STANJA DUŠE U PRELAZU IZ MRTVOG U NOVO ŽIVO TELO
Poštovani čitaoće, posle čitanja svega što sam napisao u ovom članku, verujte mi, da sam sve to doziveo kroz protekle godine. U toku života, nije se to desilo jednom ili dva puta, skoro svaku noć koristio sam jednu od bezbroj mogučnosti putovanja kroz vreme, kroz koje je prolazila i prostor u kome se nalazila moja duša u toku življenja svog života, takođe i kroz vreme i prostor koje je koristilo ljudsko telo mojeg svesnog ja, dok je postojalo kao jedinka. Sa sigurnošču mislim, da devedeset procenata osoba koji budu čitali ove redove, da odvajanje duše od tela izgleda nepojmljivo i verovatno nemoguče nestvarno, ali verute mi, ja to stanje stvaram i doživljavam sa lakočom, pa prema tome mogu da ga ostvarim i ako treba desetak puta na dan i to sa, za mene jednostavnim postupcima. Dali ste se ikada zapitali, šta se sa vama dešava posle smrti vašega tela. Šta ste mislili, dali ste razmišljali, da li išta, i ako išta ostaje, šta to ostaje posle nas, šta to ostaje posle naše smrti. Šta bi to bilo što gradi nešta novo, novi svet za novo telo, ako stvarno ponovo oživimo. Ako ponovo stvarno oživimo, šta je to što nas ponovo oživljava, podiže, stvara i ponovo uništava. Ili je sve to možda samo san kao iluzija i prethodni život da je bio samo san, pa da nam novi život bude nastavak toga sna, da nam sada iz tog drugog ugla, iz tog drugog života izgleda kao san kao da smotrimo naše kretnje u ogledalu, koje se nalazi na nekoliko koraka od nas. Možda je stvatno ili možda nestvarno sve što nam se dešava i za nas je još velika nepoznanica u čemu se dešavas, što je nama vidno, mislim na prostor koji mi poznajemo i na vreme koje nama, ljudskoj vrsti teće, u kome naša logika dolazi do izražaja, gde mislimo i smatramo, da nam prolazi, sa vremenskom dimenzijom sa kojom starimo kao materijalna jedinka, čije životne funkcije ipak pri svom radu moraju da prolaze kroz vreme naše tekuće sadašnje, koga smo svi mi svesni i ćija svesnost ostaje zapamčena, memorisana u našoj memoriji svesti, u memoriji mozga, koja jednom ima u svom življenju nastanak i kraj nama poznatom tečnom, tekučem vremenu, vremenu koje za nas prolazi u trodimenzionalnom prostoru, koji je nama poznat, što postojano okružuje naše telo i našu svesnost, koja je samo svesna dok se kreče, teće, prolazi vreme, koja registruje to kretanje kroz taj prostor i to samo u prolaznom vremenu, ali sa ličnim zapažanjem za svaku jedinku naše vrste, da registruje da nam ipak prolazi vreme, a to samo podrazumeva svesnost naše vrste o postojanju nastanka, te življenja u nekoj kolićini vremena i na kraju smrti toga našega tela, to je svesnost naše vrste o neizbežnoj prolaznosti vremena našeg materijalnog tela i življenja naše svesti u materijalnom telu u prostoru kroz vreme ili življenja naše svesti u tekučem vremeno, kroz kretanje po trodimenzionalnom prostoru. (to je svesnost o postojanju jedne dimenzije vremena. Sve ispod napisano kao postupak koristi se, kada duša ulaskom u novo još ne izgrađeno telo ima svoj oblik i velićinu, donešen iz svoga sveta, u tom slučaju če doći do potpunog razdvajanja tela duše i duha, kada materijalno telo umre. Ovo pravilo u potpunosti ne važi za šamanske duše, jer je njihovo telo sedamdeset procenata istovremeno i telo duha. Kao da imaju jedno telo sa dve glave.... Kada osjetno oslabe životne funkcije jednog bića, živog materijalnog tela, kada u velikom procentu u njemu oslabi proizvodnja svih vidova energija, uvek potrebnih duši za ishranu, dok boravi u njemu, kada je sav njihov zbir nedovoljan kolićinski, za zadovoljavajuče funkcionisanje dušinog tela, život u dogovoru sa dušom , ali bez dogovora sa svešču, gasi sve funkcije tela, gasi sve unutrašnje organe, gasi mašine za proizvodnju energija potrebnih za ishranu. Samim gašenjem telesnih funkcija, gašenjem svih organa koji ćine jedno telo, gašenjem svih mašina telo je mrtvo. Samim time gasi se i prestaje funkcija svesti. Ona više nema i ne može više imati posredničku ulogu između života i duše, u zajedničkom upravljanju telom, dok su se nalazili u njemu, za vreme njegovog življenja, a kome sada za njegove kretnje vreme življenja nema više prolaznost. Dok je telo bilo živo, imalo pokrete u prostoru, svest nije mogla da ga napusti, jer nema sa čime, jer nema materijalno telo. Njeno postojanje satkano je u nekoj kolićini vremena. Sa smrču tela i njegovim gubitkom, sama svest postaje duh. Telo svesti ( svesnog JA ) je jedna dimenzija vremena. To je vreme postojanja dužnog toka življenja tog njenog materijalnog tela u sveopštem, celokupnom, našem zajedničkom vremenu tog materijalnog tela u ovom trodimenzionalnom ali zapreminskom prostoru, dok je to nešto postojalo kao vreme i dok je bilo svest. (susretao sam se sa dimenzijama, što ne prave zapreminu ali grade prostor) Kada svest dobija zapreminsko telo, satkano od vremena, postaje duh, te automatski zadržava oblik i lik tela, u kome je bio kao svest zarobljen do njegove smrti. Duh je kao kopija filma u kome je glavni junak njeno telo, koji se može posmatrati, gledadi, možda i opipati kroz neke istrumente i mašine. Kada više nema živo materijalno telo, svesti samo preostaje vreme, koje je iskoristilo to telo, u kome opstaje kao misaona tvorevina. Međutim telo nije u potpunosti mrtvo. Dok se ne iscrpe preostale male zalihe energija, život i dalje neko kratko vreme opstaje, jer je on sazdan od materije iz ovog trodimenzionalnog sveta i uvek se nalazi u organskoj materiji, kojom upravlja. On nema gde da ode iz ove tri prostorne dimenzije, jer je materijalan, kao i telo u kome se i dalje nalazi i kojim je upravljao, toj materiji od koje je sagrađeno, što joj je dalo funkcionalnost u ovome prostoru. Več sam naveo, da to nešto pojmljivo nazivam život. Nalazeći se u jezgri svake čeliji nekog biljnog i životinjskog organizma, život čeka, da pređe u drugi, u tom trenutku moguće stanje (življenja) života ili samo da proklija, da prođe u drugi oblik organske materije. (iz biljnog u životinjski oblik života i obratno) Mislim da je DNK klica života organske materije, koji daje na milione mogučnosti izbota lika i oblika svakog živog bića na ovoj našoj planeti. Kada telo umre, u samom trenutku gašenja svih funkcija tela, duša izlazi iz njega, ali ne udaljava se daleko od njega u materijalnom prostoru, jer i dalje ostaje vezana za njega, još čvrsto spojena svim vezama (preko kojih više nema dotoka novih kolićina energija, kao i mogučnosti da se i dalje upravlja mrtvim telom). Sa materijalnim telom, telo duše spojeno je nekom vrstom pupčane vrpce, (nad kojom ona nema kontrolu) preko koje još jedino može nastaviti da se hrani, crpeći rezervne energije mrtvog tela, koje nisu potrebne životu. Duša ne može brzo i prostim metodama, da se odvoji od materijalnog tela u kome je prebivala do njegove smrti. Do ulaska u zametak u majćinoj utrobi, duša je imala svoj oblik, donešen iz svoga sveta. Kroz razvoj i celo življenje tog novog tela, duša je uvek poprimala isti njegov oblik i lik. Da bi se vratila u svoj svet, pa iz njega ušla u novo telo, mora ponovo da dobije svoj oblik a za taj proces potrebno je da protekne neko određeno vreme. Taj ograničeni period vremena za odvijanje određenih radnji ja sam nazvao: učauravanje. Od trenutka smrti tela, pa do samog početka učauravanja u njemu, duša i takođe duh imaju isti oblik i lik. Isto tako i velićina tela duše je ista kao kod duha. I duh i duša imaju zasebno telo, ali kao da je, u tom periodu vremena, duša smešten unutar duha, kao da je duša u duhu. Iako imaju podjednaka ali izdvojena tela, vidim ih u jednom komadu, kao da su stopljena ili sastavljena u jedno. Kao da je duša presvučena duhom, ili još tačnije: kao da unutrašnju površinu tog vidljivog oblika zauzima duša a vanjska da pripada duhu. I dalje postoje dva slobodna i potpuno odvojena razmišljanja (u tim trenucima od duha potpuno paralisanim), ali na razlićitim principima i nivoima, neovisnim i ni u kom pogledu, nezavisnim jedan od drugog. U trenutku smrti tela, svest je zakočena u vremenu, duh nema više vremena za vršenje radnji, nema vreme u kome se (u kome može da se) kreče i gradi svoje misli, za duha je stalo vreme. Zaustavljanjem vremena svesti u sveopštem vremenu, ona je (sada kao duh) skamenjena, jer nema vreme za kretanje u materijalnom prostoru, ali dobila je zapreminsko telo sagrađeno od vremena u kome je živelo materijalno telo. Sada nepokretna i slabo elastična vanjska površina, paralisana nedostatkom vremena koći i mnogo usporava kretnje dušinog tela, koje je pripijeno uz unutrašnju površinu te vanjske membrane. Zato bi bilo bolje reći, da se duša nalazi u duhu. Kao da duša uđe u duha, kao da ga navuče na sebe, kao da ga obuče, ali tako što duh prekrije celo dušino telo, jer joj je on potreban, za njen izlazak u prostorni svet, a svojim kretnjama u ovim dimenzijama, duhu daje dodatno vreme za arhiviranje sečanja, dodatno vreme potrošeno za dušino učauravanje. Duša izvan tela ostaje neko kratko i određeno vreme, zatim se vrača u njega, potpuno se iskljući iz vanjskog sveta, udubi se u svoje probleme i započinje proces odvajanja... Ovih nekoliko redova što je dole napisano, odnosi se uglavnom na bića sa telima sa najvećim stepenom razvoja, konkretno na ljudsko telo. U trenutku smrti, posle prestanka srca sa radom, na potiljku se otvaraju vrata sa dva krila, kroz koja duša komotno može da izađe, odvoje se i potpuno rašire ukrštene veze mozga sa telom, spone komandi leve polovice mozga sa desnom stranom tela i spone komandi desne polovice mozga od leve strane tela. Potpuno raširene, prave veliki otvor, tako omogučavajući duši slobodan izlazak i odlazak van tela, ali samo u ovaj materijalni svet i njegovo tekuče vreme. U trenutku smrti odvajaju se samo gore navedene spone, duša ima još mnogo spojeva sa telom a odvajanje od njih mora obaviti za najviše četrdeset i osam sati, jer samo za tu količinu vremena njeno mrtvo telo ima akumuliranih raznih vrsta energija u rezervi, za njen opstanak življenja, dok traje odvajanje preostalih spojeva. U vremenu od par sati koliko je duša van tela od smrti tela pa do ponovnog ulaska, ona posmatra šta radi tjelesna rodbina i obilazi sve voljene članove familije i prijatelje. Po povratku u telo, duša okreče leđa ovome svetu, pada u potpuni mrak i gasi ekran, kroz koji vidi ovaj svet. Tada se učaurava, udubljuje u svoj posao i dok otkačuje jednu grupu spojeva, uopšte ne zna šta se dešava izvan tela u vanjskom svetu, za nju vlada potpuni mrak i neki oblik mrtvila u vidu potpunog opuštanja. Kada se odvoji od jedne grupe spojeva, duša sa duhom uvek ponovo izranja na površinu svesti. Duha nosi sa sobom, zato što svest ima samo sečanje i memoriju iz prostora svesti. Duša ponovo izlazi u ovaj svet, da vidi šta se sve dešava oko njenog tela, da bi i duh mogao da obiđe telesnu rodbinu. Duh i duša ostaju oko desetak minuta u prostoru svesti posle svakog odvajanja jedne određene grupe spojeva, pa se opet vračaju u njega, da nastavi sa poslom, te se duša ponovo učaurava, pa potpuno isključuje za ovaj svet i nastavi odvajanje druge grupe spojeva. Ali uvek i dalje ostaje vezana tankim crevom, što me podseča na pupčanu vrpcu, od koje če se tek na kraju odvojiti. Tim postupcima duša nemože kontrolisati, neka sila nju uvuče u telo, pa kada je potrebno, ponovo ga izbaci na površinu, sve to se dešava spontano, kao nešto prirodno, što me podseča na presipanje iz punoga u prazno. Primetio sam, da, kada je telo mrtvo a duša učaurena, zvuk crkvenih zvona može je izvući iz tela u vanjski svet iako je u pola posla pri odvajanju jedne grupe spojeva. Interesantno je, da duša čuje zvuk crkvenih zvona za vreme odvajanja spojeva. Ta vrsta zvuka izvlaći je kao magnet iz dubine nekog od nivoa podsvesti, unutar mrtvog tela i usisava, podižući je prema gore u ovaj prostorni materijalni svet. Duša je kao naduvani balon pred prvu fazu razdvajanja, kao membrana unutar tela iznutra naduvana do same površine spoja sa vanjskim svetom, (pod samu kožu materijalnog tela) tako poprimajući lik i oblik tela u kome se nalazi. Duša ima spojeve sa svakim mogućim unutrašnjim organom koje ima njeno materijalno telo. Kako se odvoji od nekog organa, taj njen balon, što čini zapreminu tog njenog tela, zapreminski se smanji, izduva za velićinu i oblik tog organa, u trenutku kada od njega otpoji spojeve. Kako otkačuje funkcije pojedinih organa, dušino telo se postepeno smanjuje, dok ne dobije oblik i velićinu iz svog svete, dok ne dobije istu velićinu i oblik, koje je duša imala, kada je ulazila u zametak tog svog, sada več mrtvog tela. Tek kada se odvoji od svih spojeva tela, preko kojih je do tada dobijala sve oblike energija, što ih je to telo proizvodilo, duša tek tada dobija lik, oblik i velićinu, poprima pravo stanje svog tela iz svog sveta, iz međuvremena. Pre odvajanja poslednjeg sklopa spojeva, duša sa svešču izlazi poslednji put a to se najčešće dešava uoći same sahrane, popračeno zvonjavom crkvenih zvona. Zvuci zvona obaveštavaju da je vreme za dušin poslednji izlazak iz mrtvog tela u ovaj materijalni svet. Pre otpajanja prvih spojeva telo duše i telo duha bili su potpuno jednaki u svakom pogledu. Otpajanjem svake grupe spojeva, dušino telo se smanjivalo i izvuklo iz tela duha, tako da je duša, pri zadnjim izlascima morala nositi duha na svojim leđima. Samo pri prvom izlasku duh je uz pomoč duše imao pokrete, doduše oni su bili zajednički. Kada je bio nošen na leđima kroz nivoe podsvesti, duh je bio nepokretan, izgledao je kao statua pokojnika. U stopalu se nalaze spojevi, koje duša treba poslednje odvojiti od tela. Ali duša i dalje ostaje spojena pupčanom vrpcom za mrtvo telo i kada se spusti na četvrti nivo. Pri spuštanjima kroz prostor četiri nivoa podsvesti, duša na sebi nosi svest. Posle odvajanja svih spojeva sa materijalnog tela, dušino telo je dovoljno malo, da može proći kroz rešetku, što je saćinjavala dno četvrtog nivoa. Kada je dušino telo smanjeno na svoju stvarnu velićinu i oblik, koji je uvek postojan u njenom svetu, u svetu sa uvjetima pogodnim za njeno življenje, ono je mnogo manje od tela duha. Za celo vreme dok se odvijalo učauravanje, duh je zadržao visinu i oblik, takođe i lik mrtvog tela iz koga su upravo nepovratno izašli. Njegovo telo sada je bilo dvadesetak puta veče od dušinog tela. Ali telo duha kao da nema težinu ili je ona za dušu beznačajna i nosi ga sa lakočom. Pošto je telo duha satkano od vremena, nisam siguran da li vreme ima težinu. Kao da sam na svoja leđa natovario ruksak dvadeset puta veći od mene. A pošto je potpuno lagan, to bi izgledalo kao da sam za svoja leđa prikaćio balon u obliku čoveka ali visine kao jedna desetopratnica. Dno četvrtog nivoja je rešetkasto. Prorezi na njoj su dovoljne veličine, da komotno dušino telo može proći kroz nju. Ali za duha ti otvori su dovoljno sitni, da on komotno svojim stopalima može gaziti po rešetki. Zapazio sam jednu interesantnu činjenicu u prostoru četvrtog nivoa. Svojim telom duša bez poteškoča prolazi kroz materiju u ovom našem trodimenzionalnom svetu. Kada se nalazi na četvrtom nivou, ona kada dira prečke na rešetki oseti njihovu čvrstinu, kao da ona i duh potiču iz iste grupe materija kao i sama rešetka, kao da su satkane od istih dimenzija kao i četvrti nivo podsvesti. Dok je god za nju pričvršćena svest, duša ne može propasti kroz rešetku. Kada se spusti i dotakne rešetku, duša skida svest sa svojih leđa, odvaja se od nje i u stranu odguruje je od sebe. Automatski trenutno propada kroz kvadratnu mrežastu podlogu, jer su njene šupljine veče od širine i dužine dušinog tela. Pošto znam iz ranijih saznanja, da je dušino telo velićine palca na ljudskoj ruci, zakljućio sam, da su ti otvori ne manji od prečnika deset sa deset centimetara i ne veći od petnaest sa petnaest centimetara. Ako duša propada kroz rešetkastu granicu, što deli četvrti nivo podsvesti i nečega kroz čiji prostor prolazi, na putu do novog tela, to bi značilo, da ona sada ima primetnu težinu, da na nju deluje sila iz prostora ispod rešetke i u prostoru iznad rešetke, što znači i da postoji prostorna dimenzija gore-dole, dok traje proces odvajanja. Još nekoliko neobičnosti sam zapazio. Na sve spojeve materijalnog tela duša se lično sama spaja, spojevima na svom telu. Na dušinom telu su utikaći, a na materijalnom telu su utičnice. Dva spoja nemaju isti oblik i velićinu, tako da ne postoji mogučnost pogrešnog spajanja. Jedino je pupčana vrpca spojena za dušino telo lično svojim spojevima i ona nije sagrađena od ove nama poznate materije. Jedinona na njenom završetku je utikač, a utičnica za njega nalazi se na telu duše. Uopšte mi nije jasno kako je i odakle je iz materijalnog tela izrasla ta vrpca, te ko upravlja sa njom i njenim radom. Ne verujem da je život zadužen za njeno funkcionisanje. Možda je ona sama jedna zasebna vrsta biča, građena od nekih nama nepoznatih dimenzija. Nije mi jasan postupak, kako se ona pričvrščuje za dušu ali shvatio sam zašto je pričvrščena za njeno telo. Ona služi kao specijalni rezervni vod, kroz koji mogu prolaziti svi oblici energija a koji se koristi u krajnjoj nuždi. Pri odvajanu, kada je pupčana vrpca otvarala spoj na duši, video sam kako iznutra izgledaju njegovi kontakti. Njen utikač podseča me na usta bodljikavog morskog ježa. Okruglog je oblika, sa stotinjak trouglastih zubića na ivici, lepo poredanih jedan do drugoga, koji kada se uklope prave kupasti oblik bez vrha, ostavljajući okrugao otvor, da bi se moglo ući u šupljinu unutar nje.. Unutar materijalnog tela nisam video, kako se spaja drugi kraj te vrpce. Pretpostavljam, da ima mnogo završetaka, po jedan spojen na svaki organ u telu bića. Posle odvajanja pod rešetkom, pupčana vrpca se povlaći kroz nivoe podsvesti u prostor svesti, tačnije rečeno, potpuno ulazi u mrtvo materijalno telo. Takođe moje zapanje je, da je moja duša bila spojena za tu pupčanu vrpcu i primala potebne energije u toku izlazaka iz mog ljudskog tela u ovom materijalnom prostoru u nekom njegovom delu tekučeg vremena.
Kada kompletno dušino telo prođe kroz rešetku, pupčana vrpca automatski se otkačuje. Kao da oseti promjenu sredine, dobije impuls ili signal ali samo kada kompletno dušino telo prođe kroz mrežu i nalazi se celo u drugoj sredini. Verovatno i samim dodirom novog prostora, vrpca refleksivno reaguje, grčeći svoje veze, zapravo otvara ih i tako otpušta dušino telo. Ustvari, pupčana vrpca je celo vreme dušina veza sa onim materijalnim svetom u toku prolaska ili prolazaka kroz nivoe podsvesti, jer je jednim krajem spojena u mrtvom telu a drugim za dušu. Prekidanjem veze, otpajanjem te vrpce, duša potpuno gubi svaku vezu sa svetom svog mrtvog tela. Više ni na jedan način ne može se vratiti istim putem nazad u prostor svesti, u materijalni svet. Rešetka sa gornje strane ima propusnu a sa donje odbojnu moč u obliku nevidljivih impulsivnih talasa. Ulaskom u prostor četvrtog nivoa, duh (svest) oživljava. Postaje svestan svoje prisutnosti u prostoru, ali i dalje ne može pomicati telom. Sa memorijom celokupnog življenja života svog materijalnog tela, otkotrlja se ili odlebdi sa četvrtog nivoa kroz vremenski tunel u međuvreme. Kao da duha nešto lagano usisava kroz tunel, hteo duh ili ne ali ta če ga sila lagano ipak na kraju odvući u svet međuvremena. To prolaženje kroz tunel, ja lično sam osetio, kao da me ugodni povetarac, nježno lebdeći, lagano unosi kroz tunel u taj beli svet. To u pravom smislu i nije tunel. Tamo negde u daljini, kao da se to nalazi na ivici horizonta, video sam osvetljen prostor oivičen crnilom, koje je okruživalo i put do mene, pa me je ta slika podsečala na široku cev osvetljenu na tom tamo drugom kraju. To prostorno mesto, koje trebalo da bude novo prebibalište mojeg svesnoga JA, mislim da je satkano od vremenskih dimenzija, pa zato u tom svetu, takoreći vreme stoji, ne teče, ne prolazi. To je mesto postojano, stabilno u nekom svom, svojim dimenzijama, sklopljenom obliku prostora, gde borave duhovi pokojnika i možda duše, kada se ne nalaze u živom materijalnom trodimenzionalnom telu. To je mesto gde preživljavaju duše, gde odlaze kada naše telo spava, gde oživljavaju duhovi i opstaju za večnost, jer im se telo sastoji od tri vremenske dimenzije, učaureni krečući se u svom prostornom vremenu, kao postojanom svetu. (mislim ili pretpostavljam, da su vremenske) Pošto sam često zalazio u nivoe podsvesti i kada sam god boravio u prostoru četvrtog nivoa, za mene je međuvreme (taj beli svet duhova i duša) prostorno izgledalo, kao da je to cela jedna strana četvrtog nivoa. Isto da sa nekog osrednjeg brda posmatram prostranu dolinu ali potpuno belu, što se prostirala ispred mene, popunjavajući skoro sav horizont i kojoj se nije mogao nazreti kraj tamo negde u dubini. Gledajući sa nekog određenog mesta iz četvrtog nivoa (možda je to bila horizontalna ivica ili granica tog nivoa) u tu stranu gde se videla belina, sve što su mi oći videle, sav horizont što su oći obuhvatale, sav taj beli (belji od snega) prostor što se prostirao ispred mene, ja sam osetio kao međuvreme. U meni se rodio jedan novi osečaj, koji sam uvek samo u tom prostoru osečao i nigde više u svim mojim putovanjima kroz druga prostranstva vremena i prostora. Sve to belo što sam video, sa vanjske strane mog vidokruga, bilo je kružno zamagljeno, kao da je sav taj prostor ispred mene bio okružen potpuno belim magličastim prstenom. Taj magličasti prsten imao je donekle svoju dubinu. U toj bjelini više sam osetio dubinu prostora, nego što se mogla razaznati. Sve to što sam video i osetio, podsečalo me na kratki ali dosta široki tunel, sa čije druge strane se video beličasti svet. Možda mi se taj otvor, zbog svoje ogromne širine i činio, da je isuviše kratak, za tu prostornu dubinu ispred mene. Kao da je to bio put od četvrtog nivoa do sveta međuvremena, koji se video na njegovom drugom kraju. Kao da je ta prstenasta dubina, magličasto oivičena, popunjava prostorno razliku u udaljenosti ta dva sveta. Ja sam taj dubinski prostor nazvao tunel vremena. Neke slične oblike ovakvog tuneka viđao sam i koristio za svoja razna putovanja.
Mislim, da celo vreme pričam o vremenu kao prostoru, o prostornom vremenu koji sadrži u svojoj zapremini najmanje tri dimenzije. Ali ipak nisam siguran u potpunosti u to i nakon dvadesetak godina posle ovog iskustva, znajući da postoji još dimenzija za tu mogučnost. Kada duh ulebdi, privučen neobičnom silom, kroz okrugli prolaz ili može se reći: upadne u međuvreme, on u potpunosti oživljava, sada bez pomoći duše. Dužno vreme koje poseduje duh a to je vreme življenja materijalnog tela u kome je bio kao svest, (samo vreme, vremensku dimenziju, ne i prostor iz ovog našeg sveta, jer je duhu nemoguče da ponese tri prostorne dimenzije) to tekuče vreme se razmotava kao tepih i pri tome se naduvava u svim pravcima, dobijajući u međuvremenu zapreminu, samim tim i prostorni oblik.Vreme iz ovog našeg sveta, koje mi ne vidimo ali osetimo, da prolazi kroz materiju, što se nalazi u trodimenzionalnom prostoru u međuvremenu, to vreme ne prolazi ne teče, ne kreče se (jeste li se ikada zapitali, kroz šta se kreče vreme?) jer je sada u svom svetu, uklopljeno u svoje sklopne vremenske dimenzije, zajedno sa njima gradeći međuvreme.Verovatno i da je misaono stvaranje jedna od dimenzija vremena, koja svojim ućinkom dopunjuje prostor.
U ovom našem materijalnom svetu, ja imam osečaj da propadam, da mi vreme dolazi odozdo, te prolazi kroz mene i odlazi dalje tamo negde iznad mene. Podseča me na uspravno postavljeni čamac u ovliku kanua. a da se ja nalazim u njegovoj sredini. Njegov prednji vrh što ga vidim ispod sebe, koji kao da nazirem pogledom a to je nešto što nam se približava spreda, nadolazeći ispred nas, mislim na buduče vreme što dolazi, što je ono bliže, širi se pogled na njega, te ga bolje vidimo, ono u trenutku sadašnjosti dobija največu širinu, u tim trenucima prolazi kroz nas, kada i tada najviše mislimo o tom događaju i razmišljamo o njemu u tom trenutnom tekučem vremenu. Kako vreme o nekom događaju odlazi iza nas, polako s prolaskom vremena gubimo interesovanje za njim, za tim što je bilo i desilo se. Sve misli i razmišljanja u vezi toga odlaze iza nas u sečanje, odlazeći sa vremenom polako iza nas, kao da te činjenice isparavaju iz nas, postepeno kako dani prolaze, sve dalje odlaze u sečanje, dok ne postanu davno daleko sečanje u našoj davnoj i dalekoj prošlost. Tako se postepeno iza nas čamac u kome se nalazimo, sve više sužava, što imamo manje informacija u sečanju iza sebe. Tamo negde u dalekoj prošlosti, iza nas čamac je sužen u sami vrh. Ja, kao svesna osoba, mogu da vidim slikovito taj čamac vremena. Kada maštam i priželjkujem nešto,to je moja budučnost. Sve što se trenutno dešava oko mene, je sadašnjost. Sami vrh zadnjeg kraja čamca, su činjenise o nečemu što se davno desilo, informacije kojih se sečam u jako malim kolićinama. Stranice čamca oivičavaju prostor a sama zapremina čamca je količinsko vreme, što ga je naše kompletno telo (zajedno sa svešču, životom i dušom), za vreme svog življenja, potrošilo na misli i na svoja razmišljanja,(kasnije kao sečanja na samom kraju života tog tela) dok se nalazilo u stanju mirovanja ili kretalo u prostoru u kome se nalazilo. Zapremina čamca je vremenska traka (svesti),od koje je sazdano telo duha u međuvremenu, u kome su memorisane smeštene sve misli i razmišljana i na kraju sečanja i sve to sa smrču tela postaje prošlost. Pod kompletno telo podrazumjevam kada se u sklopu jednog biča nalaze : telo,život,svest i duša. Kada se sa svjesnom namerom krečem u nivoima svesti i kroz nivoe podsvesti, jasno osečam da vreme u prostoru svesti i u prostoru podsvesti prolazi kroz telo duše odozgo prema dole i verovatno i ima tu dimenziju. Protok vremena na isti naćin osečam, kada ja kao svest lebdim kroz vreme življenja materijalnog tela u kome se nalazim. Duh svu svoju memoriju donosi u međuvreme, koja se nalazi u vremenskoj traci življenja njegovog pokojnog materijalnog tela. U ovom našem svetu meni se čini, da je vreme samo dužno. To vreme razmotavanjem u međuvremenu zajedno sa sečanjem dobija prostorni oblik. Sečanja postaju uvek trenutne misli, jer više nema prošlog i budučeg vremena. U vremenu prestaje da postoji prošlost sadašnjost i budučnost. Svaki delič vremena življenja jednog bića koje je imalo izgrađenu svest, postajao je uvek i zauvek aktuelan. Sve vremenske jedinice istovremeno su otvorene i sve odjednom podjednako rade. One rade, ne na vremenu, nego u vremenu u raširenom vremenskom tepihu, u kome zauzimaju svoje neko određeno mesto a koji sada ima debljinu. Širenjem tepiha, duh dobija sada svoj život i prostor za korištenje. Duh je dobio telo. Ono mora imati zapreminu, bilo od kojih dimenzija da je sazdano to njegovo telo. To telo mislim da je sazdano od vremenskih dimenzija, koje imaju drugi oblik materija a ono ima isti lik, oblik i velićinu, što znaći i da ima istu zapreminu kao i materijalno telo u kome se nalazio, od koga je ili iz koga je donešeno posle njegove smrti. Sada je došao trenutak, da objasnim neke stvari, prije nastavljanja opisivanja postupka, kako duša menja telo. Svi ljudi koji su doživljavali kliničku smrt, opisivali su svoje doživljaje samo do ovih trenutaka i nikako dalje. Mogli su pričati da su vidjeli samo taj beli svet i o ničemu više. Kod svih ljudi na planeti zbog svoje velike zapremine duh ne može proći kroz rešetku na četvrtom nivou, več samo otići u svoj beli svet. Na našoj planeti obitavaju sve rase duša, koje postoje u galaksiji. Ja ih delim po boji njihove površine na: duše bele puti, duše sive puti, duše ljubičaste puti, i naranđaste duše. Na planeti Zemlji nalazi se samo brojem napisano: 330., slovima napisano, samo tri stotine i trideset duša naranđaste puti. Svaka od navedenih rasa svojim članstvom prelaze po pet milijardi. Naranđaste duše, to su u stvari šamanske duše. Njihov nastanak i rađanje u potpunosti se razlikuje od stvaranja svih ostalih duša. Njihovo telo nema čvrstu opnu, na površini celog tela. Gornji deo ima čvrstinu i oblik a donji je magličast. Celo telo može se raširiti i skupiti po želji, po želji čak raspršiti u vidu magle. Na ovom i na onom svetu, kao u u procesu učauravanja njena velićina se ne menja. Nekada davno u nekom pogrešnom, pa potom donekle popravljenom postupku te duše su zadržale oblik i lik tela u kome su se do tada nalazile. U toku odvijanja tih iznenadnih procesa duša i poslednji njen duh su ostali spojenu u jednom telu sa dva razmišljanja. Njihovi izlasci iz narednih materijalnih tela u koja su se useljavali uvek su bili zajednički, pa ih se duh svih njih može da seča. Pošto se ja sečam, što radi moja duša, to znaći da je moja svest ustvari duh šamanske duše. I šamanska duša mora proći kroz rešetku četvrtoga nivoa, a to uradi noseći duha u sebi (ili možda na sebi), koji posle može ispisati ovu priču do kraja. To nešto u šta sam upao, prateći dušu, dok je izvršavala proces učauravanja, kada sam zajedno sa njom prošao kroz rešetku, stalno pažljivo posmatrajući, šta se sa nje dešava, bio sam u nedoumici, kako da nazovem taj novi prostor. Po nekoj svojoj logici tom novom prostoru u kome duša može da se zadrži samo deset otkucaja crkvenih zvona, dao sam ime: PETI NIVO. U sledeče dolje napisanom, opisao sam, kako sam ja, svest sjedinjena sa dušom video, osetio i kompletno doživeo, čak dobijajući dušina osečanja, prolazak kroz rešetku, pronalaženje tela sa slobodnim zametkom, ulazak u njega, razvitak tog novog tela u majćinoj utrobi, kao i prve trenutke samog njegovog rađanja: U prvim trenucima po prolasku kroz rešetku u tom novom prostoru bio je potpuni mrak. Kao da je taj nivo sam Svemir, koji je okruživa planetu Zemlju. Prolazim kroz rešetku, osetim kako lebdim u niz, propadam u mrak. Gledam i osvrčem se oko sebe, sav taj prazni novi prostor oko mene ispunjen je totalnim crnilom, toliko snažno upečatljivo gustim, da bih sigurno izgubio orjentaciju u prostoru, da nisam osetio kretanje prema dole, što je samo po sebi znaćilo, da je to nešto u čemu sam i što me okružuje, ima zapreminu, te da je građeno od najmanje tri dimenzije ida nešto još nepoznato ispod mene ima jaku privlačnu moč.. Sjetih se rešetke i prolaska kroz nju, te pošto propadam, znaći da dolazim odozgo, zanesen mojom logikom spontano pogledah gore. Iznenadih se, kada jasno vidjeh rešetku kako se ubrzano udaljava prema gore. To vreme dok sam je posmatrao, izgubio sam osečaj da propadam a dobio osečaj, da ja stojim a da ona propada ali prema gore, Zapazih, da se vidi jasno, jako oštro, odsjaj svake niti, što su sačinjavale rešetku. Video sam crne kvadratiče poredane jedan do drugoga, sa oštrim svetlećim ivicama između njih. U tom totalnom mraku, to svetlo što je dopiralo do mene, u sve manjem rešetkastom kvadratu, ćinilo mi se tako puno jako, da mi je to viđeno gore izgledalo kao kvadratno rešetkasto sunce, koje se polako udaljava, na kraju čineći sjajnu tačku, u kojoj su se još mogli nazreti sitni crni kvadratići. Sinu mi logična misao: ako rešetka ima odsjaj, trebalo bi, da negde iza mene ima izvor svetla. ... Do tada gledao sam prvo oko sebe, pa zatim gore, sjetivši se svega toga, potom spustih pogled u namjeri da gledam dole, nadajući se nečemu, što če mi malo bolje razjasniti ovu novu za mene potpuno nepoznatu situaciju, u kojoj sam se do tada nalazio. Duboko sam se iznenadio trenutno viđenim prizorom. Ugledah planetu Zemlju kako mi se strahovito brzo priblišava, postajući sve veča i veča. Mislim da u tim narednim trenucima nisam o ničemu razmišljao, več samo skupljao utiske sa njene površine. Vidjevši da nazirem samo konture kontinenata, obasjane blagom mjesećinom, shvatio sam da se nalazim iznad neosunčane strane planete. Sunce nisam video, moralo je biti zaklonjeno planetom Zemljom. Mesec nisam ni pokušavao da vidim, shvatajući iz mojih ranijih saznanja, da je tu negde, jer mi je istovreme osvetljavao rešetku, u koju sam gledao do pre par sekundi i površinu planete. Imao sam osečaj, sada kada lebdim u mestu, da se nalazim na pola puta između Meseca i Zemlje. Pretpostavljam da je Mesečev celi krug bio obasjan suncem, jer je jako dobro osvetljavao neosunčanu stranu planete. Prvi put imao sam neobičan doživljeni osečaj apsolutno potpune tišine i lebdeče prisutnosti negde u bezgraničnom prostranstvu svemira. Ugledavši planetu, ponovo dobih osečaj da propadam. Kada mi je njen loptast oblik potpuno pokrio vidokrug i popunio horizont, osjetih, da u jednom trenutku naglo prestade propadanje. Iako znajući da povratka u moj stvarni svet više nema posle ulaska u peti nivo, nije me hvatao strah, jer u tim trenucima nisam ni razmišljao o mogučem potpunom nestajanju moje ličnosti, ako se nešto nepredviđeno desi u ovom za mene novon nepoznatom doživljaju. Sve mi se to doživljeno ćinilo nekako poznato, možda več mnogo puta doživljeno, samo negde zatureno u mom pamčenju, što mi je davalo mirnoču i spokojstvo u tim trenucima.
Nečete mi verovati, tu golemu prazninu, taj blaženi, bezčujni, lebdeći mir u beskonačnom prostoru, te impulse nepostojanja nečega na šta sam do sada navikao i svestan činjenice moje ništavnosti u toj golemoj zapremini, kojoj ne mogu ni pomisliti, da mogu i pokušati zamisliti kraj, sve to doživljeno ja sam osetio preko svih svojih čula kao božansku muziku. Ti tonovi nisu dolazili kroz uši, več su direktno sa svih strana milovali moj um. Ti prispeli nadražaji iz prazne sredine koja me okruživala, koji su kazivali nepostojanje i neprisutnost nečaga pojmljivog, verovatno u ranijem vremenu več doživljenog, ti neobični, do tada nedoživljeni impulsi što su pristizali do mog svesnog ja, moj um je registrovao kao tonove, vremenom proizvodeći umiljatu melodiju, koje su i previše godile mom telu, izražajno budeći nove jako ugodne oblike osečanja. Sve ovo doživljeno, od trenutka stajanja pa do kretanja sa osečanjem da lebdim, kružeći oko planete, nije sigurno trajalo više od par sekundi. Ali ipak sam jako puno dožive za tako kratko vreme. Osečaj lebdenja pokrenuo je nadolazeći zvuk. Ta nadolazeča, sve jača melodija, koja se, posle neke određene jaćine, poćinjala smanjivati i u valovima uvek ponovo da nadolaziti, svaki put sa novom melodijaom, shvatio sam, da je to odjek crkvenih zvona, koji je neopisivo godio mojim ušima. Meni je u tim trenucima vreme teklo strahovito sporo, toliko jako sporo, da se jedan odjek crkvenog zvona pretvarao u dugotrajnu divnu melodiju. Jedan odjek crkvenih zvona (ono čujno ding-dong) ne traje više od možda najviše jedna do dve sekunde, te sam po tome zakljućio, da moje uživanje u prizoru ispred mene, nije duže trajalo. Prva neobičnost što sam u svemo ovom novom događanju prvi put zapazio na blago osvetljenoj strani planete, je to, što sam video mnoštvo svetlećih tačkica, nepravilno razasutih po celoj površini kruga, što je pokrivao moj vidokruk. Na nekim mestima bilo ih je isuviše puno a ponegde se moglo primetiti prisustvo samo njih nekoliko. Sve te svetleče tačkice imale su vodenasto-zelenkastu boju, umiljatu za oći. Čak i na mestima gde su bile na hiljade zgusnuto zbijenejedna do druge, svaki sitni, tačkasti izvor svetlosti video sam sasvim posebno, čisto i jasno odvojen iako sam od planete sigurno bio udaljen nekoliko hiljada kilometara. Svaka od tih tačkica privlaćila me na svoj nježan naćin, milujući me to ugodno svetlo, kao da me umiljatim glasom zove, da dođem ka njoj, Kao magnet mamila me svaka ta sičušna svetleča tačkica, da se spustim samo do nje. Ranije sam viđao slike kontinenata sa satelita snimljene po noći,na kojima se jasno moglo videti osvetljenje u svim gradovima razasutih po površini. Zato sam odmah pomislio, da se to vide osvetljeni gradovi ali ubrzo sam tu pomisao izbacio iz glave, kada sam shvatio, vidjevši naziruče konture kontinenata, da su ti sičušni izvori svetla u podjednakom broju bili raspređeni po vodenoj i kopnenoj površini. Naravno znao sam, posmatrajući to golemo mnoštvo zelenkastih izvora, da je nemoguče postojanje toliko velikog broja večih gradova na ostrvima u okeanima. Međutim i dalje sam se čudio, zašto do mene ne dopire svetlost iz makar najvećih gradova na kontinentima. Posle u sebi postavljenog pitanja: šta bi ove svetleče tačkice trebale da prestavljaju?, ne znam kako i na koji način, kao da mi neko pored mene za delič sekunde ispriča sve u vezi toga, celu istoriju o tom problematično postavljenom pitanju. Kao svetleči bljesak blicom dobih gomilu informacija kao odgovor, za koji bi trebalo najmanje jedan sat, da se ispriča u normalnom toku vremena. Mnogo vremena posle kada sam analizirao sve ove preživljene događaje, shvatio sam da sam te podatke dobio iz uma duše. Duh i duša razgovaraju mislima pa to znaći da ni jedno od njih nema svoje lične intimnosti. Slušajući moje misli kao razgovor, rekla mi je što sam želeo znati. U sledečem trenutku moje svesno ja shvatilo je, da to sijaju novonastali životi zametaka u utrobama majki ali bez prisustva duša u sebi. Svetlom su zračila tek formirana tela ali samo sa životom u sebi, koja su se nalazila u bićima-majkama sa dušom u sebi. U te svetleče tačkice još se nije uselila duša. Nisam video tela majki. Nisam mogao da vidim kojoj vrsti živih bića pripada telo, što nosi zametak života u novom materijalnom telu, koje je još u fazi kompletnog formiranja tog tela, sa karakteristikama i osobinama vrste, kojoj pripada telo u kome se nalazi u toku svog razvoja. U ciklusu prelaska iz jednog u drugo živo telo, duše nisu u mogučnosti, da odaberu vrstu živih bića ili oblik iz jedne grupe, koja pripada određenom (istom) nivou razvoja. Pošto duša utiče u toku življenja tela u kome se nalazi, na njegov rad a naročito na kretanje i uz pomoč njega djelujući na okolinu koja ga svakodnevno okružuje. U dogovoru sa životom, u večoj mjeri preko svesti kao posrednika, duša utiče i na funkcionalnost svih vitalnih organa u materijalnom telu u kome su smešteni njih oboje: Duša uvek traži prekomjerne količine pojedinih oblika energija i u tom uzimanju nema granicu, kada ima potrebu za tim, zavisno u kojoj želi da uživa u tom trenutku. Proizvodnja tih energija zavisi od ponašanja samog tela, kojim prouzrokuje funkcionalnost svakog organa unutar njega samoga. Na taj način, samim tim postupcima, koji su postreknuti iznutra, to telo utiće na vanjsku sredinu, ponekad pozitivno-ponekad negativno, zavisno od ponašanja koje preovladava u njemu u nekom trenutku vremena. Ako je čovek ljut, organizam proizvodi jedan vid energije, kada se smije drugi, kada plače, treči oblik energije. ... Vrstu živih biča kojoj treba da pripada njeno novo telo u fazi izgradnje, koje ona treba da dobije, zavisi od celokupnog ponašanja u vremenu življenja prethodnog tela u kome se duša nalazila, prema drugim živim bićima iste ili drugih vrsta. Nije bitno da li oni bili na istom ili na nekom drugom stupnju razvoja. +Prema ponašanju zadnjeg tela, sada več mrtvog tela kroz svoj život..; +Prema ponašanju zadnjeg tela kroz svoje vreme postojanja u svojoj životnoj sredini..; +Prema ponašanju zadnjeg tela u svom materijalnom prostoru, za vreme kretanja u vremenu svog življenja..; +Prema ponašanju zadnjeg tela prema drugim živim bićima bilo koje vrste, zavisi da li če duša dobiti telo ljudske vrste ili oblik vrste na nekim od nižim stupnjevima razvoja. Ne postoji niti jedna duša na planeti što je smeštena u ljudsko telo, da nema na sebi neku kolićinu negativne energije na sebi. Što znaći da duša posle izlaska iz ljudskog tela obavezno mora da se preseli u neko od životinjskih tela. Svojim lošim ponašanjem, za što krivicu snosi duša, telo proizvodi dosta negativne energije. Ta loša energija taloži se na površinu dušinog tela. Takođe i pozitivna energija u određenim uvjetima može postati negativna. Prevelika proizvodnja neke od dobrih energija, što ju je prouzrokovala prevelika dušina želja za njom, sav njen višak koji duša u tom trenutku ne može da potroši, preliva se kao tečnost preko ruba čaše i taloži na dušu. Samim tim što je izašla van dušinog tela u novu sredinu, ona dobija drugaćije osobine i postaje negativna energija i nepoželjna za telo duše. Duša nema oći, ona vidi podjednako svom svojom površinom. Svojim talošenjem na vanjsku površinu njenog tela, ta energija doprinosi smanjenju vidljivosti same duše. Od količine nataložene energije, smanjuju se sposobnosti, šta če i kako če to nešto da vidi. Pa zato i zavisi od te količine nataložene energije, u kakvoj če biti mogučnosti da odabere novo mlado telo. Sve duše neče podjednako vidjetu, u trenucima kada treba ući u novo telo, neče vidjeti ista bića sa slobodnim telima što su u fazi formiranja. Što ima više nataložene energije, duša če dobiti telo vrste na nižem stupnju razvoja. Sva ta nova, slobodna tela, bez prisutnosti duše, što se nalaze u utrobama majki (ili u jajima, ako je to moguče), koja su razasuta po površini planete i u vodenim prostranstvima, ne svetle istom bojom svetlosti. Svi zametci živih bića, u kojima se nalazi samo život, što pripadaju vrstama na istom stupnju razvoja, isijavaju svoje življenje samo na jednoj frekfenciji zračenja. Sve vrste na istom stupnju razvijenosti mozga, imaju jednu (svako svoju) talasnu dužinu svetlucanja. Dušin opseg vidljivosti tih frekfencija,zavisi od količine negativne energije, nataložene na nju kao plašt. Na samoj površini planete Zemlje i u njenim vodenim prostranstvima ima mnogo više utroba majki, sa slobodnim mladim telima u početnom razvoju života, bez prisutnosti duše. Sva ta nova tela ne zrače istom svetlošču. Boja svetla što je zraći zametak jedne vrste, zavisi kojem stupnju razvoja pripada majčino telo, što nosi to potomstvo. Zbog nataložene energije na svoje telo, duša može da vidi samo jednu od tih svih boja, što je zrače sva slobodna nova tela u utrobama majki, za vreme svog boravka u petom nivou iznad planete Zemlje. U trenucima mog boravka u petom nivou iznad planete, ja sam te svetleče tačkice video samo u zelenoj boji. Uopšte ni danas nije mi poznato, kojem stupnju razvoja pripadaju bića, što su zračila tu boju. U fazi boravka na petom nivou na putu do novog tela, drugim dušama če te svetleče tačkice da imaju sasvim neku drugu boju svetlosti.
Primetio sam, da teče vreme na petom nivou ali ne u svim fazama kretanja po njemu unutar njega. Nisam siguran, da li prolazi strahovito sporo ili se duša kreče izuzetno brzo u ovom prostoru iznad planete. Siguran sam, da je moja duša za deset sekundi, ustvari za deset odjeka crkvenih zvona, koje sam u tim trenucima čuo, obletela deset puta oko planete Zemlje. Od trenutka kada sam imao osečaj propadanja, posle prolaska kroz rešetku, pa do trenutka kada sam dobio osečaj, da sam se zaustavio, siguran sam da ne prolazi vreme, iako govorim o nekoj kolićini vremena, koja je trebala da protekne, za trajanje ove radnje, što se odvijala u tom delu prostora petog nivoa. Mislim da se za ove radnje se koristi ista vremenska dimenzija za protok vremena kao u našem stvarnom svetu. Od trenutka kada sam prestao da propadam, u trenutku zaustavljanja pojavi se zvuk, te razaznah u tim tonovima, da je to zvonjava crkvenih zvona. (dok sam gledao u planetu, više mi se činilo, da se ona meni približava, nego ja njoj, iako sam imao osečaj da propadam ka njoj) Dok sam prolazio kroz prostor četvrtog nivoa i dok sam propadao u prostoru petog nivoa, nisam osetio, da mi nešto nedostaje u tom bezvazdušnom prostoru, nešto kao u vidu kiseonika za disanje. Ali sa počinjanjem zvonjave crkvenih zvona, počeo sam osečati nedostatak nečega: Moguče je, da je več došlo do pomanjkanja energije, kojom se hranila duša a sada više nije bilo izvora za nju. Možda je to bilo, kao osečaj pomanjkanja vazduha. Bilo je nešto slično, kao da trošim poslednje zalihe kiseonika u svojim plućima. Pošto nisam znao, kakve posledice slede, sa dobijenim ovim čudnim osečajem u toj nesigurnosti šta če dalje da sledi, poćinjala je pomalo da me hvata panika. Osetivši taj osečaj, koji se neobično odražavao u meni, setivši se nečega sličnog, doživljenog u materijalnom živom telu pri izlascima iz njega, pomislio sam, da mi ponestaje vazduha u plućima, jer se verovatno nalazim u bezvazdušnom prostoru. Več isprobavši mnogo puta ranije, znao sam, da je moje materijalno telo moglo izdržati sa lakočom, da ne diše najmanje jedan minut. Pretpostavljajući, da je jedan otkucaj-jedna sekunda, počeo sam da odbrojavam odjeke crkvenih zvona... Zvona su se oglasila samo deset puta svojim metalnim ding-dong zvukom. Pažljivo sam ih brojao, toga se dobro sečam, negde duboko u meni osečao sam, da mi je tada to puno značilo, jer je bilo jako važno, možda i za sami moj opstanak, odnosno za opstanak moje duše, kao živo biće. Obletio sam oko planete Zemlje deset puta za tih deset odjeka zvona. Meni je to izgledalo, kao da je trajalo deset dana. Možda sam i leteo nekoliko puta brže, nego što putuje svetlost, pa sam uspevao, da obletim oko planete u trajanju vremena između dva odjeka zvona. Možda se i vreme previše mnogo usporilo, jer je u tom vremenu od deset otkucaja crkvenih zvona kroz moju glavu prošlo i ušlo jako puno raznovrsnih informacija, u obliku misli, razmišljanja, te mogučih pretpostavki i teorija. U dubokom sečanju mi je ostao zvuk poslednjeg otkucaja zvona kao odjek, koji mi i sada ozvanja u ušima, i slika brzog leta prema Zemlji. Slobodno vreme u petom nivou je isticalo za moju dušu. Morala se odlućiti koju če svetleču tačkicu da odabere. Zaletila se prema planeti i velikom brzinom uletila u neko telo u jugoistočnoj Aziji. Osetio sam jak udar još dok je odjekivalo – dong. Pri udaru kao da je između neke dve površine došlo do istiskanja vazduha i do stvaranja vakuma. Pije nastupanja mraka od duše sam dobio zadnju misao, koja je došla kao neko olakšanje za nju: Uspelo je ljepljenje, spoj je dobar. Do sada mi nije poznato, šta se dešava sa dušama, kojima istekne vreme od tih deset otkucaja crkvenog zvona ili pri udaru promaše mesto za spajanje. Nakon nekoliko dana, posle doživljenih događaja, kada sam imao više vremena, da razmišljam o proteklom putovanju, uvideo sam, da mi je trebalo dve nedelje brzog razmišljanja, da bi sve, tada dobijene i viđene informacije, bile registrovane u mom umu a više od mesed dana da budu prenesene na papir. Samo od dobijenih i preživljenih misli u tim trenucima odjekivanja crkvenog zvona mogu napisati knjigu od hiljadu stranica. U svemu ovome ima jedna neobičnost, što se celo vreme dešavala. Dok sam obletao oko planete, primetio sam, da se uvek nalazim samo sa njene tamne strane. Ali osečao sam da se krečem strahovito brzo. Našoj planeti treba dvadeset i četiri sata, da napravi jednu rotaciju oko svoje ose. Kako sam video, da se celo vreme nalazim samo sa tamne strane, prividno je izgledalo, da to moje jedno kruženje isto tako traje dvadeset i četiri časa. Po nekoj logici ipak mislim, da sam se nalazio, lebdeći celo vreme na jednom mestu, dok je zemljina površina kružila oko svoje ose. Sve gore navedeno je neshvatljivo za naše poimanje. Iz svega proizlazi, da je nešto tekuče, što je bilo jako, jako kratko, istovremeno prolazilo tako, tako dugo. Kao da su u odvijanju svih ovih radnji istovremeno korištene sve tri vremenske dimenzije, svaka po potrebi nalazeći se na svom mestu. Kružeći oko planete, dobro se sečam, da sam o svakoj svetlečoj tačkići dugo, dugo razmišljao. Nalazio sam im na hiljade mana i razloga, da ne uđem u utrobu baš te majke, u kojoj je bio smešten baš taj svetleći slobodni plod. Sa sigurnošču mogu tvrditi, da uopšte nisam znao, kome nivou razvoja tela pripadaju vrste, čiji su zametci svetlucali staklenasto-zelenom bojom svetlosti. U tim trenucima (ili u tim danima) kroz glavu prolazile su mi svakojake misli. Mislio sam, ako ovo zelenkasto svetlo prestavlja najviši nivo inteligencije i razvoja tela. Osim ljudskih, možda u tu grupu spadaju neke vrste majmuna, delfini, kitovi, slonovi.., pribojavajući se, da ne bi pogrešio i ušao u neku od njih. A ako su ove zelenkaste tačkice samo zametci u ljudskim telima, nisam želeo da uđem u neki od njih, koji se nalazio u telu majke, što pripada siromašnoj porodici. Vidjevši neke u centru okeana, nisam bio siguran da li su to trudne šene na nekom od brodova ili da možda pripadaju nekoj od toplokrvnih vrsta, što prebivaju u vodenoj sredini. Znao sam od ranije, da duše ne mogu zalaziti u zametke, ako nemaju toplu krv. Duše ne vole tela ćija temperatura je manja od trideset i tri stepena. Ovo su moja razmišljanja, jer ovo doživljavam dolazeći iz živog tela, posmatrajući dušu kako prolazi sve faze prelaska iz jednog u drugo telo. Znam i to, da duša ne može preći, ući i spojiti se njemu ako je izašlo iz majćine utrobe. Istovremeno kada sam ja razmišljao, dobijao sam misli i iz dušinog uma, koja me sa svojim odgovorima smirivala i davala spokojnost.. Međutim duša nema sečanje na življenje sada mrtvog tela. Sečanje na to življenje umemorisano je u telu duha, koji je, dolaskom u četvrti nivo zajedno sa dušom, odlebdeo u svet međuvremena, odnoseći sve informacije sa sobom o vremenu postojanja materijalnog tela. Duša ne zna ni kontinent na kome se nalazilo prethodno telo, čak ni kojoj vrsti je ono pripadalo. Kružeći oko planete, duša vidi samo njenu vodenu i kopnenu površinu, sa stotine hiljada nepravilno razbacanih svetlećih tačkica po njoj samo jedne određene boje, prouzrokovane kolićinom nataložene negativne energije na telo duše i tako može samo da bira mesto svog novog rođenja. Ali ni to joj ne može puno pomoći, jer nema nikakvih informacija u svojoj memoriji o kontinentima i okeanima, koja vidi ispod sebe. Sve svesti življenja prethodnih tela od te određene duše (ako ih je i bilo u svakom telu) imaju pamčenje tela u kojima su formirane i bile ali sada kao duhovi što se nalaze u svom svetu, u belom svetu duhova, u međuvremenu. Kada uz nju nije prisutan duh, sama duša razmišlja na sasvim drugi naćin. Njena logika zasniva se na potpuno drugim principima. Ti principi građeni su na čistoj logici, te ona može samo logično da razmišlja. Duša ima mogučnost, da zalazi u međuvreme i prelistava po pamčenjima prošlih tela, tek kada se dobro spoji za sve kontakte u novom mladom telu i to moše da čini, kada god poželi u vreme njegovog življenja. Duše nisu večnoga življenja ali ipak i one umiru. U odnosu na naš život, vreme od desetak hiljada godina za nas je kao dugovečnost. Kada bi se duša trebala sečati šta je radila u nekih stotinjak tela, trebao bi joj mnogo veći mošak, nego što ga ima. Zato one odlažu svoje sečanje posle svake zamene tela.
_________________ SPOZNAJA O SEBI
|