se počelo javljati. Mrtvi su ustali i učinili se zamjetljivima kako bi se usprotivili materijalizmu. Ujesen 1874. u mjestu Hydesville (Maine, USA), u jednoj kući manifestirao se paranormalni fenomen – sad već legendarni fenomen kucanja iz Hydesvillea – koji predstavlja početak popularnog modernog spiritizma. Jedva da su ljudi postali otvoreni za mogućnost transkomunikacije, a već su se širom svijeta mogli promatrati slični fenomeni, a pomoću seansi i eksperimentalno ponavljati. Spiritizam se ubrzo proširio kroz medijumizam: Iz astralnih svjetova i viših dimenzija, kroz medije u transu govorila su nevidljiva bića i garantirala (umnogome subjektivne) uvide u život nakon smrti, strukturu Kozmosa, Nebo i pakao, različita ljudska tijela, povijest propalih civilizacija, itd.

Paralelno s ovim događanjima razvila se parapsihologija, koja je navedene fenomene željela što je više moguće znanstveno istražiti, dok je službena znanost reagirala samo podsmijehom, a službena religija samo sotoniziranjem.

Četrdeset godina „poslije Hydesvillea“, na jednom međunarodnom spiritističkom kongresu rečeno je da taj pokret ima već 15 milijuna sljedbenika širom svijeta. Na okultizam, koji je tada tek nastupao u javnost, treba se gledati s tom pozadinom.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: sri jul 07, 2010 11:34 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
Najupečatljivija i najutjecajnija predstavnica prve generacije nesumnjivo je bila ruskinja Helena Petrovna Blavatsky (1831-1891), koja je oživotvorila „teozofski“ pokret i objavila dva monumentalna djela, „Razotkrivena Izida“ (1879) i „Tajni nauk“, koji se pojavio 1888., tri godine prije njene smrti u Londonu.

Pojam„okultizam“ tada još u općoj jezičnoj upotrebi nije imao negativan prizvuk i primjenjivala ga je sama Blavatsky (i ostali) kako bi opisali svoj svjetonazor. Izveden iz latinske riječi occultus („pokriven; skriven; tajan“), pojam okultizam vrijedio je kao neutralni sinonim za „tajnu nauk“ i bio zajednički naziv za sva ezoterična učenja o skrivenoj biti Kozmosa, Zemlje i čovjeka. K tome, okultizam je stajao u sredini, između materijalizma (znanost, skepticizam, agnosticizam) i monoteizma (kršćanstvo, islam), i borio se na obje fronte.

U uvodu „Tajnog nauka“ Helena Blavatsky piše: „Tako nadčovječanski bili su napori prvih crkvenih otaca da tajni nauk izbrišu iz ljudskog pamćenja, pa ipak ni jedan nije uspio. Istina se nikad ne može ubiti (…) Uistinu, duh fanatizma u ranom i srednjovjekovnom kršćanstvu i u islamu, od samog početka voli obitavati u tami i neznanju (…) Obje vjeroispovijesti pristalice su zadobijali vrhom mača, obje su gradile svoje crkve na do neba stršećim hektakombama ljudskih žrtava pokolja.“

Teozofsko društvo naišlo je na veliki odaziv jer je nudilo alternativu crkveno-dogmatskim apsolutističkim zahtjevima. Tko je oko 1900-te godine tragao za duhovnošću i gnozom, bio je uglavnom prepušten sam sebi. To se promijenilo pojavom javnog pokreta koji nije nudio crkvenu teologiju, nego ezoteričnu teozofiju. Taj pokret govorio je također o Bogu i ključnim stvarima, no bio je „slobodnog duha“ i sekularan. Svi oni koje crkva nije mogla pridobiti sada su imali temelj na kojem su se međusobno pronalazili i mnogostrano organizirali. Vrlo brzo nastali su novi pokreti i podgrupe kojima je – unatoč konkurenciji i ideološkoj razlici – bilo zajedničko to što su htjeli biti neovisni o Crkvi i tražiti osobnu duhovnost. To se odvijalo u iščekivanju skore promjene koju je trebao provesti „svjetski učitelj“ ili „mesija“. (O ovoj točki u nastavku će još biti govora)

Samouvjerena zbog podrške kroz spiritizam i medijumizam („ 'Onkraj' je na našoj strani!“) i kroz već postojeće okultne grupacije (npr. rozenkrojcere i slobodne zidare), „teozofija“ je pokrenula prvi val ezoteričkog pokreta, koji je u početku – krajem 19. i početkom 20. stoljeća – predstavljao prije svega frontu protiv apsolutističkih zahtjeva Bog-Đavao religija. Blavatsky to naziva „vjerom u personificiranog Đavola“, „najstrašnijom i najopasnijom od svih teoloških dogmi“ i „najvećim zlom i najvećim prokletstvom na Zemlji“. (19)

Razlog za ovu „najstrašniju i najopasniju od svih teoloških dogmi“ predstavnici okultizma vide u krivoj monoteističkoj predstavi Boga. Teozofija helene Blavatsky okrenula se u prvom redu protiv „antropomorfnog“ monoteističkog Boga koji voli i mrzi, žesti se i proklinje, koji je naprasit i pristran. U ovom pogledu je teozofija također kontra-dualizam, odnosno dualizam s obrnutim predznakom. Dotadašnji Bog je označen kao Đavao, a sotonizirani „Đavao“ kao Bog – iako prema teozofskoj ezoteriji ne postoji „personificirani“ Bog, kao ni „personificirani“ Đavao. Ali ako čovjek već hoće đavla, kaže Blavatsky, onda je starozavjetni Bog najbolji kandidat za taj naslov. A pravi svjetlonoša, onasj koji svladava „grijeh“ i „tamu“ jest „Sotonom“ prozvani Lucifer. Kao što je već spomenuto, takvo gledište nije ništa novo. Blavatsky je samo bila prva koja ga je otvoreno izgovorila pred cijelom javnošću:

„(Ovdje) su filozofski sustavi gnostika i prvobitnih judeokršćana, nazarena i ebionita razmotreni u potpunosti. Oni pokazuju kakvo je viđenje Jehove u ono doba postojalo u nekim skupinama van krugova mojsijevskih židova. On je od strane svih gnostika puno više bio identificiran s principom zla nego principom dobra. Za njih je on bio Ilda-Baoth, „Sin Tame“ (…) tako je „Sotona“, čim više nije bio razmatran u praznovjernom, dogmatskom, nefilozofskom crkvenom duhu, rastao uvis do veličanstvene slike onoga koji od zemaljskog čini božanskog čovjeka, koji (…) ih oslobađa od grijeha i neznanja, a time od smrti.“ (20)

Autorica „Tajnog nauka“ bila je svjesna da dualizam opstaje i u ovoj interpretaciji, samo s promijenjenim predznakom, ali ga ona ni ne želi zaobići, nego jasno markira fronte i odvažno baca rukavicu Bog-Đavao religijama:

„Okultni nauk obrće karaktere na neobičan način; antropomorfni arhanđeo kod kršćana i čovjekoliki Bog kod hindusa u ovom slučaju predstavljaju materiju; a Zmaj ili zmija – duh. (…)dok posljednje {kršćanska simbolika},zbog dogmi o Sotoni i njegovoj ćudi, umanjuje prirodu svog navodno beskonačnog, apsolutno savršenog Boga i začinje najveće zlo i najveće prokletstvo na Zemlji, vjeru u personificiranog Đavla. (…) Da se stvari pojasne jednom zauvijek: Ono što svećenstvo svake dogmatske religije, osobito kršćanske, označava kao Sotonu, neprijatelja Božjeg, u stvarnosti je najviši božanski duh – okultna mudrost na Zemlji koja se, naravno, suprotstavlja svakoj svjetovnoj prolaznoj varci, uključujući i dogmatske, crkvene religije. Rimska Crkva, netolerantna, licemjerna i okrutna prema svima koji ne žele biti njeni robovi {…i protestantska}pokrenute su od istog duha mračnog fanatizma koji je potaknuo farizeje da prokletu Isusa riječima: „Nismo li mi dobro rekli da si opsjednut zloduhom?“ (21)

Iz biografije Helene Blavatsky vidljivo je da je imala intenzivne veze i razmjenu misli s tajnim Ložama, posebno s članovima Slobodnog zidarstva. Njen burni život tipična je ilustracija prijatelj-neprijatelj dualizma u okultizmu. Ona se zbratimila s različitim pripadnicima Loža na temelju principa „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“. Premda je u svom antimaterijalističkom i anticrkvenom pohodu stekla (tobožnje) prijatelje, njena medijalnost i utjecajna osobnost upotrijebljeni su za tuđu korist. Rudolf Steiner, koji je deset godina bio jedan od vodećih, ali kritičnih članova Teozofskog društva, a kasnije utemeljitelj „antropozofije“, dijagnosticirao je da je gospođa Blavatsky u kasnijim godinama života upala u „okultno zatočeništvo“.

