Sada je: čet mar 28, 2024 10:43 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Nova Biblija ili Spoznaja o sebi
PostPostano: pon maj 21, 2012 6:52 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
SADRŽAJ


01. KRATKI UVOD ... ... 005.

02. SVEOPŠTA PRIČA ... ... 007.

03. KAKO JA VIDIM TELO ... ... 015.

04. DUŠA U TELIMA NA RAZLIĆITIM STUPNJEVIMA RAZVOJA ... ... 033.

05. STANJA DUŠE U PRELAZU IZ STAROG MRTVOG U NOVO ŽIVO TJELO... ... 053.

06. NARANĐŽASTE DUŠE ... 091.

07. POSTOJANOST DUŠ U MEĐUVREMENU ... 93.

08. SVET NEDOVRŠENIH DUŠA ... ... 103.

09. TUNEL VREMENA ... ... 119.

10. KULA VREMENA ... ... 129.

11. SADRŽAJ ... ... 151.

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:21 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
KRATKI UVOD


Poštovani ćitaoče kada uzmete neku novu knjigu u ruke i spontano počnete da je listate,verovatno se zapitate, zašto ju je neko napisao. Dok je čitate, celo vreme tražite razloge njenog pisanja, istovremeno pokušavajući, trudeći se, da što bolje razumete i u potpunosti shvatite njen sadržaj.
Možda če neko pomisliti od čitalaca, kada završi sa proučavanjem (ćitanjem) ove knjige, da je bezvredna ili u krajnjem slučaju, da je štampana u pogrešno vreme, da je njeno izlaženje bilo poželjnije za jedno stotinjak godina.
Ali ja sam ipak kad-tad morao to što se skupljalo u meni a to se desilo, mnogo vremena posle dešavanja tih događaja, koji se i danas dogaђају svakodnevno, da iz sebe izbacim njihove sadržaje, koji su mi pravili veliki teret u zadnjih dvadesetak godina...

SVEOPŠTA PRIČA

Od moje trinaeste godine, kada sam primetio, kako mi se dešavaju čudne pojave, u prvim godinama nisam ni shvačao njihovo značenje ni snagu koju su krile u sebi ali vremenom pri odrastanju i sazrevanju pokušavao sam da sve to shvatim, trudio sam se da steknem što više znanja iz te oblasti. Kada god je to bilo moguče težio sam da dobijem odgovore na naučnoj osnovi, pri pojavljivanju neke nove čudne pojave.
Razgovarao sam sa mnogim učenim ljudima u vezi toga. U razgovoru sa filozofima, psihijatrima, matematičarima, fizičarima, astronomima, astrolozima.., i ko zna sve sa kojom vrstom učenih ljudi, shvatio sam da se jako malo zna iz te oblasti, da je nauka na tu temu još u povoju.
Svi ti razgovori su se svodili uglavnom na teorije i pretpostavke. Neke osobe su me shvatale ozbiljno, pomalo su i sami istraživali takve teme, jer su možda imali slićna iskustva iz tih oblasti a neki su to prihvatali kao prićanje bajki, poneko od njih je mislio, da se zezam sa njima a par puta u razgovoru sa psihijatrima, iskazujući svoja iskustva previše uverljivo, za malo da završim u ludnici.
Oko dvadesetpete godine potpuno sam izgubio volju, da ljudima kroz razgovor ulijem u glavu, sva ta moja čudna dešavanja.
Sledećih petnaestak godina uglavnom sam sve te neobične vetrove, koji su me nosili u svim pravcima, preživljavao u samome sebi. Za sve dosadašnje godine izgradio sam neki svoj svet. Taj moj svet imao je neka svoja pravila, neobična pravila igre, koja su se u mnogo čemu kočila sa ovom stvarnošću.
Skoro svaki put žestina dobijenih pojedinih događaja je bila toliko jaka, da ćesto nisam bio siguran, dali pripadaju stvarnosti ili tamo nećemu drugom. Logiku i pravila toga moga sveta stalno sam morao kao na vagi precizno pažljivo držati u ravnoteži sa ovim našim materijalnim zakonima stvarnosti, da ne bi bio proglašen ludim.
Mnoga putovanja kroz vreme i prostor i ostale dimenzije, kao oličenje svesnog misaonog JA, ne mogu da shvatim, da ih delimično ili potpuno, razumem ili nerazumem te me često dovode do granice ludila.
Izgradio sam neko svoje mišljenje o življenju uopšteno. Nekada mislim da sam objedinjena ličnost : kao ja da sam ja ili kao da sam ja samo ja. Posmatrajući reakcije moga tela na vanjski svet, mislim da je pod komandom, da sa njim upravlja : nekada život, nekada duša, nekada svest.
Meni se često dešava, dok upravljam volanom u toku vožnje da odlutaju misli. Duboko sam zamišljen, svest ode negde svojim poslom i uopšte se ne sećam mnogih delova vožnje. Za to vreme telom je refleksivno, spontano upravljao život ili duša. Kao da imam odvojene lićnosti, koje povremeno samostalno upravljaju ovim mojim telom.
U početku sam ćitao po novinama, ponekad i kao senzacionalnu vest, opise mnogih ljudi sa slićnim dešavanjima. Brzo su mi ta istraživanja prešla u dosadu, jer su ta opisivanja bila bleda slika, onoga što sam lično ja doživljavao.
Recimo, to je isto kao kad ćitam nečije opisivanje, kako je prohodao a ja odavno, ne samo da hodam, nego već jako davno, skoro sam i zaboravio kada, sam naučio da plivam ronim, pa i letim.
Kada sam doživio prvo odvajanje duše od tela uhvatio me je veliki stah i panika, ali to je meni sada gledano, bilo jako davno. I sada kad ćitam nečije prvodoživljene opise pune straha a i sreće što im je to uspjelo da vide, potom da se vrate, meni ti tekstovi izgledaju jako puno smešni, prosti i detinjasti.
Doživljavanje i opisivanje kliničke smrti mnogi smatraju kao prvorazrednu senzaciju, jer se doživljava samo jednom u životu. Tu kliničku smrt ja mogu da doživim kada hoću, da formiram tunel kroz koji se hodi na onaj svet bezbroj puta samo u toku jednog dana, čak i u pokretu dok hodam, bez pojavljivanja loših posljedica za moje ljudsko telo. Po potrebi, ako mi treba ja ču je doživiti i deset puta na dan. Za mene nije nikakav problem da uđem u to stanje u bilo koje doba dana ili noći.
Inaće, ja ne verujem u nešto, što sam ne vidim i ne doživim. Kada čitam neki članak na ovu moju temu, uvek ga uspoređujem, sa moim doživljenim. Sve te opise posmatram iz svog ugla preživljenog gledanja. Upoređujući ih sa svoima, mnogi opisi paranolmalnih doživljaja izgledaju jednostavni, površni, puni smešnih nedoumica, nagađanja i besmislica.
Ljudi sa kojima sam razgovarao na tu temu rekli su mi da sam izvorni, jer ja imam iskustva u tome. Od rođenja imam dara za to. Kao da u glavi posedujem ključ za otvaranje vrata, iza kojih se nalaze staze i putevi, kojima se može hodati kroz vremenske, prostorne i sve ostale nama još nepoznate dimenzije.
U jednom našem velikom gradu, pre dvadesetak godina bio sam u hramu neke indijske religije. Njihov sveštenik mi je rekao, da bog kao inkarnacija u ljudskom telu, ima sposobnost, ima moć odvajanja duše od tela. Da pojedini njihovi sveštenici svojim molitvama i posebnim naćinom ishrane, približivši se tako bogu,dobijaju tu privilegiju.
Posle toga sam se pitao ko sam i šta sam ustvari ja. U ovog boga, mislim na boga u ljudskom obliku uopšte ne verujem, uopšte ne pazim na ishranu, jedem meso i kad treba da se posti, vegetarijanac nikada neću biti, živim kao sadašnji sav normalan svet.
A i pored svega toga (možda dobrog ili lošeg) imam tu sposobnost izlaska duše-duha iz tela u ovom vremenu njenog živnjenja, mislim na sadašnjost, da šetam kroz njegovu prošlost i budučnost, da odlazim u sva vremena prošlih tela i budućih tela koje poseduje duša za vreme svog postojanja, da šetam po životima drugoh materijalnih tela ali samo kao posmatrać, da gledam kroz njihove oći prostor što ih okružuje i osluškujem trenutne misli duha i duše.
Ja ne samo da sam usavršio izlazak duše iz tela u ovom tekučem trenutnom vremenu,več sa njom mogu (ja kao svest) bez ikakvih poteškoča da putujem u bilo koje ogranke vremena u prošlosti a još lakše mogu da putujem na mnoge naćine u budučnost. (mislim na vremensku budučnost a ne na prostornu) Ne samo da putujem po vremenu ove planete, več i po dobrom delu prostornog vremena naše galaksije a verovatno i svemira. Čak sam upoznao i još dva vremenski paralelna sveta koja se prostorno ukrštaju sa ovim našim svetom. Svaki od njih ima drugu tekuču vremensku dimenziju.
Naravno uz sticanje tih neobičnih sposobnosti, dobijao sam saznanja o poimanju mnogih za ljudsku vrstu logičnih i nelogičnnih stvari u celokupnom zapreminskom prostoru.
Dolazio sam u kontakt sa još mnogo dimenzija, od kojih sam večinu pokušao da opišem na što jednostavniji način u ovim knjigama.
Pošto nisam volio da ćitam tekstove, koji su imali opise slične mojim dešavanjima, ja sam mnogim pojmovima koje opisujem u knjigama, većini njih dao svoje nazive, dobijajući ih nekom svojom logikom razmišljanja.
Od kada sam prvi put video magličastu kao mleko bjeličastu priliku,visoku oko pedesetak metara u toku meni nametnute prve seanse i prvog kontakta sa svetom duhova i duša, od toga dana ja više nikada nisam mogao da sanjam, da imam normalne snove i to neobične i neostvarljive snove, koje sanjaju svi ljudi i za koje bi mi bio potreban tumač, da bih znao njihovo značenje.
Od tada pa sve do ovih dana niti jednu noć nisam zaspao ležeći na leđima, sa potiljkom okrenutim prema dole, naslonjenim na jastuk. U toj pozi ležanja obavezno sam mogao samo da odvojim dušu od ovog mog materijalnog tela i izađem izađem iz njega, mislim na svoje ja (kao svest) zajedno sa dušom. Ovom metodom koristio sam se samo u sadašnjem tekučem vremenu za izlaske duše iz ovog materijalnog tela.
A kada bih ležao na boku i spavao, taj san ne bi trajao duže od dva sata. A i to nije bilo nikada onaj oblik spavanja, gde se vi ne sečate kao ličnost svojeg (ne svog) postojanja, več samo onoga u snu, dok vas nosi tok radnje za vreme njegovog trajanja. Naravno, za vreme trajanja svakog takvog sna ja sam bio svestan ko sam i odakle sam i iz koga vremena dolazim, dobro odmah shvatajući u koje vreme dolazim, pazeći da ne skrenem misli tog nekog svesnog ja koje je upravljalo tamo nekim telom u tamo nekom vremenu u koga bih ja tada ušao, boraveći u njemu neko izvesno vreme.
Izvežbao sam, da se naspavam za samo par sekundi, kada sam se dobro upoznao sa nivoima svesti i podsvesti. Slučajnim dodirom površine dna trečeg nivoa podsvesti, odmah sam izronio na površinu svesti, vučen nekom silom. Po otvaranju oćiju osečao sam se potpuno odmoran i san mi nije dolazio sve do naredne noći..
Kroz sve ove godine proteglog života, tokom godina kako su prolazile prvo sam usavršio odvajanje dušinog tela od ljudskog tela, pa zatim putovanje svesti i duše kroz vreme življenja ovog trenutnog materijalnog tela u kome se nalazim u trenucima pisanja ovih redova. Zatim sam u nekom trenutku vremena dobio sposobnost, da mogu odlaziti u vreme življenja svih materijalnih tela, u kojima je duša bila u odnosu na ovo telo i u kojima če biti za vreme svog celokupnog postojanja.
Nekako u isto vreme došla je sposobnost, da prvo odlazim u tuđa tela u sadašnjosti, pa zatim da šetam kroz njegovo vreme življenja. Nakon nekog izvesnog vremena stičući praksu, uspevao sam da u trenutnom tekučem vremenu budem odjednom u nekoliko materijalnih tela. Ali koristeći ovu metodu, trošio sam velike kolićine vremena, ovog svog materijalnog tela u kome se ja kao svest nalazim, pa je ono počelo primetno naglo da stari, tako da sam ubrzo morao prestati da je upotrebljavam. Posle sam je koristio par puta i to u velikoj nuždi. Tačnije rečeno, ne stare mi svi delovi tela podjednako. Sa četrdeset godina glava mi ima izgled šezdesetogodišnjaka jer ona putuje kroz vreme. Krečući se kroz njega, troši ga mnogo više nego što bi u normalnom tekučem vremenu. Za razliku od glave, vreme teče unazad kod trupa mog tela. Da bi imao vreme za putovanje kroz drugo vreme opet u nekom vremenu, moram da brišem nepotrebne, za život ovog tela nebitne sekvence iz njegovog življenja. Te vremenske trake, sada prazne koristim za putovanja. Kako telo (osim glave) nema zabilježeno vreme nekih delova ranijeg življenja, ono postaje mlađe za količinu vremena, koju sam ja izbrisao.
Posle ove došla je sposobnost, da svoju dušu iz svake godine življenja ovoga tela dovedem u neku trenutnu sadašnjost istog tog tela. Neobično je kada razgovarate sa dvadesetak svojih ja, koji uopšte likom i shvatanjem nisu isti kao ono ja iz trenutka vremena što je zahtevalo taj skup. Tada sam shvatio, da se mi menjamo sa godinama i da smo mi nesvesni te ćinjenice, da svake godine,uz uticaj okoline u kojoj se nalazimo, postajemo za neko izvesno (kratko) vreme, sasvim druga neprepoznatljiva ličnost. i to na desetak naćina.
Upoznao sam nivoe svesti i nivoe podsvesti. Dobro sam naućio da ih razlikujem i da ih osečam prostorno. Preko njih počeo sam osečati, kroz vreme da se krečem odozgo prema dole
Uvežbao sam da sa lakočom pronalazim i odlazim u međuvreme, gde mjerna jedinica za tekuče vreme ne postoji, gde se vreme vidi prostorno, trodimenzionalno, ima potpuno jasnu zapreminu.
Istraživao sam dimenzije i preko njih upaznao još tri takoreći paralelna sveta, koji se pod nekim određenim uglom seku sa ovim našim sadašnjim vremenom. Kao da njihove prostorne dimenzioje prolaze kroz naše, protežući se kroz drugu, svaki kroz svoju vremensku dimenziju.
Zamislite, da se tri svetlosna snopa ukrštaju pod određenim uglovima i da je svaki od njih vremenska dimenzija a da mesto gde se oni ukrštaju ćine, da se stvaraju prostorne dimenzije...
Posle smrti svoje žene, shvati sam, da sa lakočom mogu kontaktirati sa pokojnicima, odnosno sa duhovima pokojnika.
Sve svoje sposobnosti trudio sam se da ih dobro opišem, kroz opisivanje odvijanja događaja u svim svojim knjigama.
Kada imam sećanje iz prošlosti i sećanje iz budučnosti ja moram da razmišljam drugačije od drugih ljudi.
Pošto se sečam rođenja i svoje smrti, za mene kao svest su jednaka oba kraja života ovog tela, jer sav njegov život mogu da posmatram i kao duh, koji sa lakočom prohodi kroz svo vreme njegovog življenja...
Pošto se sečam glavnih događaja iz svoje budučnosti, ona za mene postaje rutina, ne mogu je promeniti a moram kroz to proći. Više za mene budučnost nije izazov, jer deluje kao prošlost. Nemam potrebu za izazovom, nema želje za istraživanjem, jer več to znate u glavnim crtama ćim pomislite na to a kada zapoćinje neki događaj, za nekoliko minuta imam njegovo sečanje do najsitnijih detalja.
Naravno ni danas ne pokušavam, da ljude ubjeđujem u istinitost mojih događanja. Ja samo pišem o stvarima koje sam lično doživeo i opisao ih, kako sam ih osečao i preživljavao.
Poštovani čitaoče znam da vam je sve ovo što sam gore naveo, veoma čudno i nestvarno i zato je bolje, da sve ovo ostane i dalje u domenu naučne fantastike. ...


KAKO JA VIDIM TELO

Ja, pisac ovih redova, po mom mišljenju, kao ljudsko biće, kao pojava što je vidite da se kreče, govori, misli i donosi neke važne zaključke za sebe i za druge osobe u ovom trodimenzionalnom prostoru, koja ima sve komponente ličnosti, sa sigurnošću mogu tvrditi a i sa čistim razgraničenjem osetiti to u sebi, da se sastojim iz četiri zasebne celine.
Kada nekoga posmatramo sa strane, mislim na neku ljudsku osobu, nama se čini da vidimo sve u jednom komadu. Mi vidimo tu osobu, koja svojom mimikom, pokretanjem udova, glave i nekih delova lica dokazuje da misli i u prostoru postoji kao samostalna misaona jedinka. Mi vidimo jedno živo biće, koje se kreče a sve što menja mesto u prostoru po nekim logičnim pravilima, osim čoveka, svaka vrsta pa bila ona mala kao mrav ili velika kao kit, mora da misli na neki sebi svojstven naćin.
Vidimo samo telo i mislimo da je to sve, ali kretanje tog tela u prostoru kroz vreme, ukazuje nam, da tu ima još nešto; to nešto što upravlja kretnjama toga tela, što daje život, pa zatim živost telu, čineći ga živim i postojećim u prostoru i naroćito u vremenu.
Te komponente, koje spojene čine usko vezanu celinu, sve skupa čineći zapreminu u trodimenzionalnom ptostoru su:
TELO, ŽIVOT, SVEST i DUŠA .

TELO

Naše telo kao samostalna celina je osnova, podloga za ostala tri dela koja se naslanjaju na nju. (mislim na život, dušu i svest) Ponaša se kao koren u građi jednog stabla. Kao kuća sa tri stanara sa potpuno razlićitim naćinima razmičljanja i pogledima na okolni svet
Ono je materijalno i ima zapreminu u tri prostorne dimenzije: napred-nazad, gore-dole, i desno-levo. To su dimenzije koje su poznate ljudskoj vrsti bića koja opstaje unutar njih.
Telo ako u sebi nema život, bio bi samo kao običan skup raznih hemijskih elemenata, skup jedinjenja raznih materija bez neke logike, što su ta jedinjenja baš u takvom skupu, u skladnom sklopu koji služi nekoj svrsi, i da je kao takva razmeštena ili razbacana negde po nekim delovima svemira.
Ja ga lično osećam (i dok sada pišem ove redove), mislim na ovo moje materijalno telo u stvarnosti, u sadašnjosti ovog trenutnog tekučeg vremena, koje se kreče u ovom prostornom trodimenzionalnom materijalnom svetu, to telo osećam kao skafander u kome je smeštena duša, jer je moj duh i kada spavam i kada sam budan, uvek u prisnoj vezi sa njom. Ono duši služi kao zaštita od okolne sredine, kao zaštita od lošeg uticaja spoljnog trodimenzionalnoga sveta.
Služi duši kao veza ovoga, sa njenim svetom. Služi kao veza ovih dimenzija sa dimenzijama njenog sveta.
Vidim ga, slikovito mi se prikazuje i kao korijen kod drveta, koji crpi hranjive materije iz zemlje i hrani stablo. Iz zapreminske materije, crpeći, proizvodeći, vadeći ili uzimajući (možemo to nazvati, izraziti na više načina) sve oblike energije, koren hrani stablo. Takođe na isti način telo hrani dušu u isto vreme, kada održava svoje funkcije praveći hemijske procese sa neorganskom materijom u organskoj materiji.
Ono, to materijalno telo svojim hemijskim i fizičkim radom uzima iz neorganske materije, u ove tri prostorne dimenzije, sve vidove energije koje taj svet ima, što ga okružuje i pretvara ih u druge vidove energije, potrebne za opstanak i život duše, a istovremeno i za njega samog proizvodi energije dok pretvara neorgansku materiju u organsku.
Pojam -ZAPREMINSKA MATERIJA- sam uzeo, zato što smatram, da je SVETLOSNA MATERIJA nešto sasvim drugo, uz pomoč koje krošnja, procesom fotosinteze, proizvodi organsku materiju, hraneći ''stablo''.
Jer smatram da svetlosna i prostorna materija (teška materija) nemaju isti niti jedan oblik energije, proizvedene energije, koje služe kao hrana za dušu.
Velika je razlika između pokretnih i nepokretnih bića. Uglavnom sve biljne vrste za hranu snalaze se na dva načina, uglavnom uzimaju neorgansku materiju i pretvaraju je u organsku preko korena i preko lišča. Dok bića što se kreču i sadrže mesnate čelije, devedeset procentno moraju uzimati gotovu, več napravljenu organsku materiju za gradžu svojih tela.
Telo, za vreme svoga življenja u nekoj određenoj količini vremena, za vreme svoga postojanja u vremenu i prostoru, osim dobrih energija ono proizvodi i neke vidove loših energija. Duša sa svojim postupcima prema životu preko svesti prouzrokuje njihovu proizvodnju iako ih možda ne troši. To se dešava kada nije usklađen odnos između života, svesti i duše i tada dolazi do poremečaja u radu nekog od organa u telu, koji tada deluju kao bolesni.
Što je telo vršilo više loših radnji, bilo zlo prema drugim telima živih bića, više je i proizvodilo loše energije.
Te loše energije koje duša ne troši, talože se na nju, po celoj njenoj površini kao plašt.
I prevelika proizvodnja dobrih energija, što ih ponekad nudi u poremečenom radu materijalno telo, koje duša u tom trenutku ne može, i nemože da potroši jer nema vreme za to, loše utiče na dušu kao ličnost i na rad njenog tela i ona se taloži na nju.
Taj poremečeni rad materijalnog tela kojim upravlja život dolazi usled neusklađenosti mišljenja duše, svesti i života, a to dovodi do mnogo duševnih i tjelesnih bolesti.
Kao kada se čaša prepuni i preliva preko ivice, tako se i taj višak neke dobre energije prelivajući se vremenom, taloži na dušu kao negativna energija.
Za dušino useljavanje u neko životinjsko telo, (i naša vrsta spada u njih) za nju postoje dve vrste tela: 1. Tela koja u sebi mogu posedovati svest, 2. Tela koja u sebi ne mogu imati svest.
1.Tela sa svešču proizvode negativne energije, odnosno njihove velike viškove. Uz uticaj duše, svest na svoju inicijativu, često bez znanja života, tera svoje telo da se napreže do granica bola, da bi ispunilo želje duše.
2.Na našoj planeti Zemlji devedeset procenata životinjskih vrsta zbog svoje jednostavnosti u građi tela, ne može u sebi formirati i zadržati svest. U njima mogu da se smeste duše, ali pod potpunom kontrolom života. Život daje duši energije samo onoliko koliko je potrebno. Retko kada može doći do prevelike proizvodnje neke od vidova energija.
U tela bez svesti duše idu, da bi se oćistile od energija nataloženih na svojoj površini. U telima bez svesti duša daje svoj višak energija životu. Sve zavisi od naslaga na sebi, u koju če vrstu da uđe duša. Sa tanjim slojem ulaze u tela vrsta koje malo godina žive. Samo sa potpuno očišćenim telom od naslaga energija, duša može uraditi učauravanje i preći u novo ljudsko telo.
Sve na ovome svetu pa i naše telo kao skafander za dušu, ima svoje vreme, svoj rok trajanja, svoj životni vek, pa radi lične sigurnosti bolje uzeti nov.
Kada telo ostari, zaštitna membrana oslabi i proizvodnja svih vidova energija se izrazito smanji i remeti zdrav rad dušinog tela, duša napušta dotrajalo telo i uzima novo, mlado telo, sposobno da brže i intenzivnije uzima energiju iz materije.
Kada telo umre, duša u njemu mora da ostane još izvesno vreme, da izvrši odvajanje spojeva, veza sa telom.
Ona se učauri, dok vrši odvajanje, troši rezerve energije (hrane), koje telo u trenutku prestanka sa radom, u trenutku smrti poseduje, i omogućava duši opstanak za najviše četrdesetosam sati.

ŽIVOT

On vlada našom galaksijom u ove nama poznate tri materijalne dimenzije a možda i svemirom, mada verujem, da postoje mnogo savršeniji oblici bića, verovatno sastavljenih od nekih drugih nama nepoznatih dimenzija.
Kada pogledamo nebo i posmatram sve te svetleče tačkice, verujem da skoro oko svake od tih zvezda kruži planeta sa nekim oblikom života u sebi i na sebi. Verujem i da su naša kao i sve ostale galaksije u svemiru pune života u sebi. Milioni i milioni svetova sigurno ima u svemiru, koji u sebi poseduju neki oblik života, samo ih treba pronaći i upoznati. Velike su mogučnosti u tom prostranom svemiru, za stvaranje nekoh oblika života
Ono što telo čini živim, ja to zovem život. A ono što ga čini živim u nekom određenom periodu vremena, ja zovem i nazivam življenjem života tog nekog bića, sazdanog od nama poznate tri dimenzije ili nekih drugih ko zna koliko ali za sada nama nepoznatih dimenzija. Život brine o materijalnom telu nalazeći se unutar njega samoga. On je materijalan i nikada ne umire. Pošto nikada ne umire, ima formulu za svoje stvaranje, samo prelazi iz jednog u drugi oblik organske materije, verujem da je sagrađen od tri nama poznate dimenzije i još jedne nama nepoznate dimenzije. Pretvara se u druge oblike žive materije, pretvara se u druge vidove života, kada to materijalno telo prestane sa radom, što ga je saćinjavalo. Život je građen od tri prostorne, što mu daje širinu u prostoru (napred-nazad i desno-levo) visinu-odnosno dubinu i jedne vremenske dimenzije, koja mu daje, dužinu trajanja, koja mu daje kretanje u prostoru.
Na našoj planeti sve biljke imaju samo život, kao i jednoćelijski organizmi, insekti, ribe... i mislim da sve hladnokrvne životinje, imaju samo život.
Telo bez duše ne može da ima svest, što znaći da telo bez duše može da ima samo život.
U telima gde je samo život, uglavnom on samo od neorganske marerije troši energiju i tu materiju pretvara u organsku, useljava se u nju, oživljava je, oživljavajući je daje joj neki smisao, neki smisao ličnog, skup nekih određenih prirodnih zakona, skup određenih prirodnih logičkih kretnji materije, po zakonima hemije i po zakonima fizike ove tri prostorne dimenzije, u ovome našem svemiru.
Život je osnova, temelj za ostale oblike života, koji se nadovezuju jedan na drugi, nadograđuju kao cigla na ciglu, što bi sve to na kraju ćinilo zid.
Zamislimo da je nekada davno na planetu Zemlju prispeo veliki svemirski brod ili mnogo njih sa milijardama duša u sebi. Uvjeti nisu bili pogodni za njihovo življenje, pa je za njih žibot stvorio odela, skafandere u kojima su mogli bezbedno da opstaju. U stabla drveča može da se smesti duša ali da spava do boljih vremena. Kroz vekove usavršavan je skafander, zbog sve bolje i bolje proizvodnje energija za dušu. Zbog duša život je stvorio životinje, pa na kraju i čoveka kao najinteligentnije biče na planeti. Kod životinjski tela duša može jednostavnije da se spoji i brže da se otpoji i nikada se neče desiti, da postane nedovršena duša. Život je ipak napravio jednu grešku kod čoveka, zbog koje duša moše postati nedovršena, ako se ne odradi učauravanje.

SVEST

To je samo veza, komunikaciono sredstvo, koje duša koristi, kojim se duša služi u kontaktu sa životom i ovim prostornim svetom, dok se nalazi svojim vremenskim materijalnim dimenzijama u materijalnom telu.
Ona je proizvod duše i života. To je u akciji - reakcija. Dok se telo kreče kroz prostor i vreme, svest funkcioniše i gradi pamčenje.
Kada telo spava, svest je isključena i nema sečanje. (skoro nikako nema sećanje)...Ono što duša dobija i vidi kao san, opisao sam u posebnom poglavlju.
Svest se sastoji samo od jedne dimenzije: VREMENSKE dimenzije. Ima svoju prednju i zadnju stranu , to jest napred-nazad, ima svoju dužinu koja se meri jedinicom vremena, a dužina postojanja (življenja) svesti zavisi od življenja tela. Bar tako mi osetimo, dok je maše materijalno telo ima življenje svoga života.
Naša svesnost, odnosno naše svest koja je samo jedan deo naše svesnosti vidi samo tu jednu dimenziju vremena a koju mi registrujemo kao trenutno tekuče vreme. Druge dve dimenzije vremena se ispoljavaju kroz razmišljanje. Sve zavisi od naših emocija, dali če se naše misli kretati u vremenu levo-desno ili gore-dole. Pošto osetim tri nivoa svesti, u kojima se i kreču, stvaraju naše misli, a naboj misli zavisi od raspoloženja svake osobe od nas, a taj naboj, njegova naponska snaga naše ličnosti baca misli sa jednog nivoa na drugi. Retko koja osoba na ovoj planeti može osetiti prostornost misli i da ih vidi trodimenzionalno. Ja sam se toliko izvežbao da sa lakočom prelazim iz jednog centra u drugi centar misli, jer osetim kada su misli iz tog centra nepoželjne u baš toj datoj situaciji pri kretanju mog materijalnog tela u toj trenutno sredini.
Kada svest ostane bez materijalnog tela i gubi ulogu posrednika, ona postaje duh i dobija svoje vlastito zapreminsko telo, saćinjeno od vremenskih dimenzija. Misaone i slikovite misli uz (trenutno) tekuče vreme dobijaju svoju kompletnu dimenzionalnost. Tada naša svest dobija zapreminu u kojoj se nalazi sve što je nastalo u radu naše svesti za vreme življenja materijalnog tela, dok se kretalo i opstajalo u trodimenzionalnoj prostornoj materijalnoj sre

DUŠA

Ona je parazit u svim živim bičima u kojima se nalazi na ovoj planeti i njihovo postojanje ovde i njihovu istoriju uopšte u svemiru vidim ovako:
U našoj galaksiji ima ih nekoliko vrsta. Ja ih razvrstavam po boji. Do sada sam video i upoznao se sa njihovim karakreristikama i osobenostima a to su :
- Sedam rasa-nijansi sive boje, od potpuno svetlo sive, do jako tamne nijanse sive.
- Tri nijanse bele boje. Jedna je bela kao sneg, koja je olićenje dobrote, od koje i potiću anđeli, što su ih ljudi videli i viđali. Druge dve bele su zagasitijeg sjaja.
- Jedna rasa je svetloljubičaste boje, koja naginje na plavu, čiji pripadnici imaju neobične moći, koje sam opisao u zasebnoj knjizi.
- Postoji oko tristo primeraka duša naranđžaste boje. Njih smatram kao posebnu vrstu, jer imaju skoro sve osobine duše i odlike svesti.
- Bio sam na planeti, na kojoj se nalaze duše stopljene sa duhom, oblika i lika poslednjeg materijalnog tela u kome su bile. Ja ih zovem nedovršene duše, jer nisu bile u mogučnosti, da u potpunosti odrade proces odvajanja dušinog tela, od materijalnog tela u kom su bile.
Ova naša planeta Zemlja nalazi se u pogranićnom području između tri carstva, koji postoje u našoj galaksiji. Na njoj sam vidio da su proporcionalno njihovom broju podjednako zastupljene sve ove nijanse duša, koje sam naveo. Osim nedovršenih duša koje su smeštene samo na jednoj planeti, pogodnoj za njihov opstanak.
Duše su građene od nekih drugih dimenzila kao i njihov svet, njihove planete.
Njihove dimenzije kao i sve ostale, naslanjaju se na ove tri materijalne, proizlaze iz njih.
Svim dimenzijama u svemiru, zajednićki koren su ove tri naše prostorne dimenzije.
Živa bića, neki novi oblici života, neki novi oblici življenja u prostorima svih ostalih dimenzija, zavise od ove tri naše prostorne dimenzije, opstaju zahvaljujući materiji, hraneći se svim vidovima energije, koje ona proizvodi, pri svojim hemijskim sjedinjavanjima, krečući se kroz prostor.
Tako i duša uzima hranu, ali ne može direktno iz ove materije.
Život je stvorio oblike tela pogodne za opstanak na ovoj planeti, koje proizvodi pri svom življenju, koje proizvodi za vreme rada svojih telesnih funkcija razne oblike energija, koje su potrebne za opstanak u njenom svetu.
Svaka od ovih rasa duša imala je svoju, planetu postojbinu, matičnu planetu sa koje su se raselile po celoj galaksiji a i verovatno i po svemiru. Svaka od ovih nijansi boja imala je svoju rodnu planetu, mesto gde su se rodile, samo jednu planetu kao jedino mesto mogučeg nastanka u našoj galaksiji, i nigde više.
Na planeti gde su nastale, uslovi postojanja, življenja, opstanka su takvi da im materijalna tela ne trebaju. (mislim na ove tri prostorne dimenzije i materiju u njoj) Svaka vrsta imala je samo po jednu planetu, sa idealnim uslovima.
Tokom vremena od početka nastanka svemira pa do ovih dana, njihov broj je davno prevazišao mogučnosti njihove postojbine, te su tako naselili sve planete u našoj galaksiji, na kojima je život mogao da stvori materijalno telo, za svoj opstanak, da bi moglo da živi u ovome materijalnome svetu kroz vreme.
Telo na vanjsku sredinu reaguje na više naćina. Život brine o njemu, o telu unutar njega samoga.
Kada je samo život u njemu, od uticaja vanjske sredine: prevelike toplote, hlagnoće, buke, on telo brani, usklađujući rad svih njegovih funkcija, u odnosu na promene u prirodnoj sredini.
Život se brine, da budu ispravni svi unutrašnji organi,da pravilno funkcionišu, da svi zajedno skladno rade unutar njegovog tela. Od fizičkoga uticaja vanjske sredine, život svoje telo ne može da brani.
To je zadatak, zaduženje,uloga svesti. Svest reaguje na sasvim drugi naćin, brine o telu, braneći ga od trenutnog vanjskog uticaja sredine, u kojoj se baš u tom trenutku nalazi.
Recimo:život brine da budu ispravni svi unutrašnji organi za varenje, i da je preradi kvalitetno, da maksimalno izvuće iz te materije sve moguće energije.
Svest se brine da nabavi hranu, a ona će to da uradi na stotine naćina. Svoim upravljanjem kretnjama tela, telom se kreće kroz prostor, u potrazi za hranom a kada je nađe, da svojim naćinom razmišljanja, odabere najbolju, najzdraviju i najkvalitetniju, osetivši šta organizam traži, po direktivi života. što upravlja njegovim funkcijama.
Te potrebe organizma, te naredbe što ih život trenutno u vremenu daje svesti, mi kao svest osetimo to u vidu gladi, žeđi, želje za nećim: kada osetimo pod nosem ili u nosu miris nekog voća, povrća ili nekog jela, kao kada se kaže: da ga samo okusim pa da me želja mine.
I svest će to da uradi ako je potrebno na sto načina, samo da nahrani telo.
Ako duša u dogovoru sa životom, kaže tom svom telu, ukuca mu program, program za taj dan, u toku noći programira telo za taj sledeći dan, odredi mu naćin i putanju kretanja za naredna dvadesetćetiri ćasa, ona nije uraćunala moguča zbivanja tela u kretanju kroz dimenzije prostora.
Telo je dobilo zadatak da pređe put od tačke A do taćke B. Na tome putu telo naiđe na prepreku, recimo drvo. Šta sada? Da li preći preko drveta, da li to uraditi polako ili ga preskoćiti? Ili ga jednostavno zaobići ali da li sa desne ili sa leve strane? Ili ga jednostavno možda srušiti i na koji naćin? Ili, recimo, kako reagovati ako za vreme toga puta, kretanja tela kroz prostor u vremenu, poćne da pada kiša? Možda da stane telo pod drvo ili se skloni u neku obližnju kuću ili možda sedne u auto? Ili jednostavno umorno telo neće uopšte na put, da obavi zadanu obavezu, misli da to može možda malo kasnije...
Vreme u upravljanu sa njim u nivou svesti, iznad nivoa podsvesti, duša je stvorila, formirala je svest, nešto što če umesto nje da razmišlja iznad nivoa podsvesti, nekoga ko če umesto nje da odabere jednu od mogučnosti, nešto što će da donosi zakljućke, nešto što će da odlučuje umesto nje.
Život instiktivno reaguje unutar unutar svog materijalnog tela. Ono reaguje po zakonima prirode, Reaguje po prirodnim zakonima prostora u kome se kreče. Život živi, provodi svoje življenje u vremenu po zakonima svemira.
Svest svesno krši te zakone u prirodi u tom prostoru oko sebe, na neki svoj nelogićan način.
Svest ima neka svoja pravila, ima hoću - neću. Svaka svest ima svoja lična pravila, stavove, koje je izgradila u toku svog postojanja do tog tekučeg trenutnog vremena.
Svest svakog tela u kome se nalazi duša, teži da poboljša uvjete u prostoru oko njega i samim time da produži življenje, u poboljšanim uvjetima u prostoru koje ga okružuje i da na taj naćin produže vreme postojanja toga svoga tela. Svest isplanira vršenje neke radnje, isplanira akciju i u izvršenja tog plana, u toku te akcije po potrebi menja, reaguje na svaka sebi svojstven način.
Duša koristi logiku,čistu logiku i ništa više. Razmišlja podsvesno, ona plavo uvek vidi plavo.
Dok svest uz pomoć života može i to strastveno da se zaljubi, pa da plavo vidi ljubičasto. Ona sve po svojoj potrebi vidi na svoj naćin, u drugačijem svetlu.
Primetio sam da se svest može posebno zaljubiti a isto tako i da se život može da zaljubi.
Život u telu jednog pola, oseti u razgovoru sa životom, koji upravlja sa telom drugog pola, da se poklapaju dobre, genetske karakteristike oba tela i zaljubi se, te tjera svest svog tela, da zavoli i da voli tu osobu drugog pola. To isto ćini i život drugog tela, suprotnog pola, tjerajući svoju svest, da skrene pažnju na tu određenu osobu iste vrste.
Kada telo jednog pola oseti u svom prisustvu telo drugog pola pogodno za produžetak vrste, za parenje, život to daje na znanje svesti svog tela, u vidu ubrzanog kucanja srca, drhtanjem ruku i stalnim skretanjem misli na tu osobu.
Ako na to svest ne pristaje, vođena svojim načinom razmišljanja, zbog nekih svojih razloga, ne želi tu osobu za partnera, život polako zatvara jedan po jedan centar u glavi, koncetrišući svest na taj jedan problem.
U nemogučnosti da ima informacije iz drugih oblasti, svest razmišlja o onome iz čega ima, koristi informacije iz onih centara u telu koje je život ostavio otvorene.
Zamislite da je naš mozak, dugaćki hodnik sa stotinama soba sa svake strane. Svaka vrata sa desne i leve strane dužinom hodnika su ulaz u prostoriju sa policama punih knjiga, koje sadrže informacije iz samo jedne oblasti.
Život zaključa sva ta vrata sa obe strane hodnika a ostavi samo jedna, ona u kojoj su informacije o osobi koje njegovo telo želi.
Svest kada recimo hoda, misaono prolazi hodnikom, nalazi skoro sva zaključana vrata i otvata ona, u čijoj se prostoriji nalaze nametnute informacije sa strane života.
Svest u nemogučnosti da dođe do drugih informacija, koristeći dostupne po celi dan, proizlazi, da razmišlja o toj osobi celo vreme o kojoj ima informacije.
Duše svih nijansi boja nemaju istu osnovu logike razmišljanja, tako da način na koji razmišlja svest nekog tela, zavisi od rase duše u njemu.
Za razliku od svesti ljudskog tela, svest koju poseduju tela delfina, ima sasvim drugu logiku, donošenja osnovnih zaključaka. Po nalogu svojih duša, svesti svih vrsta delfina ne teže da prirodu prilagođavaju potrebama svog tela. Oni, kroz svoje generacije potomaka kroz vekove, prateči polagane promjene u prirodi, prilagođavaju svoja tela, tim datim uvjetima u sredini u kojoj borave. U njih se useljavaju uglavnom duše dve nijanse bele boje i prve dve vrste duša sive jako blede boje. Duše tamnijih nijansi boja nisu potpuno prilagodljive za preuzimanje komandi u takvim telima. Tela delfina ne proizvode neke energije, koje vole tamnije nijanse i proizvode neke oblike energija, koje im pomalo smetaju zbog njihovog karaktera. Kada bi se spojila neka duša tamne nijanse,došlo bi do velikog poremečaja kod tela delfina.
U telu ajkule nalazi se samo život. Zato one reaguju refleksivno na pojave u sredini koja ih okružuje.
Pošto život mora stalno da nadgleda održavanje pravilnog rada svih funkcija u jednom organizmu, on nikada ne spava. On nije u nemogučnosti da spava, jer stalno radi.
Zato ajkule nikada ne spavaju, zbog specifične građe organizma, moraju stalno da budu u pokretu u potrazi za hranom. One su, jedna od retkih vrsta, (izrazito velikih vrsta) pokretnih vrsta bića, u kojima se nalazi samo život, koristeći za svoj opstanak organsku materiju.
Život inače kada je sam u telu, održava ga, gradeći ga, proizvodeći organsku materiju, praveći je od materije i svetlosti zvezda u celom svemiru.
Evo nekoliko primjera, koji slikovito prikazuju postojanje duše svesti i života u materijalnom telu pri njegovom kretanju kroz trodimenzionalni prostor:
Valjda ste čuli uzrećicu da dobri ljudi umiru mladi. To nije tačno, da dobri ljudi umiru mladi. Treba da znamo da vreme življenja našeg tela ne smemo protraćiti. Ko se pridržava prirodnih zakona, ta osoba duže živi, jer se život koji upravlja telom uvek i u svakom trenutku refleksivno reaguje i prilagođava čudima prirode koji okružuju to naše telo. Što se više kreče naše telo sve je bola cirkulacija krvi. To znači da se gipkim i čvrstim aktiviranjem mišiča, koji treba da se stalno skupljaju i šire, odnosno opuštaju, pospješujemo krvotok u našem telu i bolji dotok kiseonika u svaki njegov deo. Srce dobija krv iz vena i šalje je u pluča, da se oslobodi štetnih sastojaka kao što su udljed dioksid, a da uzme preko crvenih krvnih zrnaca kiseonik, i koji tu krv kroz arterije potiskuje nazad do svih telesnih čelija kao i ostale hranjive sastojke, koji su potrebni u građi svake čelije a koje je usput preuzela iz drugih organa u celokupnom organizmu, koji potrebne supstance crpe iz uzete hrane. Zamena dolazečeg kiseonika na svakom crvenom krvnom zrncetu, koje ga donosi sa nagomilanim ugljen dioksidom u čeliji, koji je nastao pri njenom radu, koji to zrnce odnosi i otkačuje u plućima, gde ponovo prima kiseonik. Ljudi koji ne dišu duboko, koji se ne trude da telesnim vežbama makar onim svakodnevnim osnovnim ubrzaju rad krvotoka loša je izmena ili zamena ugljen dioksida i kiseonika. Telesne vežve ne deluju korisno samo na mišiče, več i na rad celokupnog našeg organizma. Dvadeset puta veča kolićina krvi protekne kroz mišiče pri napornom radu nego kada miruju, kada je telo zavaljeno u fotelju i preko daljindkog upravljača menja kanale i gleda kretanje drugih živih bića.
Danas kada su živci kod mnogih ljudi u popriličnoj meri na neki naćin oštečeni, sve što pomaže njihovom smirenju, ujedno pomaže da bolje žive te osobe. U ljudskom organizmu postoje dva živčana sistema. Jedan je samostalan i koji deluje van naše volje, sa njim upravlja život i deluje refleksivno na radnje i događanja koji utiču na rad tela koja se dešavaju u okolini koja ga okružuje i drugi koji je pod kontrolom našeg ličnog svesnog ja, odnosno koji je pod kontrolom naše volje a koji može da ometa rad prvog sa svojom neobičnom logikom razmišljanja na dešavanja u toj istoj sredini. Autonomni sistem, onaj koji deluje bez uticaja naše volje, upravlja našim organima kao što su srce, krvne žile, odnosno vene, spontani rad pluča i probavni trakt, koji snabdeva telo hranjivim materijama. Ti organi vrše svoj rad gledano iz aspekta naše svesti deluju apsolutno samostalno, jer sa njima upravlja život. Mi ne moramo kada recimo progutamo komad hljeba izdati naredbu želucu da probavlja primljenu hranu, pa da posle kada život odlući da je ta hrana dovoljno rastvorena u jedinjenja za koje život zna da su pogodna da ih organizam kroz rad creva može sa lakočom preuzeti i kroz vene raznjeti u sve delove našeg materijalnog tela. Mi, kao svesno ja nemamo potrebe da i o tome razmišljamo, mislim na unutrašnje potrebe i rad našeg tela, na rad organa unutar njega jer je za to zadužen život, a život nikada ne može pogrešiti, jer on refleksivno po ustaljenoj šemi od svog nastanka reaguje na svoj osoben naćin na promene okoline, to se kaže da sve što posle toga sledi, odvija se automatski. Drudi primjer autoktonog življenja našeg telesnog sistema možemo uoćiti pri upravljanju krvnim žilama. Živci iz toga sistema usklađuju protok krvi svojim širenjem i skupljanjem vena i sičušnih kapilara u našim mišićima i u koži usled potrebe prilagođavanj avanjskoj temperaturu. Oni postičnu vene i sitne žilice kao i kapilare na skupljanje i širenje. Ako temperatura raste u sredini što okružuje telo, svi ti oblici venskog sustava če se skupiti i na taj naćin smanjiti temperaturu tela. Taj sistem automatski reaguje preko živčanog sistema na razne nadražaje i neobična i nenadana uznemirenja.
Na primjer: devojka če se zacrvenjeti na nenadani kopliment, kada joj osoba drugog pola iskazuje neki vid ljubavi preko reći upučenih njoj koje ona čuje i vidi preko vanjskih čula a nekoliko trenutaka oseti drugim čulima u svom telu i reagujuje na njih preko psihe na samo svoj osoben naćin koje u njoj diktira samo svoje vlastito svesno ja, koji se u krajnjem slučaju odnose na njeno telo ili na njenu ličnost. Bili oni pozitivni ili negativni telo če samo bez mogučnosti njene svesne kontrole reagovati spontano u vidnom ispoljavanju nekih funkcija njenog tela u sredini što ju okružuje. To čvrsto pokazuje koliko su povezani mozak i njegove misli u kome ja mislim da se nalazi naše svesno ja i krvne žile, odnosno vene, arterije i ostali sičušni krvni sudovi sa našim živčanim ili nervnim sistemom u organizmu, odnosno delovi našeg tela sa vanjskom sredinom. Promenjivost u izranju lica i njegove boje doprineli su živci, koji su nezavisni od naše volje a nisu pod komandom našeg svesnog ja, več sa njima upravlja lično život i direktno upravlja refleksivno reaguje na događanja u sredini što telo okružuje. Te živce sam nazvao emotivnim nervima, jer sve što je spontano, to je događanje radnje bez našeg razmišljana, pripada podkomandu života.
Živci koji pokreču funkcije ruku i nogu, nalaze se pod naši nadzorom, podložni su našoj volji. Većinom vremena naša svest upravlja pokretima naših udova. Samo u izuzetnim situacijama kada postoji opasnost za opstanak našeg tela i pri naglim promjenama temperature ili kada se pri odvijanju neke radnje dešava nešta loše što bi prouzrokovalo smrt tela, život u delićima seknde preuzima komandu nad telom i refleksivno reaguje refleksivno sa komandama strahovito velikom brzinom u cilj njegovog opstanka.
Mi kao ličnost kuda čemo poči, kuda čemo kretati naše telo u sredini koja nas okružuje. Čovek bi se našao u životnoj opasnosti, kada oba živčana sustava ne bi bila usklađena u komandovanju našim telom.
Takve osobe se ne tuže na mnoge bolesti, na ove ili one tegobe ili nervozu.

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:27 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
DUŠA U TELIMA
SA (NA) RAZLIČITIM
STUPNJEVIMA RAZVOJA

Kroz godine življenja života mog tela, istraživao sam sve mogučnosti delovanja duše. Postoji svet u kome duše žive i opstaju normalno, bez teškoča. To je njihov svet što se sastoji od dimenzija od kojih je sastavljeno njihovo telo. One, svaka od rasa duša ima svoju planetu na kojoj su nastale, opstajale, razvijale se kao vrsta i postale ono što jesu danas, mislim da postoje kao jedinke, neki za nas poseban oblik osobe, bića koji se za nas na neobićan naćin iskazuje u ovom vremenu i našem trodimenzionalnom prostoru u kome se naša tela nalaze.
Postoji svet, a to je ovaj naš trodimenzionalni materijalni svet u kome sve što se nalazi zauzima neku zapreminu, u kome duše mogu da opstanu samo preko tela sastavljenog iz organske materije u prostoru u kome su nastala i dimenzija od kojih nije sastavljeno njihovo telo. Tako sam upoznao sve mogučnosti i funkcije te potrebe duše kao jedinke u ovom nama poznatom materijalnom svetu, koji mi vidimo zapreminski i doživljavamo ga trodimenzijalno. One kao da su u svim živim bićima na planeti paraziti iz kojih crpe životne sokove za sebe.
Prvo sam dobro upoznao kretanje duše ( njenod tela) kroz prostor ovog tela u kome se moja svest nalazi i razmišljanje tog svog svesnog ja kroz godine u vremenu postojanja tog istog mog tela. Zalazio sam dosta u prošlost, i takođe, često u budučnost u odnosu na ovo uvek tekuče trenutno vreme.
Zatim sam jedno vreme imao veliko interesovanje, da posečujem druga ljudska tela, koja su posedovale druge duše i razgovarao sa svestima tih tela na raznim nivoima u prostoru svesti. Često sam bio prisutan kao posmatrač, ja kao svest, posmatrajući ponašanje njihovih duša u kontaktu sa dušom mog tela ali to se dešavalo, moglo da se dešava samo u prostoru svih nivoa podsvesti. ...
Ulazeći u tela oba pola primetio sam različitu osnovnu logiku razmišljanja svesti kao ličnosti kod muškaraca i kod žena. Svesti svakog pola bazirane su na različitim osnovama, jer su izgrađene na drugačijim temeljima podsvesti, iz koje su izrasle u prostornu svest.
Kod bića ženskog pola, u donošenju važnih odluka uvek je prevlađivao instikt opstanka vrste, mislim na materijalno telo. Celo življenje života jednog materijalnog bića vrti se oko produžetka vrste. Telo te vrste ima potrebu, u telu te vrste stvara se ili budi se nagon za potomstvom, zatim se teži za stvaranjem povoljnih uvjeta za njegovo rađanje i budući opstanak. Kod ptica se pravi gnezdo u proleće, kada dolaze topli dani i to se ponavlja svake godine. Čoveku treba stan i dobar posao, da stvara porodicu i to traje dugotrajno, takoreći celi život.

Dovoljno dugo sam istaživao mogučnosti ljudskog tela u odnosu na dušu i svest. Spoznao sam da je vest je posrednik između života i duše. To je moje lično ja, razum koji ima svesnost svog ličnog postojanja. Kasnijim istraživanjima ustanovio sam, osim kod čoveka, da svest ili duha nekog pokojnika ljudskog roda poseduju i neke vrste životinja. Tako sam saznao koje vrste bića životinjskog i biljnog porekla u sebi imaju dušu koju hrane i održavaju njeno življenje u tekučem vremenu.
Kada sam mislio da dovoljno znam o ponašanju duše, života i svesti i o njihovim mogučnostima u ljudskom telu, odlućio sam i usudio se, da jednog dana uđem u neko životinjsko telo. Zainteresovalo me ponašanje duše, kako se oseča i šta radi u životinjskim telima, koje su na nižem stupnju razvoja. U toku samo jedne godine svojim duhom, odnosno mojom svešču ulazio sam u mnoge vrste bića, koje su bile tipični prestavnici jedne grupe životinja na istom nivou razvoja svojih tela.
Na kraju me je zaitrigiralo, kolika je stvarna veličina duše u njenom svetu i u svetu u kome se kretalo njeno materijalno telo. Viđao sam druge duše u njihovom svetu, ali prolaskom kroz nivo podsvesti, gubio sam orjentaciju u prostoru drugih dimenzija, i ti moji zaključci donešeni iz podsvesti u prostor svesti, uvek se nisu slagali sa logikom ovoga sveta.
Ja, kao svest nikako nisam mogao samostalno napustiti telo u kome se nalazim u trenutnom tekučem vremenu. To sam moga samo uz pomoč duše, koja je imala naćina da me ponese na vantelesno putovanje. Ja kao svest mogao sam se samo kretati kroz vreme, unutar življenja života tog mog materijalnog tela.
Zato sam odlućio, da bih saznao veličinu dušinog tela u ovom prostornom trodimenzionalnom svetu, prvo da pokušam uči u tela što manjih vrsta, pa zatim postepeno u sve veča i veča, da bih na taj način lakše shvatao suštinu svih tih zakonitosti.
Svoja neobična istraživanja nakon dugog premišljanja odlućio sam da započnem sa pokušajem da uđem u leptira, ali uspeo sam samo da se smestim na njegova leđa. Ta činjenica odmah mi je govorila, da je duša veča od leptira. Zatim sam ulazio u ptice i bio na pticama, pričvrščen spojevima na vrhu glave između oćiju ptice. One su bile različitih velićina, od malih vrabaca, te sokola, sovu a najinteresantnije je bilo, kada sam imao posla sa gavranom. Ulazio sam u patke iz svog dvorišta, i spoznao da imaju interesantan način govora i komunikacije. Za neko čudo ipak sam uspeo da uđem u miša, iako mi se činilo da je njegovo telo suviše malo, što mi je govorilo, da dušino telo u ovom trodimenzionalnom svetu nije veče od mišjeg tela. Ušavši u miša, osetio sam njegov instikt, impulsivno je pristizao u moje centre, a ti impulsi meni su se prikazivali u raznim nijansama boja. Nije bilo misli nego je na sve reagovao instiktivno i to mu je bio naćin razmišljanja. Iz njegove perspektive posmatrao sam stvari razmeštene po kući. Bilo ih je neobično posmatrati, kada sam ih video nenormalno velike, u odnosu kada sam ih gledao iz ljudskog tela. Svakodnevno posmatrajući ribice u akvarijumu dok sam se kretao po kući, palo mi je na pamet i da pokušam ući u njih onako sičušne, da bih doživeo, kako one osete svoj mali svet, a naroćito kako vide ovaj svet kroz staklo, to jest kako vide sobu i mene u njoj. Naravno da mi nije uspelo, jer su bile suviše male u odnosu na dušu, ali ipak sam (iz njih) kroz njih dobija sliku, i to istovremeno od nekoliko njih odjednom. Teško je opisati doživljaj viđen istovremeno iz nekoliko potpuno razlićitih uglova.
U vrste na višem stupnju razvoja prvo sam ulazio u tela životinja, koje su bile u mom dvorištu i u neposrednoj okolini, koja me okruživala. Svoja nova neobična istraživanja započeo sam ulaskom u mačku, što je živela sa mojom porodicom u kući. Drugi odlazak bio je u psa, koji je uvek bio u dvorištu i kome je bilo zabranjeno da ulazi u kuću iako je bio privrženiji čoveku, za razliku od mačke koja je bila poludivlja a ipak imala tu povlasticu.
Ulazio sam u sisare što žive samo u vodenoj sredini, u delfina i največeg kita. Doživeo sam priliv jakih nadražaja, za vreme boravka u kitu-ubici, krokodilu, ajkuli, vuku...Tada sam osečao jak priliv nekih vidova energije, koji su bili drugačiji od onih što su ih zračili, recimo delfini, antilope, slonovi, psi...
Tada, u tom periodu vremena intenzivnih putovanja u druga i kroz druga tela razlićitih vrsta na razlićitim nivoima razvoja, baš tih dana čitao sam u nekim intelektualnim novinama, da je naučno dokazano, da je čulo mirisa hiljadu puta osetljivije kod psa, nego kod čoveka.
Povučen tom činjenicom, ušao sam prvo u psa, osetio taj nadražaj, pa zatim u pravog divljeg planinskog vuka. Iznenađen novim neobićnim saznanjima, naizmenično po nekoliko puta ulazio sam u obe vrste, da bih što bolje doživeo dobivene izlive jakih impulsa razlićitih energija, koje su uvek bile izražene pod maksimalnim naponom. Iznenadilo me, koliko je velika razlika između njih, ne u građi tela, več unutar njih, unutar njihove psihe, iako imaju zajedničkog pretka.
Pas kao da je u svom mozgu podosta davno izgubio centre za divlje, instiktivno, logično, refleksivno, čisto spontano, prirodno ponašanje.
Kod vuka svi centri koje je posedovao razvijeni su maksimalno, zato če, i kada ga čovek počne da odgaja još od rođenja kao štene, da čak nikada i ne vidi svoju majku kad-tad če se u njemu probuditi divlji instikt. Zato se vuk nikada ne može u potpunosti do kraja pripitomiti.
Kod pasa centar za okus i miris možda i jeste hiljadu puta razvijeniji, nego čovjećiji, ali sigurno je isto toliko slabiji nego kod vuka.
U vučju vrstu, tačnije rečeno, ušao sam u vućicu, ali naravno, prethodno sam se morao spustiti u jedan od nivoa podsvesti, koji je odgovarao toj svrsi, da bi moja duša mogla odvojiti spojeve i bila u mogučnosti napustiti svoje ljudsko, materijalno telo u tom tekučem trenutnom vremenu, odnosno stvarnosti. Izašavši iz tela, uzlebdio sam visoko, da bih se lakše orjentisao, gde se nalaze najbliže visoke planine u oblasti gde sam živeo. Tražio sam, da su vrhovi tih planina još pod snegom. Bilo je oko pola četiri, ljetna vedra ugodno topla noć, sa dobrom vidljivošču obasjanom jakom mesećinom. Uskoro je trebalo da svane. Lebdeo sam ispod belih strmih pretećih vrhova na samoj granici snega, kada sam zapazio jednog vuka izgleda samotnjaka. Sa visine na kojoj sam bio video sam da je udaljen par kilometara od jedne niske kamene kuče, opkoljene sa koljem ograđenim velikokružnim oborima punih ovaca. Njihovo blejanje čulo se i do visine na kojoj sam se nalazio.
Kada sam ušao u to čupavo stvorenje, i spojio se privremeno za glavne centre, po prijemu prvih imformacija shvatih da je to telo ženke. Odmah sam, preko svih njenih čula osetio, prepoznavajući različitost impulsa, da se spremala za napad na jedno od mesta sa ovcama. Osetih njenu nestabilnu jako nadraženu nervozu, jer je osečala žestoku glad u svojim probavnim organima. Ušavši u njen mozak, bio sam u mogučnosti, da gledam kroz njene oći. Nisam mogao da joj naredim šta da gleda, več samo da pratim šta ona želi. Kroz još uvek potpuno mračnu noč, bez imalo mesećine, približavala se centralnom delu male doline, prignječene između strmih obronala planine. Stado ovaca noć je provodilo u nekoliko zatvorenih ograđenih mesta, blizu, jako blizu kamene kuće. Kroz mali prozorčić videlo se slabo svetlo, što je znaćilo da nekoga trenutno ima unutra. Gledajući kroz oći vućice to sam zapazio.
U njenom telu bila je spojena duša, a ja sam se samo nakaćio na njene spojeve samo kao posmatrač.
Preko svih spojeva osetio sam njena osečanja, bazirana na ćistoj logici. Toliko su jaki bili ti njeni impulsi, da su svom žestinom kroz moje spojeve sa njom, udarali duboko u moje centre za kontakt sa vanjskim svetom, kao visoki valovi koji su me sa lakočom mogli prekriti i odnjeti u more. Prvi put do tada maksimalno sam osetio instikt za opstanak. Vučja vrsta u svom telu nema izgrađenu svest, pa sam se mogao direktno prisloniti na sve izvore energije, kojima se hranilo telo duše a koju su proizvodila instiktivna impulsivna brzo pulsirajuča osečanja. Zato sam ih i osetio previše jako, jer se njihova snaga brzo popunjavala,tako čineći životinju uvek napetom i na oprezu...
Kod vučje vrste život upravlja telom. Duša, što je nastanjena u tom telu, za celo vreme njegovog življenja, okrenuta je ka svom svetu. Materijalno telo vuka koristila je samo kao izvor hrane, preko spona uzimajući energije, što ga je ono proizvodilo.
Kod vućice instikt je bio izuzetno jako izražen, da sam osečao kako ona sa udaljenosti od par stotina metara oseti prisutnost čoveka, iako to mesto vućica uopšte nije videla.Vućica je osetila preko nekih svojih centara, da se čovek nalazi u kući. Jako je u svojim nepcama osetila karakterističan miris baš tog čoveka, raspoznavajući ga, tačno je znala koja se osoba nalazi u kući.Osetila je vibracije njegovog uma, tačno znajući, kakve su mu namere.
Životinja se kretala prema kući. svoje ubrzano ili usporeno kretnje je uskladila prema impulsima kojima je vibrirao um kod čovjekovog mozga. Usporila bi svoje kretnje ili bi se pritajila, zavisno od ponašanja čoveka u kući. Osetio sam, da ona oseti kako se on kreče i tačno je znala u svakom trenutku u kome delu kuće se nalazi.
Kao da je čoveku čitala misli. Predosećala je, čak mislim, da je tačno znala, za neko izvesno vreme unapred par minuta, kada će ili kada ima nameru, čovek da izađe iz kuće.
Vučica se mogla koncetrisati, prateći u isto vreme nekoliko događanja. Pratila je, istovremeno, zvuke pristigle iz nekoliko različitih pravaca. Jedni zvuci dopirali su iz obora sa ovcama, drugi iz kuće, pratila je stanje oko kuće, pažljivo osluškujući istovremeno, da li će pristići zvuci iz bliže i dalje okoline.
Tako sam čisto, previše jasno sam osetio da su odvojeni ti pračeni izvori zvuka, što su iz njih povremeno dopirali zvuci do osetljivih pratečih centara kod vučice. Kao da ima neograničeno mnoštvo izuzetno osetljivih centara za registrovanje i pračenje svih vrsta pojava što su dopirali iz vanjske sredine. Ja sam ih preko spojeva celo vreme uvek jasno sve istovremeno osetio.
Njeno telo reagovalo je refleksno, bez ikakvog razmišljanja grčilo se ili savijalo prema vrsti zvuka. Kao da su određene grupacije mišiča reagovale na svoje striktno za njih zadate zvuke.
Na isti način, jako žestoko osetio sam njeno shvačanje i doživljavanje mirisa, dospelih istovremeno iz više pravaca. Jasno sam osetio grčenje mišiča u nozdrvama u deliču sekunde po dospeču i najmanje kolićine nekog mirisa i pomjeranje tih misiča u pravcu izvora mirisa, da bi ga što bolje registrovala i osetila, stvorivši sliku u svojoj glavi, tačno znajući mesto u prostoku oko nje, gde se taj izvor nalazi. I sa stotinjak metara osetila je jasan i ćist miris posebno od svake stvari u kući, potpuno jasno i čisto, uopšte ne mešajući ih. Iako su ulazna vrata u kući bila zatvorena, osetila je te mirise prostorno trodimenzionalno. Slikovito je vidjela mirise, dobijajući optičku sliku svakog predmeta i po tome je znala njihov raspored u svakoj prostoriji.
Naročito me fascinirala mogučnost vučice, da može sa velikom tačnošču i preciznošču odvojiti i klasifikovati sve vrste mirisa, određujući ih prema jednom izvoru, jednom mestu porekla, čoveku, iako je on stalno bio u pokretu. Istovremeno u nemogučnosti da vidi i zna kako izgleda u kući, po dospeču i najmanjih čestica mirisa znala je koliko osoba ima u njoj i mogla je bez problema dobijajući mirisne signale u slici, da bez problema prati njihovo kretanje, kretanje osoba koje ih proizvode u prostoru.
Uvek prateči sa velikom pažnjom zvuke i mirise, prispele iz kuće, istovremeno je pratila mirise i zvuke dospele iz obora, refleksivno reagujući na njih, tražeći željeni miris a potom i mesto odakle dopire samo njoj znan i potreban, karakterističan miris, koji joj je govorio iz iskustva da je to najbolja i najkvalitetnija ovca za potrebnu hranu, odmah je određujući na taj način, da če ona biti ta željena lovina.
Toliko su i previše jaki i osetljivi bili centri za zvuk, miris, pa čak i za okus, da se, pomoču njih sa lakočom mogla, slikovito znajuči im u svakom trenutku mesto i položaj u prostoru, mogla nepogrešivo orjentisati u centimetar, krečući se u potpunom mraku po okolini. U vučici sam bio od samog početka lova, pa celo vreme lova i kada je odnosila ulovljenu ovcu na sigurno i potpuno bezbedno mesto. Sav lov obavila je u potpunom mraku, uopšte ništa ne vidjevši oćima, samo se oslanjajući na izrazito osetljiva osetila sluha i mirisa.
Ti impulsi što su pristizali u sve centre vučice, za mene nenaviknutom na tako nešto, bilo je teško, da ih sa lakočom podnesem, jer su bili izuzetno jaki. Prispele impulse od stalno napetih mišiča, što su bili u čestom grču, reagujući munjevitom brzinom na zbivanja iz okoline, koja ju je okruživala, uspevao sam nekako da podnosim, sve do trenutka kada je vučica zarila svoje zube u vrat žrtve.
Kada je iz zadobijene rane na vratu ovce potekla krv i slila se niz još zabijene zube i dospela u čeljust a naročito na jezik vučice, tada je svaki delič njene njuške na koji je pala makar najmanja kap krvi, registrovao slatkasti ukus i njenu tečnu ljigavost. Po koliko stotina puta jačem čulu okusa od čoveka, takođe i od psa, osetio sam, da vučica može sa lakočom, odrediti sastav krvi, osetivši to na sebi svojstven način. Njeno čulo okusa sa jakim signalom u neki centar u mozgu registrovalo je makar jednu česticu neke materije.
Toliko su ta refleksivna osečanja od prispelog okusa krvi bila jaka, da su se probila velikom brzinom istovremeno iz više pravaca, odnosno centara mozga životinje, ne samo do mojih centara u mozgu, več su svojom snagom koju ja nisam mogao zaustaviti, probila moje barijere i produžila dalje do mog materijalnog tela, tako da sam sve to automatski osetio u ustima ljudskog tela iako duša sa mojim svesnim ja nije bila u njemu.
Zbog suviše jakog i dugotrajnog intenziteta impulsa prispelih iz centra za okus, u centre moga tela i u njega samog, zbog več bolnog opterećenja, morao sam da izađem iz tela vučice, brzo da se trgnem iz njega povlačeći se unazad, da se vratim u svoje ljudsko, pa zatim odmah što brže gonjen bolom da isplivam na površinu svesti.
Prisečajući se ovog događaja, dok pišem ove redove, odmah sam osetio u svojim ustima ta jaka osečanja okusa krvi u kojima je uživala vučica, iako je od tada prošlo mnogo godina.
Mačka je najneobičnija životinja, u koju sam u to vreme ulazio. Iznenadila me je svojom neobičnom osobinom. Ona nema spojenu dušu, koja u njoj prebiva za vreme življenja njenog tela. U toku dana u njenom telu može boraviti bezbroj duša. Komandu nad njenim telom, ne nekoliko istovremeno, več samo predajuči je jedna drugoj, takoreći iz ruke u ruku, u njenom telu može boraviti stotinjak duša. Kada vas neka mačka uporno posmatra, tada budite sigurni, kroz njene oći da vas posmatra duh iz svog sveta, obično to bude neki vaš rostvenik.
Njeno malo dlakavo telo duše koriste kao vezivni most nekih svojih delova vremena u putovanjima kroz vreme i kroz prostor u sadašnjem trenutnom tekučem vremenu, odnosno u osnovnoj sadašnjosti. Oći mačke kao da su dva prozora, kroz koja se sa onoga sveta gde borave duhovi, može posmatrati ovaj svet. Često sam odlazio, (ulazio) u mačku, uvek praveči nove kombinacije putovanja moje duše iz raznih godina življenja moga ljudskog tela. Kada sam se nalazio u njoj, i bio prisutan sa one strane (u onom svetu) ekrana toga prozora, osetio sam prisutnost mnogo duhova (svesti koje više nemaju postojano telo) i prisutnost svesti čija su tela bila trenutno živa, koji su kao i ja posmatrali taj viđeni prostor.
Svi ti duhovi i svesti (svesti mogu da putuju, samo kada njihovo telo spava) su iz tela, koja su rodbinski (biološki) vezana za nekog člana ili celu tu porodicu, kojoj je ta mačka privržena, živeči sa njima ili u njihovoj neposrednoj blizini.
U mačku sam prvu ulazio i ne znajuči u prvom trenutku za to i prolazio kroz nju, koristeči je u početku kao most kroz vreme i prostor, pri putovanjima u druga tela, bilo to ljudsko ili na nekom nižem stupnju razvoja.
Po ulasku u psa i mačke, shvatio sam, da su oni sa jakim razlogom prisutni uz čoveka. ...
U mački nema stalne svesti. Ona duhovima služi kao otvor, da bi kroz njega posmatrali iz svoga sveta, kad požele, svoju živu familiju u materijalnom svetu. To bistro gledanje kroz maćije oći ne traje suviše dugo najviše par minuta, zatim slika poćinje ubrzano da bledi i prelazi u izmaglicu. Za ulazak u mačku duhovi moraju da ispune posebne uvjete.
Mačke nemaju stalno smeštene duše. Duša ne može da napravi čvrste veze, da bi se mogla zadržati u njoj, ali baš zato zbog lakog ulaska i izlaska služe dušama kao most za putovanje kroz vreme i prostor.
Ali na moje veliko iznenađenje zapazio sam prisutnost duše, a naročito me iznenadilo, da sam video duha u telu psa. Psi u sebi imaju prisutnog samo jednog duha i to uvek samo jednog te istog. Ali sa nastankom novog tela psa u njemu se ne stvara pa postepeno gradi nova svest. U telu psa uvek je smešten duh ljudskog tela, ljudskog tela koje je prerano umrlo i koje je rodbinski bilo vezano uz porodicu uz koju se nalazi taj pas.
Duh iz preminulog tela, ako smatra, da je telo što je prerano i tragično umrlo pre vremena, da nije ispunio zadatke, koje je želeo dok je njegovo materijalno telo bilo u životu, makar se to odnosilo i na samo jednu voljenu osobu od svih članova bliže porodice, uže rodbine ili neke druge osobe koja se izuzetno voljela, dopušteno joj je, (mislim da je to BOG koji to dopušta) ili (možda se to samo od sebe odvija po nekim za nas nepoznatim zakonima i pravilima koji moraju da se ispune, da bi se to desilo, možda pod dejstvom nekog jakog izvora neke određene energije, koja je kao ključ za otvaranje vrati za povratak) da uđe u telo psa i kroz čije če življenje imati dovoljno vremena, da posmatra svoje voljene u kući i da im pomogne na taj način, što če makar da ih pazi i čuva i možda če njegovo prisustvo i da deluje nepoznatom silom ili zračenjem posebnih talasa na njih u pozitivnom smislu.
Veličinu i oblik duše ali u ovom materijalnom svetu, spoznao sam, sagledao sam pokušavajuči da uđem u leptira. Iako sam do tada puno putovao zajedno sa dušom kroz vreme i prostor ali samo u ljudskim i kroz ljudska tela, nisam se mogao orjentisati, kolika je stvarna veličina dušinog tela, jer je je nisam mogao vidjeti kroz oći drugih materijalnih bića, posmatrajuči druga materijalna tela u trodimenzionalnom prostoru. Viđao sam dušin oblik i lik, to se dešavalo samo u njihovom svetu i u belom svetu ali pošto su ta oba sveta satkana od potpuno razlićitih dimenzija, što se po mojoj logici nije moglo odraziti prostorno, i izraziti mjernim jedinicama za prostor u ovom svetu.
Duša u razgovoru sa mnom, iz svog ugla gledanja, sa mesta iz svog sveta, nije mogla ili nije želela baš nešto naročito da mi objasni svoju veličinu u mom svetu.
Malo mudrije sam rešio, da odradim ovaj zadatak. Prvo sam krenuo sa ulascima duše u što manja tela sa malo spojnih veza, pa u sve veča i komplikovanije građe tela sa sve više i više spojeva, da bih video i osetio, kako se u kome telu ponaša i snalazi duša.
Ušao sm prvo u nekoliko mrava. Video sam, da su svi mravi, što su se nalazili u jednom mravinjaku povezani za mene nevidljivim vezama za samo jednu dušu. Preko tih veza duša je crpila iz njih male kolićine proizvedenih energija, i tako hranili dušu. Mravi su mnogo manje oblika energije proizvodili, takođe i u mnogo manjim količinama. Da bi do duše dospelo kolićinski što više energije, zato je za dušu bilo prikačeno na hiljade mrava. Preko svojih vezivnih niti duša je takođe upravljala svim mravima u mravinjaku.
Dušino telo nalazilo se iznad mravinjaka, iz koga je izlazio splet tankih niti, pojedinih dugačkih i preko sto metara, preko kojih je bila povezana sa svakim mravom pojedinačno.Duša je svojom ličnošču bila okrenuta ka svom svetu svih dvadeset i četiri časa u danu, krečući se i svojim telom u njemu, samo je sponama imala vezu sa materijalnim svetom i samo bi se po potrebi okretala ka mravima za koje je bila povezana.
Pošto je leptir nešto veče biće od mravljih vrsta, odlučio sam, uči u nekoliko njih. Zanimalo me, dali uopšte leptir ima dušu, kako ona upravlja sa njegovim telom.
Ovo otpajanje spojeva i izlazak duše iz ljudskog tela kroz prostor podsvesti, ostavljajuči ga, da sa njim ostane i upravlja život, te lebdenje duše po gradu, u potrazi za interesantnim leptirom, obavio sam u posleponočnim satima, tačnije između dva i tri sata u jutro.
Naša sam ga na samom vrhu višespratne zgrade, pričvršćenog svojim mnogobrojnim sitnim nogicama za rapavi zid sa glavom prema dole, kako odozgo sa jako velike visine posmatra poluosvetljenu ulicu.
Uopšte ne znajući veličinu duše u ovom materijalnom prostoru, dolebdeo sam i pokušao, da uđem dušinim telom u leptirovo materijalno telo.
Gurajući se, trudeći se, da se nekako uvučem u leptira, osetio sam zapreminski dušino telo i njegovu krajnju ivicu, te shvatio, da je mnogo veče od leptirovog trupa. Osetio sam, da sam veči od njega i da je nemoguče unutar njega spojiti se za njegove spojeve.
Prvo sam spustio svoja stopala na leptirova leđa, te primetio,da su samo malo uža od njih. Raširivši ruke dušinog tela, video sam, da je njihova dužina skoro duplo veča od raširenih leptirovih krila.
Spoznavši sve to, zatim sedoh na njegova leđa, prekrstivši noge. Na njih sam samo uspeo staviti prekrštena stopala, a moja koljena bila su izbačenija od samih njegovih raširenih krila. Preko spona na stopalima spojio sam se sa leptirovim spojevima, smeštenim na njegovim leđima.
Usmjerio sam ga da malo leti između zgrada. Sa lakočom je nosio dušino telo, kao da nije uopšte osetio težinu, niti primećivao na sebi dušino telo.
Sa ovom dobijenom slikom i nekim kasnijim viđenjima u putovanjima, zaključio sam, pošto je ovo bio nočni leptir, da nije bio duži i širi od pet centimetara, da dušino telo u ovom trodimenzionalnom materijalnom svetu ima dužinu ne veču od desetak centimetara, a da je težina njenog tela skoro neprimetna pošto ga je leptir mogao nositi sa lakočom. Kada je duša izvan materijalnog tela, njeno telo ima oblik iz međuvremena (iz svog sveta).
Leptir kao leptir, kao vrsta bića, shvatio sam, da je to samo mala automatska organska mašina, koja svojom jako slabom proizvodnjom, i to samo pojedinih oblika energija, nije u mogučnosti, da ni izbliza podmiruje dušino telo u njegovom normalnom življenju. Dušino telo, leptir je mogao da snadbeva samo hiljaditim delom potrebne hrane, pa ga zato duša i nije mogla koristiti kao izvor za ishranu.
Svi oblici insekata pojedinačno su potpuno slabi proizvođači energija, odnosno hrane potrebne za opstanak duše. Poljana prekrivena zelenom travom i sa puno raznobojnog cveča, prepuna je sitnog življenja života. Devedeset procenata tog života čine vrste insekata jako različitog oblika. Svaka vrsta insekata proizvodi jedan oblik energije. Sve vrste insekata na jednoj livadi proizvode dovoljnu količinu svih vidova energija, potrebnih, da se ishranjuje jedno dušino telo. A sve te proizvedene količine različitih energija uzima preko za nas nevidljivih spojeva, satkanih od za nas nepoznatih dimenzija.
Sličan proces odvija se i kod pernatih životinja. One pojedinačno proizvode malo više oblika energija. Sa jednim jatom divljih patki upravlja samo jedna duša, povezana nevidljivim nitima posebno sa svakom jedinkom, nečim što me podseča na pupčanu vrpcu, preko koje dobija sve proizvedene energije iz svakog tela patki. A nama je čudno, kada vidimo da sve patke u deliču sekunde skreču na jednu stranui ne možemo sebi da oblasnimo žašto je to tako.
Kada se duša nalazi van materijalnog tela, i slobodno lebdi u ovom trodimenzionalnom prostoru, ona se nekim svojim dimenzijama donekle oslikava, zapreminski zauzimajući prostor u ovom materijalnom svetu i ono što bi mi možda i mogli da vidimo, ne prelazi svojom visinom i dužinom, velićinu širine šake prosečnog ljudskog tela. Kod svakog ljudskog bića, kolike su mu širine šake, te dužine je visoka duša u svom svetu, a koja se nalazi u njegovom telu radi crpljenja energija.
Od što komplikovanijeg upravljačkog dela u nekom organizmu, od savršenosti svih organa u jednom organizmu samim tim i savršenije veze tog organa sa dušom zavisi da li duša treba i da li može da bude u tom materijalnom telu ili van njega. To je donekle povezano i zavisno sa veličinom tog bića i sa kolićinom organa koje poseduje neko telo. Što telo poseduje više organa u svom telu, samim tim ima i više centara u mozgu, što znaći da ima i više spojeva sa dušom...
Primetio sam, da se kod pojedinih vrsta nepripitomljenih ptica boravi duša unutar njihovih tela a kod nekih van njih. Ako su jednostavni i slabo vezivi spojevi dušino telo stoji uspravno na samom vrhu glave, pričvršćeno samo vrhovima stopala za spojeve, što se nalaze tačno između oćiju ptice. Sa nekim vrstama ptica, duša je povezana nevidljivim nitima sa po nekoliko jedinki istovremeno.
Ptica gavran u svom telu ima smeštenu dušu a kod sokola pričvrščena je na vrhu glave. Pošto su obe vrste ptica približno iste veličine, zato me je to pomalo začudilo. Na to dosta utiče i veličina zametka u koji duša treba da uđe i kompikovanost spojeva u telima svake vrste. Zametak mora da bude makar malo veči od dušinog tela i da mozak sadrži dovoljno centara za koje može da se veže, tela sazdanog od ovih prostornih dimenzija, ali koje ne utiču na njeno telo, pri kretnjama kroz njih.
Ni vuk, ni ajkula ne posjeduju svest. U telu vuka smeštena je duša. U telu ajkule ne nalazi se duša. Telom vuka upravlja život, a pokretima tela upravlja donekle duša kada i dok traži od života da joj proizvodi potrebne energije, koje to telo može proizvesti. To radi sa ukucanim svojim dnevnim programima za po potrebi poželjnim energijama. Telom ajkule upravlja samo život. One su samo jedan živi, organski automat, koji refleksivno reaguje na pojave u sredini, koja ju okružuje. Zato i nema potrebe za spavanje, jer nema osečanja, ni logičke svjesnosti svoga postojanja. Zbog toga što život nikad ne spava i ne sme da zaspi, jer bi automatski umro organizam, kontrolišuči danonočno pravilan rad svih organa u telu, održavajući celo vreme u svakom trenutku stvarnosti njegovo življenje u vremenu i prostoru.
Jato riba isto se ponaša kao i jato ptica selica. Jednim i drugim jatom upravlja samo jedna duša povezana nitima, pojedinačno sa svakom jedinkom, satkanih od, za nas nepoznatih dimenzija. Ta jata proizvode osnovne energije, koje sve rase duša koriste. Postoje drugi oblici energija, koje neke rase duša koriste, a druge ne i obratno.
Zato je život izgradio (pokretna) tela, koja proizvode hranu za opštu upotrebu svih duša, ćiji organi proizvode mnogo vidova energija, te druga tela sa građom čiji organi proizvode karakteristične oblike energija koje koristi samo jedna rasa duša.
Evo nekoliko primjera: U telu delfina i pojedinih vrsta kitova, one što se hrane planktonima i mikroorganizmima, pojedinih vrsta majmuna, te u tela slonova, nosoroga, antilopa, u svim životinjama biljojedima, u takve vrste živih biča vole da uđu duše mirnije naravi, jer ove vrste bića proizvode energije, što ih baš takve rase duša koriste u ishrani. Mirnije naravi su sve duše belih nijansi i prve četiri nijanse svetlije sive boje.
Dok u tela kitova ubica, krokodila, vuka, lava.., u tela svih agresivnih i krvožednih životinja ulaze duše, tri najtamnije nijanse sive i duše plave boje.
Delfini imaju izgrađenu svest, koja ima sasvim drugačiju osnovu načina razmišljanja od svesti izgrađene u ljudskom telu.
Svest delfina želi, da svoje telo što više i bolje prilagodi prirodnim uslovima okoline, što njeno telo okružuje. Celi život ponašaju se i žive na tim principima.
Svest ljudskog tela teži, da prirodu prilagodi željama svog tela, uvjetima života koje teži da postigne. Zato čovek menja prirodu i sve se više udaljava od nje.
Sve te vrste na različitim stupnjevima razvoja, da bi održale življenje svojih materijalnih tela, koriste organsku materiju za njihov opstanak. U skoro svim pokretnim višeorganskim vrstama smeštene su duše, hraneči se energijama, što ih te vrste bića proizvode, pri radu svih svojih unutrašnjih organa.
Sva bića koja ne spavaju i ne odmaraju se na taj naćin, a pokretna su, te koriste organsku materiju kao ishranu za građu svog tela i sve vidove energija koje dobijaju iz organske materije, pri njenom koriščenju, u svom telu nemaju nastanjenu dušu, a njihovim pravilnim radom upravlja samo život.
U svim bićima biljnog porekla, a to su sve vrste pričvrščene za tlo, iz koga crpe neorgansku materiju i od nje prave organsku materiju uz pomoč sunčeve svetlosti, procesom fotosinteze i pri tome koriste oslobođene energije za svoje življenje a novonastalu organsku materiju za gradnju svojih zapreminskih tela, u njima je nastanjen samo život, koji upravlja radom takvih organizama.
Nisam siguran da li se to dešava baš u svakoj vrsti drveča, video sam da su u stablima okolnih šuma gde ja živim, smeštene učaurene duše. Nisam siguran, koji bi naziv uzeo za tu pojavu koja se odigrava kod njih. Mogao sam reći, da su uspavane na neko duže vreme, koje je možda potrebno u vezi njihovog procesa postojanja. Možda spavaju zimski san, dok ne nastupe povoljni uvjeti za njihovo dalje življenje. Moguče da su u nekom obliku kome. Pokušajte akljućiti sami, pošto proćitate dole napisano.
U samom stablu pojedinih vrsta velikih drveča, u koja sam ulazio, primetio sam da su smeštene duše. Ali one uopšte ne funkcionišu ni svesno ni radno. Nemaju nikakvog uticaja na funcionalnost i življenje te biljke.
Pretpostavljam razloge zašto su duše u učaurenom stanju smeštene u stabla drveča. Mislim da je to bilo zbog naglog i velikog priliva duša na planetu Zemlju, život nije bio u mogučnosti da izgradi za sve duše pogodna pokretna tela, koja bi se hranila organskim materijama, za svesno življenje svake duše pojedinačno u svakom od njih. Pa je život izgradio materijalna tela za korištenje u nuždi. Pa su zato, do dolaska boljih prilika duše u stanju mirovanja smeštene u drveče. To njihovo umrtvljeno stanje podseča me na spavanje dubokim snom, slično hibernaciji ili duboko zamrzavanje. Lično ja, to sam video kao učauravanje duše u samom stablu, čije (životne funkcije) osnovne funkcije za življenje tela duše, održava drvo, proizvodeći hranu za nih, proizvodeći je uz pomoč korena i krošnje drveta, proizvedene energije usmjeravajući u trup drveta u kome je smeštena duša. Duše učaurene smeštene u drveču, čekaju pogodnu priliku, za dobijanje ljudskog ili nekog drugog organskog pokretnog tela.
U niskom rastinju, i u svim drugim biljnim vrstama što rastu na površini planete nisu smeštene duše, jer ti organizmi ne proizvode dovoljne kolićine energija, sa kojima bi se hranila duša u svom življenju. Funkcija svog tog niskog rastinja bazirana je na pravljenju organske materije od sunčeve energije i neorganske materije.
U njima se nalazi samo život, koji upravlja funkcijama svake čelije unutar kojih se nalazi i tako održava njihovo življenje u prostoru u kome se nalazi.. ...

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:44 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
STANJA DUŠE
U PRELAZU IZ MRTVOG
U NOVO ŽIVO TELO

Poštovani čitaoće, posle čitanja svega što sam napisao u ovom članku, verujte mi, da sam sve to doziveo kroz protekle godine. U toku života, nije se to desilo jednom ili dva puta, skoro svaku noć koristio sam jednu od bezbroj mogučnosti putovanja kroz vreme, kroz koje je prolazila i prostor u kome se nalazila moja duša u toku življenja svog života, takođe i kroz vreme i prostor koje je koristilo ljudsko telo mojeg svesnog ja, dok je postojalo kao jedinka.
Sa sigurnošču mislim, da devedeset procenata osoba koji budu čitali ove redove, da odvajanje duše od tela izgleda nepojmljivo i verovatno nemoguče nestvarno, ali verute mi, ja to stanje stvaram i doživljavam sa lakočom, pa prema tome mogu da ga ostvarim i ako treba desetak puta na dan i to sa, za mene jednostavnim postupcima.
Dali ste se ikada zapitali, šta se sa vama dešava posle smrti vašega tela. Šta ste mislili, dali ste razmišljali, da li išta, i ako išta ostaje, šta to ostaje posle nas, šta to ostaje posle naše smrti. Šta bi to bilo što gradi nešta novo, novi svet za novo telo, ako stvarno ponovo oživimo. Ako ponovo stvarno oživimo, šta je to što nas ponovo oživljava, podiže, stvara i ponovo uništava. Ili je sve to možda samo san kao iluzija i prethodni život da je bio samo san, pa da nam novi život bude nastavak toga sna, da nam sada iz tog drugog ugla, iz tog drugog života izgleda kao san kao da smotrimo naše kretnje u ogledalu, koje se nalazi na nekoliko koraka od nas.
Možda je stvatno ili možda nestvarno sve što nam se dešava i za nas je još velika nepoznanica u čemu se dešavas, što je nama vidno, mislim na prostor koji mi poznajemo i na vreme koje nama, ljudskoj vrsti teće, u kome naša logika dolazi do izražaja, gde mislimo i smatramo, da nam prolazi, sa vremenskom dimenzijom sa kojom starimo kao materijalna jedinka, čije životne funkcije ipak pri svom radu moraju da prolaze kroz vreme naše tekuće sadašnje, koga smo svi mi svesni i ćija svesnost ostaje zapamčena, memorisana u našoj memoriji svesti, u memoriji mozga, koja jednom ima u svom življenju nastanak i kraj nama poznatom tečnom, tekučem vremenu, vremenu koje za nas prolazi u trodimenzionalnom prostoru, koji je nama poznat, što postojano okružuje naše telo i našu svesnost, koja je samo svesna dok se kreče, teće, prolazi vreme, koja registruje to kretanje kroz taj prostor i to samo u prolaznom vremenu, ali sa ličnim zapažanjem za svaku jedinku naše vrste, da registruje da nam ipak prolazi vreme, a to samo podrazumeva svesnost naše vrste o postojanju nastanka, te življenja u nekoj kolićini vremena i na kraju smrti toga našega tela, to je svesnost naše vrste o neizbežnoj prolaznosti vremena našeg materijalnog tela i življenja naše svesti u materijalnom telu u prostoru kroz vreme ili življenja naše svesti u tekučem vremeno, kroz kretanje po trodimenzionalnom prostoru. (to je svesnost o postojanju jedne dimenzije vremena.
Sve ispod napisano kao postupak koristi se, kada duša ulaskom u novo još ne izgrađeno telo ima svoj oblik i velićinu, donešen iz svoga sveta, u tom slučaju če doći do potpunog razdvajanja tela duše i duha, kada materijalno telo umre.
Ovo pravilo u potpunosti ne važi za šamanske duše, jer je njihovo telo sedamdeset procenata istovremeno i telo duha. Kao da imaju jedno telo sa dve glave....
Kada osjetno oslabe životne funkcije jednog bića, živog materijalnog tela, kada u velikom procentu u njemu oslabi proizvodnja svih vidova energija, uvek potrebnih duši za ishranu, dok boravi u njemu, kada je sav njihov zbir nedovoljan kolićinski, za zadovoljavajuče funkcionisanje dušinog tela, život u dogovoru sa dušom , ali bez dogovora sa svešču, gasi sve funkcije tela, gasi sve unutrašnje organe, gasi mašine za proizvodnju energija potrebnih za ishranu. Samim gašenjem telesnih funkcija, gašenjem svih organa koji ćine jedno telo, gašenjem svih mašina telo je mrtvo.
Samim time gasi se i prestaje funkcija svesti. Ona više nema i ne može više imati posredničku ulogu između života i duše, u zajedničkom upravljanju telom, dok su se nalazili u njemu, za vreme njegovog življenja, a kome sada za njegove kretnje vreme življenja nema više prolaznost. Dok je telo bilo živo, imalo pokrete u prostoru, svest nije mogla da ga napusti, jer nema sa čime, jer nema materijalno telo. Njeno postojanje satkano je u nekoj kolićini vremena. Sa smrču tela i njegovim gubitkom, sama svest postaje duh. Telo svesti ( svesnog JA ) je jedna dimenzija vremena. To je vreme postojanja dužnog toka življenja tog njenog materijalnog tela u sveopštem, celokupnom, našem zajedničkom vremenu tog materijalnog tela u ovom trodimenzionalnom ali zapreminskom prostoru, dok je to nešto postojalo kao vreme i dok je bilo svest. (susretao sam se sa dimenzijama, što ne prave zapreminu ali grade prostor) Kada svest dobija zapreminsko telo, satkano od vremena, postaje duh, te automatski zadržava oblik i lik tela, u kome je bio kao svest zarobljen do njegove smrti. Duh je kao kopija filma u kome je glavni junak njeno telo, koji se može posmatrati, gledadi, možda i opipati kroz neke istrumente i mašine. Kada više nema živo materijalno telo, svesti samo preostaje vreme, koje je iskoristilo to telo, u kome opstaje kao misaona tvorevina.
Međutim telo nije u potpunosti mrtvo. Dok se ne iscrpe preostale male zalihe energija, život i dalje neko kratko vreme opstaje, jer je on sazdan od materije iz ovog trodimenzionalnog sveta i uvek se nalazi u organskoj materiji, kojom upravlja.
On nema gde da ode iz ove tri prostorne dimenzije, jer je materijalan, kao i telo u kome se i dalje nalazi i kojim je upravljao, toj materiji od koje je sagrađeno, što joj je dalo funkcionalnost u ovome prostoru.
Več sam naveo, da to nešto pojmljivo nazivam život.
Nalazeći se u jezgri svake čeliji nekog biljnog i životinjskog organizma, život čeka, da pređe u drugi, u tom trenutku moguće stanje (življenja) života ili samo da proklija, da prođe u drugi oblik organske materije.
(iz biljnog u životinjski oblik života i obratno) Mislim da je DNK klica života organske materije, koji daje na milione mogučnosti izbota lika i oblika svakog živog bića na ovoj našoj planeti.
Kada telo umre, u samom trenutku gašenja svih funkcija tela, duša izlazi iz njega, ali ne udaljava se daleko od njega u materijalnom prostoru, jer i dalje ostaje vezana za njega, još čvrsto spojena svim vezama (preko kojih više nema dotoka novih kolićina energija, kao i mogučnosti da se i dalje upravlja mrtvim telom). Sa materijalnim telom, telo duše spojeno je nekom vrstom pupčane vrpce, (nad kojom ona nema kontrolu) preko koje još jedino može nastaviti da se hrani, crpeći rezervne energije mrtvog tela, koje nisu potrebne životu.
Duša ne može brzo i prostim metodama, da se odvoji od materijalnog tela u kome je prebivala do njegove smrti. Do ulaska u zametak u majćinoj utrobi, duša je imala svoj oblik, donešen iz svoga sveta. Kroz razvoj i celo življenje tog novog tela, duša je uvek poprimala isti njegov oblik i lik. Da bi se vratila u svoj svet, pa iz njega ušla u novo telo, mora ponovo da dobije svoj oblik a za taj proces potrebno je da protekne neko određeno vreme. Taj ograničeni period vremena za odvijanje određenih radnji ja sam nazvao: učauravanje.
Od trenutka smrti tela, pa do samog početka učauravanja u njemu, duša i takođe duh imaju isti oblik i lik. Isto tako i velićina tela duše je ista kao kod duha. I duh i duša imaju zasebno telo, ali kao da je, u tom periodu vremena, duša smešten unutar duha, kao da je duša u duhu. Iako imaju podjednaka ali izdvojena tela, vidim ih u jednom komadu, kao da su stopljena ili sastavljena u jedno. Kao da je duša presvučena duhom, ili još tačnije: kao da unutrašnju površinu tog vidljivog oblika zauzima duša a vanjska da pripada duhu. I dalje postoje dva slobodna i potpuno odvojena razmišljanja (u tim trenucima od duha potpuno paralisanim), ali na razlićitim principima i nivoima, neovisnim i ni u kom pogledu, nezavisnim jedan od drugog.
U trenutku smrti tela, svest je zakočena u vremenu, duh nema više vremena za vršenje radnji, nema vreme u kome se (u kome može da se) kreče i gradi svoje misli, za duha je stalo vreme. Zaustavljanjem vremena svesti u sveopštem vremenu, ona je (sada kao duh) skamenjena, jer nema vreme za kretanje u materijalnom prostoru, ali dobila je zapreminsko telo sagrađeno od vremena u kome je živelo materijalno telo. Sada nepokretna i slabo elastična vanjska površina, paralisana nedostatkom vremena koći i mnogo usporava kretnje dušinog tela, koje je pripijeno uz unutrašnju površinu te vanjske membrane.
Zato bi bilo bolje reći, da se duša nalazi u duhu. Kao da duša uđe u duha, kao da ga navuče na sebe, kao da ga obuče, ali tako što duh prekrije celo dušino telo, jer joj je on potreban, za njen izlazak u prostorni svet, a svojim kretnjama u ovim dimenzijama, duhu daje dodatno vreme za arhiviranje sečanja, dodatno vreme potrošeno za dušino učauravanje.
Duša izvan tela ostaje neko kratko i određeno vreme, zatim se vrača u njega, potpuno se iskljući iz vanjskog sveta, udubi se u svoje probleme i započinje proces odvajanja...
Ovih nekoliko redova što je dole napisano, odnosi se uglavnom na bića sa telima sa najvećim stepenom razvoja, konkretno na ljudsko telo.
U trenutku smrti, posle prestanka srca sa radom, na potiljku se otvaraju vrata sa dva krila, kroz koja duša komotno može da izađe, odvoje se i potpuno rašire ukrštene veze mozga sa telom, spone komandi leve polovice mozga sa desnom stranom tela i spone komandi desne polovice mozga od leve strane tela. Potpuno raširene, prave veliki otvor, tako omogučavajući duši slobodan izlazak i odlazak van tela, ali samo u ovaj materijalni svet i njegovo tekuče vreme. U trenutku smrti odvajaju se samo gore navedene spone, duša ima još mnogo spojeva sa telom a odvajanje od njih mora obaviti za najviše četrdeset i osam sati, jer samo za tu količinu vremena njeno mrtvo telo ima akumuliranih raznih vrsta energija u rezervi, za njen opstanak življenja, dok traje odvajanje preostalih spojeva.
U vremenu od par sati koliko je duša van tela od smrti tela pa do ponovnog ulaska, ona posmatra šta radi tjelesna rodbina i obilazi sve voljene članove familije i prijatelje.
Po povratku u telo, duša okreče leđa ovome svetu, pada u potpuni mrak i gasi ekran, kroz koji vidi ovaj svet.
Tada se učaurava, udubljuje u svoj posao i dok otkačuje jednu grupu spojeva, uopšte ne zna šta se dešava izvan tela u vanjskom svetu, za nju vlada potpuni mrak i neki oblik mrtvila u vidu potpunog opuštanja.
Kada se odvoji od jedne grupe spojeva, duša sa duhom uvek ponovo izranja na površinu svesti. Duha nosi sa sobom, zato što svest ima samo sečanje i memoriju iz prostora svesti. Duša ponovo izlazi u ovaj svet, da vidi šta se sve dešava oko njenog tela, da bi i duh mogao da obiđe telesnu rodbinu. Duh i duša ostaju oko desetak minuta u prostoru svesti posle svakog odvajanja jedne određene grupe spojeva, pa se opet vračaju u njega, da nastavi sa poslom, te se duša ponovo učaurava, pa potpuno isključuje za ovaj svet i nastavi odvajanje druge grupe spojeva. Ali uvek i dalje ostaje vezana tankim crevom, što me podseča na pupčanu vrpcu, od koje če se tek na kraju odvojiti. Tim postupcima duša nemože kontrolisati, neka sila nju uvuče u telo, pa kada je potrebno, ponovo ga izbaci na površinu, sve to se dešava spontano, kao nešto prirodno, što me podseča na presipanje iz punoga u prazno. Primetio sam, da, kada je telo mrtvo a duša učaurena, zvuk crkvenih zvona može je izvući iz tela u vanjski svet iako je u pola posla pri odvajanju jedne grupe spojeva. Interesantno je, da duša čuje zvuk crkvenih zvona za vreme odvajanja spojeva. Ta vrsta zvuka izvlaći je kao magnet iz dubine nekog od nivoa podsvesti, unutar mrtvog tela i usisava, podižući je prema gore u ovaj prostorni materijalni svet.
Duša je kao naduvani balon pred prvu fazu razdvajanja, kao membrana unutar tela iznutra naduvana do same površine spoja sa vanjskim svetom, (pod samu kožu materijalnog tela) tako poprimajući lik i oblik tela u kome se nalazi.
Duša ima spojeve sa svakim mogućim unutrašnjim organom koje ima njeno materijalno telo. Kako se odvoji od nekog organa, taj njen balon, što čini zapreminu tog njenog tela, zapreminski se smanji, izduva za velićinu i oblik tog organa, u trenutku kada od njega otpoji spojeve.
Kako otkačuje funkcije pojedinih organa, dušino telo se postepeno smanjuje, dok ne dobije oblik i velićinu iz svog svete, dok ne dobije istu velićinu i oblik, koje je duša imala, kada je ulazila u zametak tog svog, sada več mrtvog tela.
Tek kada se odvoji od svih spojeva tela, preko kojih je do tada dobijala sve oblike energija, što ih je to telo proizvodilo, duša tek tada dobija lik, oblik i velićinu, poprima pravo stanje svog tela iz svog sveta, iz međuvremena.
Pre odvajanja poslednjeg sklopa spojeva, duša sa svešču izlazi poslednji put a to se najčešće dešava uoći same sahrane, popračeno zvonjavom crkvenih zvona. Zvuci zvona obaveštavaju da je vreme za dušin poslednji izlazak iz mrtvog tela u ovaj materijalni svet.
Pre otpajanja prvih spojeva telo duše i telo duha bili su potpuno jednaki u svakom pogledu. Otpajanjem svake grupe spojeva, dušino telo se smanjivalo i izvuklo iz tela duha, tako da je duša, pri zadnjim izlascima morala nositi duha na svojim leđima. Samo pri prvom izlasku duh je uz pomoč duše imao pokrete, doduše oni su bili zajednički. Kada je bio nošen na leđima kroz nivoe podsvesti, duh je bio nepokretan, izgledao je kao statua pokojnika.
U stopalu se nalaze spojevi, koje duša treba poslednje odvojiti od tela. Ali duša i dalje ostaje spojena pupčanom vrpcom za mrtvo telo i kada se spusti na četvrti nivo. Pri spuštanjima kroz prostor četiri nivoa podsvesti, duša na sebi nosi svest.
Posle odvajanja svih spojeva sa materijalnog tela, dušino telo je dovoljno malo, da može proći kroz rešetku, što je saćinjavala dno četvrtog nivoa. Kada je dušino telo smanjeno na svoju stvarnu velićinu i oblik, koji je uvek postojan u njenom svetu, u svetu sa uvjetima pogodnim za njeno življenje, ono je mnogo manje od tela duha.
Za celo vreme dok se odvijalo učauravanje, duh je zadržao visinu i oblik, takođe i lik mrtvog tela iz koga su upravo nepovratno izašli. Njegovo telo sada je bilo dvadesetak puta veče od dušinog tela. Ali telo duha kao da nema težinu ili je ona za dušu beznačajna i nosi ga sa lakočom. Pošto je telo duha satkano od vremena, nisam siguran da li vreme ima težinu.
Kao da sam na svoja leđa natovario ruksak dvadeset puta veći od mene. A pošto je potpuno lagan, to bi izgledalo kao da sam za svoja leđa prikaćio balon u obliku čoveka ali visine kao jedna desetopratnica.
Dno četvrtog nivoja je rešetkasto. Prorezi na njoj su dovoljne veličine, da komotno dušino telo može proći kroz nju. Ali za duha ti otvori su dovoljno sitni, da on komotno svojim stopalima može gaziti po rešetki.
Zapazio sam jednu interesantnu činjenicu u prostoru četvrtog nivoa. Svojim telom duša bez poteškoča prolazi kroz materiju u ovom našem trodimenzionalnom svetu. Kada se nalazi na četvrtom nivou, ona kada dira prečke na rešetki oseti njihovu čvrstinu, kao da ona i duh potiču iz iste grupe materija kao i sama rešetka, kao da su satkane od istih dimenzija kao i četvrti nivo podsvesti.
Dok je god za nju pričvršćena svest, duša ne može propasti kroz rešetku. Kada se spusti i dotakne rešetku, duša skida svest sa svojih leđa, odvaja se od nje i u stranu odguruje je od sebe. Automatski trenutno propada kroz kvadratnu mrežastu podlogu, jer su njene šupljine veče od širine i dužine dušinog tela. Pošto znam iz ranijih saznanja, da je dušino telo velićine palca na ljudskoj ruci, zakljućio sam, da su ti otvori ne manji od prečnika deset sa deset centimetara i ne veći od petnaest sa petnaest centimetara.
Ako duša propada kroz rešetkastu granicu, što deli četvrti nivo podsvesti i nečega kroz čiji prostor prolazi, na putu do novog tela, to bi značilo, da ona sada ima primetnu težinu, da na nju deluje sila iz prostora ispod rešetke i u prostoru iznad rešetke, što znači i da postoji prostorna dimenzija gore-dole, dok traje proces odvajanja.
Još nekoliko neobičnosti sam zapazio. Na sve spojeve materijalnog tela duša se lično sama spaja, spojevima na svom telu. Na dušinom telu su utikaći, a na materijalnom telu su utičnice. Dva spoja nemaju isti oblik i velićinu, tako da ne postoji mogučnost pogrešnog spajanja. Jedino je pupčana vrpca spojena za dušino telo lično svojim spojevima i ona nije sagrađena od ove nama poznate materije. Jedinona na njenom završetku je utikač, a utičnica za njega nalazi se na telu duše.
Uopšte mi nije jasno kako je i odakle je iz materijalnog tela izrasla ta vrpca, te ko upravlja sa njom i njenim radom. Ne verujem da je život zadužen za njeno funkcionisanje. Možda je ona sama jedna zasebna vrsta biča, građena od nekih nama nepoznatih dimenzija.
Nije mi jasan postupak, kako se ona pričvrščuje za dušu ali shvatio sam zašto je pričvrščena za njeno telo. Ona služi kao specijalni rezervni vod, kroz koji mogu prolaziti svi oblici energija a koji se koristi u krajnjoj nuždi.
Pri odvajanu, kada je pupčana vrpca otvarala spoj na duši, video sam kako iznutra izgledaju njegovi kontakti. Njen utikač podseča me na usta bodljikavog morskog ježa. Okruglog je oblika, sa stotinjak trouglastih zubića na ivici, lepo poredanih jedan do drugoga, koji kada se uklope prave kupasti oblik bez vrha, ostavljajući okrugao otvor, da bi se moglo ući u šupljinu unutar nje..
Unutar materijalnog tela nisam video, kako se spaja drugi kraj te vrpce. Pretpostavljam, da ima mnogo završetaka, po jedan spojen na svaki organ u telu bića. Posle odvajanja pod rešetkom, pupčana vrpca se povlaći kroz nivoe podsvesti u prostor svesti, tačnije rečeno, potpuno ulazi u mrtvo materijalno telo.
Takođe moje zapanje je, da je moja duša bila spojena za tu pupčanu vrpcu i primala potebne energije u toku izlazaka iz mog ljudskog tela u ovom materijalnom prostoru u nekom njegovom delu tekučeg vremena.




Kada kompletno dušino telo prođe kroz rešetku, pupčana vrpca automatski se otkačuje. Kao da oseti promjenu sredine, dobije impuls ili signal ali samo kada kompletno dušino telo prođe kroz mrežu i nalazi se celo u drugoj sredini. Verovatno i samim dodirom novog prostora, vrpca refleksivno reaguje, grčeći svoje veze, zapravo otvara ih i tako otpušta dušino telo. Ustvari, pupčana vrpca je celo vreme dušina veza sa onim materijalnim svetom u toku prolaska ili prolazaka kroz nivoe podsvesti, jer je jednim krajem spojena u mrtvom telu a drugim za dušu.
Prekidanjem veze, otpajanjem te vrpce, duša potpuno gubi svaku vezu sa svetom svog mrtvog tela. Više ni na jedan način ne može se vratiti istim putem nazad u prostor svesti, u materijalni svet. Rešetka sa gornje strane ima propusnu a sa donje odbojnu moč u obliku nevidljivih impulsivnih talasa.
Ulaskom u prostor četvrtog nivoa, duh (svest) oživljava. Postaje svestan svoje prisutnosti u prostoru, ali i dalje ne može pomicati telom. Sa memorijom celokupnog življenja života svog materijalnog tela, otkotrlja se ili odlebdi sa četvrtog nivoa kroz vremenski tunel u međuvreme. Kao da duha nešto lagano usisava kroz tunel, hteo duh ili ne ali ta če ga sila lagano ipak na kraju odvući u svet međuvremena.
To prolaženje kroz tunel, ja lično sam osetio, kao da me ugodni povetarac, nježno lebdeći, lagano unosi kroz tunel u taj beli svet.
To u pravom smislu i nije tunel. Tamo negde u daljini, kao da se to nalazi na ivici horizonta, video sam osvetljen prostor oivičen crnilom, koje je okruživalo i put do mene, pa me je ta slika podsečala na široku cev osvetljenu na tom tamo drugom kraju. To prostorno mesto, koje trebalo da bude novo prebibalište mojeg svesnoga JA, mislim da je satkano od vremenskih dimenzija, pa zato u tom svetu, takoreći vreme stoji, ne teče, ne prolazi. To je mesto postojano, stabilno u nekom svom, svojim dimenzijama, sklopljenom obliku prostora, gde borave duhovi pokojnika i možda duše, kada se ne nalaze u živom materijalnom trodimenzionalnom telu. To je mesto gde preživljavaju duše, gde odlaze kada naše telo spava, gde oživljavaju duhovi i opstaju za večnost, jer im se telo sastoji od tri vremenske dimenzije, učaureni krečući se u svom prostornom vremenu, kao postojanom svetu.
(mislim ili pretpostavljam, da su vremenske)
Pošto sam često zalazio u nivoe podsvesti i kada sam god boravio u prostoru četvrtog nivoa, za mene je međuvreme (taj beli svet duhova i duša) prostorno izgledalo, kao da je to cela jedna strana četvrtog nivoa. Isto da sa nekog osrednjeg brda posmatram prostranu dolinu ali potpuno belu, što se prostirala ispred mene, popunjavajući skoro sav horizont i kojoj se nije mogao nazreti kraj tamo negde u dubini. Gledajući sa nekog određenog mesta iz četvrtog nivoa (možda je to bila horizontalna ivica ili granica tog nivoa) u tu stranu gde se videla belina, sve što su mi oći videle, sav horizont što su oći obuhvatale, sav taj beli (belji od snega) prostor što se prostirao ispred mene, ja sam osetio kao međuvreme. U meni se rodio jedan novi osečaj, koji sam uvek samo u tom prostoru osečao i nigde više u svim mojim putovanjima kroz druga prostranstva vremena i prostora.
Sve to belo što sam video, sa vanjske strane mog vidokruga, bilo je kružno zamagljeno, kao da je sav taj prostor ispred mene bio okružen potpuno belim magličastim prstenom. Taj magličasti prsten imao je donekle svoju dubinu. U toj bjelini više sam osetio dubinu prostora, nego što se mogla razaznati. Sve to što sam video i osetio, podsečalo me na kratki ali dosta široki tunel, sa čije druge strane se video beličasti svet. Možda mi se taj otvor, zbog svoje ogromne širine i činio, da je isuviše kratak, za tu prostornu dubinu ispred mene. Kao da je to bio put od četvrtog nivoa do sveta međuvremena, koji se video na njegovom drugom kraju. Kao da je ta prstenasta dubina, magličasto oivičena, popunjava prostorno razliku u udaljenosti ta dva sveta.
Ja sam taj dubinski prostor nazvao tunel vremena. Neke slične oblike ovakvog tuneka viđao sam i koristio za svoja razna putovanja.

Mislim, da celo vreme pričam o vremenu kao prostoru, o prostornom vremenu koji sadrži u svojoj zapremini najmanje tri dimenzije. Ali ipak nisam siguran u potpunosti u to i nakon dvadesetak godina posle ovog iskustva, znajući da postoji još dimenzija za tu mogučnost.
Kada duh ulebdi, privučen neobičnom silom, kroz okrugli prolaz ili može se reći: upadne u međuvreme, on u potpunosti oživljava, sada bez pomoći duše.
Dužno vreme koje poseduje duh a to je vreme življenja materijalnog tela u kome je bio kao svest, (samo vreme, vremensku dimenziju, ne i prostor iz ovog našeg sveta, jer je duhu nemoguče da ponese tri prostorne dimenzije) to tekuče vreme se razmotava kao tepih i pri tome se naduvava u svim pravcima, dobijajući u međuvremenu zapreminu, samim tim i prostorni oblik.Vreme iz ovog našeg sveta, koje mi ne vidimo ali osetimo, da prolazi kroz materiju, što se nalazi u trodimenzionalnom prostoru u međuvremenu, to vreme ne prolazi ne teče, ne kreče se (jeste li se ikada zapitali, kroz šta se kreče vreme?) jer je sada u svom svetu, uklopljeno u svoje sklopne vremenske dimenzije, zajedno sa njima gradeći međuvreme.Verovatno i da je misaono stvaranje jedna od dimenzija vremena, koja svojim ućinkom dopunjuje prostor.

U ovom našem materijalnom svetu, ja imam osečaj da propadam, da mi vreme dolazi odozdo, te prolazi kroz mene i odlazi dalje tamo negde iznad mene. Podseča me na uspravno postavljeni čamac u ovliku kanua. a da se ja nalazim u njegovoj sredini. Njegov prednji vrh što ga vidim ispod sebe, koji kao da nazirem pogledom a to je nešto što nam se približava spreda, nadolazeći ispred nas, mislim na buduče vreme što dolazi, što je ono bliže, širi se pogled na njega, te ga bolje vidimo, ono u trenutku sadašnjosti dobija največu širinu, u tim trenucima prolazi kroz nas, kada i tada najviše mislimo o tom događaju i razmišljamo o njemu u tom trenutnom tekučem vremenu.
Kako vreme o nekom događaju odlazi iza nas, polako s prolaskom vremena gubimo interesovanje za njim, za tim što je bilo i desilo se. Sve misli i razmišljanja u vezi toga odlaze iza nas u sečanje, odlazeći sa vremenom polako iza nas, kao da te činjenice isparavaju iz nas, postepeno kako dani prolaze, sve dalje odlaze u sečanje, dok ne postanu davno daleko sečanje u našoj davnoj i dalekoj prošlost.
Tako se postepeno iza nas čamac u kome se nalazimo, sve više sužava, što imamo manje informacija u sečanju iza sebe. Tamo negde u dalekoj prošlosti, iza nas čamac je sužen u sami vrh.
Ja, kao svesna osoba, mogu da vidim slikovito taj čamac vremena. Kada maštam i priželjkujem nešto,to je moja budučnost. Sve što se trenutno dešava oko mene, je sadašnjost.
Sami vrh zadnjeg kraja čamca, su činjenise o nečemu što se davno desilo, informacije kojih se sečam u jako malim kolićinama.
Stranice čamca oivičavaju prostor a sama zapremina čamca je količinsko vreme, što ga je naše kompletno telo (zajedno sa svešču, životom i dušom), za vreme svog življenja, potrošilo na misli i na svoja razmišljanja,(kasnije kao sečanja na samom kraju života tog tela) dok se nalazilo u stanju mirovanja ili kretalo u prostoru u kome se nalazilo.
Zapremina čamca je vremenska traka (svesti),od koje je sazdano telo duha u međuvremenu, u kome su memorisane smeštene sve misli i razmišljana i na kraju sečanja i sve to sa smrču tela postaje prošlost.
Pod kompletno telo podrazumjevam kada se u sklopu jednog biča nalaze : telo,život,svest i duša.
Kada se sa svjesnom namerom krečem u nivoima svesti i kroz nivoe podsvesti, jasno osečam da vreme u prostoru svesti i u prostoru podsvesti prolazi kroz telo duše odozgo prema dole i verovatno i ima tu dimenziju.
Protok vremena na isti naćin osečam, kada ja kao svest lebdim kroz vreme življenja materijalnog tela u kome se nalazim.
Duh svu svoju memoriju donosi u međuvreme, koja se nalazi u vremenskoj traci življenja njegovog pokojnog materijalnog tela.
U ovom našem svetu meni se čini, da je vreme samo dužno.
To vreme razmotavanjem u međuvremenu zajedno sa sečanjem dobija prostorni oblik. Sečanja postaju uvek trenutne misli, jer više nema prošlog i budučeg vremena.
U vremenu prestaje da postoji prošlost sadašnjost i budučnost. Svaki delič vremena življenja jednog bića koje je imalo izgrađenu svest, postajao je uvek i zauvek aktuelan. Sve vremenske jedinice istovremeno su otvorene i sve odjednom podjednako rade. One rade, ne na vremenu, nego u vremenu u raširenom vremenskom tepihu, u kome zauzimaju svoje neko određeno mesto a koji sada ima debljinu. Širenjem tepiha, duh dobija sada svoj život i prostor za korištenje.
Duh je dobio telo. Ono mora imati zapreminu, bilo od kojih dimenzija da je sazdano to njegovo telo. To telo mislim da je sazdano od vremenskih dimenzija, koje imaju drugi oblik materija a ono ima isti lik, oblik i velićinu, što znaći i da ima istu zapreminu kao i materijalno telo u kome se nalazio, od koga je ili iz koga je donešeno posle njegove smrti.
Sada je došao trenutak, da objasnim neke stvari, prije nastavljanja opisivanja postupka, kako duša menja telo.
Svi ljudi koji su doživljavali kliničku smrt, opisivali su svoje doživljaje samo do ovih trenutaka i nikako dalje. Mogli su pričati da su vidjeli samo taj beli svet i o ničemu više. Kod svih ljudi na planeti zbog svoje velike zapremine duh ne može proći kroz rešetku na četvrtom nivou, več samo otići u svoj beli svet.
Na našoj planeti obitavaju sve rase duša, koje postoje u galaksiji. Ja ih delim po boji njihove površine na: duše bele puti, duše sive puti, duše ljubičaste puti, i naranđaste duše.
Na planeti Zemlji nalazi se samo brojem napisano: 330., slovima napisano, samo tri stotine i trideset duša naranđaste puti. Svaka od navedenih rasa svojim članstvom prelaze po pet milijardi.
Naranđaste duše, to su u stvari šamanske duše. Njihov nastanak i rađanje u potpunosti se razlikuje od stvaranja svih ostalih duša. Njihovo telo nema čvrstu opnu, na površini celog tela. Gornji deo ima čvrstinu i oblik a donji je magličast. Celo telo može se raširiti i skupiti po želji, po želji čak raspršiti u vidu magle. Na ovom i na onom svetu, kao u u procesu učauravanja njena velićina se ne menja. Nekada davno u nekom pogrešnom, pa potom donekle popravljenom postupku te duše su zadržale oblik i lik tela u kome su se do tada nalazile. U toku odvijanja tih iznenadnih procesa duša i poslednji njen duh su ostali spojenu u jednom telu sa dva razmišljanja. Njihovi izlasci iz narednih materijalnih tela u koja su se useljavali uvek su bili zajednički, pa ih se duh svih njih može da seča.
Pošto se ja sečam, što radi moja duša, to znaći da je moja svest ustvari duh šamanske duše.
I šamanska duša mora proći kroz rešetku četvrtoga nivoa, a to uradi noseći duha u sebi (ili možda na sebi), koji posle može ispisati ovu priču do kraja.
To nešto u šta sam upao, prateći dušu, dok je izvršavala proces učauravanja, kada sam zajedno sa njom prošao kroz rešetku, stalno pažljivo posmatrajući, šta se sa nje dešava, bio sam u nedoumici, kako da nazovem taj novi prostor.
Po nekoj svojoj logici tom novom prostoru u kome duša može da se zadrži samo deset otkucaja crkvenih zvona, dao sam ime: PETI NIVO.
U sledeče dolje napisanom, opisao sam, kako sam ja, svest sjedinjena sa dušom video, osetio i kompletno doživeo, čak dobijajući dušina osečanja, prolazak kroz rešetku, pronalaženje tela sa slobodnim zametkom, ulazak u njega, razvitak tog novog tela u majćinoj utrobi, kao i prve trenutke samog njegovog rađanja:
U prvim trenucima po prolasku kroz rešetku u tom novom prostoru bio je potpuni mrak. Kao da je taj nivo sam Svemir, koji je okruživa planetu Zemlju.
Prolazim kroz rešetku, osetim kako lebdim u niz, propadam u mrak. Gledam i osvrčem se oko sebe, sav taj prazni novi prostor oko mene ispunjen je totalnim crnilom, toliko snažno upečatljivo gustim, da bih sigurno izgubio orjentaciju u prostoru, da nisam osetio kretanje prema dole, što je samo po sebi znaćilo, da je to nešto u čemu sam i što me okružuje, ima zapreminu, te da je građeno od najmanje tri dimenzije ida nešto još nepoznato ispod mene ima jaku privlačnu moč..
Sjetih se rešetke i prolaska kroz nju, te pošto propadam, znaći da dolazim odozgo, zanesen mojom logikom spontano pogledah gore. Iznenadih se, kada jasno vidjeh rešetku kako se ubrzano udaljava prema gore. To vreme dok sam je posmatrao, izgubio sam osečaj da propadam a dobio osečaj, da ja stojim a da ona propada ali prema gore, Zapazih, da se vidi jasno, jako oštro, odsjaj svake niti, što su sačinjavale rešetku. Video sam crne kvadratiče poredane jedan do drugoga, sa oštrim svetlećim ivicama između njih. U tom totalnom mraku, to svetlo što je dopiralo do mene, u sve manjem rešetkastom kvadratu, ćinilo mi se tako puno jako, da mi je to viđeno gore izgledalo kao kvadratno rešetkasto sunce, koje se polako udaljava, na kraju čineći sjajnu tačku, u kojoj su se još mogli nazreti sitni crni kvadratići.
Sinu mi logična misao: ako rešetka ima odsjaj, trebalo bi, da negde iza mene ima izvor svetla. ...
Do tada gledao sam prvo oko sebe, pa zatim gore, sjetivši se svega toga, potom spustih pogled u namjeri da gledam dole, nadajući se nečemu, što če mi malo bolje razjasniti ovu novu za mene potpuno nepoznatu situaciju, u kojoj sam se do tada nalazio.
Duboko sam se iznenadio trenutno viđenim prizorom. Ugledah planetu Zemlju kako mi se strahovito brzo priblišava, postajući sve veča i veča. Mislim da u tim narednim trenucima nisam o ničemu razmišljao, več samo skupljao utiske sa njene površine.
Vidjevši da nazirem samo konture kontinenata, obasjane blagom mjesećinom, shvatio sam da se nalazim iznad neosunčane strane planete. Sunce nisam video, moralo je biti zaklonjeno planetom Zemljom. Mesec nisam ni pokušavao da vidim, shvatajući iz mojih ranijih saznanja, da je tu negde, jer mi je istovreme osvetljavao rešetku, u koju sam gledao do pre par sekundi i površinu planete. Imao sam osečaj, sada kada lebdim u mestu, da se nalazim na pola puta između Meseca i Zemlje. Pretpostavljam da je Mesečev celi krug bio obasjan suncem, jer je jako dobro osvetljavao neosunčanu stranu planete.
Prvi put imao sam neobičan doživljeni osečaj apsolutno potpune tišine i lebdeče prisutnosti negde u bezgraničnom prostranstvu svemira.
Ugledavši planetu, ponovo dobih osečaj da propadam. Kada mi je njen loptast oblik potpuno pokrio vidokrug i popunio horizont, osjetih, da u jednom trenutku naglo prestade propadanje.
Iako znajući da povratka u moj stvarni svet više nema posle ulaska u peti nivo, nije me hvatao strah, jer u tim trenucima nisam ni razmišljao o mogučem potpunom nestajanju moje ličnosti, ako se nešto nepredviđeno desi u ovom za mene novon nepoznatom doživljaju.
Sve mi se to doživljeno ćinilo nekako poznato, možda več mnogo puta doživljeno, samo negde zatureno u mom pamčenju, što mi je davalo mirnoču i spokojstvo u tim trenucima.





Nečete mi verovati, tu golemu prazninu, taj blaženi, bezčujni, lebdeći mir u beskonačnom prostoru, te impulse nepostojanja nečega na šta sam do sada navikao i svestan činjenice moje ništavnosti u toj golemoj zapremini, kojoj ne mogu ni pomisliti, da mogu i pokušati zamisliti kraj, sve to doživljeno ja sam osetio preko svih svojih čula kao božansku muziku. Ti tonovi nisu dolazili kroz uši, več su direktno sa svih strana milovali moj um.
Ti prispeli nadražaji iz prazne sredine koja me okruživala, koji su kazivali nepostojanje i neprisutnost nečaga pojmljivog, verovatno u ranijem vremenu več doživljenog, ti neobični, do tada nedoživljeni impulsi što su pristizali do mog svesnog ja, moj um je registrovao kao tonove, vremenom proizvodeći umiljatu melodiju, koje su i previše godile mom telu, izražajno budeći nove jako ugodne oblike osečanja.
Sve ovo doživljeno, od trenutka stajanja pa do kretanja sa osečanjem da lebdim, kružeći oko planete, nije sigurno trajalo više od par sekundi. Ali ipak sam jako puno dožive za tako kratko vreme. Osečaj lebdenja pokrenuo je nadolazeći zvuk.
Ta nadolazeča, sve jača melodija, koja se, posle neke određene jaćine, poćinjala smanjivati i u valovima uvek ponovo da nadolaziti, svaki put sa novom melodijaom, shvatio sam, da je to odjek crkvenih zvona, koji je neopisivo godio mojim ušima. Meni je u tim trenucima vreme teklo strahovito sporo, toliko jako sporo, da se jedan odjek crkvenog zvona pretvarao u dugotrajnu divnu melodiju. Jedan odjek crkvenih zvona (ono čujno ding-dong) ne traje više od možda najviše jedna do dve sekunde, te sam po tome zakljućio, da moje uživanje u prizoru ispred mene, nije duže trajalo.
Prva neobičnost što sam u svemo ovom novom događanju prvi put zapazio na blago osvetljenoj strani planete, je to, što sam video mnoštvo svetlećih tačkica, nepravilno razasutih po celoj površini kruga, što je pokrivao moj vidokruk. Na nekim mestima bilo ih je isuviše puno a ponegde se moglo primetiti prisustvo samo njih nekoliko.
Sve te svetleče tačkice imale su vodenasto-zelenkastu boju, umiljatu za oći. Čak i na mestima gde su bile na hiljade zgusnuto zbijenejedna do druge, svaki sitni, tačkasti izvor svetlosti video sam sasvim posebno, čisto i jasno odvojen iako sam od planete sigurno bio udaljen nekoliko hiljada kilometara. Svaka od tih tačkica privlaćila me na svoj nježan naćin, milujući me to ugodno svetlo, kao da me umiljatim glasom zove, da dođem ka njoj, Kao magnet mamila me svaka ta sičušna svetleča tačkica, da se spustim samo do nje.
Ranije sam viđao slike kontinenata sa satelita snimljene po noći,na kojima se jasno moglo videti osvetljenje u svim gradovima razasutih po površini. Zato sam odmah pomislio, da se to vide osvetljeni gradovi ali ubrzo sam tu pomisao izbacio iz glave, kada sam shvatio, vidjevši naziruče konture kontinenata, da su ti sičušni izvori svetla u podjednakom broju bili raspređeni po vodenoj i kopnenoj površini. Naravno znao sam, posmatrajući to golemo mnoštvo zelenkastih izvora, da je nemoguče postojanje toliko velikog broja večih gradova na ostrvima u okeanima.
Međutim i dalje sam se čudio, zašto do mene ne dopire svetlost iz makar najvećih gradova na kontinentima.
Posle u sebi postavljenog pitanja: šta bi ove svetleče tačkice trebale da prestavljaju?, ne znam kako i na koji način, kao da mi neko pored mene za delič sekunde ispriča sve u vezi toga, celu istoriju o tom problematično postavljenom pitanju. Kao svetleči bljesak blicom dobih gomilu informacija kao odgovor, za koji bi trebalo najmanje jedan sat, da se ispriča u normalnom toku vremena.
Mnogo vremena posle kada sam analizirao sve ove preživljene događaje, shvatio sam da sam te podatke dobio iz uma duše. Duh i duša razgovaraju mislima pa to znaći da ni jedno od njih nema svoje lične intimnosti. Slušajući moje misli kao razgovor, rekla mi je što sam želeo znati.
U sledečem trenutku moje svesno ja shvatilo je, da to sijaju novonastali životi zametaka u utrobama majki ali bez prisustva duša u sebi. Svetlom su zračila tek formirana tela ali samo sa životom u sebi, koja su se nalazila u bićima-majkama sa dušom u sebi. U te svetleče tačkice još se nije uselila duša.
Nisam video tela majki. Nisam mogao da vidim kojoj vrsti živih bića pripada telo, što nosi zametak života u novom materijalnom telu, koje je još u fazi kompletnog formiranja tog tela, sa karakteristikama i osobinama vrste, kojoj pripada telo u kome se nalazi u toku svog razvoja.
U ciklusu prelaska iz jednog u drugo živo telo, duše nisu u mogučnosti, da odaberu vrstu živih bića ili oblik iz jedne grupe, koja pripada određenom (istom) nivou razvoja.
Pošto duša utiče u toku življenja tela u kome se nalazi, na njegov rad a naročito na kretanje i uz pomoč njega djelujući na okolinu koja ga svakodnevno okružuje. U dogovoru sa životom, u večoj mjeri preko svesti kao posrednika, duša utiče i na funkcionalnost svih vitalnih organa u materijalnom telu u kome su smešteni njih oboje: Duša uvek traži prekomjerne količine pojedinih oblika energija i u tom uzimanju nema granicu, kada ima potrebu za tim, zavisno u kojoj želi da uživa u tom trenutku.
Proizvodnja tih energija zavisi od ponašanja samog tela, kojim prouzrokuje funkcionalnost svakog organa unutar njega samoga. Na taj način, samim tim postupcima, koji su postreknuti iznutra, to telo utiće na vanjsku sredinu, ponekad pozitivno-ponekad negativno, zavisno od ponašanja koje preovladava u njemu u nekom trenutku vremena.
Ako je čovek ljut, organizam proizvodi jedan vid energije, kada se smije drugi, kada plače, treči oblik energije. ...
Vrstu živih biča kojoj treba da pripada njeno novo telo u fazi izgradnje, koje ona treba da dobije, zavisi od celokupnog ponašanja u vremenu življenja prethodnog tela u kome se duša nalazila, prema drugim živim bićima iste ili drugih vrsta. Nije bitno da li oni bili na istom ili na nekom drugom stupnju razvoja.
+Prema ponašanju zadnjeg tela, sada več mrtvog tela kroz svoj život..;
+Prema ponašanju zadnjeg tela kroz svoje vreme postojanja u svojoj životnoj sredini..;
+Prema ponašanju zadnjeg tela u svom materijalnom prostoru, za vreme kretanja u vremenu svog življenja..;
+Prema ponašanju zadnjeg tela prema drugim živim bićima bilo koje vrste, zavisi da li če duša dobiti telo ljudske vrste ili oblik vrste na nekim od nižim stupnjevima razvoja.
Ne postoji niti jedna duša na planeti što je smeštena u ljudsko telo, da nema na sebi neku kolićinu negativne energije na sebi. Što znaći da duša posle izlaska iz ljudskog tela obavezno mora da se preseli u neko od životinjskih tela.
Svojim lošim ponašanjem, za što krivicu snosi duša, telo proizvodi dosta negativne energije. Ta loša energija taloži se na površinu dušinog tela.
Takođe i pozitivna energija u određenim uvjetima može postati negativna. Prevelika proizvodnja neke od dobrih energija, što ju je prouzrokovala prevelika dušina želja za njom, sav njen višak koji duša u tom trenutku ne može da potroši, preliva se kao tečnost preko ruba čaše i taloži na dušu. Samim tim što je izašla van dušinog tela u novu sredinu, ona dobija drugaćije osobine i postaje negativna energija i nepoželjna za telo duše.
Duša nema oći, ona vidi podjednako svom svojom površinom. Svojim talošenjem na vanjsku površinu njenog tela, ta energija doprinosi smanjenju vidljivosti same duše. Od količine nataložene energije, smanjuju se sposobnosti, šta če i kako če to nešto da vidi. Pa zato i zavisi od te količine nataložene energije, u kakvoj če biti mogučnosti da odabere novo mlado telo. Sve duše neče podjednako vidjetu, u trenucima kada treba ući u novo telo, neče vidjeti ista bića sa slobodnim telima što su u fazi formiranja.
Što ima više nataložene energije, duša če dobiti telo vrste na nižem stupnju razvoja.
Sva ta nova, slobodna tela, bez prisutnosti duše, što se nalaze u utrobama majki (ili u jajima, ako je to moguče), koja su razasuta po površini planete i u vodenim prostranstvima, ne svetle istom bojom svetlosti. Svi zametci živih bića, u kojima se nalazi samo život, što pripadaju vrstama na istom stupnju razvoja, isijavaju svoje življenje samo na jednoj frekfenciji zračenja. Sve vrste na istom stupnju razvijenosti mozga, imaju jednu (svako svoju) talasnu dužinu svetlucanja.
Dušin opseg vidljivosti tih frekfencija,zavisi od količine negativne energije, nataložene na nju kao plašt.
Na samoj površini planete Zemlje i u njenim vodenim prostranstvima ima mnogo više utroba majki, sa slobodnim mladim telima u početnom razvoju života, bez prisutnosti duše. Sva ta nova tela ne zrače istom svetlošču. Boja svetla što je zraći zametak jedne vrste, zavisi kojem stupnju razvoja pripada majčino telo, što nosi to potomstvo.
Zbog nataložene energije na svoje telo, duša može da vidi samo jednu od tih svih boja, što je zrače sva slobodna nova tela u utrobama majki, za vreme svog boravka u petom nivou iznad planete Zemlje.
U trenucima mog boravka u petom nivou iznad planete, ja sam te svetleče tačkice video samo u zelenoj boji. Uopšte ni danas nije mi poznato, kojem stupnju razvoja pripadaju bića, što su zračila tu boju.
U fazi boravka na petom nivou na putu do novog tela, drugim dušama če te svetleče tačkice da imaju sasvim neku drugu boju svetlosti.

Primetio sam, da teče vreme na petom nivou ali ne u svim fazama kretanja po njemu unutar njega.
Nisam siguran, da li prolazi strahovito sporo ili se duša kreče izuzetno brzo u ovom prostoru iznad planete.
Siguran sam, da je moja duša za deset sekundi, ustvari za deset odjeka crkvenih zvona, koje sam u tim trenucima čuo, obletela deset puta oko planete Zemlje.
Od trenutka kada sam imao osečaj propadanja, posle prolaska kroz rešetku, pa do trenutka kada sam dobio osečaj, da sam se zaustavio, siguran sam da ne prolazi vreme, iako govorim o nekoj kolićini vremena, koja je trebala da protekne, za trajanje ove radnje, što se odvijala u tom delu prostora petog nivoa. Mislim da se za ove radnje se koristi ista vremenska dimenzija za protok vremena kao u našem stvarnom svetu.
Od trenutka kada sam prestao da propadam, u trenutku zaustavljanja pojavi se zvuk, te razaznah u tim tonovima, da je to zvonjava crkvenih zvona. (dok sam gledao u planetu, više mi se činilo, da se ona meni približava, nego ja njoj, iako sam imao osečaj da propadam ka njoj)
Dok sam prolazio kroz prostor četvrtog nivoa i dok sam propadao u prostoru petog nivoa, nisam osetio, da mi nešto nedostaje u tom bezvazdušnom prostoru, nešto kao u vidu kiseonika za disanje. Ali sa počinjanjem zvonjave crkvenih zvona, počeo sam osečati nedostatak nečega: Moguče je, da je več došlo do pomanjkanja energije, kojom se hranila duša a sada više nije bilo izvora za nju. Možda je to bilo, kao osečaj pomanjkanja vazduha. Bilo je nešto slično, kao da trošim poslednje zalihe kiseonika u svojim plućima.
Pošto nisam znao, kakve posledice slede, sa dobijenim ovim čudnim osečajem u toj nesigurnosti šta če dalje da sledi, poćinjala je pomalo da me hvata panika.
Osetivši taj osečaj, koji se neobično odražavao u meni, setivši se nečega sličnog, doživljenog u materijalnom živom telu pri izlascima iz njega, pomislio sam, da mi ponestaje vazduha u plućima, jer se verovatno nalazim u bezvazdušnom prostoru.
Več isprobavši mnogo puta ranije, znao sam, da je moje materijalno telo moglo izdržati sa lakočom, da ne diše najmanje jedan minut. Pretpostavljajući, da je jedan otkucaj-jedna sekunda, počeo sam da odbrojavam odjeke crkvenih zvona...
Zvona su se oglasila samo deset puta svojim metalnim ding-dong zvukom. Pažljivo sam ih brojao, toga se dobro sečam, negde duboko u meni osečao sam, da mi je tada to puno značilo, jer je bilo jako važno, možda i za sami moj opstanak, odnosno za opstanak moje duše, kao živo biće.
Obletio sam oko planete Zemlje deset puta za tih deset odjeka zvona. Meni je to izgledalo, kao da je trajalo deset dana. Možda sam i leteo nekoliko puta brže, nego što putuje svetlost, pa sam uspevao, da obletim oko planete u trajanju vremena između dva odjeka zvona. Možda se i vreme previše mnogo usporilo, jer je u tom vremenu od deset otkucaja crkvenih zvona kroz moju glavu prošlo i ušlo jako puno raznovrsnih informacija, u obliku misli, razmišljanja, te mogučih pretpostavki i teorija.
U dubokom sečanju mi je ostao zvuk poslednjeg otkucaja zvona kao odjek, koji mi i sada ozvanja u ušima, i slika brzog leta prema Zemlji. Slobodno vreme u petom nivou je isticalo za moju dušu. Morala se odlućiti koju če svetleču tačkicu da odabere. Zaletila se prema planeti i velikom brzinom uletila u neko telo u jugoistočnoj Aziji. Osetio sam jak udar još dok je odjekivalo – dong. Pri udaru kao da je između neke dve površine došlo do istiskanja vazduha i do stvaranja vakuma. Pije nastupanja mraka od duše sam dobio zadnju misao, koja je došla kao neko olakšanje za nju: Uspelo je ljepljenje, spoj je dobar.
Do sada mi nije poznato, šta se dešava sa dušama, kojima istekne vreme od tih deset otkucaja crkvenog zvona ili pri udaru promaše mesto za spajanje.
Nakon nekoliko dana, posle doživljenih događaja, kada sam imao više vremena, da razmišljam o proteklom putovanju, uvideo sam, da mi je trebalo dve nedelje brzog razmišljanja, da bi sve, tada dobijene i viđene informacije, bile registrovane u mom umu a više od mesed dana da budu prenesene na papir. Samo od dobijenih i preživljenih misli u tim trenucima odjekivanja crkvenog zvona mogu napisati knjigu od hiljadu stranica.
U svemu ovome ima jedna neobičnost, što se celo vreme dešavala.
Dok sam obletao oko planete, primetio sam, da se uvek nalazim samo sa njene tamne strane. Ali osečao sam da se krečem strahovito brzo. Našoj planeti treba dvadeset i četiri sata, da napravi jednu rotaciju oko svoje ose. Kako sam video, da se celo vreme nalazim samo sa tamne strane, prividno je izgledalo, da to moje jedno kruženje isto tako traje dvadeset i četiri časa.
Po nekoj logici ipak mislim, da sam se nalazio, lebdeći celo vreme na jednom mestu, dok je zemljina površina kružila oko svoje ose.
Sve gore navedeno je neshvatljivo za naše poimanje. Iz svega proizlazi, da je nešto tekuče, što je bilo jako, jako kratko, istovremeno prolazilo tako, tako dugo. Kao da su u odvijanju svih ovih radnji istovremeno korištene sve tri vremenske dimenzije, svaka po potrebi nalazeći se na svom mestu.
Kružeći oko planete, dobro se sečam, da sam o svakoj svetlečoj tačkići dugo, dugo razmišljao. Nalazio sam im na hiljade mana i razloga, da ne uđem u utrobu baš te majke, u kojoj je bio smešten baš taj svetleći slobodni plod.
Sa sigurnošču mogu tvrditi, da uopšte nisam znao, kome nivou razvoja tela pripadaju vrste, čiji su zametci svetlucali staklenasto-zelenom bojom svetlosti.
U tim trenucima (ili u tim danima) kroz glavu prolazile su mi svakojake misli. Mislio sam, ako ovo zelenkasto svetlo prestavlja najviši nivo inteligencije i razvoja tela. Osim ljudskih, možda u tu grupu spadaju neke vrste majmuna, delfini, kitovi, slonovi.., pribojavajući se, da ne bi pogrešio i ušao u neku od njih. A ako su ove zelenkaste tačkice samo zametci u ljudskim telima, nisam želeo da uđem u neki od njih, koji se nalazio u telu majke, što pripada siromašnoj porodici. Vidjevši neke u centru okeana, nisam bio siguran da li su to trudne šene na nekom od brodova ili da možda pripadaju nekoj od toplokrvnih vrsta, što prebivaju u vodenoj sredini. Znao sam od ranije, da duše ne mogu zalaziti u zametke, ako nemaju toplu krv. Duše ne vole tela ćija temperatura je manja od trideset i tri stepena.
Ovo su moja razmišljanja, jer ovo doživljavam dolazeći iz živog tela, posmatrajući dušu kako prolazi sve faze prelaska iz jednog u drugo telo. Znam i to, da duša ne može preći, ući i spojiti se njemu ako je izašlo iz majćine utrobe.
Istovremeno kada sam ja razmišljao, dobijao sam misli i iz dušinog uma, koja me sa svojim odgovorima smirivala i davala spokojnost..
Međutim duša nema sečanje na življenje sada mrtvog tela. Sečanje na to življenje umemorisano je u telu duha, koji je, dolaskom u četvrti nivo zajedno sa dušom, odlebdeo u svet međuvremena, odnoseći sve informacije sa sobom o vremenu postojanja materijalnog tela.
Duša ne zna ni kontinent na kome se nalazilo prethodno telo, čak ni kojoj vrsti je ono pripadalo.
Kružeći oko planete, duša vidi samo njenu vodenu i kopnenu površinu, sa stotine hiljada nepravilno razbacanih svetlećih tačkica po njoj samo jedne određene boje, prouzrokovane kolićinom nataložene negativne energije na telo duše i tako može samo da bira mesto svog novog rođenja. Ali ni to joj ne može puno pomoći, jer nema nikakvih informacija u svojoj memoriji o kontinentima i okeanima, koja vidi ispod sebe.
Sve svesti življenja prethodnih tela od te određene duše (ako ih je i bilo u svakom telu) imaju pamčenje tela u kojima su formirane i bile ali sada kao duhovi što se nalaze u svom svetu, u belom svetu duhova, u međuvremenu.
Kada uz nju nije prisutan duh, sama duša razmišlja na sasvim drugi naćin. Njena logika zasniva se na potpuno drugim principima. Ti principi građeni su na čistoj logici, te ona može samo logično da razmišlja.
Duša ima mogučnost, da zalazi u međuvreme i prelistava po pamčenjima prošlih tela, tek kada se dobro spoji za sve kontakte u novom mladom telu i to moše da čini, kada god poželi u vreme njegovog življenja. Duše nisu večnoga življenja ali ipak i one umiru. U odnosu na naš život, vreme od desetak hiljada godina za nas je kao dugovečnost. Kada bi se duša trebala sečati šta je radila u nekih stotinjak tela, trebao bi joj mnogo veći mošak, nego što ga ima. Zato one odlažu svoje sečanje posle svake zamene tela.

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:46 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
U majčinoj utrobi plod, njegovo materijalno telo ima lik i oblik vrste kojoj pripada. Njegova velićina se polako menja iz meseca u mesec za celo vreme razvoja u majćinoj utrobi, istovremeno dobijajući osobenosti oca i majke.
Duša, odnosno njeno telo ima nejasan lik (previše su slične međusobno) i standardni oblik kod svih rasa, čija se velićina na neki svojstven naćin manifestuje, projektujući se svojim dimenzijama zajedno sa zapreminom tela, preko nekih oblika materije u ove tri prostorne dimenzije. Ovo pravilo za narandžaste duše ne važi.
Kada je spojena na prostije materijalno telo, tako da se dušino telo nalazi van njega, ono zadržava u ovome svetu oblik i velićinu istu kao u međuvremenu, isti i kada je prisutna na četvrtom nivou.
Da bi se uklopila unutar ploda, što se nalazi u majćinoj utrobi, duša svojim telom mora da bude nešto manje veličine od tela zametka i da ima približno sličan oblik u trenutku ulaska u njega.
Svetlucanje ploda ima značenje, da je telo dovoljno veliko i bez prisustva duše u sebi, da je sazrelo za primanje duše.
Pošto odabere, koju če svetleču tačku da uzme za svoje novo telo, ubrzavajući na svom put prema dole, duša velikom brzinom uliječe u plod majke, u zametak novog tela. Ona se velikom brzinom zabija u novo telo kao klin u drvo iz velikog zamaha. Samo sa udarom velike jaćine, koji postiže velikom brzinom, duša se može spojiti unutar ploda, zaljepiti za izvor, kroz koji dotiču energije, što ih novo telo proizvodi u malim kolićinama, sa tom velićinom tela, ali dovoljnim za opstanak duše. Kao da joj od same brzine zavisi, da li če se dobro zalepiti za spoj unutar materijalnog tela.
Od trenutka spajanja na spoj, duši poćinje da teče vreme, brzinom mjerenom istom standardnom jedinicom vremena, kao i svim bićima u materijalnom svetu.
Te nove, friške valove energija, sada donekle drugaćije u novom telu, duša oseti nježni priliv, pa ugodno kao jeza širenje toplote, kroz celo svoje telo. Novi tokovi energija bacaju je na sebi svojstven naćin u neki vid transa. To ugodno pristizanje novih vidova energija ubrzo uspavljuje dušu. Potpuno se isključuje iz vanjskog sveta a i kada gleda prema njemu, potpuno vidi mrak. Kad se duša ponovo nađe u trodimenzionalnom svetu u novom materijalnom telu, učauri se u tom malom plodu novonastajučeg tela još u dugomesečnoj ekspanziji razvoja ali sada da bi, u toku njegove izgradnje, gradila spojeve sa njim u njemu.
U dogovoru sa životom, koji zida novo telo, duša učestvuje u izgradnji svakog unutrašnjeg organa u tom telu, posle spajanja veza sa njim. Kako se koji organ počinje da stvara, bio on u unutrašnjosti ili van novog tela, nastavljajući da se izgrađuje, još u toku njegovog razvoja, duša se automatski spaja sa njim, kada to bude moguče i odmah poćinje da crpi taj vid energije, koji on proizvodi u tim danima u dosta manjim kolićinama, kada još sebe gradi.
Te sve razlićite vidove energija koje proizvode svi organi jednog novog bića, duša ih koristi u svojoj ishrani. One se i proizvode u malo večim količinama, radi dušine ishrane
Oko sedmicu dana ona je udubljena u svoj posao spajanja sa pojedinim organima. Kroz onaj prvi osnovni vod za koji se odmah spojila po ulasku u novo telo, to je nova pupčana vrpca, daje duši jako malo energija, da bi ona mogla ispoljiti sve svoje kvalitete i imati kontakt sa vanjskim telom, koji bi duže vremena trajao. U vremenu postepenog spajanja sa svim organima jednog organizma, ona na taj način sve više povečava kolićinu prispelih energija, što ih proizvodi novo telo.
Kada duša, posle spajanja sa jednom grupom spojeva isprobava komande nad tim organom, da vidi, da li je dobro uradila spojeve, majka te bebe koju nosi, oseti to, kao grčenje tog mladog tela ili kao micanje pojedinih udova. Sve dok se beba nalazi u majćinoj utrovi, njenim pokretima upravlja duša, na taj način provjeravajuči ispravnost spojeva.
Svest još ne postoji. Nju če duša i život formirati, gradeći je celo vreme kao i novo telo ali ona mora biti gotova, potpuno formirana do rođenja bebe. Ona se uključuje automatski, kada novo telo uzima prvi udisaj vazduha u pluča. ...
Od komplikovanosti mozga i samim tim i materijalnog tela, zavisi za koje vreme če se duša spojiti sa njim. Od razvijenosti mozga vrste kojoj pripada majka, zavisi koliko če majka nositi bebu u svojoj utrobi.
Mnogo više vremena treba duši, da se spoji za novo telo, nego da se otpoji od njega u dubokoj starosti, kada je prestalo sa radom.
Naše ljudsko telo je najkomplikovanije građen organizam na planeti Zemlji. Zbog toga duši treba najduži vremenski period, da se od njega otpoji ili spoji. Za odvajanje od starog tela ljudske vrste, duši je potrebno najviše dva dana,a za spajanje od pet do najviše šest meseci.
Posle napuštanja ljudskog tela, duša obavezno dobija neko životinjsko telo. Retko se kada desi, da neka duša uspije da proživi življenje svog ljudskog tela, bez i male kolićine nataložene energije na svom telu, pa da kojim slučajem ponovo uđe u novo ljudsko telo.
Među svim vrstama životinja na planeti, postoje oblici u kojima je smeštena duša i postoje vrste, kod kojih je, zbog njihove jednostavne građe tela a samim tim i mozga, duša van tela, spojena direktnim vezama za upravljački sistem: mozak i kičmu ako je telo ima.
Po izlasku novog tela iz majćine utrobe, pri prvom udisanju pluča, to prvo uzimanje vazduha i kiseonika u njemu, pali svest, uključuje sve njene funkcije i ona preuzima upravljanje pokretima tog svog tela u kome je stvorena kao misaona ličnost, koja može samostalno da odlučuje u vanjskoj sredini, što okružuje njeno telo.
Tek od tog trenutka svest poćinje da gradi pamčenje u vremenu življenja svog tela. Ja se sečam ovog mog poslednjeg rodženja. U tim prvim trenucima izražajno se oseti hladnoča, dodir sam osetio, kao da me tisuče iglica nježno bocka a slika nema svoju oštrinu. Jaki izvori svetla ne bode oći. Sve što je vidno je nejasno, zamagljeno, bez ijedne oštre ivice.
Do tog trenutka o razvitku tela, duša ima pamčenje u vremenu.
Život uvek ima pamčenje o funkcionalnosti tela u toku njegovog življenja od početka pa sve do samog kraja. On i kroz mrtvo telo, koje postaje hrana, kroz nju prenosi sečanje u druga tela.
Zadatak života je, da telo održava u zdravom stanju, da njegovo funkcionisanje bude uvek usklađeno sa uvjetima sredine, koja ga okružuje..
Znam sva stanja duše, često ih gledajući, kako izgledaju u međuvremenu, kada se nalaze van tela i kada su u telu. Duša ima isti oblik, kada se nalazi van tela, bilo to u prostoru međuvremena ili u trodimenzionalnom materijalnom prostoru naše stvarnosti.
Dušino telo poseduje nešto što lići na glavu: Ali na toj glavi nema uopšte kose; nema ušiju i ušnih školjki; ima blaga udubljenja na mestu, gde bi trebale da su oći ali u njima nema oćiju; uopšte nema usta, nema potrebe za njima, jer se hrani preko spojeva, a u svom svetu preko celokupne površine, upijajući potrebne sastojke iz svetlosti koja ju obasjava; ima malo duži vrat, koji je samo malo uži od glave.
Duša celom površinom glave a čini mi se iz ranijih iskustava, da duša vidi, čuje i oseti celom površinom svog tela istovremeno iz svih uglova gledanja. Istovremeno registruju sva čula po celom telu, nadražaje prispele iz vanjske sredine. Odjednom, u istom trenutku vremena sve vidi oko sebe i takvu trodimenzionalnu sliku projektuje u svom mozgu. Teško je opisati tako viđenu sliku,(sliku viđenu na taj način) koja ima kružni izgled.
Njeno telo ima dve ruke. Na šakama nalaze se samo po tri prsta, koja su podjednake dužine.
Primetio sam, da može moja duša da izduži ruke na veliku daljinu u ovom prostoru. Ovo pravilo važi samo za naranđaste duše, jer ti prsti kod ostalih rasa duša su spojeni na određenim mestima unutar materijalnog tela.
Dušino telo nema dve noge. Interesantno ali ima samo jednu nogu koja je savitljiva na bilo kom mestu i bilo u kome pravcu. Njoj nisu potrebne dve noge, za kretanje kao ljudima. Ona se kreče lebdeći u sredini u kojoj se nalazi pa makar ta sredina bila i prizemna. Njoj prolazak kroz ovu nama poznatu materiju, nije nikakva prepreka. Duša spojena u nekom telu poprima oblik i lik tog tela, pa tada njeno telo može imati dve, četiri ili više nogu, pa koje nastaju, dele se, račvaju se na koliko je potrebno krakova.
Uopšte, njeni najvažniji spojevi, sa kojima se spaja za materijalno telo, nalaze se na vrhovima prstiju i u njenom stopalu.
Boraveći u ljudskom telu, na telo duše nataloži se negativne energije. Inače, kada duša boravi u telima na najvišim skalama razvoja, više če i biti natalošene negativne energije. Što je telo komplikovanije građe kao nuz-proizvod, dolazi do (veče) proizvodnje loših energija i prevelike proizvodnje pozitivnih energija. Kao da kontrola proizvodnje pojedinih oblika energija nije u potpunosti usavršena, kod tela na večem stepenu razvoja. Život kada je god to moguče pokušava da u potpunosti kontroliše želje dušine ali ponekad zaokupljen svojim obavezama, gubi kontrolu nad tim poslovima...
Dok boravi u vrstama na nižem stupnju razvoja, duša skine sa sebe te naslage ili ih verovatno potroši. U toku življenja tog bića, duša sa obavljanjem posebnih radnji, koje su za to biće logične radnje, svu tu negativnu energiju potroši, kao da se istopi na njenom telu.
Od kolićine loših energija što ih donosi duša na sebi, zavisi koliko če vremena trajati življenje tela u kome se nalazi ili je pričvrščena za njega. Potrošnjom tih loših energija život tih bića se gasi. Ako patka živi pet godina a duša je potrošila tu negativnu energiju nekoliko godina ranije, ona gura patku, da ide na nišan puške nekog lovca, da bi što je moguče ranije ubio, samo da bi što prije došla u novo ljudsko telo.
Posle napuštanja ljudskog tela, duša obavezno dobija neko životinjsko telo. Retko se kada desi,da neka duša uspije da proživi življenje svog ljudskog tela, bez i male kolićine nataložene energije na svom telu.
Kada se spojena za materijalno telo, nalazi van njega, duša ima svoj oblik lik i velićinu iz svog sveta, koji se svojim dimenzijama(meni na nerazjašnjen naćin) oslikava u ove tri materijalne dimenzije. Ako ima oblik, ima i zapreminu u ovom prostoru. Duša ipak ne oseti svojim telom ovu našu materiju, osim donekle, u jako malom procentu samo na vrhovima svojih stopala i na jagodicama svojih prstiju na obe ruke. To su neka mesta,( neka sam nabrojao)na kojima se dušino telo spaja sa materijalnim telom, koje ju hrani.
Duša u ovom materijalnom svetu uopšte nema prepreka. Nesmetano prolazi kroz materiju, kao da je uopšte nema ali zato ima izuzetno slab kontakt sa tom istom materijom. Neometano prolazi kroz planine i okeane, sa lakočom moše proći kroz celu planetu, čak i kroz samo njeno središte. velićina temperature i gustina materije za nju nemaju nikakvo značenje. Njena brzina kretanja je fantastična. Mislim da može da se kreče nekoloko puta brže o dsvetlosti. Do prve zvezde odlebdeli smo za nekoliko minuta...
Jedino preko spojeva sa telom, preko organa za koje je spojena duša prima sve moguče oblike nadražaja iz vanjskog prostornog sveta, što okružuje telo, u kome se ona nalazi. Svi ti nadražaji davaju celo vreme svoje vidove energija, intenziteta koje može naglo i mnogo da varira u jaćini.
Mnoge vrste bića imaju proste kontakte, za koje se spaja dušino telo. Duši je dovoljno, da stoji na ptici i samo da je spojena vrhom svog stopala za pticu, direktno na kontakte na njenom mozgu, između oćiju, na samom vrhu glave, samo zbog uzimanja energija, kojima se hrani. Tu se radi o čistoj logici, o spletu prirodnih zakona ponašanja materije, o logici sa kojom se upravlja funkcijama tela ptice, gde radi samo i samo instikt za samoodržanjem, za opstanak bez osečanja, bez drugih oblika osečanja osim onog za opstanak. Prema tome, tu nema svesti, tu nema potrebe za svešču, za sečanjem i memorijom, nije potreban posredni upravljač, za kretanje tela kroz prostor, jer su pokreti ptice automatski, reaguju na promene sredine oko sebe.
Duše u trenutku smrti tela ptice, skoro trenutno i sa lakočom odvaja svoje spojeve sa njenim telom. Pošto nije menjala oblik svog tela, koji je postojan u međuvremenu, nema potrebe za učauravanjem, ne mora gubiti vreme za vračanje u svoj prvobitan oblik, pri komplikovanom odvajanju spojeva, po preciznom redosledu skupine kontakata određenih komandi, kao kada se nalazi u telima na najvišem stupnju razvoja.
Sve vrste sa najvišem stepenu razvoja imaju svest, kao posrednika sa vanjskom sredinom duše i života, što okružuje teko u kome je formirana. Zapazio sam, da svest, pored čoveka ali takođe uvek novu, imaju: kitovi, delfini, slonovi, pojedine vrste majmuna. Pas takođe ima svest ali kao duha, što znaći da se u njegovom telu nalazi svest nekog pokojnog tela, koje je u telesnom srodstvu, sa telima familije, kod koje se ta životinja nalazi. Isto se dežava sa konjem i govečetom. Uglavnom sve vrste životinja, koje okružuju čoveka imaju bliske veze sa duhovima pokojnika iz bliže i daleke prošlosti.

KAKO MENJAJU TELO NARANDŽASTE DUŠE

Njihov nastanak je zamršen i tajanstven. Postoji planeta na koju se smeštaju nedovršene duše i one ne mogu odlaziti sa nje. To su duše kod kojih je nemoguče odraditi učauravanje, pa prema tome i ne mogu preći u novo materijalno telo. Na toj planeti su uvjeti pogodni za njihov opstanak i one tu ostaju za večnost. Iznad te planete dešava se radjanje narandžastih duša.
Dao sam im ime narandaste, jer se njihova površina pod nekim uglom presijava u blagu skoro magličastu skoro potpuno belu mlečnonarandžastu nijansu te boje.
Te duše imaju oblik i lik i zadržanu svest zadnjeg materijalnog tela u kome su bile pre neobičnig dešavanja pri prelasku iz jednog tela u drugo i zadržavaju ga pri prolascima kroz svih pet nivoa podsvesti. One imaju sasvim posebnu logiku razmišljanja nego sve ostale rase duša, a koja je bliska sa duhom, to jest sa umom zadnjeg tela u kome su se nalazile.
Kada izlaze iz mrtvog tela za nekoliko minuta mogu se odvojiti sa svih spojeva, ali od pupčane vrpce ne, od nje se mogu odvojiti sa ulaskom u peti nivo. Ove duše kroz rešetku prolaze bez problema, iako se ne smanjuju. Njihovo maglišasto telo dopušta da kroz njega prolaze niti mreže, koja razdvaja dva nivoa.
I dok je telo živo one mogu sa lakočom, da zađu u prostor petoga nivoa, ali to ne rade, jer su vezane vrpcom, koja pri ulasku u peti nivo kao da se oprži, brzo se povlaći nazad u četvrti nivo a pri tom se jako brzo, refleksivno odvaja od dušinog tela. Duša kada izgubi tu zadnju vezu sa nekim telom, mora za nekoliko sekundi da nađe, odabere i da zađe u zametak novog tela. Na ove duše ne može da se talože naslage energija a pošto imaju svest uvek formiranu uza se, one uvek moraju da prelaze iz jednog u drugo ljudsko telo. Takve im zakone nameče prostor petoga nivoa. A ako imaju potrebu za istraživanjem neke vrste, sa lakočom mogu iz ljudskog tela određeno vreme da budu izvan njega.
Mnogi ljudi tvrde, da se sečaju prošlih života, verovatno i budućih. Mislim, da su svi oni šarlatani. Neke svoje vizije preokreču u nešto, o čemu nikada neče znati ama baš ništa. Njihova svest je tek nastala u telu iz koga kazuju te svoje tvrdnje, a takva svest nema sečanje svesti iz prethodnog tela. Dok je telo u dubokom snu, za to vreme duša posečuje svoj svet i posmatra sečanja iz prošlih tela, iz tog sveta nikada ništa ne donosi i da bi to dala u sečanje svesti iz ovog tekučeg vremena. Mogu prićati o belom svetu i povratku u njega, ako dožive kliničku smrt i o ničemu više.
Samo 330., tristotrideset duša može da kazuju o svojim prošlim i budućim telima, jer su one u novo telo donele duha sa sečanjem iz nekoliko prethodnih tela. Šamanske duše ne grade novu svest sa ulaskom u novi plod, jer za tim nemaju potrebu, zato što uvek imaju duha uz sebe, odnosno na sebi. Ove duše, ovi duhovi se ne hvale na sav glas o svojim sposobnostima a verovatno i o velikim moćima, več ih koriste u dobre namere...

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:47 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
POSTOJANOST DUŠE
U MEĐUVREMENU

Da naglasim, sve dole napisano ne važi za narandžaste duše.
Šamanske duše imaju svoj svet, koji se mnogo razlikuje od sveta duša, koje pri menjanju tela imaju svoje učauravanje. Šamanske duše imaju mesto rođenja iznad sveta nedovršenih duša, jer su se rodile iz njega. Ove duše su imale dva rođenja: prvo rođenje je bilo kao prosta duša i do preobražaja u narandžastu dušu imaju svoj beli svet. Pri drugom rodjenju nastao je spoj: telo duha i duše spojeno u jedno ali sa dve misaone lišnosti i potom je nestalo svesti, da se ostavljaju u belom svetu, koje sa vremenskim telom postaju duh.., stabilni duh, koji nema potrebe, da odlazi u taj svet ali koji sada ima sposobnosti i potrebe da istražuje galaksiju pa i dalje kroz vremenske dimenzije i prostorne dimenzije, koje su nama vidne.., prohodeći kroz tunel vremena prema još neistraženim oblastima.
Svakodnevno istražujući svet duša, ja kao svest često sam dušu molio da me nosi u međuvreme u taj lepi, beli prostor za odmor. Tamo sam se osečao, kao da sam kod svoje kuće. Svaki čovek mora imati svoje mesto, gde zna, da je to njegovo mesto, gde može da radi sve što poželi a da to nikome ne smeta, pa zato i uvek teži, da na kraju teškoga dana ode tamo, da se nahrani, potom odmori do drugog napornog dana, kada treba da ustane, napusti lepi san, što je preživljavao u toku noći i ode na redovni posao, koji uopšte ne voli da radi ali mora, zbog male gomile papira, koja mu je potrebna, da bi opstao u tom vremenu stvarnosti...
A šta je međuvreme?, verovatno če te se zapitati, pre nego se odlućite, da započnete ćitati ovu knjigu, dok je okrečete i razmišljate o njenom sadržaju a koja če vam, ako je proćitate od reći do reći i to do kraja, promeniti naćin života makar deset procenata, jer sigurno makar malo menjati čete naćin razmišljanja o sebi i okolini, koja vas okružuje.
Pokušati ču da vam opišem taj svet u glavnim crtama, a vi če te postepeno stvarati sliku u svojoj glavi, kao da stavljate ciglu na ciglu i tako postepeno zidate zid, za koji ni sami niste sigurni da li če vam smetati ili pomoći u nastavku života.
Međuvreme sam nazvao svet u kome postoje uvjeti za savršeno i potpuno bezbedno življenje duša. Reć međuvreme je najprikladniji naziv za mesto gde stoji vreme, ne teće, ne prolazi jer na tom mestu ne postoji prošlost, sadašnjost, i budučnost. Primetio sam, da svest i duh ne razmišljaju jednako iako če se na kraju jedno preliti u drugo. Svaka misaona ličnost u materijalnom svetu mora razmišljati o svom telu, u cilju da ga štiti, zato što oseti bol i glad, ima težnju za opstankom, dok u međuvremenu toga nema, jer je sve idealno, zato vam naglašam...
Ja kao svest, pisac ovih redova, svesno misaono biće vidim ovaj svet kao trodimenzionalno vreme. Odjednom, istovremeno, u svakom trenutku, trenutno vidim kompletno življenje duše od njenog nastanka, odnosno rođenja pa sve do njenog nestanka, odnosno smrti. Svu tu kolićinu informacija vidim slikovito ali prostorno trodimenzionalno.
Ali duša u tom svom svetu nije posmatrač svojih pojedinih delova života, koji bi se lično meni, iz ugla svesti, iz kog tela je duša došla, iz kog trenutka vremena sadašnjosti je pristigla u svoj svet, mojom ćistom logikom trebali pripisati prošlosti ili budučnosti. U tom svetu dušino telo kreće se unutar postojanog celokupnog vremena življenja svoga tela, jer je taj svet prostoran, zapreminski, što bi trebalo da znaći, da ima gore-dole, levo-desno i napred-nazad.
Ako u nekom svetu postoji sečanje, ostaje zapisan trag nekog događanja u nećijem mozgu, to samo po sebi govori, da to pripada prošlosti, što znaći da postoji prošlost, sadašnjost i budučnost, samim tim nam kazuje da je vreme prolazno. U svetu gde prolazi vreme postoji misaoni zapis u našim mozgovima o onome šta smo radili. Postoji i materijalni zapis koji nam pokazuje šta smo to napravili pri našem radu. Te materijalne dokaze što ih vidimo pokazuju nam našu prošlost i našu sadašnjost. Pokazuju nam trenutnu prošlost i trenutnu sadašnjost, a sve to ćini prostor oko nas, tako gradeći naš trodimenzionalni svet.
Misaonih i materijalnih tragova o budućem življenju našeg tela, sečanje ne postoji iznad vremena sadašnjosti u ovome svetu što nas okružuje. Postoji samo mašta i želja, vidimo sliku ka čemu težimo a da li če se to ostvariti zavisi od okoline, koja nas okružuje i uvjeta u prostoru kroz koji hodamo...
U svetu duša ne postoji misaono sečanje. Duša ga nema u svojoj glavi. Sve što se vidi je sečanje. U vremenu življenja svog tela, na kom se god delu nalazilo njena (telo) svesnost, kada se sa toga mesta okreče oko sebe, sve što tada vidi je sečanje. Na kom se bilo kom mestu vremena svog življenja nalazila ona sa toga mesta može da vidi celokupan život svoga tela. Duša se nalazi i kreče se unutar njega jer je trodimenzionalno, ćineći njen život prostornim, tako praveći svet u kome ona živi za večnost. Materijalni svet posmatra iznutra, kroz oći kao kroz prozore vidi van kuće šta se dešava. U belom svetu je obratno, sve se vidi unutar sebe.
Dok vam opisujem sve ovo pri ćitanju vi pokušavate stvoriti sliku u glavi ali koja je trodimenzionalna i tekuča, jer troši vaše vreme. Pokretna je i ona je tu negde, nekada u glavi, nekad iznad. Uvek se vrti, nalazi tu negde oko vas ili u vama i vidite je.
Aha, sada pitanje: A kako je vidite, oćima ili?, pa vi posmatrate tu pokretnu sliku a kako i sa ćime, možda oćima, kojim oćima, misaonim ili stvarnim?. Možda vidimo sa drugom ili trečom dimenzijom vremena, koje a ovom našom ćine trodimenzionalni beli svet.
To što govorim je misana slika misli, iz ovog mog sveta mislim da je ona, pa mora biti trodimenzionalna, jer je vidna i zauzima i prostor i vreme. A koji prostor zauzima, kada to sve viđeno u našoj glavi nikome ne smeta u okolini oko našega tela, te misli u prostoru nisu nikome materijala prepreka kao zid, ograda ili bandera, na putu da ta osoba ide dalje.
Možda ga duša ne vidi kao ja, koji sam u tom svetu možda duh ili još možda svest iz ovoga sveta, tamo drugaćije mislim ali sad dok pišem ove redove, ja kao svest vidim taj svet kao potpuno belog. To nije bela boja kao što je ima sneg, več belo-mlečna. Ta belo mlečna ima u mojim oćima bezbroj nijansi, koje ja, na ivicama i prelomima predmeta jasno vidim. Potpuno bistro jasno razlikujem na stotine nijansi bele boje. Toliko puno je taj spektar veliki, da tu mlečnu boju na jednom kraju vidim kao belu, a na drugom kao potpuno sivu. Te mi zato neke nijanse bele boje izgledaju kao svetlo sive ili bledo sivkaste, dok boravim u međuvremenu.
Taj svet u kome duše borave na neki svoj naćin, kada se nalazim u njemu, ja kao svest osetim prostorno, pa sve mi je to vidno, ali ne materijalno prostorne, ne osetim ga prostorno kao sa ove nama tri poznate dimenzije.
Osetim ga kao.., kao da vreme ima prostor, kao da je celokupno življenje ovog mog materijalnog tela, koje sada piše ove redove, to njegovo vreme postojanja prostorno kao ćilim, koji ima neograničenu visinu, širinu i dubinu.
I sve to oko sebe vidim odjednom, svoje želje, svoje misli, svoja nadanja, na koncu sve se to svodi pod moji snovi, sve svoje stvarne, koji se nisu završili, kako sam se nadao i nestvarne događaje (mislim na snove) koje je proživelo ovo moje materijalno telo u toku svoga življena života.
Kada se pri putovanjima kroz vreme nađem u nekom trenutku nekog događanja ovog mog materijalnog tela u ovom nama poznatom trodimenzionalnom prostoru, kada zađem u njega, uđem u to svoje (ili tuđe) telo, ja istovremeno dobijem i misli koje je ono imalo tada, dobijem razmišljanja svesti iz (tog) tela dok je taj događaj trajao.
U svetu duša taj događaj ne vidim da teće kroz vreme, već ga vidim odjednom, prostorno, kao predmet, u jednom komadu, vidim odjednom početak sredinu i kraj jedne radnje, i istovremeno svoje misli, razmišljanja,želje, nade, strah.., sve je tu, posmatrano unutar mene a ne oko mene.
Zamislite da stojite na nekom ne baš povelikom brežuljku i da sa njega posmatrate predeo ispred njega. U osnovi ispod sebe vidjet če te ravnicu prošaranu sa nekoliko krivudavih reka i rećica, poneku livadu, poljanu, sa nekoliko niskih brežuljaka, možda i sa dva-tri jezerceta, a sve to naćičkano mnoštvom razlićitog drveća. Nema ni daška vetra da se poigra sa lišćem na granama i da ih makar blago viori. Sve mirno i tiho bez zvuka. U ušima podmukla tišina. Na nebu nema niti jednog oblaćka. Nebo potpuno belo bez tragova makar slabog plavetnila. Drveće i niti jedna stvar što se nalazila na površini doline nije imala ni malog traga sjene i polusjene. Ako nema sjene, to znaći da nema sunca. Proizlazi pitanje, pa šta osvetljava taj svet, kada ga ja vidim belog, potpuno ćisto belog. Uopšte nema tragova duginih boja. Sve je bjelo. Svi putevi što se vide su potpuno beli bez imalo tragova prljavštine. Drveće belo, kamene gromade bele, čak se i voda u rekama i jezerima oslikavala providnom do neograničene dubine sa belim kamenčićima na dnu. Svaki predmet i svi oblici koji su saćinjavali skladan sklop doline bili su omeđeni oštrim tankim ivicama nekim oblikom sivila ali izrazito jasnim u tom spektru bjelila. Ta potpuno bela beskrajno široka i beskrajno duga blago valovita dolina tamo negde u daljini postepeno se gubila u potpuno beloj izmaglici, oivičenoj prvo belilom, pa sivilom koje se postepeno pretapalo u crnilo do bezkraja...
Međuvreme je puno puteva i puteljaka, a svaki vodi sa nekim ciljem, ka nečemu što ima neko važno značenje u življenju, odnosno postojanju duše kao osobe i ličnosti, (svojim boravkom kroz sva materijalna tela), koja trenutno šeta njime i svih ostalih duša opčenito, kada se koja od njih nađe na njemu u za nju bitnom trenutku. U ovom svetu svest mateijalnog tela ima svoj dom. Duša kada hoda glavnim putem, njoj su nepoznati svi materijalni životi. Uopšte nema sečanje ni na jedan od njih. A taj glavni put ima na hiljade skretanja levo i desno prema kučama i kućicama a taj krivudavi put, koji vijuga preko brežuljaka, prostire se u nedogled. Svako mesto gde završava svaki od tih puteljaka, je dom za neku od svesti iz svog materijalnog tela. Pri otkrivanju bilo kojih vrata od bilo kojeg doma na kraju svakog od tih puteljaka, ona unutra vidi komešanje vremena. Unutar svake kuće vreme se vrti kao ciklon u krug. Duša pri otvaranju vrata uskače u neko vreme, koje se nalazilo u tom trenutku baš na tom mestu. Kao na ruletu kada se okreče, kada ona dirka staje na nekom mestu i vama kazuje, da je to recimo broj trinaest. Duša ulazi, utapa se u taj vrtlog i uživi se u to vreme, prežavljava ga, neko određeno vreme, koje je njoj potrebno. Ona uzima energije iz svakog tog vremena, ona zna šta i kada je njoj nešto potrebno. Još dok stoji na pragu vrata, duša posmatrajući, vidi celokupno življenje života materijlnog tela, kome pripada taj dom.
Nama ljudima prvo treba stan, pa sto i stolice, potom nameštaj, itd, sve što ženi treba u tom domu, da bi prvo potomcima, pa sebi, potom meni dala neki ugođaj sigurnosti.
Dušama svaki ugađaj ćine samo energije.., i samo energije. Sa energijama koje uzima iz materijalnog tela, pri korištenju ona posmatra sve drugaćije, na svoj neobičan naćin, dok mi ljudi sve to vidimo u obliku potreba, da ima lepu i zgodnu ženu ne samo za seksom, več za celokupni život u obliku kuvanja i spremanja, davanje potomaka veš mašinom, dobrim, skupim, konfornim autom i tako u nedogled...
Čovečije telu su potrebni, recimo vitamini, a kako se on seti da mu treba baš to, pa ima potrebu da mu se jedu banane, pa potom kupus ili često kiseli kupus, jabuke, kruške, paprika, biber..., sve to oseti u nosu kao miris, koji ga vodi do prve prodavnice, da to kupi a sve to ne u isto vreme... Sve to traži život, da bi proizveo energije za dušu. U svetu duša nema materijalnoga tela, da proizvodi energije. Nema ni sunca da bi se mogla praviti hrana fotosintezom za nju. Ona ne troši ništa ili, ipak, ali, možda, ipak mislim da mora da troši jako, jako mnogo energije. U belom svetu sve te energije su tu, nepotrošive, samo se vrte u krug po ulasku u neku od kuća. Dok hoda nekim od puteva sve joj se dešava sa lakočom, bez napora, bez težine, bez ikakve muke u glavi, sve je svedno do horizonta bez ograničenja za vreme. Več po ulasku u jedan od domova sve se menja...
Primetio sam, da su neke od njih na sprat, i pitao sam dušu zašto?., i odgovor beše jednostavan.
Nekada se zna desiti, da telo u materijalnom svetu umre pre vremena, desi se neka greška u programu. Duša od svog rođenja pa do smrti ima zapisane programe za sva materijalna tela u kojima se nalazi. Mi znamo, vidimo to, da mnoge osobe kod kuće imaju psa, mačku, ribice u akvarijumu, guštere u terarijumu, te pacove ili njima nešto slično. Čovjekoliko biće nikada uza sebe ne uzima životinjku bez razloga:
Meni se desilo, da mi je brat poginuo u građanskom ratu. Nekoliko časova pre pogibije pokušali smo, da se preko telefona ispričamo ali nije nam uspelo. Kao da je znao, hteo je da čuje mamu, tatu, mene, sestru, prijatelje. Nešto nas je prekidalo preko te žičane veze. Zvao je i komšije, ali dok bi ti susedi dolazili po mene, ta bi se veza prekidala i brat nije iskazao potrebu, koju je naumio. Tu beše neko džavolje proklestvo, koje je na kraju možda ispalo i pozitivno.
Mojoj mami sam govorio u poslednja tri meseca posle njegove smrti, da če se njen sin pojaviti u psu. Očekivao sam, da če nama u dom neko prinjeti, pokloniti psa u roku tri meseca u kome bi se nalazio duh moga brata. Nije se to desilo. Nakon tri meseca moja mama je hodila u veliki grad. Po povratku ispričala mi je neobičan doživljaj: Glavnom ulicom u gradu neki ćovek je vodio mladog psa rase vučjak, koji nije imao više od tri meseca. Toliko i beše prošlo od smrti njenog sina. Taj mladi pas se istrgao iz ruku toga čoveka, što ga beše vodio i celo vreme niz ulicu se priljubio uz moju mamu, pomalo lajući, valjda na taj naćin pokušavajući, da joj objasni, da je on to, njen sin ali sada u telu toga psa koji beše uz nju. Moja mama to lajanje nije razumila ali gledajući tog psa u oći, osetila je neku veliku bliskost sa tim čupavim stvorenjem a to osečanje sebi nije mogla da objasni.
Pokušavao sam mami da objasnim, da je u tom telu bio njen pokojni sin, nije verovala, bila je ćista hriščanka a po toj veri nije bilo moguče tako nešto...
Svaka ljudska osoba koja umre tragično, tuđom greškom ili se ubije, ne završivši program, koji je bog ispisao za nju, ona se vrača u stvarnost kao duh, nalazeći se u psu, konju, kravi, povremeno u mački ili u nekoj od pernatih životinja, da bi dovršila nedovršeno vreme življenja života mrtvoga ljudskog tela, telesnog rostvenika u dvorištu u kome se nalazi... Svest koja oseča, da nije ispunila sve što je željela u materijalnom svetu a tragično je umrlo njeno telo, ne postaje duh i ne odlazi u svoj svet, nego se nanovo vrača u materijalni svet sa svojim sečanjem ali ne u čoveka, kroz koga može da ispriča o prošloj osobi. Kao pas samo laje a to niti ijedan čovek ne razume. Jedan sused mi je govorio, da njegov pas pleše i to na dve noge, kada čuje neku staru melodiju, koja je bila popularna pre pedesetak godina. Iznenadio se, kada sam mu kazao, kako ja znam, da mu je otak tragično preminuo pre nekoliko godina.
Taj gornji sprat u kućama u belom svetu, to je kao popravni ispit u školi, što znači, da ta svest, da taj duh nije imao jedno telo, več dva. Kada duša menja telo, ne može sa sobom da pronese duha kroz rešetku četvrtoga nivoa. Mislim, da postoji još jedan put u belom svetu, kojim može duh da ode u novo telo ali samo u životinjsko. Duša menja telo a i duh to može da čini povremeno ali samo dva puta. Ni duša a niti duh ne mogu videti vrstu tela u koju treba da uđu ali postoji neka magnetna privlačnost, koja duha donese do mesta bliskog rodbini pokojnog ljudskog tela.
Sve te kuće u belom svetu su vremena svesti, koja dobijaju svoju trodimenzionalnost, koju duša može da vidi, posmatra sa strane, sa praga vrata, kada ih otkrije.
Lično ja, osoba koja piše ove redove, preživljavam ovo tekuče vreme mog ljudskog tela i znam, da če se ono završiti za pet, deset ili dvadeset godina. Kao svest to ja tako osečam. U belom svetu ovaj moj život je odavno prošao. Sva materijalna tela od prvog pa do poslednjeg duša trenutno vidi u tom svom svetu. Vidi ih kao kućice razmeštene levo i desno od glavnoga puta. Kada se nalazi na glavnome putu, trenutno i istovremeno duša vidi svoj početak i kraj, vidi kuće, među kojima su prva i zadnja kao materijalna tela u kojima je prebivala. U tom svom belom svetu duša je besmrtna, jer sve što je tu, to je njeno vreme življenja u materijalnim telima, kroz koja može bez prestanka, da ulazi i izlazi ne tračeći vreme.
Svaka duša ima svoj beli svet, koji druga duša ne može da posmatra a pogotovu da uđe u njega. Sve rase duša su nastale, rodile su se na nekoj svojoj planetu, na kojoj če i da umru na kraju, tu za njih teče vreme. Tu one znaju svoj početak i kraj. U belom svetu one mogu bez prestanka da se vrte u krug u korištenju tog svog vremena kroz materijalna tela. Uđu u jednu kuću, pa tamo budu malo, pa potom odu u drugu kuću, nahrane se nekom energijom, pa idu dalje u sledeču, gde misle, da če naći ono što žele... Kada su na glavnom putu protok vremena ne osete, vide samo njegovu trodimenzionalnost. Samo u kućama postoji vrtlog vremena i materijalna trodimenzionalnost.

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:51 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
SVET
NEDOVRŠENIH DUŠA

Ovaj svet u kome žive nedovršene duše otkrio sam sasvim slučajno. Za mene ovaj naćin putovanja je bio potpuno nov.
Pokušavao sam, da ponovim izlet na Vodenu planetu na koju sam putovao na potpuno drugi naćin, pojavila mi se ova nova mogučnost putovanja koji je bio mnogo brži nego svi dotadašnji, ali ipak nisam stigao ponovo na planetu na kojoj sam več bio.
Vodena planeta je još jedno mesto, na kome je život stvorio tela u koje su se smeštale duše iste vrste i rasa koje su naseljavale i planetu Zemlju.
Ipak i ovo novo putovanje je trajalo previše dugo, zato što sam prvo morao odvojivši se od materijalnog tela, da preko podsvesti, odem u svet duša i prođem kroz njega, pa zatim da kroz tunel koji mi se činio isuviše kratak kao veza između dva sveta i uzak kao pukotina između dva sloja stena, nastavim prolaziti, bolje rečeno propadati do sveta nedovršenih duša. Ovo putovanje sa boravkom na ovoj planeti i povratkom sa nje na planetu Zemlju ponovno ulaženje u ljudsko telo, trajalo je petnaestak dana. Celo vreme pribojavao sam se, da se ne prekine pupčana veza sa materijalnim telom pa da tako izgubim svaki kontakt sa njim i mogući povratak kući. Bojao sam se, da ču ostati zarobljen na ovoj planeti kao i ove nedovršene duše. Tih petnaestak dana provedenih na toj planeti prolazilo je u drugoj vremenskoj dimenziji, tako da mi u mom stvarnom svetu nije prošlo mnogo vremena, svega nekoliko časova.
Putovati na ovu planetu mogao sam samo iz sveta duša. Međuvreme je puno puteva i puteljaka, a svaki vodi sa nekim ciljem, ka nečemu što ima neko važno značenje u življenju, odnosno postojanju duše, (svojim boravkom kroz sva materijalna tela) koja može trenutno da šeta njime i svih ostalih duša opčenito, kada se koja od njih nađe u njemu u za nju bitnom trenutku.
Dok sam se kao duh šetao u tom belom svetu u potrazi za nećim novim, video sam u jednom kamenitom brdu raspuklinu, koja mi je sa mojom ludcastom znatiželjom privukla pažnju. Ušao sam kroz jako uski otvor, prolazio kroz nešto što mi je lićilo na tjesni tunel, kroz koji se i moja elastična i lepršava duša jedva provlaćila kroz njega. Došavši do ivice njegovog drugog kraja, jednostavno sam upao u taj svet nedovršenih duša. Propao sam u njega, zato što je kod njega drugi raspored dimenzija. Dimenzija što je u svetu duhova i u tunelu označavala nazad-napred ili levo-desno, na drugom kraju koji se nalazio u svetu nedovršenih duša, poćinjala je da postoji kao gore-dole. Pošto sam osetio delovanje planetarne teže, koje je dopiralo sa otvora i koje me snažno privuklo ka tlu, što je izgledalo kao pad na kamenu podlogu svetilišta, iznenadila me sva ta brzina dešavanja događaja.
Ako sam osetio podjednako uticaj sila na oba sveta, to znaći, da su izgrađeni od istog oblika materija. Moje telo je istovremeno sklopljeno od materije, od koje se sastoji telo duha i od materije koja ćini sastavni deo dušinog tela i na sile u tim svetovima ono je reagovalo podjednako.
U belom svetu osečao sam veliku lakoču, kao da sam skoro u bestežinskom stanju, a u svetu nedovršenih duša kao da sam dobio na težini nekoliko desetina puta.
Ova naša ljudska tela, u kom jednom od njih prebiva i moja duša, trenutno su najsavršenija građena bića na planeti Zemlji.
Pri njegovom projektovanju, da bi se dobilo na što boljem kvalitetu proizvodnje hrane za duše, svih oblika energija potrebnih za njen opstanak, moralo se napraviti nekoliko propusta. Jedna od propuščenih grešaka je, da na spojnim vezama nije napravljena blokada u pristizanju velike kolićine bola, koji je jedan od oblika energije kojim se hrani duša.
Duša se hrani oblicima energija koje proizvodi samo ljudsko telo dok probavljuje hranu, uzetu iz vanjske sredine, i nekoliko oblika energija koje proizvodi telo pri svom kretanju i radu, a naroćito energijama koje se proizvode, dok svojim osečanjima emocionalno reaguje u kontaktu sa vanjskom sredinom.
Sva toplokrvna bića isto kao i ljudsko nemaju graničnik u jaćini bola pri propuštanju snažnih impulsa, koji pristižu iz vanjske sredine.
Duša dok boravi u materijalnom telu, direktno je spojena na njegove komande i izvore energija potrebnih njoj za ishranu, nekim svojim meni nepoznatim dimenzijama.
Preko tih spojeva sa materijalnim telom direktno je u dodiru sa ovim trodimenzionalnim svetom, naroćito preko spojeva u dotoku energija za njenu ishranu, i zato je izuzetno jako osetljiva na bol.
Primetio sam, da i velika kolićina energije, što je proizvede ljubav, može da donese snažan bol, isto tako i sama patnja, kao i prekomjerna kolićina toplote ili hladnoče i velika kolićina svetlosti.
Da naglasim, da je duša ovako osetljiva, samo kada se nalazi u toplokrvnom materijalnom telu.
Ustvari, nije ona osetljiva toliko puno na polagano pristizanje bola u sve većim kolićinama, sve dok ga ima gde da prima, dok može uspevati da sve to pojede, nego je osetljiva samo na nagle, snažne udare, koji joj, kada kulminiraju maksimalno, trenutno menjaju oblik i izgled.
Kada veliki val bola pristiže iz vanjske sredine u sve centre materijalnog tela, taj bol kao udar groma udara u dušu, usled čega se ona izvija nazad, kao kada se ispušta krik, te se ispružuje, izdužuje se, pri čemu prvo pucaju spojevi u potiljku, jer na tom mestu izdužena duša izlazi iz tela, tada telo gubi svest, jer se i svest gasi, ka da je pregorio osigurač pri strujnom udaru.
Ako potraje snažni bol ili postaje još jaći, ona će, rastežući se, menjati svoj oblik, usled istezanja menja i svoj lik. Menjajući svoj oblik, rastežući se, dostići će dužinu i do nekoliko stotina metara a debljinu ne veču od prečnila obične olovke. Iako menja svoj lik i oblik, duša uvek zadržava istu zapreminu svoga tela. Duša usled delovanja bola, postaje elastična i rastegljiva kao najmekša guma, kao da ju taj bol rastvara i razmekšava kao što deluje razređivač. Sve dok bol deluje na nju, ona dobija osobine najfinije elastičnosti, i one ostaju sve dok bol traje.
Da bi se potpuno odvojila od starog tela, i prešla u drugo novo mlado telo, duša da bi se bez posledica odvojila od tela, mora da se (ja taj proces zovem tako) učauri, da bi polako odvojila sve veze, postepeno otpojila svoje spojeve sa telom i za to vreme dobila potreban oblik iz međuvremena, da bi joj sa tim oblikom bio omogučen ulazak u novo telo.
Usled pristizanja velikog bola, da bi ga se oslobodila, za potrebno normalno razdvajanje od tela, duša nema dovoljno potrebnog vremena za to.
Pipci sa kojima je duša spojena za telo, imaju silu da donekne izdrže, mogu da trpe do izvesne granice tu rastegljivost. Sami završeci tih pipaka na dušinom telu previše su dobro spojeni da bi se tako lako i naglo mogli otvoriti ti spojevi i razdvojiti svoje telo od materijalnog tela. Zato se pipci ne mogu odmah da odvoje, nego usled rastegljivosti, kada to pređe kritičnu granicu, pucaju blizu svoih završetaka.
Pri dolasku bola, duša ga podnosi do izvesne granice, prvo ga u sebe akumulira maksimalno, koliko najjače može da ga trpi, zbog napregnuča da ne bi prsla, zatim naglo se izduži u djeliču sekunde, dobivši toliko veliku silu potiska, da pri pucanju zadnjih veza, krajnjih veza sa telom, onih koje prve pucaju dobija ubrzanje pri rastezanju u tom deliču vremena, nekoliko puta veče od brzine svetlosti .
Sve dok kroz te spone sa telom pristiže energija bola pod velikim naponom i dok se sa njima drži za telo, duša če da se nastavi rastezati. One tek pucaju, kada se debljina, prečnik duše smanji na debljinu več rastegnutih spona. Kada dolazi do izjednačenja sila, u rastegljivosti dušinog tela i njenih spona, duša je maksimalno izdužena.
Sa velikim ubrzanjem izdužavanja na slobodnome kraju, kada glavom ide napred, dok trpi bol, izdužujući se pokušavajući i dalje da odlepi spone, rastežući se, nateže, dužno razvlaći i njih, sve dok se ne prekinu ili, ali retko kada se to desi, da se odvoje na samom spoju.
Na potiljku svog materijalnog tela duša izleče velikom brzinom, iz njega bude izbijena dok se rasteže.
Pri brzini nekoliko puta večoj od brzine svetlosti, još dok je spojena glavnim sponama za materijalno telo, na taj naćin probija nešto, što bi se možda moglo nazvati granica vremena ili granica prostora u možda zakrivljenom prostoru.
Pri tako velikoj brzini u toj pregradi koja možda razdvaja dva sasvim razlićita sveta, pravi pukotinu, mali otvor ništa veći od njenog izduženog tela, koji je iste širine kao i ona u prečniku, prolazi kroz nju, te zatim propada kroz pukotinu, koja se u tome trenutku pojavljuje i otvata na planeti nedovršenih duša, i pada na njenu površinu.
Primer: Recimo da je ta vremenska ili prostorna barijera obično prozorsko staklo.
Sa jedne strane te staklene barijere je svet nedovršenih duša a sa druge strane nalazi se ovaj materijalni svet, svet u kome se nalazi planeta Zemlja.
Kada bi udarili čekičem po njemu ono bi se sasulo u stotine sitnih komada ili ako je dosta čvrsto ostalo bi u komadu. Pri ispaljivanju, metak udara u njega, staklo ostaje ćitavo zbog velike brzine zrna, sa samo napravljenim malim otvorom njegove velićine. Metak staklo probija velikom brzinom i u njemu pravi sebi prolaz, otvor samo svoje širine.
Brzina udara duše u tu, za nas nevidljivu i nedodirljivu površinu, stotine puta je veča od brzine metka, pri udaru u površinu stakla.
Krajni zaključak je: Usled velikog bola duša se izduži, menjajući oblik sa ljudskog na oblik olovke, pri tom izlečući iz tela velikom brzinom, tom svojom brzinom nadjača graničnu silu između dva sveta, probija tu barijeru koja razdvaja dva sveta, prolazi kroz nju, dospeva kroz tu pukotinu na ovu neobičnu planetu nedovršenih duša.
Dok probija barijeru pri istezanju, duša je glavnim vodovima još spojena za materijalno telo, ali zbog velike sile pri ubrzanju istezanja njenog tela oni sigurno pucaju. Kada je snaga pri probijanju veča od sile koja razdvaja dva sveta, onda je ona sigurno i jača od sile rastegljivosti njenih pipaka kojima je pričvrštena za materijalno telo.
Sa pucanjem i zadnjih spojeva sa materijalnim telom, automatski bol prestaje, ali duša več dobivši veliko ubrzanje u tom deliču sekunde, otpojena prolazi kroz uski otvor koji je sama napravila sa trenutnim oblikom svoga tela, koji je dobila usled delovanja bola.
Vrlo kratko posle prestanka bola, duša se vrača u svoj prvobitan oblik koji je imala pri bolu dok je boravila u materijalnom telu. Sav taj proces u vračanja u prvobitno stanje ne traje vremenski duže od jedne sekunde. Sada kada se nalazi sa one strane barijere u svetu nedovršenih duša, posle prolaska vrativši se u svoj prvobitan oblik i lik koje je imalo materijalno telo, postaje mnogo šira od one rupe, koju je sama pre izvesnog vremena napravila. Takođe sa samim prestankom bola gubi sposobnost elastičnosti, nije u mogučnosti da se sama istegne i suzi svoje telo do prečnika sada za nju male rupe. Sada mnogo šira, duša u onu rupu, koju jesamastvorila, sada za nju kao rupica u staklu, ne može da zavuče ni svoj mali prst.
Primetio sam, da je vreme u istoj ravni na obe planete. Beli svet duhova nema planetu. Kao da lebdi u prostoru između planete Zemlje i planete Nedovršenih duša. Da vreme teče, prolazi istom brzinom na obe planete, da su iste vremenske merne jedinice uzete za računanje vremena, iako dan na ovoj neobičnoj planeti traje samo dvadeset sati.
Ovaj grad na toj planeti u koji sam ja dospeo i u kome sam boravio neko izvesno vreme, je bilo mesto, gde se u trenutku moga dolaska pojavljivala pukotina, je bio iz zadnje vremenski istorijske epohe u kojoj trenutno živi ovo moje trenutno-tekuče materijalno telo. Pošto vreme paralelno prolazi istom brzinom na obe planete, na planetu nedovršenih duša nije se moglo dospeti iz neke prošle epohe, nego samo iz one na planeti Zemlji, zbog koje je i otvorena pukotina baš na tom mestu te druge planete. Tako da ni ja nisam mogao da dospem na mesto neke druge več prošle epohe.
Nekada davno, mnogo godina pre nego je i nastalo ovo moje materijalno telo, možda i pre stotine vekova, u prvim godinama pojavljivanja pukotine, na mestu gde je izgrađen ovaj grad, pristizalo je na desetine nedovršenih duša u toku jednog njihovog dana ali samo kada se poklope uvjeti za to.
Ako samo pristiže jedna duša, posle njenoga pojavljivanja, prolaska kroz pukotinu i polaganog nestanka pukotine, za celo vreme tog ciklusa ne prođe više od pet minuta vremena.
Posle prolaska nedovršene duše kroz nju, pukotina zadržava oštre ivice još minut-dva, pa zatim polako bledi i stapa se sa šarama na svodu građevine.
Na ovoj poprilično suvoj planeti uopšte nije postojao nikakav oblik prirodnog naćina razmnožavanja.
Jedina bića na njoj, na njenoj površini su bile ove neobične duše i nešto drveča u kojima behu smeštene učaurene duše, koje se najviše nalazilo bliže polovima planete, u područjima koja su hladnija i mnogo više bogatija vodom samim tim pogodnija za njihov opstanak. Jedne i druge rađala je pukotina, koja ih je usisavala i tako dovlaćila sa planete Zemlje.
Kako sam primetio za vreme boravka kod njih, a i ćini mi se, osetio sam, da su ove duše polumaterijalne. Ćini mi se, da se njihove, jedna ili dve dimenzije, dodiruju sa dimenzijama iz materijalnog sveta ili im tela izgrađuju iste te dve prostorne dimenzije
Svo drveće što se nalazi na ovoj kamenitoj planeti je možda materijalno ali sam siguran da je satkano od tri prostorne dimenzije. Dali su one iste kao naše, to neznam. Možda vam ova moja konstatacija neverovatno zvući ali ja je tako osetim. Verovatno vam je neshvatljivo, da nešto što ima prostorne dimenzije, može biti nematerijalno, da nije sastavljeno od nama poznatog oblika materije.
U samim drvećima, u njihovom stablu su smeštene duše. One kao da spavaju, kao da su u nekom obliku hibernacije. Jedne i druge duše, one što su prebivale u pokretnim telima izgrađenim od mišiča i one što su spavale u drveču, dospele su na ovu planetu kroz pukotinu.
Nisam odgonetnuo u potpunosti, zašto su duše u pokretnim telima dolazile kroz pukotinu bez materijalnih tela a zadržavajući njihov oblik a one duše smeštene u stablima dospevale sa telima satkanim od svoih dimenzija.
Da bi se došlo na planetu nedovršenih duša, postojala su dva puta, koja su se negde spajala u jedan i ulazila u pukotinu. Da naglasim da je bio samo jedan otvor, kroz koji se moglo ući, da bi se dospelo u ovo područje u kome je bila smeštena ova planeta. Postojao je jedan put što je dolazio na planetu ali sa kojim se nije moglo otići sa nje.
Put kojim sam ja došao, vodio je preko međuvremena, preko sveta duha, sveta koji je imao svoje dimenzile, koje su bile vremenski prostorne. To je bio put, kojim sam ja došao, put kojim je mogla doći duša iz živoga tela, sa mogučnošču da se vrati.
Drugi put je vodio sa planete Zemlje. U ovo područje dolazio je iz trodimenzijalnog materijalnog sveta.
Kada se na našoj planeti Zemlji pojave veliki ratovi, pojačava se pririsak smrti, koji svojom kulminacijom pukne, prsne i pojavi se pukotina ili se to možda otvori novi put sa toga dela planete, u području gde se vodi rat a onaj prethodni zatvara. Nisam siguran, dali se to dešava u ovom nama poznatom vremenu ili prostoru. U isto vreme kada i na planeti Zemlji pukotina poćinje da se pojavljuje na nekom drugom, novom mestu ove planete nedovršenih duša.
Na ovu planetu neče dospeti duše ćije telo umre prirodnom smrču. Dolazak duše iskljućivo zavisi od naćina na koji je njeno telo poginulo, odnosno nastradalo.
Recimo da od deset hiljada ljudi koji poginu u toku nekog jednog sukoba, iz jednog-dva tela duše prođu kroz ovu pukotinu, dospiju na ovu za njih novu planetu. Za većinu njih ova neobična planeta če postati mesto bez povratka.
U prvih nekoliko meseci pojave pukotine na novom mestu pristigne najveći broj ovih nedovršenih duća. Kasnije vremenom kroz godine taj se broj postepeno, sve više i više smanjuje, te na kraju potpuno prestaje. Sa novim sukobom i početkom novog rata na drugom mestu planete Zemlje, tako se i na novom mestu planete nedovršenih duša pojavi nova pukotina. Kada se oko novog mesta gde se povremeno pojavljuje novonastala pukotina skupi dovoljan broj ove vrste ljudi ili neobičnih duša pridošlica, poćinje se sa gradnjom kuća te nastaje naselje.
Sve zavisi iz koje epohe vremena planete Zemlje dolaze nedovršene duše, od svireposti i intenziteta vođenja skupine ratova u toj epohe, dali če nastati samo selo ili če prerasti u grad. Iz kog veka su dospeli, zavisiti če velićina naseobine i stilovi naćina gradnje njihovih kuća. Iz kojih područja planete Zemlj najviše pristigne nedovršenih duša, njihov uticaj na izgled svetilišta i pri izgradnji kuća u naselju će biti veći.
Pukotina nije stalno otvorena, pojavljuje se u nepravilnim vremenskim razmacima a sve to zavisi od potrebe, od trenutka kada na neobičan, na poseban naćin pogine neka osoba. To se događa samo kada pristiđe kroz nju novi stanovnik, nova nedovršena duša posle potpunog uništenja svoga materijalnog tela na planeti Zemlji.
Kada se jednom pojavi, sve dok pristižu nedovršene duše iz te epohe, uvek će se otvarati na jednom te istom mestu. Pojavljuje se u vazduhu, najviše pedeset metara od površine tla. Ako se taj prostor popuni nekom materijom, kao u ovom slučaju da se na tom mestu izgradila velika kamena građevna, ta materija če se cepati praveći otvor i ponovo zatvarati, vračati u prvobitno stanje bez ikakvih posledica. Nema pravila da se baš mora pojavljivati samo u dolini ili na vrhu nekog brežuljka ili planine.
Sva naselja na ovoj planeti, osim ovoga u koji sam ja dospeo i u kome se u trenutku moga dolaska pojavljivala, nekada su imale pukotinu, imala su mesto gde se ona pojavljivala. U svim tim mestima izgrađena su svetilišta na mestima tačno ispod njenih temelja. Tako da se ona pri pojavljivanju uvek nalazila približno na svodu tog verskoga objekta. Sve te bogomolje nisu mogle biti jednake. Naselja iz kamenog doba imala su prostije građene objekte pravljene jednostavnim alatkama iz toga doba . Služile su u svrsi bogovima u koja se u to vremem verovalo.
Primetio sam, da je vreme u istoj ravni na obe planete.
Da vreme teče, prolazi istom brzinom na obe planete, da su iste vremenske merne jedinice uzete zaračunanje vremena, iako dan na ovoj neobičnoj planeti traje samo dvadeset sati.
Ovaj grad u koji sam ja dospeo i u kome sam boravio neko izvesno vreme, je bilo mesto, gde se u trenutku moga dolaska pojavljivala pukotina, je bio iz zadnje vremenski istorijske epohe u kojoj trenutno živi ovo moje trenutno-tekuče materijalno telo.Pošto vreme paralelno prolazi istom brzinom na obe planete, na planetu nedovršenih duša nije se moglo dospeti iz neke prošle epohe, nego samo iz one na planeti Zemlji, zbog koje je i otvorena pukotina baš na tom mestu te druge planete. Tako da ni ja nisam mogao da dospem na mesto neke druge več prošle epohe.
Nekada davno, mnogo godina pre nego je i nastalo ovo moje materijalno telo, možda i pre par vekova, u prvim godinama pojavljivanja pukotine na ovoj planeti, na mestu gde je izgrađen ovaj grad, pristizalo je na desetine nedovršenih duša u toku jednog njihovog dana, kada se poklope uvjeti za to.
Ako samo pristiže jedna duša, posle njenoga pojavljivanja, prolaska kroz pukotinu i polaganog nestanka pukotine,ne prođe više od pet minuta vremena.
Posle prolaska nedovršene duše kroz nju, pukotina zadržava oštre ivice još minut-dva, pa zatim polako bledi i stapa se sa šarama na svodu ove kamene građevine.
Ne znam od kakvih dimenzija je satkan ovaj svet nedovršenih duša, ali materijal od koga je sazidano svetilište, dok sam dirao zidove, podsečao me je svojim osobinama na najtvrđi kamen na planeti Zemlji.
Ako je taj kamen istih osobina kao i onaj na planeti Zemlji, pokušajte zamisliti kakva je to snaga i koliko je ta sila jaka, kada sa lakočom raspukne kamen, rascveta ga kao cvet i vrati ga posle u prvobitno stanje, kao da ništa nije bilo.
Pojavljivanjem prolaza taj lepo izrezbareni kamen što je saćinjavao i koji je ukrašavao svod, dobije rasceplinu na svojoj površini jasnih i oštrih ivica, koja posle propuštanja nedovršene duše, polagano bledi i na kraju potpuno nestaje, vračajući svodu njegov raniji izgled.
Za vreme dok pukotina polako nestaje, mnoge nedovršene duše pokušale su, da se uvuku u nju ali nije im uspelo niti ruku da zavuku. Mnoge od njih na sve moguče naćine pokušavaju da se vrate na planetu Zemlju iako tog trenutka ne ispunjavaju sve uvjete za to.
Sve dok pristižu nove nedovršene duše kroz pukotinu, što znaći, da ta epoha još radi, da nije završena, da ima nade, da se neka od njih vrati nazad na planetu Zemlju, te da dobije i uđe u novo mlado telo. Čim se pukotina pojavi na novom mestu, za stanovnike naselja iz prethodne epohe prestaju sve nade za pvratak na planetu Zemlju.
U vreme mog dolaska, još je pristizalo samo desetak nedovršenih duša u toku jedne njihove godine. Ovim stanovnicima već kroz golemo iskustvo to je znaćilo da je pri kraju, jer je malo njih pristizalo, ali da je ovo još bila aktivna, radna epoha, zadnja tekuča u zajedničkom trenutno tekučem vremenu obe planete.
Ćim se pročuje po naseobinama starih epoha, na celoj planeti, da je proradila nova pukotina, da na nekom novom mestu pristižu nove duše, one pokušavaju nasilnom borbom, da je osvoje, da bi izgradili novu bogomolju, u nadi da če im ona pomoći, da se vrate kroz pukotinu, odakle su i došli, svojoj kući.
Kada se na nekom drugom mestu počne da pojavljuje pukotina, na starom mestu potpuno prestaje i tu više duše ne dolaze. Posle prestanka epohe u tome naselju jako retko se otvara pukotina, ali samo za odlazak, odnosno povratak na planetu Zemlju a ko neko od stanovnika ispuni uvjete za to.
Posle dolaska, kako godine prolaze a naroćito posle zatvaranja epohe, sve više i više slabe nade za povratak te nedovršene duše.
Ako je materijalno telo mučeno, a pri tome mu je nanošen bol velikog intenziteta, u tom trenutku, u trenutku njegovog prestanka življenja, duša će biti izbijena iz njega, napravit će več opisanu pukotinu u vremenu ili prostoru i tako dospeti na ovu planetu.
A ako je za vreme nanošenja velikog bola, telo potpuno uništeno, recimo spaljeno do u prašinu ili raskomadano u najsitnije deliće irazbacano na sve četiri strane sveta, tako da ga je nemoguče skupiti na jedno mesto, makar i na gomilu, za dušu iz tog tela a koja je dospela na ovu neobičnu planetu, nema skoro nikakve nade za njen povratak.
Ako se to telo iz koga je izbijena duša dospela na planetu nedovršenih duša, njegovi delovi skupe kako-tako na gomilu, da može da se sahrani i da se to obavi po pravilima njegove verske pripadnosti, za vreme odvijanja ceremonije, koja je ključ za bravu koja otvara pukotinu, duša će da se vrati, prvo u svoje kakvo-takvo telo skupljeno na gomilu, da bi završilo svoju proceduru smanjivanja na oblik iz međuvremena, da bi se mogla spustiti na četvrti nivo, te zatim otići krozpetinivo u novo telo.
Duše iz srednjeg veka, u vreme kada su ljude spaljivali, proglašavajući ih vešticama i veštcima, pošto su im tela potpuno uništena, nemaju nikakve nade za povratak.
Pri spaljivanju njihovih živih tela, nanošen im je dugotrajni izuzetno veliki bol, da su izbijene, morale dospeti na ovu planetu a telo im je bilo pretvoreno u prašinu i pepeo, koji su kiše i vetrovi rasuli po svetu. Duše koje su na ovaj naćin dospele na planetu nedovršenih duša, su onemogučene, da odrade svoje učauravanje, koje mora da se odradi pri zameni tela, jer nemaju svoje telo, da bi to mogli da obave.
Več jednu generaciju posle smrti materijalnog tela, sva njegova telesna rodbina svoje pretke zaboravi, tako i njega, a pogotovo se ne misli na proceduru koju treba obaviti za povratak duše na planetu Zemlju i njeno učauravanje, za ulazak u novo mlado telo.
Te naseobine sa nedovršenim dušama kao stanovnicima, vremenski međusobno su udaljene po nekoliko stotina godina. Dve susedne naseobine nisu i nemoraju da budu iz epoha koje se nastavljaju iz jedne u drugu.
Svaka od tih naseobina je na drugaćijem stupnju kulture, sve zavisi iz kog su vremena istorije planete Zemlje.
Sve su one pokušale i dalje pokušavaju da osvoje trenutno aktuelno radno svetilište.
Kako nedovršene duše koje pristižu, zadržavaju oblik lik visinu, sa svešču, sada duhom prethodnog tela, a u samom duhu se nalazi memorija vremena življenja ljudskog materijalnog tela, tako sa svojim dolaskom donose znanje o tehnologiji iz svog vremena, koja je uvek bolja, jača i naprednija od prethodne epohe. Svaka prispela nedovršena duša jedne epohe pokušava da svoje znanje primeni u izradi oruđa i oružja, od materijala nađenog na površini ove planete a samim time da doprinese odbrani grada….
Nedovršene duše dok su se nalazile u svetilištu, dok su bile u sjeni, uopšte nisam primećivao razliku između njih i ljudskih materijalnih tela. Među njima bilo ih je svih boja kože, odnosno membrane na dodir a i izgled autentičnoj ljudskoj koži. Izlaskom na svetlost njihovog sunca, kada ih obasjaju zraci njihove zvezde, videla se njihova samo opnasta struktura. Čvrstina opne srazmjerna je njihovoj snazi. Snaga ljudskog tela je deset puta veča od snage tela ovih opnastih duša.
Nedovršene duše su besmrtne, dok se nalaze na ovoj svojoj planeti, U to sam potpuno siguran. Njihovo opnasto telo ne može se ubiti ili uništiti. Sama opna se hrani svetlosnim zračenjem ovog glavnog belog sunca, koje planeti pravi dan i noći još sa svetlošču koja dospeva sa dve povremene zvezde.
Ove nedovršene duše su, osim lika svog zadnjeg materijalnog tela, donele i svoju svest sa sobom, samim time i sve njegove mane i vrline.
Na sva čula reaguje: može da se veseli, da se smeje, da se ljuti, da tuguje, da voli, da ima neliki apetit, da oseti toplo-hladno, da ne vidi u mraku, da je kratkovid ili dalekovid, da oseti bol, da bude gluva, nagluva ili da isuviše dobro čuje…
Sve mane i vrline što je imalo materijalno telo, čak i oštečenja unutrašnjih organa, sve ih opna duše i dalje registruje, unutar sebe oseti ih kao da postoje, kao da ih i dalje poseduje unutar svog opnastog tela.
Sva obolenja te simptome tih bolesti što je ljudsko telo imalo dok je bilo živo, nedovršena duša preživljava sve to i dalje na ovoj planeti.
One ne moraju nikako da uzimaju hranu, neče i ne mogu umreti od gladi, a i ako se dobro najedu, zbog želje, apetita ili možda od ranije stečene navike, ove duše osete sve tegobe prolaska te pojedene hrane kroz nepostojeće unutrašnje organe, kao da ih i dalje ima u svojoj utrobi.
Hodajući po gradu, upoznao sam jednog pravog gurmana, koji je imao poreklo sa juga Francuske.
Njegovo ljudsko telo za vreme svog življenja imalo je ozbiljna oštečenja unutrašnjih organa za varenje. U svoje vreme, za života svog tela svest je uživala u raznoraznim jelima. Po savetu doktora morao je da se svega toga odrekne i striktno pridržava posebne ishrane, da bi svom materijalnom telu produžio življenje. Sada kada nema to telo, pošto zna, da opnasto telo ne može nikako da umre, zato maksimalno uživa u konzumiranju hrane i alkohola i ako posle trpi velike bolove. Njegova želja za uživanjem u jelima je jača od pretrpljenih bolova koje preživljava i trpi posle.
Ako je neko patio od reume, patiti če i na ovoj planeti. Ako je neko patio od srca, recimo umarati če se, penjući se uz stepenice. Sve te mane i vrline sada im ostaju za večnost.
Ako se zabode mač u opnu ovih nedovršenih duša, iz njene rane če curiti, izlaziti, nešto što podseča mirisom i izgledom na krv. Ta opnasta duša osetiti če bol, intenziteta velićine same rane, a rana če vremenski da zarasta isto onoliko dugo kao ista rana na ljudskom telu. Sve če da bude isto, samo nema smrtne rane, nema naćina niti da se sam ubiješ i kada bi neka od ovih opnastih duša to i htela, sve dok boravi na planeti nedovršenih duša.

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: pon maj 21, 2012 7:54 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 09, 2007 8:25 pm
Postovi: 15
Lokacija: Backa Palanka-Slatina-Moskva-peterburg...
TUNEL VREMENA

Tunel vremena koji pojedini ljudi doživljavaju prostorno kao trodimenzionalnu tvorevinu, kao nešta upečatljivo kao stvarnost sa oštrim i kroz pogled jakim osečanjem stvarne čvrstine njene površine, kroz koji lagano lebdeći laki kao perce, pri tom potpuno gubeći osečaj za težinu svoga tela (nekog tela sastavljenog od možda ovih a možda i nekih drugih dimenzija u kome se nalazi njihovo misaono ja, njihova svest), putuju na onaj svet za vreme kliničke smrti, koju preživljava njihovo materijalno telo, JA, pisac ovih redova mogu za nekoliko minuta snagom volje svoga uma da ga stvorim sa lakočom i prođem kroz njega i udžem u taj neki novi svet za najviše petnaest minuta.
Ljudi koji prežive kliničku smrt, mogu kazivati samo o belom svetu, o svetu duhova. Oni kroz tunel dospevaju samo do toga sveta, do područja gde če se nekada u budučnosti smestiti oni sami kao duhovi.
Vi čitaoci, verujem da če te mešati pojmove: Tunel vremena, i Kula vremena. Bolje je da vam na početku razjasnim razliku u preživljavanju svega toga.
Kula vremena je početak i kraj vremena. Tu su počeci i krajevi svih dimenzija, tu vreme nema prolaznost...
Tunel vremena je put, kojim može, da prohodi naša svest (ne duh) bez dobijenog tela u svoj budući svet, da smotri svet duhova.
Medžutim mene tunel odnosi na mesta u svemiru, koja su daleko i po nekoliko stotina svetlosnih godina. Lično ja te svetlosne godine u jednom slučaju doživim kao da su jedinica za merenje vremena, a u drugom osetim kao mjera za dužinu.
Toliko sam se dobro usavršio u putovanjima kroz taj tunel, da ne moram da izvršim (potpuno) odvajanje duše od tela, tako ostajući ja kao svest celo vreme putovanja te boravka i povratka u kontaktu i sa ovim za nas ljudsku vrstu prostorno stvarnim trodimenzionalnim materijalnim svetom.
Do pre nekoliko godina tunel vremena mogao sam da stvorim i putujem kroz njega samo u toku noći i to samo u periodu vremena od ponoči pa do dva sata ujutro. U to određeno vreme samo sam morao i mogao da ga stvorim i čvrsto formiram te da užem u tunel i krenem da putujem. Samo putovanje te boravak tamo negde u nekom drugom prostoru i vremenu pa zatim i povratak kući na svoju rodnu planetu mogao je potrajati sve do svitanja i izlaska sunca. Do sada se ispostavilo da sa tih nočnih putovanja najupečatljiviji, najsvetliji i jasno slikoviti otisci ostaju u mom sečanju.
Do sada sam upoznao i dobro izvežbao tri načina formiranja tunela a samim time i oblikovao, što je moguče više pojednostavio putovanja kroz nešto što ja zovem tunel vremena. Za mene nijedan od tih naćina nije nikakav problem. Dovoljno mi je da se samo spustim odmah ispod površine svesti, pod sami vrh prvog nivoa podsvesti, i, ili na njegovo samo dno, pa da na neki način nađem ili ja sam da formiram jaki izvor svetlosti. Za njegovo što lakše i brže formiranje potrebno mi je puno svetla, ali mogu da ga napravim i u potpunom mraku, stvarajući svoj izvor svetla tu negde u prostoru na pola metra ispred glave. Kada ga stvaram u mraku, nije mi dovoljno da se samo spustim ispod nivoa svesti, več moram da dodirnem dno prvog nivoa podsvesti.
Bez izvora svetlosti stvaram ga na dva načina. Nije bitno dali su kapci sklopljeni ili ne, i dali je dan ili noč.
1.Prvo moram da mu formiram izvor svetla na oko metar ispred očiju. Iz očiju u impulsima šaljem snopove svetla u valovima kao pucnjeve iz puške. Mogu da podešavam ugao ukrštanja na odrešenoj razdaljini ispred očiju. Kada se iz svakog oka ta blicanja svetla, kao svetlosne kugle dodirnu u žiži ukrštanja, stapaju se, formirajuči nešto za mene kao zvezdu, koja se sa svakim sledečim dotokom svetla u valovima, povečava i dobija na jačini svetla.
Kada smatram, to vidim i osetim, kada blještavost bude toliko jaka, da ne mogu više gledati u tu žišku, da se dovoljno skupilo svetla, da ta formirana svetleča kugla ima jačinu svetla dovoljno jaku, da mogu pokrenuti formiranje tunela a da ona svojom veličimom, širinom i gustinom ipak ima neku mjernu razdaljinu od mojih očiju, započinjem vrtnju prstom. Stavim jedan prst u tu svetleču kuglu i zapoćinjem da ga vrtim prvo polako pa sve brže i brže. Isti efekat postignem okretao prst u levo ili u desno. Mogu taj vrtlog da stvorim i sa oćima. Centar dva snopa svetla koji izlaze iz oćiju, podesim na ivicu sjajnog kruga i zapoćinjem okretanje oćiju. Kada osetim, da če masa u tom svetlečem krugu nastaviti sama da se vrti, povlaćim prst ili spuštam pogled. Ubrzavanjem vrtnje masa iz tog kruga pomjera se na ivicu, stvarajući otvor. Dvodimenzionalna slika svetlečeg kruga pretvara se u trodimenzionalnu, jer njegova unutrašnjost dobija dubinu i malo po malo poprima izgled vijugavog sve dužeg creva, koje sve dalje odlazi negde u mrak.
2.Drugo formiranje, tunela bez izvora svetla, donekle ide na isti način. Da bi primenio ovu metodu, moram da se spustim na površinu prvog nivoa podsvesti. I ovde moram da formiram svetleču kuglu ali kojoj ne zaustavljam njen rast, da bih je zavrtio, zarotirao i tako formirao i otvorio tunel vremena, več je napajam i dalje svetlečim impulsima iz očiju, dopuštam joj da mi svojim rastanjem ispuni sav horizont pred očima. Kada mi je jako osvetljeno sve pred očima, ja i dalje napajam energijom onu početnu žišku svetla, udarajući jakim blicevima svetla u nju.
Kao da se nakon izvesnog vremena to mesto previše ugrije i počinje postepeno da progorjeva, sa svakim sledečim impulsom svetla, da se malo po malo sve više širi to nagorjelo mesto, otkrivajući polako prostor koji sam poželio, tražio da vidim, zacrtao da posetim.
Čim počinjem da nazirem to nešto u tom otvoru, ne moram da više šaljem impulse svetla.
Kako se otvor u pulsiranjem širi, tako formira prsten, koji zatim nastavlja sam da pulsira, koji sa svakim svojim gašenjem pa paljenjem postaje malo veći.
Kako prsten, sa svakim svojim samostalnim impulsom postaje pomalo veči, tako se ja, polako lebdeći, pomalo pomičem napred, prema mestu gde sam počeo sa formiranjem kugle, i tako mi se čini da prolazim kroz njega, kroz prsten, odnosno u tunel i ulazim u taj traženi svet.
Najlakše ga formiram u po bela dana, kada sunce najjaće sija. Pri primeni ove metode, dovoljno mi je da se spustim samo odmah ispod površine svesti, tako da ovo svoje materijalno telo, njegov rad potpuno osetim u ove tri prostorne dimenzije. Pri njegovom formiranju, da bi dobio najviše svetla, obično gledam direktno u sunce, ali sklopljenih kapaka, da ne bi spalio oći. Kad tako gledam direktno u jaki svetleći izvor, kroz njih samo vidim u žiži gomilu svetla.
Sada to svetlo treba pokrenuti. Ispružim koju bilo ruku sebi ispred očiju i bilo kojim prstom ruke počnem vrtiti kružno. Uopšte nije važno dali prstom zavrtim desno ili levo. Probao sam mnogo puta na oba načina i svaki put uspevalo mi je da formiram tunel vremena. Iako kroz kapke ne vidim ruku i prst kako kruži ali osetim sjenu na njima, meni se to svetlo što ga vidim, odmah uskomeša i poćinje polako da se kreće kao gusta masa u pravcu kretanja prsta.
Sa povečanjem ubrzanja, krečući se sve brže i brže, nakon izvesnog vremena, usljed sve veče brzine, ta svetleča kugla formira u svojoj žiži, u svom centru prazninu, koja vremenom postaje sve veča, stvarajući sve tanji prsten, sve bržeg kružečeg svetla.
Kako prsten širinom, svojim vanjskim zidom postaje sve tanji, on dobija u dubini, izdužujući se sve više negde napred, dobijajući oblik creva. Što je svetlost dobijala veču brzinu okretanja, tunel je bio bistriji i sve više dobijao na širini. Ja sam i dalje gledao u sunce, koje sada više nisam vidi, več samo tunel stvoren unutar njega. Za vreme formiranja i putovanja kroz tunel vremena, ja moram gledati u sunce, jer je ono izvor iz koga stalno napajam svetlošču od koje je građen njegov zid.
Tunel nakon par minuta je bio toliko puno širok, da sam samo mogao da vidim njegovu unutrašnjost. Meni ispred oćiju sada je izgledao, kao da ima prečnik stotinjak metara a lagano vijugajući, izdužio se u beskraj, gubeći svoj kraj, negde daleko u dubinu.
Nakon izvesnog vremena, kada je za to samo od sebe došlo vreme, taj svetleći tunel, počeo me je polako usisavati. Prvo sam lagano ulebdio, pa poćeo da dobijam na ubrzanju, krečući se sve brže kroz njega.
Pošto sam se samo spustio ispod same površine svesti i dalje sam osetio svoje telo kako radi, njegove promene i svim svojim čulima osetio dešavanja sredine u kojoj se telo nalazilo. Istovremeno sve slično tome osetio sam sa dušinim telom u samom tunelu. U isto vreme osetio sam svoju prisutnost u prostoru unutrašnjosti tunela i prisutnost svog tela u ovom našem trodimenzionalnom svetu.
Ubrzavajući sve više, lebdeći napred kroz tunel, negde na sredini puta postigao sam jako veliku brzinu, da više nisam mogao micati svoim udovima. U tunelu nije bilo vazduha, pa da bi mi usporavao pokrete. Nešto, meni nepoznato, me je koćilo usljed (verovatno) prevelike brzine.
Ja to polagano ubrzanje i kasnije usporavanje kretanja tog nekog svog tela, prisutnog u tunelu, iz kog sam svo to događanje posmatrao, sa njime nisam osetio. Pri največoj brzini osetio sam samo njegovu ukočenost, kada je svetlost što je saćinjavala zid tunela, počela da trepće. Dok sam se kretao kroz tunel ubrzavajući, svetlost koja ga je sačinjavala, bila je u jednom komadu, sva kružeći u jednom smeru. Sa povečanjem brzine, zid tunela se razdelio na kružne prstenove. U početku ih je bilo manje sa debljim zidovima. Nakon izvesnog vremena, sa povečanjem moje brzine kretanja, postajali su sve tanji a njihov broj povečavati.
Kada mi je počinjalo telo da se koći, ti svetleći prstenovi su prvo lagano, pa sve brže treptali, pa zatim da pristižu u valovima kao blicanje svjetla. Kada sam tu ukočenost počeo osečati kao težinu, tih treptaja je bilo strahovito puno u jednoj sekungi. Ovo brzo treptanje, blicanje prstenova, dešavalo se na samoj sredini tunela i nije dugo trajalo. Ubrzo je počelo usporavanje i sav proces poigravanja svjetlom prstenova se ponovio ali u obrnutom procesu.
Taj svjetlosni tunel na samom ulazu bio je dosta širi , pa se lagano blago vijugajući polako sužavao do svoje sredine, kada je opet poćinjao postepeno da se širi. Več skoro sa same sredine mogao sam da vidim oštre obrise slike na izlazu tunela, koji je pomalo dobijao na širini. Samo usporavanje trajalo je do pred sami izlaz , tako da sam iz njega, takoreći išetao, lagano lebdeći izašao vani u taj neki novi svjet...
Celo vreme dok putujem kroz tunel do tamo nekog željenog mesta, bio sam na samoj granici dna svesti i vrha podsvesti.
Ni dan danas nisam siguran da li ja ovaj tunel koristim za putovanje samo kroz prostor, da ga brže premostim u ovom sadašnjem,trenutnom,tekučem vremenu. Ili možda za putovanja kroz vreme, u njegovu prošlost ili budučnost. Ovo navodim zato što se ne vračam na isti način u trenutno dušino telo. Ne vračam se kroz tunel vremena nego isplivavanjem iz podsvesti ali sa njenog trečeg nivoa. Na putovanje sam krenuo sa samog vrha prvog nivoa podsvesti a počeo se vračati sa samog dna trečeg nivoa podsvesti.
Iako mi, (tamo negde dok boravim) provedeno vreme istom brzinom teče kao i ovo ovde naše trenutno tekuče, ja se najverovatnije, dok radnja traje, polagano spuštam a kada se spustim na treči nivo, kao da mi tada istekne vreme, vračam se (možda moram) nazad u telo. Treči nivo podsvesti uvek koristim, kada hoču da moja duša putuje kroz živote življenja njenih prošlih i budučih tela u sveopštem vremenu ali samo iz njenog tekučeg tela iz sadašnjosti u stvarnosti.
Pri ovakvom putovanju kroz vreme, uvek moram prvo da izvršim odvajanje duše od tela i ostaviti ga životu, da kontroliše njegov rad i upravlja sa njime.
Dok pri povratku, sa putovanja kroz tunel, imam osečaj kao da isplivavam iznutra, iz nekog dole centra unutar sebe, iz dubine podsvesti na površinu svesti.
Kada sam god putovao, koristio ovaj tunel za putovanje na neke planete u svemiru, iako sam želeo, dva puta nisam dospio na isto mjesto. Tako me je njegov zadnji kraj lelujajući, lagano šarajući levo-desno, negde odnosio i izbacivao u tom ogromnom prostranstvu svemira. Doduše, tri puta sam ga otvarao sa zadatim ciljem i uvjek me je tada odvodio na planetu koja mi je trebala ali ne baš precizno na lokaciju gde sam želio. Skoro ga uvjek zavrtim iz dosade i njemu, tom novonastalom tunelu prepustim odabir mogučnosti nekog mjesta u svemiru:
Jednom prilikom sam dospio na planetu, čije sam visoke planine do pola zelene a od pola smeđe boje, i tamno plavo nebo vidio mnogo prije izlaska iz tunela. Tunel je svoj zadnji kraj spustio na sami ulaz u predivnu dolinu, sa mnoštvo malih jezera, obraslu sa predivnim rastinjem, okruženu jako visokim planinama, ali za divno čudo nisu bili njihovi vrhovi prekriveni snegom.
Drugi put, tunel me je odveo na planetu izbušenu kao sir. Toliko je bila gusta mreža tih tunela,da bi se prije reklo, da je masa planete saćinjava samo zidove tih tunela. Njihov prečnik nije bio manji, ispod dvjesta metara. Ova planeta zbog svoje velike izbušenosti, nije imala pravu vanjsku površinu. Bila je naseljena bićima sličnim ljudima, koji su se samo kretali, hodajući po njenoj unutrašnjosti. Iopšte nije imala orjentisanu vanjsku površinu. Planeta je bila jako blizu njihovom suncu koje je bilo skoro ugasla golema zvezda. Svojom velićinom zauzimala je skoro celo nebo.Bila je skoro potpuno tamno naranđaste boje. ....
Jednom sam prilikom tražio, želio da vidim i lićno da upoznam bića u našoj galaksiji, koja su slična nama, da imaju dve noge, dve ruke i glavu.
Tunel me donio do neke planete, spustio u ogromni grad, na veliki kameni plato. Ta površina je bila sigurno na visini od najmanje jednog kilometra, jer sam sa nje mogao da osmotrim grad, koji se protezao svugde oko mene u nedogled, pokrivajući sav slobodan horizont. Kao da je sva planeta prekrivena građevinama neobičnog izgleda, bez ijedne jedinke zelenila između njih. Taj plato, kao i sva zdanja ispod njega, izgrađena su od sivkasto-krem kamenih blokova podjednakih razmjera, koji su se do savršenstva uklapali jedan u drugi.
Sve mi je to djelovalo kao da se održavao skup povodom nećega važnog, na kome su učestvovala samo čovekolika bića iz naše galaksije. Bilo ih je dvadeset i tri člana, kada su me čekali na izlazu iz tunela. Sečam se dobro da sam zastao pre susreta sa njima i prebrojao ih, jer to mi je bila želja. Kao da nisu htjeli da zapoćinju, njima neki važan posao, koji se tiče samo nas dvonožaca, bez moje prisutnosti. Začudilo me, da niko od njih nije bio u skafanderu, što je znaćilo da su svi koristili kiseonik i da je klima na planetu na koju sam dospeo najsličnija uvjetima, koji su vladali na njihovim planetama. U toku razgovora primetio sam, da se neki od njih razodjevaju a drugi kazuju da im je prohladno. Zakljućio sam, da ipak nije velika razlika u proseku temperatura na svim planetama sa kojih su došli svi ovi učesnici. I dan danas se pitam, kako su znali da dolazim. Slučajno sam poželeo da ih vidim na jednom mestu a oni su bili obavešteni o mom dolasku.
Ja sam odabrao želju a tunel kao da je misaona ličnost, odabrao je vreme, kada su se oni skupili i mesto gde se to desilo. Ja sam tada sa jednog mesta odlazio na neko drugo mesto, istovremeno iz jednog određenog trenutka tekučeg vremena jedne vremenske dimenzije prelazio u drugu vremensku dimenziju u neki njen več zacrtani vremenski deo, u vreme kada se taj skup odvijao.
U suštini, oblikom smo svi bili slićni, samo što smo se likom dosta razlikovali i svaki od nas imao je različitu boju površine svoga tela. Sa dvadesetak metara razdaljine svojim stasom i kretnjama tela, za svakoga od njih pomislio bih, da je čovek. Od nas dvadesetčetiri vrste čovjekolikih bića, tri su se isticale svojom visinom ne večom od tri metra, dve vrste nisu bile veče od metar i pol, dok sve ostale vrste približno iste visine nisu prelazile dva metra. I svi smo hodali na dvije noge, imali dva ramena sa ekstremiteta, koja su služila kao ruke, sa završecima u slicnom obliku i svrsi kao naše šake ali sa potpuno različitim izgledom kod svih. Svi smo imali dva oka, dva uha, jedna usta, jedan nos, tri vrste su imale po dva nosa sa po jednom šupljinom.
Od svih delova tela oblik i lik glave svakog od nas razlikovao se najviše, po svom obliku i razmeštaju svih čula na njoj. Jedni su imali pljosnate glave sa oćima sa strane ili sa jednim okom napred a sa drugim pozadi. O opisu ovoga skupa napisao sam poseban članak, detaljno opisujući izgled svakoga bića i njihova ponašanja.
Bilo je dosta razlićitih putovanja kroz taj tunel, u razlićite delove galaksije. Sa svakog od njih doneo sam mnogo lepih utisaka i pretoćio ih na papir. O svakom od njih napiso sam knjigu pod zajedničkim imenom:
Putopisi iz Galaksije. ...

_________________
SPOZNAJA O SEBI


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NOVA BIBLIJA ili SPOZNAJA O SEBI
PostPostano: sub jun 09, 2012 10:55 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Citat:
DUŠA

Ona je parazit u svim živim bičima u kojima se nalazi na ovoj planeti


Parazit?! Uh!!! :shock: :shock: :shock:

Znači da smo mi paraziti u tijelima, ili je jedan naš sadašnji dio - parazit? Znači, po defaultu - duša je nametnik?

Možda ovu riječ "parazit" treba zamijeniti sa "stanovnik"... ili nešto slično?

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 10 gostiju.


cron
Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz