^
|
Tu iznad bi ključni dio mogao biti ovo:
Citat:
ako smatraju za shodno i potrebno
Mislim da ne treba previše pažnje pridavati takvim izjavama, naime.
Promijeniti cijeli život na Zemlji, promijeniti svijet... Pa, oni koji to smatraju za shodno i potrebno, to ionako stalno i čine i pokušavaju - unutar svojih domena i ambicija. Čini se da je takav neki megalomanski pothvat dio jedne vrste mentaliteta, koji bi mogao biti svašta, a s upitnom svjesnošću. Mijenjanje svijeta, i prečesto nam izmiče, podrazumijeva mijenjanje ili bar upravljanje
svjetinom koja ga i čini. I dok se čovjek zgleda, začas je tu skrenuo sa osvještavanja u traženja najefikasnijeg načina upravljanja (manipulacije) svjetinom.
S druge strane, postoji sfera ili područje direktnog utjecaja svakog od nas, i postoji područje ili područja kojima se zaokupiravamo. Neke stvari nas zaista zanimaju - kroz praktičnu primjenu i život; neke su tek zanimacija bilo intenzivnija, bilo par sati mjesečno, razbibriga, distrakcija... ili tek jer popratimo malo nekog drugog usput... sve je to ok.
Putem neke vrste
rezonancije prisutnosti, promjena se zaista zbiva. Među onima i za one koji su za istu spremni. Svako ostalo djelovanje bilo bi silom, čekićem, glavom kroz zid s jedne strane, ili putem mamljenja, podraživanja, provociranja ili mitologije (davanja ili nuđenja mita - brzih rezultata bez stvarne promjene)... I time, u svakom slučaju - suština "promjene" ostaje održavanje suštinskog status quoa onoga što i dotadašnji način je držalo u opstajanju.
Stoga, povratkom na sferu utjecaja, neposrednog, čovjek, pojedinac se nužno "spušta na zemlju" - vraća se na samoga sebe i svoje neposredne dnevne susrete. I unutar svakoga od njih - moguć je vrlo mudar i svjestan izbor, tipa npr.: čime u ovom susretu mogu biti izvor blagoslova? Čak i ako čovjeku ništa pametno niti prikladno ne padne na pamet u odgovor, samo pitanje je moguće korigirati u: 'ajd baš da vidim.
A možda to bude i "blessing in disguise"... Is this the end of days and no one saw the signs... (pjesma). Na kraju krajeva - ne stane svašta u svačiju kofu.
Možda to bude i tek zašarafiti koji šaraf na fotelji stare susjede. A možda tek olako prelazimo preko svakodnevnih blaga jer ih smatramo prebanalnima...
Ima ta neka revolucionarna svijest koju je iznjedrila ezoterija devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. Iznjedrila, naime, u te neke "duhovnjačke" ili bar ezoterične sfere. Previše su proširili domenu utjecaja pojedinca, poticali njegovo uključivanje u društvene procese, promjene, i sve se začas izmijenilo i prebacilo čovjeka od pravog izvornog utjecaja (in-fluence - u-tijeka) prema zaokupiravanju svim i svačim, uključujući i: nešto ne valja sa svijetom općenito. Mislim da je i Chesterton bio nešto prokomentirao u tom smislu: ne valja nešto sa samim takvim gledanjem na stvar. Cijela ta skretnica je, na neki način, jedna vrsta povijesne točke, stablo, kojega još uvijek i danas vidimo listanja cijele krošnje: dovoljno je pogledati mainstream i medijsku propagandu svuda oko nas. Svi se zaokupiravaju (bar katkad kroz mentacije ili komentare tek) nekakvim "globalnim problemima", imaju mišljenja o "tuđim lokalnim stvarima"... i prolaze dani...
Tih par ideja mi je momentalno palo na pamet sad.
Ako nekome drugome nešto drugo pada na pamet - slobodno komentirajte.
Citat:
možemo da pročitamo knjigu od K. Turner, Anđeoska Maskarada, u kojoj su opisani istinski ljudi i istiniti događaji (za razliku od Anastazije), pa onda potražimo u sebi onu našu “iskonsku ljubav”. Ako je ne bude tamo, onda se možemo zapitati – zašto je nema, gdje je nestala? Možda zato što se ta vrsta ljubavi ne uklapa s istinom?! Možda zato što je ona uslovna?! (Istinska Ljubav je bezuslovna). A ako umjesto nje tamo zateknemo jedan “istinski strah”, ništa se ne brinite jer je i on “istinit” isto kao što je bila i ona “ljubav” koju smo ‘spontano’ osjetili prilikom čitanja knjiga tipa Anastazije ili nekih drugih sličnih “duhovnih projekata”.
Možemo, možemo.
A možemo pročitati i jedan drugi istinit događaj istinskog čovjeka:
Jedan čovjek, ne mogavši i ne znavši se nositi s očajem, uzeo je pištolj i ubio postariju ženu. Nije vidio izlaz iz situacije, nije vidio sebe u ikakvom mogućem razrješenju situacije, a nitko oko njega mu nije znao pomoći. Jer i oni oko njega su se bojali njegovog bezizlaza.
U jednom momentu, očaj, bezizlaz i gnjev toliko su ga opsjeli, da su mu pokrenuli ruku prema pištolju, pritisnuli okidač i žrtva je pala.
Život djeteta se promijenio preko noći. Otac u zatvoru, baka u grobu. Majka u samookrivljavanjima i bijegovima od istih.
Godine su, decenije morale proći da dijete dovoljno poodraste, ili, boljerečeno sazri. U tim košmarima od godina, zar se nešto tako odurno moralo desiti kako bi neki aspekti u životu djeteta zaprosperirali? Tako su neke poveznice izgledale djetetovom umu. Dijete nije imalo ni oči da vidi ni razbora da shvati. Znalo je samo jedno, nije željelo osuđivati. Ali kako da ne osudi? Ako ne osudi oca, ne čini li time neku štetu baki? Žrtvi, ni krivoj ni dužnoj... U nemogućnosti razriješenja situacije, dijete je osjećalo da jedino što može učiniti je - odbaciti sve što mu je djelovalo kao da je dobitak i dobro, a u njegovim percepcijama jedini razlog zašto mu se to našlo na putu kojim ide je: da to meni dođe na takav način, moj otac je morao ubiti moju baku? I dijete je ostalo bez svega. Osudilo je sebe.
Samo s ciljem: kako da istinski voli i oca i baku i majku. Nije znalo kako pa se osudilo. Unutarnja previranja su bila stravična. Mučenja osuda su se protegla na cijeli lanac poznatih pređa jednako kao i potpunih stranaca. Okovi osuda, iskonske strave, iskonskog gnjeva. Ta gdje je tu Ljubav?!
Prva velika bitka između osude, gnjeva i pomirenja izvojevala je samu sebe: smrću djeteta. Dijete je umrlo - rodio se čovjek. Poražen ali pomiren, i nemušt. Novorođenom nemuštom čovjeku dom mirni su sačinjavale opeke od osuda povezane cementom od gnjeva. Njemu, mirnom i nemuštom, svaki pogled prema van donosio je opeke zidova u centar pažnje. Disao je, trpio, durao.
A onda je jednog dana shvatio: ne mogu opeke Kuće Mira biti načinjene od cementa i opeka gnjeva, osuda i straha. I da od njih on ne može izaći van i podijeliti svoj mir sa svijetom. I dalje nemušt, pomirio se: sručiće se sve te opeke i cement na mene - ma neka se sruči! I krenuo je van. Ovaj put ne u pomirenom porazu sudbe klete, već u pomirenju pobjede odvažnosti.
Opeke su padale jedna po jedna na njegovu glavu. Samo one s krova. Stvari su se događale, Ljubav ga je dražila i on je durao padove s krova. Izmicao brojnima, neki bi ga ranili. Ljubav bi začas ranu iscijelila. Počeli su prvi osmjesi. I skupa s njima prva razočarenja. Nova bifurkacija. Kako je mir u čovjeku, tako je i ljubav u čovjeku. Ili nije. Odlučio je da je. I tek što je to odlučio, sručila se na njega cijela konstrukcija od beskompromisnog jeda, razdraženog divljeg gnjeva. Jedva dišući žmirio je u nju, pokriven ruševinama preko glave. Ljubav bi mu izmicala, pa zasvjetlucala negdje tamo daleko, ali osjećao je njeno neumitno izmicanje... Razbor mu je počeo primjećivati da taj gnjev i mržnja, iako podivljali, imaju u sebi primjese neke čudne inteligencije. Ne, to nije inteligencija, bila je to jedna vrlo promućurna domišljatost koja bi čas mamila, čas se inatila kao razmaženo derište, čas ispucavala uvrede točno u Ahilovu petu, čas držala svoje visokoumne samopravedničke propovjedi. Tako su mu i otkrili svoja imena: zavodnik, derište, opačina i policajac. Mlatili su ga bez prestanka. Shvatio je, ne može sam - treba mu pomoć. Potražio je sav izranjavljen drugo ljudsko biće. I ono ga je pronašlo i svojom vlastitom vjerom iščupalo iz ralja zvjeri. Iščupalo, ali ne za sebe i ne prema sebi, već ga je poslalo ravno u središte Vjere, u utvrdi Mira.
Kako se čovjekov hram jeda, osude i gnjeva raspadao pod njegovim nogama, shvaćao je sve jasnije - ima mira i vjere i ljubavi
i u drugim ljudima. Nije više nit sam nit jedini u svijetu. I LJubav se u njemu udobnije namjestila.
(...)
Vrijeme se uvrnulo u se. Čovjek je shvatio neke stvari. Uočio je da mu je svo tijelo načinjeno od Ljubavi kojoj bilo koja i bilo čija percepcija okruženja ne može zapravo ništa. Raspline se u maglicu prije nego ga takne. Jer prva iscjeljenja su mu pokazala da su komadići iscjeljenja sastavni djelovi spoznaje i upoznavanja ucijeljenosti. Tek je njegova iz početka krnja, percepcija bila ta koja se upotpunjavala. Nema razlike između njegove percepcije stvari i Ljubavi. Mir je progovorio, prvi neartikulirani zvuci postali su riječi. Istina, isprva nevezane. Rečenice, one prve prave, došle su tek poslije. I začas ih je naučio prepoznavati i drugdje oko sebe: postojali su već objekti načinjeni od opeka mira. Postojale su izjave, postojale su cijele knjige i filmovi - rudnici biserja i dragog kamenja. Tu i tamo tek isprva. I to isprva trajalo je dugo vremena. Možda još uvijek traje. Shvatio je da je u stanju jesti i provariti taj goli kamen.
Shvatio je... shvatio je, o koliko mu je trebalo, da Ljubav
nema parnjaka, Ljubav nema parnjaka osim iste te Ljubavi!
Nasuprot strahu stoji gnjev. Ozlojeđenost, gnjev, jed, bjes, nasilnost --- znaci nemoći. Na suprotnoj strani stoji strah, jadnost, krivnja, žrtvovanost --- znaci nemoći. Ubojica, i ubijeni. Nasilnik, i jadnik. Nasuprot gnjevu je strah, nasuprot strahu je gnjev. Borba, ili bijeg. Fight, or flight.
A Ljubav stoji sama, nad svime se uzdižući kao vrh nad planinskim opasnim oštricama. Istinska Ljubav, jedna, jedina, jedinstvena. Neporaziva i neporažena. Nepobjediva i nepobijeđena. Neuništiva, i vječna. Agape.
~~~~~~~
Agape
I have your
back
I have your
front
I have your
sides
I have your
ups
and
your
downs
~~~~~~~
Da, ta Istinska Ljubav je bezuvjetna, neprekidno je svuda oko nas, s nama, u nama. Ona nikad nikoga ne napušta. Ljudi tek, i prečesto, napuštaju Nju. Odvrate svoj pogled,
zažmire, i kao mala djeca ponavljaju: ne vidiš me ne vidiš me. Tko tu koga ne vidi?
I onda oni koji žmire, počinju umišljati i izumljivati mase najrazličitijih mentalnih (ne)objekata. I, i dalje žmireći, nađu sebe usred košmara... I budući je u svemiru sve svjesno, košmari oko njega ožive njegovom vlastitom odbijenom sviješću, onim dijelovima koji su zažmirili na Ljubav...
(...)
Svaka, svačija povijest je svakome drugome tek priča, fikcija.
Unutarnji doživljaj, individualno proživljavanje jednako je moguće ili nemoguće, ili se od istog zazire ili se pod isto podastire. Nečiji istiniti događaji i njegovo vlastito proživljavanje istih može biti ili plitko i površno, ili duboko. Bilo što čovjek može pounutarnjiti duboko u sebi i bukvalno (su)osjećati i (su)doživljavati s nekim drugim. Osim u direktnom svjedočenju više svjedoka, ili sudjelovanju više sudjelovatelja u i tijekom zbivanja i odvijanja nekog događaja - sve ostalo se prenosi
riječima i iz određenog stanja koje je ili manje ili veće žmirenje (ili nežmirenje) u LJubav. I svak se onda ili otvara ili zatvara za mogućnost
uživljavanja. Stvar izbora.
U iznad prenešenim kadrovima nečije biografije, netko će vidjeti moguće naslove za crnu kroniku tek. Netko drugi će banalizirati svakodnevne događaje, uglavnom jer su opći i poprilično univerzalni diljem svijeta i vremena.
Ali isti ti, svi odreda, duboko su osobni. I čovjeka (njegovi) mogu voditi, ako im dozvoli, u realizacijska razrješenja i spoznaje - o kojima filozofi, metafizičari, mislioci - pišu, žele ih, ali da bi se do tih realizacija došlo i da bi one zaživjele odistinski - čovjek, mislioc, mora se "spustiti na zemlju", s neba drito među rebra.
Konkretniji detalji tog spuštanja, također su dio gornje biografije, iako možda nisu prenešeni u toliko puno riječi. Najrazličitije vrste vizija, prisutnosti najrazličitijih entiteta, rojeva, pojedinačnih nevidljivih nasilnika, natezanja, otmica odiznutra.... koji svi odreda prate povraćaj pogubljenih ili zapostavljenih dijelova i aspekata duše. Naravno, bude tu uvijek i podrške...
I jedna stvar koja se iskristalizirava je - duhovno, duševno, psihološko, materijalno, fiziološko, društveno, odnekud-drugo-dimenzionalno, intelektualno, snovito, stvaralačko...
Sve su to aspekti... nema ništa nesvjesno u svemu tome... sve se odvija i događa i doživljava
ultra svjesno. Svaki djelić duše je
svjestan. Duh svijesti,
svjesto-dajni-duh koji je svjestan samoga sebe, svega - uvijek je tu prisutan. Ali isto tako, njegova stvaralačka moć nikad ne prestaje. Kada voda udari o stijenu, prska na sve strane. Svaka ta prskotina je svjesna, svaki djelić je svjestan. I svjesnost prskotine ispred, sakrit će, maknuti iz fokusa svjesnost prskotine, ili stijene, ili kaplje vode iza, svaku slijedeću. Često, pak, i onu izvornu.
U kaleidoskopu tolike svijesti, tolikih svjesnosti posvuda naokolo, postoji ta neka "točka izviranja". Ona je tvoja lokacija. Ona je tamo gdje si ti. Upravo u datom času. Zato mnogi radije žmire u sebe. LJudi se boje šta će vidjeti. Jer ako ne osjete strah pred svim tim, osjetit će gnjev. Jer zaboravljaju... otvoriti oči... za Ljubav.
(...)
Hvala na čitanju,
LP