U svojim knjigama, koje još i danas vrijede kao temeljna djela ezoterije, utemeljiteljica teozofije izmiješala je vlastito znanje s tajnim naukom indijskih spisa iz veda i Purana, kabale, rozenkrojcera i masona – čime je šira javnost po prvi put i bez posvećivanja u Lože mogla doznati sadržaje „Tajnog nauka“. Da je teozofija tijesno surađivala s masonskim krugovima, pokazuje se i time što je Alice Bailey, jedna od najznačajnijih predstavnica teozofije među Blavatkinim nasljednicima, bila visiko rangirana u masonskom pokretu. Postoji jedna slika na kojoj se ona može vidjeti s oznakom pripadništva Loži. (22)

U drugom tomu „Tajnog nauka“, u poglavlju pod naslovom „Sveti Sotona“, autorica navodi stihove koji snažno podsjećaju na masonski izvor:

„20. Sotona je vratar Kraljevog hrama; on stoji u Salomonovu holu; on drži ključeve svetišta; 21. Nitko unutra ne može osim pomazanih koji znaju tajnu Hermesa.“

U komentaru ovih stihova, Blavatsky zastupa gledišta koja snažno podsjećaju na deističku argumentaciju sekularnih Loža: Bog je „vječno neshvatljiva mudrost“ koji sebe „u prirodi“, odnosno ukupnosti materije, otkriva „kao svjetlost i sjenu, kao dobro i zlo“; tko proklinje Sotonu, proklinje time i „kozmički odsjaj Boga“:

"To je 'Sotona koji je Bog naše planete i jedini Bog', i to bez ikakvih metaforičkih, skrivenih nagovještaja o njegovoj pokvarenosti i nesavršenosti. Jer on i logos su jedno (…) Kad Crkva proklinje Sotonu, proklinje tako kozmički odsjaj Boga; ona je prognala Boga koji je u materiji i suprotnosti očito i nastao; ona grdi Boga ili vječno neshvatljivu mudrost, koja sebe u prirodi otkriva kao svjetlost i sjenu, kao dobro i zlo (…)“

Izvrtanje jedne poluistine ne stvara veću istinitost, nego samo novu poluistinu. To vrijedi i za okultni dualizam, koji svojim teološkim spekulacijama obrće predznake monoteističkog Bog-Đavao dualizma: judeokršćanski Bog je označen kao „Sin tame“, a „Lucifer“ ili „Sotona“ – prema okultnoj definiciji – kao „najviši božanski duh“, čak i kao „jedini Bog“.

Obje strane su uvjerene da su u pravu, no nameće se velika sumnja da su obje strane izvjesile samo poluistine. Tamne strane dogmatskih religija već su puno puta spomenute. Ali i okultizam ima svoje tamne strane, jer se igra vatrom kada imena „Lucifer“ i „Sotona“ obogotvoruje. Obogotvorenje je opasno koliko i sotoniziranje! Okultizam, kao i religije koje proziva, previše lako vodi u neprijateljstvo i projekcije. Teozofska interpretacija Bog-Đavao dualizma (koja tvrdi da je judeokršćanski Bog zapravo „Đavao“) u svom je stavu opasna isto koliko i crkvena. Na primjer, poznato je da je mladi Adolf Hitler bio očarani čitatelj „Tajnog nauka“. Nije teško zamisliti kakav su učinak na njega imali navedeni citati.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: sri jul 07, 2010 5:39 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
KONTAKT S MAJSTORIMA – SVJETLOSTI ILI SJENE?

Nastankom popularnog spiritizma u 19. stoljeću, pojavio se i fenomen takozvanog medijumizma. Aktivnosti na spiritističkim seansama početno su se sastojale uglavnom od zazivanja astralnih bića, koja su svoju prisutnost objavljivali kroz „paranormalne“ efekte, npr. pomicanjem stola. Pomicanje stola moglo je uzeti i spektakularne forme: u nemalo slučajeva dogodilo se da stol lebdi ili da se ladice otvaraju i zatvaraju kao da ih miče „ruka duha“ – što se u ovom slučaju doslovno dogodilo. Putem spiritističkih aktivnosti, zemaljska se fizika mogla mjerljivo i ponovljivo dovesti u pitanje, odnosno mogla se proširiti.

Kako se pokazalo, astralna bića bila su sposobna i za konkretnu komunikaciju. Ona nisu mogla micati samo stolove, nego i viske, set slova i ruke s olovkama, čime su - slovo po slovo, medijalnim pisanjem – artikulirali poruke s one strane. Daljnja mogućnost javila se kroz trans-medije, odnosno medijalno nadarene ljude koji su služili kao govorni kanal nevidljivim bićima, a osobito dušama umrlih. Često se događalo da biće kaže stvari koje je mogla znati samo određena preminula osoba.

Medijalna se komunikacija, međutim, nije ograničila samo na kontakte s umrlima. Dok je rastući broj ljudi postajao svjestan stvarnosti medijalnih kontakata, spektar se proširio iznad horizonta astralnih bića. Sada su se javljala za riječ i bića iz viših dimenzija – u početku ponajprije u teozofskim krugovima. Helena Blavatsky sama je rekla da stoji u medijalnom kontaktu s određenim „majstorima“ i mahatmama. Imena koja je navela bila su „Kuthumi“ i „El Morya“. Tada je i nastao izraz „uzašli majstori“.

Je li kod ovih „majstora“ riječ o bićima svjetlosti ili nesvjetlosti? Jesu li to bila prijetvorna bića koja su se izdavala za bića svjetlosti i „majstore“, ili su zaista dolazila iz viših svjetlosnih sfera?

Konfesionalno pristrani ljudi vjeruju da sa sigurnošću znaju kako se kod ovih glasova i poruka moglo raditi samo o zavodničkim trikovima sotonskih i luciferskih bića. Po njihovom mišljenju, božanska bića se ne posreduju medijalno, a pogotovo ne bi razgovarala s okultistima i ezotericima.

Dakle, medijalna komunikacija nije našla odjeka u konfesionalnim krugovima. Ako su bića iz duhovnih svjetova željela kontaktirati s ljudima, na raspolaganju su im stajali samo kanali u spiritističkim i ezoteričkim krugovima; ali, ni ti krugovi nisu se uzdigli iznad egom presvučenih tendencija. Stoga je čistoća njihovih kontakata podložna ekstremnim zastranjenjima, pa i onda kad određeni izvori, koji govore ili se drugačije posreduju, primjenjuju isto ime.

Imena, dakle, još ništa ne garantiraju. Jer, na svako biće svjetlosti dolazi jedno biće sjene koje se identificira istim imenom. Jedan Kuthumi ili El Morya (ili Mihael, Maitreja, Isus, itd) ima mnogo imitatora u sferi odvraćenoj od svjetlosti. Bića sjene mogu uvijek samo imitirati – svakako, vrlo maštovito, drsko, i često varljivo istinito.

A vrijedi i obrnuto: Svako biće sjene je preslik jednog „originala“ iz svjetlosti. To važi i za „Lucifera“, koji je sjena prvobitnog Lucifera, istinskog svjetlonoše, naime Krista koji je kao svjetlost došao u tamu. (Iv 1, 9-10)

Ime „Lucifer“ samo po sebi nije negativno ime, a u Bibliji nije nigdje ni spomenuto. Jedina naznaka nalazi se u Izaiji 14, 12, u vezi sa svrgnutim kraljem Babilona: „Kako si pao s neba, Svjetlonošo, sine Zorin!“ (ili: „ti sjajna zvijezdo Danice!“) grčka riječ za Danicu“, današnju Veneru, je heosphoros, „donosilac jutarnjeg svjetla“,na latinskom Lucifer. U Novom zavjetu (Otk 22, 16) je „Danica“ također Isusovo ime: „Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica“. U ovom značenju, ime „Lucifer“ je u prvim stoljećima kršćanstva čak korišteno kao klerikalno ime. Poznat je bio biskup Lucifer od Cagliarija, koji je živio u 4. st. U nekim teozofskim i okultnim krugovima „Lucifer“ je bilo ime Boga, definiranog kao „Gospodar svjetlosti“ koji će na samom kraju svijet osloboditi od tame.

Tako, kad netko zaziva Isusa, sasvim je moguće da prizove neko negativno biće koje ljude zavodi i zasljepljuje. Ili može dosegnuti istinskog Isusa. „prepoznat ćete ih po njihovim djelima“. Obrnuto je isto tako moguće: ako netko pod „Luciferom“ ne podrazumijeva palog anđela, nego istinskog svjetlonošu, to je praktički isto što i prizivanje Krista. Provokativno formulirano: U ime Boga i Isusa počinjeno je puno više zlodjela nego u ime Lucifera ili do tad uglavnom nepoznatih „majstora“ kao što su Kuthumi, El Morya, Saint Germain, Aštar, itd.

Očito je svijest ta koja odlučuje hoćemo li se povezati s razinama svjetlosti ili tame! Ipak, vrlo je opasno imena „Sotona“ i „Lucifer“ koristiti u pozitivnom smislu, jer su ta imena astralno preopterećena. Upravo stoga što u svjetlosti postoji istinski Lucifer (Krist), u svijetu tame postoje određena bića nesvjetlosti koja također nose ovo ime i s njim se snažni identificiraju. Zato prizivanje negativno opterećenih imena praktički uvijek stvara rezonancu za mračne utjecaje. To su morale iskusiti i organizacije koja ime „majstora“ monopolistički zahtijevaju za sebe i „Lucifera“ označuju Bogom. Utjecaji koji su time privučeni gomilaju se u obliku internih borbi za moć, materijalističku orjentaciju i fascinaciju okultnim.

Pa ipak: Unatoč svim ljudskim nesavršenostima sudionika, fenomeni spiritizma i medijumizma temeljili su se na stvarnim događajima, i stoga su imali potencijal da mnogim ljudima posreduju jedan prošireni horizont svijesti. Za što će se taj prošireni horizont upotrijebiti, drugo je pitanje. Neki su primijenili svoje novo, ezoteričko znanje da bi dosegli obuhvatno razumijevanje Boga, što je vodilo razvitku istinskih božanskih osobina: ljubavi, praštanju, istinoljubivosti i slobodi (od ovisnosti, laži, diktata ega, itd), i osobnom, unutarnjem odnosu s Kristom. Drugi su, opet, težili tome da preko medijumizma i spiritizma postignu osobne senzacije, ekskluzivno znanje i svjetovnu moć za njihove institucije. U okultnim krugovima „Trećeg Reicha“(i ne samo tamo) željelo se čak preko medijalnih kontakata zadobiti tehničko znanje za tajna i čudesna oružja.

POZITIVNI DUALIZAM

Dualizam je u svojoj biti raskolnički, zavađajući svjetonazor. Ali, kako je iskustvo pokazalo, mnogi ljudi nisu spremni za zrelu samoodgovornost i trebaju zadane smjernice koje će im reći tko i što je „zlo“, odnosno „dobro“. Religiozni dualisti koji sotoniziraju sve što se ne uklapa u njihovo vjerovanje mnogim ljudima čine nepravdu, ali u tom paušalnom napadanju bar postoji mogućnost da se drže podalje od zaista dijaboličnih zavodljivosti. To može biti relevantno prije svega ako se zaista pojave prorečene 666-sile, s namjerom da uspostave svoj „svjetski poredak“. Fundamentalistička uvjerenost, hranjena u odgovarajućem okružju, može dati određenu snagu koja vjernicima u odlučujućim trenucima možda omogućuje da ostanu neustrašivi i odlučni. Oni koji su sotonizirani od dogmatskih vjerskih sustava morali bi sami biti obazrivi i vježbati božansko praštanje.

Premda dualizam i ma dvije oštrice, ostaje činjenica da se čovjek mora suočiti s tamnim stranama – u sebi samome i u svijetu. Pitanje porijekla i biti „zla“ jedno je od temeljnih pitanja čovječanstva. U pozitivno uobličenom dualizmu, „zlo“ ili „Lucifer“ ne projicira se na druge ljude, nego se pokušava prepoznati viši smisao iza ovih protusnaga, tako da prestane potreba za neprijateljima. I u teozofiji daju se naći jasne rečenice o integraciji, odnosno transcendenciji „zla“, što u prvom redu znači načinjanje tabu-teme „božansko značenje Stone“, bez straha od odgovarajućih pitanja.

Jedan primjer za to je antropozofija (da ostanemo u povijesnom okviru teozofije). Utemeljitelj antropozofije, Rudolf Steiner (1861-1925) pokrenuo je 1903. časopis „Lucifer“ kako bi se moglo javno diskutirati o temama koje je otvorila teozofija. U svjetlu otajstva Krista i Golgote, Steiner se potrudio i oko Lucifer-gnoze, jer je uvidio da Luciferova sjena ne može biti prevladana sotoniziranjem – kao što ni Isus u duhu Krista „zlo“ nije ni prokleo ni sotonizirao, a ipak se od njega jasno distancirao. Suprotno teozofiji, Steinerovo stavovi su usredotočeni na krista; „Lucifer“, a pogotovo „Sotona“, više se ne koriste kao imena za Boga, već kao nazivi za „misterij zla“. Naime, Steiner je prepoznao da i zlo u samom sebi gradi dualizam, u kojem je jedna strana nazvana „luciferskom“, a druga „ahrimanskom“ ili „sotonskom“. S luciferske strane utječe se na umišljenost, (samo)obmanjivanje i „Previše“, a ahrimanska strana utječe na otvrdnjavanje (hladnokrvnost), laganje i „Premalo“

Jedna filozofska teza o rozenkrojcerskim, filozofskim i antropozofskim sukobima s dualizmom dobra i zla nalazi da lucifersko svojstvo u ljudima pruža mogućnost slobodne volje. Premda su ti utjecaji štetni i zastranjujući, također nude i snagu koja ljudima omogućuje da se svjesno i slobodnom voljom suprotstave, i tako rastu. Neke škole čak tvrde da je Lucifer svoju ulogu izabrao slobodnom voljom; ovdje se dakle radi o žrtvi Lucifera, „zlog“, za dobrobit čovječanstva.

Najkasnije ovdje lucifersko-gnostički nazori postaju problematični, jer se vrlo lako može dogoditi da se zlo i sotonsko obogotvore i opravdaju. Ovo je slučaj o kojem , u kontekstu negativne verzije monizma, treba detaljnije govoriti (u 4. poglavlju).

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: sri jul 07, 2010 10:22 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
NEGATIVNI DUALIZAM: MOGUĆE OPASNOSTI NEW AGE-a

Bog-Đavao dualizam je jedno od glavnih oružja dijaboličnog duha za razjedinjavanje i međusobno razjarivanje ljudi – ironično, u ime Boga. Pripadnici dualističko-religioznih ispovijedi su također i najrevniji saveznici materijalizma u borbu protiv spiritizma i ezoterije! Dijabolični duh je očito vrlo mnogostran i za svoje ciljeve može upregnuti kako materijalističke, tako i dogmatske stranke.

Kako negativni dualizam izaziva razjedinjenost, fanatizam i brutalnost, dostatno je ilustrirano kroz religijsku i svjetsku povijest. Ali, i dualizam obrnutog predznaka, kakav su zastupale razne okultne i ezoteričke struje, krije u sebi zamke i moguće samoobmane. Kako je izloženo na prethodnim stranicama, sekularni pokret „tajnog nauka“ proistekao je iz protucrkvenih strujanja. Zašto su ta učenja uglavnom držana u tajnosti, razumljivo je kad se uzme u obzir činjenica da je u njima Bog-Đavao dualizam postavljen naglavce, i „Lucifer“ ili čak „Sotona“ bio označen kao Bog. Tajnim učenjima pripadalo je i iščekivanje skore promjene koja bi trebala dovesti do svrgavanja crkvenog „lažnog Boga“ i s tim povezanim uvođenjem „novog svjetskog poretka“; ključnu ulogu u toj promjerni preuzeo bi svjetski učitelj ili Mesija, koji bi bio istinska svjetlonosna osobnost – otjelotvorenje „pravog Boga“, Lucifera!

Kada suvremene grupacije meditacijom i molitvama žele stvoriti energetsko polje koje bi trebalo omogućiti pojavu nekog svjetskog učitelja, dobar je savjet držati pred očima gore spomenute međuodnose. Na primjer, globalno je rašireno i vrlo intenzivno iščekivanje i zazivanje svjetskog učitelja „Maitreje“. Njegov apostol Benjamin Creme, koji već 30 godina radi Maitreja-propagandu, sam sebe vidi kao neposrednog teozofskog nasljednika Alice Bailey (prijašnji Lucifer-trust!).

Istinski božanski učitelji i avatari ne trebaju dugogodišnju propagandu ni pripremu energetskog polja. Oni se jednostavno pojave i djeluju, a uglavnom se tek kasnije prepozna tko je kao čovjek došao među ljude.

U povijesti teozofskog društva, nasljednica H. Blavatsky, Annie Besant, željela je čak iznuditi pojavu svjetskog učitelja, te su ona i njeni pomoćnici obznanili pronalazak novog učitelja i Mesije, i to u liku indijskog dječaka Krišnamurtija (kojeg su navodno izbavili od siromaštva na ulici). Uzeli su tog dječaka pod svoju zaštitu , i za predstavljanje svijetu osnovali čak i njegov vlastit red, „Zvijezdu istoka“. Ipak, taj izabrani svjetski učitelj bio je dovoljno mudar da prozre svoje instrumentaliziranje i pravodobno istupi. Graja oko „novopronađenog hindu-dječaka bila je za Rudolfa Steinera neposredan povod za istupanje iz Teozofskog društva. Kod teme „Mesija“ on je jasno naglasio da predstoji kristov eterični, a ne fizički povratak. Ono što je predstojalo u fizičkom bila je pojava ahrimanskog otjelotvorenja, identičnog s „drugom Zvijeri“ iz biblijskog Otkrivenja.

Iščekivanje Luciferovog povratka na „produhovljenu zemlju“ došlo je do izražaja u raznim okultnim spisima. Jedan takav ekstremni primjer je knjiga koju je napisao Miguel Serrano, prijašnji diplomat i veleposlanik iz Čilea, pod naslovom „Zlatna knjiga – ezoterični h[i]itlerizam“[/i] (nije vic, već vrlo ozbiljno mišljeno!) Knjiga se najprije pojavila na španjolskom jeziku, a 1987. i u njemačkom prijevodu kao podzemna publikacija. U rječniku te knjige Lucifer je opisan kako slijedi:

„Lucifer: Nezemaljsko, na propast osuđeno božansko, Bog svjetlosti i ljepote, koji potječe od Venere (...) najviši vođa tantričke magije. Povratkom Zlatnog doba, nakon produhovljenja Zemlje, bit će rehabilitiran.“

Tko s „Luciferom“ i „Sotonom“-u ma kakvoj definiciji - očijuka, nalazi se u opasnim vodama dualizma. Bog i Protubog, ni jedan od njih nije istinski Bog, a na koju god stranu se čovjek priklonio, ne nalazi se nikada na „Božjoj strani“, jer se Bog ne može prepoznati kroz dualističku jednostranost.

„Bog“ i „Protubog“ pojavljuju se u mnogim atraktivnim oblicima i obećavaju svojim sljedbenicima moć i utjecaj. U „religijama“ je to već dovoljno demostrirano, ali jednaka opasnost postoji i u ezoteriji i New Age-u. Upravo ljudi koji sebe vide kao „majstore“, „prosvijetljene“, „avatare“, „velike iscjelitelje“ ili „otvaratelje dimenzija“ nude rezonancu koja je pogodna za suptilno zavođenje ega. Za postizanje kriterija razlikovanja čovjek se mora, s aspekta „kraja vremena“, zapitati: Pomaže li mi ova osoba, odnosno učenje da prozrem „zavodnika svega svijeta“ i ne dam se od njega ni zavesti ni potresti? Jer to zavođenje nije materijalističko, već u prvom redu magičko ( i tehnomagičko ) i „ezoterično“, a obećava toleranciju, svjetski mir, jednakost itd.- ali samo pod njegovim diktatom.


DUALIZAM: BORBA POLUISTINA

Borbe koje se vode u našim osobnim životima i na zemaljskoj ravni često su zrcaljenja borbi na astralnim, nevidljivim razinama. Mi ljudi stojimo u sredini između fronti, jer u tim borbama se radi, ne najzadnje, o nama i našim dušama.

Dualizmom zalazimo u područje u kojem slika svijeta nije više isključivo materijalistička. Dualizam upravo i tvrdi da fizičko-materijalno ima svoj suprotni pol koji za zemaljske oči nije vidljiv. Dualizam obuhvaća metafizičke aspekte i dimenzije koje se smatraju konkretnom stvarnošću. Prema tome, dualnost * nije tek mirni suživot suprotnosti gdje jedna strana, zlo, uvijek živi na štetu druge i stremi ka svome cilju – postizanju što je više moguće materijalne moći. To je borba dimenzija, borba između okultnih sila, borba suprotstavljenih „Bogova“ koja je nemilosrdna, jer svaka strana teži uništenju druge, kao što svjetlost svaku tamu rasvara i uništava. A svi su uvjereni da mi danas živimo u vrijeme odluke...

Tragika dualizma je u tome što obje strane koje se bore slijede poluistinu. Dualizam je nazvan „dualizam“ zato što apsolutizira dualnost. On kaže: „Bog nastaje sa suprotnošću“;
„Bog ima protivnika“; „Postoji Bog svjetlosti i Bog tame“. Ovakav pogled na svijet znači

apsolutizaciju relativnog – pozitivnog i negativnog. On tvrdi da je bog pozitivan, apsolutno dobro i nalazi se u sukobu sa svojom suprotnošću, negativnim, apsolutno zlim.

Primjena simbolike svjetlosti i sjene i ovdje pokazuje da takve postavke ne odgovaraju stvarnosti: „Svjetlost i tama su dvije paralelne stvarnosti, dvije međusobno neovisne egzistencije; Tama je druga strana svjetlosti; Ne postoji svjetlost bez tame.“ Dualizam je. prema tome, uvijek krivi zaključak, a svakako je tek jedna od mogućnosti kojom se „svjetlost“ od strane tame može pogrešno definirati. Jedan tipičan primjer za to daje Albert Pike koji je za doba u kojem je živio bio vrlo mnogostrana osobnost: jezični genije, autor knjiga, novinar, glavni odvjetnik Arkansasa ( SAD ), visoki vojni časnik, a istovremeno i utjecajni Veliki majstor Lože. Pripadao je vodećim masonima u SAD 19. stoljeća.

„Većina ljudi će, bogovjerni kakvi jesu, nakon razočarenja u kršćanstvo i time bez orijentacije, zabrinuto bacati pogled na novi ideal, međutim bez da znaju koga ili što bi trebali obožavati. Tada su ljudi zreli da prime čistu svjetlost kroz svjetsku objavu čistog Luciferova učenja, koje će napokon moći biti izneseno u javnost. Ona [ ta objava ] nadovezat će se na sveopći reakcionarni pokret koji će proizaći iz istodobnog uništenja kršćanstva i ateizma.” (24)

„Masi moramo reći sljedeće: Mi častimo Boga, ali naš Bog je obožavan bez praznovjerja. (...) Lucifer je Bog; na nesreću je i Adonai također Bog. Jer po vječnom zakonu ne postoji svjetlost bez sjene, ljepota bez ružnoće, bijelo bez crnoga. Apsolutno može egzistirati samo u liku dvaju božanstava: tama služi svjetlosti kao pozadina (...) Dakle, doktrina sotonizma je hereza, a i istinska i čista filozofska religija je vjera u Lucifera, suprotnog, istovrijednog Adonai-u. Ali Lucifer je Bog svjetlosti, Bog dobra, koji se bori za čovječanstvo protiv Adonai-a, Boga tame i zla.“ (25)

Nakon dosad izloženoga, ne bi trebalo biti teško prozrijeti poluistinu ovakvoga dualizma: Svjetlost nije naprosto suprotnost tami, kao što svjetlost i tama nisu dvije izjednačene stvarnosti. Tko smatra da apsolutno može postojati samo u formi dvaju konkurentnih božanstava taj samo apsolutizira relativne sile ili prisutnosti. U primjeru svjetlosti i sjene, ova vjera tvrdi da onkraj tame ne postoji neovisna svjetlost.

Dualizam ne da svijetu da odahne i priječi svaki pravi mir, što se upravo i danas pokazuje kada religije i okultne sile tajno, a neki čak i otvoreno raspiruju eskaliranje sukoba. Tako npr. Islam kaže da je Alah Bog, ali Alah nije i izraelski Bog jer taj Bog i nije Bog. Isto, ali s obrnutim predznakom kažu i mnogi judeo-kršćanski krugovi. Svi oni se, opet, jasno razgraničuju od dalekoistočnog Boga. Hinduistički Bog je za njih „neprijatelj“ i „protivnik“, a budizam kao ateistička religija je za njih neskriveni „suparnik“ koji posvuda bere velike simpatije. Uz to, širom svijeta najbrže rastuća religija je Islam.

Kome pogled ne seže dalje od dualizma ne može ništa drugo ni znati do braniti vlastitu stranu. Zapanjujući je psihološki fenomen da čovjek uvijek smatra kako je strana kojoj on pripada bolja. Ovo se može ispoljiti u konvertitstvu: znači, čovjek prelazi s jedne na neku drugu koja mu obećava najviše uspjeha. Na ovakav način bore se različiti „Bog“- tabori za ljudske duše.

Kojem taboru netko priprada ovisi o više faktora. Pokretačka sila koja nije za potcjenjivanje je sebičnost i stremljenje ka ego-moći ( „Ja želim pripadati pobjednicima“), a na jednoj dubljoj razini također i strah i potresenost ( „Ako sam na krivoj strani, pobjednički Bog će me kazniti“ ). Međusobne borbe pokazuju, međutim, da strane koje se dualistički definiraju ne prevazilaze poluistine.


(* Dualnost znači dvojstvo relativnosti koja se već raskolila na suprotne dijelove, zbog čega u svijetu dualnosti ništa ne može postojati bez suprotnosti. Dualizam je svjetonazor koji dualnost ( dvojstvo ) označava kao temeljni princip bivanja a „jedinstvo“ definira kao nerazdvojeno subivanje dviju suprotstavljenih polovica, koje može biti ili paralelno, međusobno upotpunjavajuće; ili međusobno suzbijajuće.)
________________________________________________________________________

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: čet jul 08, 2010 2:41 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
4.Poglavlje

Monizam: Potraga za jedinstvom

Dualizam apsolutizira dvojstvo (dualnost), i to poteže opravdano pitanje je li apsolutna stvarnost dvojstvo ili jedinstvo. Egzistira li apsolutno zaista samo u dvije suprotnosti koje se bore, ne postoli li onkraj borbi sjena jedinstvo koje ove suprotnosti poništava?

Dvojstvo znači raskol i borbu, a jedinstvo harmoniju i mir, kraj dvojstva, kraj raskola. Ali, ako je apsolutno ( koje se može nazvati „Bog“) jedinstvo, odakle dolazi zlo, raskoljeno? Kako se onda može objasniti dvojstvo duha i materije ili života i smrti? Ako je sve naposljetku jedinstvo ( = sve je jedno ), je li onda dvojstvo iluzija?

Budući da dualizam tvrdi kako je dvojstvo vječna, apsolutna stvarnost koja nikada ne može biti prevladana baš zato što je vječna i apsolutna, filozofi, ezoterici i znanstvenici tražili su zadovoljavajući odgovor. Ima li sve na svijetu, pa tako i dobro i zlo, dva uzroka ili samo jedan?

Intuitivno, čovjek je sklon vidjeti jedinstvo, a ne dvojstvo kao konačnu istinu. Prirodno je, tako, da se uz dualizam formirao i monizam. Monizam, izveden iz grčke riječi monos ( „jedan; sam; jedini“ ) učenje je da sve postojeće naposljetku proizilazi iz jednog jedinog temelja postojanja; temelj svakog postojanja viđen je kao jedinstvo, kao djelovanje jednog jedinog principa.

Kao i svaki svjetonazor, i monizam je stepenica s koje se može poći u pozitivnom, Bogu posvećenom, ili negativnom, od Boga odvraćenom smjeru. Na filozofskom stepeništu, od materijalizma, holizma i dualizma, monizam predstavlja najvišu stepenicu. Što čovjek bliže dolazi istini, utoliko dublje može pasti. Monizam, upravo stoga što istini dolazi tako blizu, može dovesti do najekstremnijeg oblika poluistine, tako varljivo nalik „svjetlosti“ da neki koji su od nje otpali smatraju da su zaista „u svjetlosti“, „prosvijetljeni“ ( lat. illuminatus ). Ovaj trag vodi do najviše stepenice nesvjetlosnog svjetonazora, do vrha „svjetske piramide“ – do jedne stepenice s koje je smjer svjetske povijesti dirigiran od početka Kali-yuge. Budući da ideologija ovih „prosvijeljenih“ na varljiv i popularan način zvuči ezoterično, ovdje u 4. poglavlju treba pobliže osvijetliti negativnu verziju monizma. U kontrastu s tim će pozitivna verzija monizma na jedan diferencirani način biti razumljiva, čak samorazumljiva, a takođe i tema „monizam“ pojavit će se u novom svjetlu, naime u svjetlu koje je istinski monos i ne pravi sjenu.


MATERIJALISTIČKI I EZOTERIČKI MONIZAM

Monizam tvrdi da svijet u svom postojanju i nastanku naposljetku počiva na samo jednom prauzroku, jednoj supstanci i jednom principu – nasuprot dualizmu i pluralizmu prema kojima se bivanje pojašnjava s jednim ili više uzroka. Dok dualizam promatra „duh“ i „materiju“ kao dva odvojena, paralelna i nesjedinjujuća principa, monizam prihvaća jedan od tih dvaju principa kojeg označuje kao „uzrok svega“. U skladu s tim postoje dva temeljna oblika monizma koji su doduše suprotstavljeni, ali u praktičnim zaključcima vrlo nalikuju. U svojim negativnim usmjerenostima oba oblika vode, unatoč prividnoj suprotstavljenosti, istim posljedicama, samo iz dva različita pravca.

U jednom obliku monizma materija je jedini princip svega bivanja. To je već opisani materijalizam. Dualizam se u ovom pravcu razmišljanja održao time što je sve duhovno interpretirao kao funkciju organske materije. Sukladno tome, razlikovanje „dobra“ i „zla“ smatra se često subjektivnom funkcijom materijalistički definiranog duha; u samom prauzroku, u jedinstvu materije, u „Univerzumu“ ne postoje dobro i zlo, već samo neutralna energija koja neumoljivo funkcionira prema svojim vlastitim zakonima; stoga je nužan općeprihvaćeni katalog pravila ponašanja (etike) koji ravna suživotom pojedinih dijelova.

U drugom obliku monizma je duh jedini princip bivanja. Već u staroj Grčkoj bilo je filozofa koji su govorili „Sve je duh“, npr. Anaksagora i Pitagora, u određenom smislu također i Sokrat i Platon. Posljednji su naučavali da iza svakog materijalnog pojavnog oblika ( grč. phaenomenon ) djeluje duhovna pozadina ( grč. noumenon, od „nous“, „duh“, „duhovna snaga“ ) iz koje nastaju prototipi ili „ideje“ koji formiraju materiju. U skladu s tim, takav je filozofski pogled u povijesti filozofije – s ponešto krivim razumjevanjem – nazvan idealizam ili spiritualizam. Mogao bi se nazvati i holističkim ili ezoterijskim monizmom, jer se ovdje ne zastupa materijalistički monizam, već „cjeloviti“, u čijoj slici svijeta imaju mjesto i duhovni i metafizički principi, kao npr. zakoni karme i rezonance.

U današnje vrijeme su se ove obje forme monizma u mnogo pogleda približile, jer se i u materijalističkoj znanosti, prije svega kvantnoj fizici, došlo do spoznaje da je svijest energija i da je materija također energija. Po toj logici naposljetku nema razlike između svijesti, duha i materije, jer je sve energija. Materijalistički monizam danas ne kaže samo „sve je materija“, nego i „sve je energija“. U ovoj spoznaji presijecaju se materijalistički i ezoterički monizam koji kaže „sve je duh“. Ali, što je „duh“? Duh je energija - upravo kao i materija! Ovjde se monizam očito vrti u krug.

Ova dva oblika monizma dakle nisu zaista različita, nego predstavljaju dvije strane istog novčića. Ezoterički monizam je naposljetku materijalistički, a materijalistički monizam može biti ezoteričan i sveobuhvatan Ezoterija i duhovni svjetonazor mogu dakle biti sasvim materijalistički i bez-božni.Jer Bog je više od same energije.



Obje forme monizma susreću se, unatoč njihovoj suprotnosti, u zajedničkoj tvrdnji: „sve je energija“, s logičnim zaključkom „sve je jedno“. Ezoterija je ovdje prikriveni materijalizam, a materijalizam-ezoterija. Odlučujuće pitanje jest: Što je energija?


DUALISTI SU NAPOSLJETKU MONISTI !

Kao što gore napisano pokazuje, svi svjetonazori proizilaze iz nekog monizma. Materijalizam je materijalistički monizam, kao i nihilizam. Panteizam i deizam su oblici ezoteričkog monizma. Kod pobližeg promatranja, iščahuruje se također i dualizam kao oblik monizma, naime kao njegova prva stepenica. Jer sve strane koje se dualistički razgraničavaju od „ostatka svijeta“ smatrajući sebe zastupnicima svjetlosti, a „druge“ zastupnicima tame, uvjerene su da će na kraju svjetlost, tj. njihova strana pobjediti i odaganati svaku tamu. Kao što svjetlost odstranjuje tamu, tj. doslovno je uništava – jer u svjetlosti od tame ne ostaje „ništa“ – tako i različiti tabori teže, sa svojom „svjetlošću“, tamne suprotne strane pobijediti i uništiti, odnosno ili istrijebiti ili integrirati u svoju „svjetlost“. Kao i religiozni, i sekularni dualisti su tako zapravo monisti, jer vjeruju da je njihova „svjetlost“ jedina stvarnost.

Obrnuto: svaki monist u praksi je dualist, jer trenutno na Zemlji još uvijek ne vlada jedinstvo, a dok se „jedinstvo“ ne postigne, cilj „posvećuje“ sredstvo. Obzirom na nesklad između aktualne situacije u svijetu i monističkog „ideala“, ( negativni ) monisti smatraju opravdanim raditi sve što je nužno kako bi se odstranila iluzija dualizma.

„Prosvjetljeni“ i „dobri“, koji smatraju da su nadišli iluziju, imaju jedan davno prokušani trik kojim žele različite tabore dovesti pod svoju moć i u jedinstvo, naime okrećući ih jedne protiv drugih. Tako se uvijek iznova događa da se neke grupe ujedinjuju kako bi napravile frontu prema taborima. Jedan takav primjer je savez Churchilla, koji je predstavio kršćanski zapad, i Staljina, predstavnika ateističkog i antikršćanskog komunizma, kako bi se zajedno borili protiv Hitlerove Njemačke. Ali, kao što danas znamo, iza ovih fronti stajale su direktno ili indirektno iste supranacionalne interesne grupe sa svojim razgranatim financijskim tokovima.

Kad se dvoje svađaju, treći se veseli. A uvijek je treći onaj koji ostale dovede u međusobni sukob, kako bi proširoi vlastitu moć, što je moguće sveobuhvatnije i „monistički“.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 09, 2010 8:04 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: čet jan 21, 2010 1:43 pm
Postovi: 26
Odlična rasprava, odnosno dobra filozofska sinteza! Ako ima dalje, a trebalo bi, verovatno ima nešto i o trojstvu?
To je ustvari neko moje viđenje sveta.
Želim razjasniti ovde jer to mislim da je zgodno mesto. Čitao sam knjigu Ivana Antića: Sankhya i tamo sam prepoznao izvorni dualizam koji mi je mnoge stvari razjasnio. Ipak osećao sam da se u tome ne može kriti cela istina, u tom sukobu ili bolje reći susretu materije i duha. Postoji i nešto treće.

Iz fizike proizilazi da se materija svodi na talase, na energiju. Kvantna fizika ako ne prihvati postojanje duha neće moći napred. Shvatam da postoji samo stvaranje duha. Pa kako onda materija postoji? Iz neposrednog iskustva osetimo čvrstinu materije. Ali isto tako sile prirode znamo da deluju na način neovistan o individualnom duhu (duši) čoveka. Zaključujemo da je i Priroda (ili bolje reći planeta Zemlja) živo biće i da ima "duševni život", da nekako ima "svest za sebe". Mnoge nauke pišu njen dnevnik ili bolje rečeno pokušavaju da ga pročitaju. Brojni naučni i eksperimentalno dokazivi paradoksi prirode (paradoksi su jer se sukobljavaju sa čistom logikom) govore u prilog tvrdnji da je Zemlja živo biće za sebe i (konzekventno) da komunicira sa nečim drugačijim od nje same.

Ovde postavljam pitanja: Ako je život omogućen interakcijom Priroda - Duh, onda da li postoji mogućnost za život i na drugim planetama? Zašto bi Priroda Materije planete Zemlje bila bitno drugačija od Prirode drugih planeta? Odgovor na ova logična pitanja je po meni sledeći: Duh daje ideju a Priroda formu. Duh je inicijator a Priroda primalac. Realne mogućnosti za život su u ovom planetarnom sistemu koji se vrti oko Sunca moguć jedino na Zemlji. Realne mogućnosti postoje i za druge planetarne sisteme kojih je verujem mnogo budući da je svemir ogroman. Ostaje mi samo magloviti osećaj o tome šta je u stvari Priroda...

I za kraj - ko je taj treći? U trećem , čini se, leži odgovor i završava krug pitanja. Prvi je Bog (Duh), drugi je Priroda, a treći je Čovek koji svojom slobodnom voljom može da utiče i na Duh i na Prirodu svojom kreativnošću. Da ponovim drugačijim rečima: Duh daje mogućnost postojanja, priroda mogućnost fizičkog postojanja, a ljudi stvaraju život.

Jako bih voleo da čujem komentare na ovaj moj post. Mnogo bi mi značilo i kad bi se, ako mi se dozvoli, ovde napravila mala rasprava... Hvala.

_________________
"If the doors of perception were cleansed, every thing would appear to men as it is, infinite." W.Blake


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 09, 2010 11:30 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 01, 2007 4:25 pm
Postovi: 2372
Lokacija: Split
uroborus je napisao/la:
I za kraj - ko je taj treći? U trećem , čini se, leži odgovor i završava krug pitanja. Prvi je Bog (Duh), drugi je Priroda, a treći je Čovek koji svojom slobodnom voljom može da utiče i na Duh i na Prirodu svojom kreativnošću. Da ponovim drugačijim rečima: Duh daje mogućnost postojanja, priroda mogućnost fizičkog postojanja, a ljudi stvaraju život.



3 = 1

(U prevodu: SVE JE JEDNO!)

:love3:

_________________
sve prolazi...
osim ljubavi...!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Armin Risi: "Svjetlost ne pravi sjenu"
PostPostano: pet jul 09, 2010 4:25 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 12, 2009 10:20 am
Postovi: 177
Lokacija: na Žalu
MONIZAM: „SVJETLOST JE ODSUTNOST TAME“

Prema filozofiji ezoteričnog monizma, stvarnost onkraj dualnosti (dvojstva) je „jedinstvo“, odsutnost dualnosti. Stvarnost je nedualnost (sanskrt: advaita). Ako je odsutnost dualnosti stvarnost, onda je dualnost nestvarna, što znači da je svijet dualnosti (relativnosti) iluzija. Slijedeći tu logiku, stvarnost se definira kao „jedinstvo onkraj svih materijalnih formi), Bog je ovdje tek apstraktni, sveobuhvatni energetski potencijal.

Dok je u negativnom dualizmu Bog, odnosno stvarnost, označen kao ukupnost prirode i prirodnih zakona, ezoterički monizam definira deističko jedinstvo za jednu dimenziju obuhvatnije, naime u smislu apstraktno – duhovnog jedinstva energije (sanskrt: brahman) s beskrajnim potencijalom stvaranja. „Stvaranjima“ pripadaju svi aspekti različitosti: identitet duše, individualnost, svijest, ljubav, itd. U monizmu se također govori o Bogu, duši, ljubavi, karmi i nirvani, ali on je ipak ateističan, jer tvrdi: Sve đto postoji naposljetku je izraz apstraktnog jedinstva, najviše i jedine istinske stvarnosti“.

Iako ovaj svjetonazor može zvučati bezopasno, on otvara vrata raznim pogrešnim tumačenjima, koja u svojim okultnim izvedenicama vode do najvišeg oblika prividnog prosvjetljenja.

Monizam je posljednji mogući pokušaj definiranja stvarnosti iz dualnosti. On tvrdi: „Svjetlost nije tek ukupnost sve tame. Ona je nešto posve drugačije od tame. Svjetlost je suprotnost tame, njena odsutnost. Raskidajmo tamu, i u svjetlosti smo! Ako svi negiramo tamu (dualnost), onda smo potpuno u svjetlosti = prosvijetljeni“.

Ova poluistina je temelj svjetonazora najviših sila tame. Ona je ovdje predočena simbolikom svjetlosti i tame kako bi se pojasnila temeljna greška u razmišljanju: prirodno je da je u svjetlosti tama odsutna, to je točno. Ali je kobna poluistina reći da je svjetlost tek odsutnost tame.

Svjetlost nikako nije produkt negacije tame. Isto tako, stvarnost se ne može spoznati tek negiranjem dualnosti. Ako se stvarnost pokušava spoznati negacijom nestvarnosti, tada se radi o slici svijeta koja je doslovno negativna (od lat. negare; „nijekati“).

Tim svjetonazorom „prosvijetljeni“ dokazuju da se nalaze u tami, inače svjetlost ne bi morali definirati sa stanovišta tame. Pokušaj da se negacijom tame dospije do svjetlosti je ateistički oblik samoizbavljenja, koji je u stvarnosti samoobmana.


PROBLEMATIKA ADVAITE

Slika svijeta koja zastupa definiciju „stvarnost = nedualnost“ u zapadnoj se filozofiji naziva monizam, a u indijskoj advaita (sanskrt: prefiks negacije a-, i dvaita, „dvojstvo; dualnost“)

Problem advaite je u tome što Boga, odnosno stvarnost, definiranegativnim izrazom: „ono što nije dualno“. Ali, može li se Apsolutno opisati samo negacijom relativnog, naime onime što nije? Onda se očito ne zna što Apsulutno jest. A ako se ne zna što Bog jest, kako se može znati što on nije? Dakle, pokušava se definirati nešto što se ne poznaje, a počinje se negacijom svega onoga što nije. Ali odakle se, bez poznavanja, zna što nije?

Isto vrijedi i za pitanje samospoznaje: Ako znam što nisam (npr. „moj“ ego), to još uvijek ne znači da znam tko sam ja.


„SVE JE JEDNO“: NEMA RAZLIKE IZMEĐU POZITIVNOG I NEGATIVNOG?

Ezoterički monizam je u svojoj biti ateistična filozofija, ali sadrži puno istina koje mu daju atraktivan i „duhovan“ izgled.

Filozofski formulirano, monizam tvrdi: „Apsolutno je jedina stvarnost, a ona je slobodna od dualnosti, kao što je svjetlost slobodna od svih sjena. To znači da dualnost ne predstavlja istinsku stvarnost.Svi dualistički koncepti su iluzija (sanskrt: maya)“.

Kao što je u deizmu dana jednostrana (poluistinita) definicija karme, tako je i ovdje pojam maya snabdjeven jednostranim pojašnjenjem koje je – iako poluistinito – pogrešno. U indijskoj filozofiji je ateistički monizam nazvan mayavada; „učenje (vada) da je sve manifestirano iluzija (maya)“; gledište da je sve jedno.

Posljedice monizma tek su od nekolicine ezoterika promišljene do kraja, a također i u hijerarhiji Loža ove se „tajne“ otkrivaju tek na najvećem stupnju inicijacije. Logika ezoteričkog monizma zvuči jasno, čak prosvjetljujuće, ali ipak se u konzekventnijoj interpretaciji pokazuje da ni ovdje nešto nije u redu.

Ovo što slijedi je kompaktna formulacija monističkog svjetonazora u ateističko-ezoteričkom obliku. Naravno, njegovi zastupnici se nikada ne bi javno izrazili ovakvim riječima. Samo mali broj njih svjestan je kakav svjetonazor zapravo slijede i gdje se filozofski svrstava. No kad se način razmišljanja koji stoji iza tog svjetonazora razvije sve do ekstrema sotonske zaslijepljenosti, postavlja se pitanje. Gdje je greška?

Dakle, „prosvijetljeni“ monist kaže:
'Cilj svakog pojedinog osobnog razvoja jest jedinstvo, stvarnost onkraj dualnosti, simbolički govoreći: svjetlost onkraj tame. Kako bi došli u svjetlost, moramo se osloboditi svake tame; moramo se oplemeniti. Moramo ostaviti za sobom svijest dualnosti i razviti svijest jedinstva. Mi, prosvijetljeni, dosegli smo to jedinstvo. Mi razumijemo da dualnost, kao ni tama, nisu stvarni. U konačnici, svi oblici dualnosti su iluzija. To osobito vrijedi za dualistički koncept „Ja „ i „Bog“. Nema boga izvan mene, nema Boga u oblacima, koji nas ljude promatra i nagrađuje ili kažnjava. To je srednjovjekovni crkveni koncept kojim je ona željela ljude zaplašiti i pokoriti. U stvarnosti nema kažnjavajućeg Boga, ali ni volećeg Boga, jer oboje su dualistički koncepti. Isto tako su nestvarni koncepti neba i pakla, milosti i prokletstva, dobra i zla, radosti i patnje, ljubavi i mržnje, tj. ljubavi i kazne. Ljubav je dualistički (dvojstveni) pojam, i vjerojatno najljepša – ali zato ništa manje – iluzija. No stvarnost je slobodna od dualnosti, kao što je svjetlost slobodna od tame. Stvarnost je dakle ne-dualna, što znači ne-kažnjiva, ne-mrzeća, ne-bolna i „ne-zla“, ali također i ne-voleća, ne-radosna, „ne-dobra“ i „ne-božna“. Jedinstvo je nešto posve drugačije od svega što se da iskusiti u dvojstvu (iluziji). Ovu konačna i jedina istina, spoznaja stvarnosti, većini ljudi – zarobljenima u dualističkim konceptima – teško je prihvatljiva. Stoga je tek nekolicina ljudi dovoljna jaka i sposobna da se suoči sa stvarnošću univerzuma i pristupi najvišem prosvjetljenju.'

Ovo je tajna, surova „Istina“ top-materijalista i top-okultista, koji u svim religijskim i sekularnim grupacijama zauzimaju utjecajne pozicije. Predstavljeni način razmišljanja pokazuje i zašto takva logika neizbježno vodi nastanku elitističkih i tajnih krugova. Oni drže da istinsku „stvarnost“ može razumjeti tek nekoliko „prosvijetljenih“, svi ostali bi ovaj svjetonazor pogrešno razumjeli i označili kao „sotonski2. Iz tog razloga, za njih je držanje u tajnosti i elitistička ekskluzivnost najviša zapovijed. U njihovim očima, svi ostali ljudi su neprosvijetljeni i stoga preslabi ili presentimentalni da bi prihvatili golu istinu o stvarnosti:

„Većina ljudi će se uvijek držati svojih Dobro-Zlo koncepata i u ime Boga voditi ratove protiv „Zla“. Religije su donijele 4000 godina rata, ali rat koji mi vodimo ima svoj kraj. Bolje kraj s užasom, nego užas bez kraja. Mir, red i pravednost bit će mogući tek onda kad oni uistinu prosvijetljeni postignu punu moć da vode sve neprosvijetljene. Stoga nije samo opravdano, nego čak neophodno uvesti jedan novi svjetski poredak u kojem će istinski prosvijetljeni zadobiti apsolutnu moć. Sve što služi tom cilju – pa i neistina, ratovi i ubojstva – dio je evolucijskih procesa, i zato nije ni dobro ni loše, već naprosto neophodno. Jer, takvim akcijama odstranjujemo prepreke na našem zajedničkom putu ka istinskoj dobrobiti čovječanstva, za kojom svi čeznu: miru, redu, sigurnosti.“

Nastavljajući ovakvu logiku, može se reći – i rečeno je:

„Ljudska masa je glupa i animalna, i reagira samo na pritisak, bol i nasilje. Stoga je neophodno pojačati pritisak patnje, sve dok strah i očaj ne postanu dovoljno veliki da natjeraju ljude na zazivanje izbavljenja putem prosvijetljene svjetske vlade, i prekljinjanje za njom. Tada će čovječanstvo biti spremno za otkrivenje istinskog Boga, kojeg sada zbog svog sitnokarijerizma i egoistične ograničenosti nisu spremni prihvatiti.“

Ovaj svjetonazor visokostupanjskog „samoprosvjetljenja“ može se nazvati i „ideologija Illuminata“, premda je pojam „Illuminati“ višeznačan i skoro izlizan. Taj pojam odnosi se na „prividno prosvijetljene“ , čija je glavna značajka ego-opravdanje. U tom smislu, može se reći da posvuda ima „Illuminata“, neovisno o tome postoji li još i danas povijesna zavjerenička organizacija koja se također nazivala ovim imenom i utjelovljivala isti mentalitet. Može se čak reći da se u svakom čovjeku, u određenij mjeri, krije jedan „Illuminat“.


Kroz negaciju tame u svjetlost?

Svjetonazor koji tvrdi da se negacijom tame stiže u svjetlost utječe danas na sva područja ljudskog života, a ne samo na svijet politike i tajne politike.

U psihologiji se to očituje mišljenjem da oslobođenje od neuroza, blokada i negativnih obrazaca automatski vodi ljude „samima sebi“ ( k samoostvarenju, ili čak „samospoznaji“)

U medicini to vodi gledištu da se zdravlje postiže prije svega suzbijanjem bolesti. O tome svjedoči stalna potreba za sve skupljim lijekovima, bolnicama i aparatima, kao i sve skuplje zdravstveno osiguranje.

U svjetskoj politici se isti duh iskazuje gledištem da se mir postiže ratom protiv terorizma i eliminiranjem svih suprotnih snaga. „Tko nije s nama, protiv nas je.“

Takvom negativnom metodom postupanja nikada neće biti moguće nadvladati rat, glad, siromaštvo i zagađenje okoliša. Suzbijanje simptoma na kraju ostavlja samo jednu opciju, naime potpuno potiskivanje. Mir i red vladat će tek onda kad ostane još samo jedna vladajuća sila, ona „prosvijetljenih“…

Slično tvrde i neke ezoteričke vizije mira koje se nadaju intervenciji jednog svjetskog učitelja. Jedna izvanjska moć treba donijeti mir, pri čemu se često koristi ključna riječ „tolerancija“. Svakako hvalevrijedan ideal tolerancije ovdje se, međutim, razumijeva na jedan samovoljan način: „Prosvijetljeni“ trebaju uspostaviti „Novi svjetski poredak“ u kojem je tolerancija najviši princip; a budući da je taj svjetski poredak tako prosvijetljen, neće se tolerirati ništa što mu se suprotstavlja.

„Mi smo toliko za mir, da vodimo rat. Tako smo tolerantni da ništa ne toleriramo. Mi smo toliko za zdravlje da suzbijamo bolest, a sve što ovu borbu ne podupire, zabranjujemo“.

U vezi s posljednjim, 2001. pojavila se knjiga velikog, renomiranog njemačkog izdavača s provokativnom naslovom „Heilen verboten, toeten erlaubt“ („Liječenje zabranjeno, ubijanje dopušteno“) u kojoj je opisano kako se bezbrojne krive dijagnoze i liječničke pogreške prikrivaju i sakrivaju, dok ista ta „mafija“ zabranjuje mnoge djelotvorne metode. (26)

Kad dobijemo takve informacije, ne bi trebali i sami upasti u negativni pravac razmišljanja i smatrati da će svijet – ili naše zdravlje – biti bolji ako se damo u borbu protiv takvog „organiziranog kriminala“. To bi bilo jednostrano okrivljavanje, jer ipak postoji mnogo liječnika i kirurga koji sigurno ne rade samo zbog novca. Puno je bolji savjet ne bojati se bolesti (i ne dati se zaplašiti!), i preuzeti vlastitu odgovornost za svoje zdravlje. Tad bi gore navedene neispravnosti nestale same od sebe.

_________________
Strahlen Gottes
sind wir hier auf Erden -
Brauchen's nur zu sein
und nicht zu werden.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 23 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 13 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz