E-članci 10 i 11: Postavljanje granica
Mnogi ljudi žele živjeti prema duhovnim idealima kao što su pomaganje drugima, širokogrudnost, ljubaznost, darežljivost, dijeljenje itd. U mnogim knjigama čitat ćete o tome kakvo bi bilo idealno ponašanje kojem bi se trebalo težiti.
No, pri tome se često zaboravlja da je većina ljudi danas još na prilično niskom stupnju emocionalne zrelosti i svijesti o odnosima. Mnogi ljudi su previše u strahu ili premalo svjesni osjećaja i potreba drugih ljudi da bi mogli poštovati osobne granice drugih. Neki će i svjesno iskoristiti primijećenu slabost ili popuštanje kod druge osobe. Tako se osoba koja pokušava stalno biti ljubazna i pomagati drugima može vrlo brzo dovesti u situacije da brojni ljudi to očekuju i traže od nje i time je iscrpljuju. Pritom često ne postoji obostrano davanje i primanje niti istinsko uživanje u odnosu.
Niste nikome dužni svoje vrijeme, ljubav, pa čak ni prijateljstvo. To su vrlo apstraktne katego¬rije, o kojima rijetko kad razmišljamo kako postaviti granice, i što u kojem odnosu želimo, a što ne. U ovom području čak se još češće možemo osjećati krivima nego u vezi novca. Naši roditelji vjerojatno nisu baš svakome dijelili novac – ali mnoga djeca gledaju roditelje kako troše vrijeme i energiju na osobe s kojima zapravo ne žele biti, kako ih ne bi uvrijedili. Na taj način indirektno, a nekad i prema direktnim uputama, učimo ponašati se isto tako.
Ponekad je najbolji način da nekome pomognemo odbiti ga od sebe, ne dopustiti da se 'vješa' o nas i crpi nam vrijeme i energiju. Na taj način pomažemo osobi da se suoči sa sobom i svojim potrebama, osloni na vlastite snage i razvije samostalnost, dok bi uslužnost i pomaganje samo povećali osjećaj osobe da se isplati biti ovisna o drugome.
Čak i ako ne nalazite ništa negativno u drugoj osobi, možda vas jednostavno neće privlačiti čak niti kao potencijalni prijatelj. U tome nema ničeg lošeg i nema razloga za krivnju ako odbijemo ponuđeno prijateljstvo.
Prema Deborah Tannen, žene su posebno u opasnosti da u ovom području ne poštuju svoje granice, djelomično zbog svoje prirodne težnje za skladom i izbjegavanjem sukoba, a djelomično i zato jer se u našem društvu od žene češće očekuje da više daje i manje vrednuje svoje vrijeme i potrebe, nego od muškarca. Mnogi ljudi će mnogo lakše tražiti od žene njezino vrijeme ili usluge bez da ičim uzvrate, nego od muškarca.
Što se tiče novca i materijalne strane života, mnogi ljudi, pogotovo oni koji su u pomagačkim profesijama, najradije bi da ne moraju tražiti novac ili pokušavaju s idejom traženja dobrovoljnih priloga. To bi bilo zadovoljavajuće rješenje u idealnom društvu emocionalno zrelih ljudi. No većina ljudi u našem svijetu još nema razvijen osjećaj za ravnotežu davanja i primanja, ili se previše boje nedostatka novca da bi vam bili spremni dati onoliko koliko vi smatrate da vaš rad zaslužuje. Tada se možete osjećati iscrpljenima, iskorište¬nima i necijenje¬nima, da ne spominjemo probleme s otplaćivanjem svojih računa. Kako bi svi mogli osjećati da je razmjena pravedna, novac je u društvu u kakvom živimo najpraktičniji način definiranja vrijednosti onoga što nudimo i omogućavanja ravnoteže u razmjeni.
Ljudi koji imaju mnogo negativnih uvjerenja o novcu mogu vas kritizirati zbog toga i pokušati izazvati u vama krivnju, ponekad na vrlo suptilan način. Često će se pritom pozivati na vaše vlastite ideale ili insinuirati da se ponašate onako kako najviše želite izbjeći.
Zrela i kvalitetna komunikacija ne mora uvijek značiti trud da se druga osoba osjeća dobro i izbjegavanje da je povrijedimo. Često je izbjegavanje da nekome direktno kažemo što mislimo ili da odbijemo njegov zahtjev samo odugovlačenje i pogoršava situaciju. Druga osoba i dalje toga neće biti svjesna (a ako se nadamo da će to telepatski ili neverbalno shvatiti, u pravilu se zavaravamo, jer svatko na svoj način ima iskrivljenu percepciju i ni od koga se ne može očekivati objek¬tivnost) te će i dalje – a vjerojatno i sve više – prelaziti ono što smatramo našim granicama, dok situacija ne prijeđe u otvoreni sukob ili izbjegavanje, a oboje ostavlja okus gorčine.
Osnovno pravilo: odgovorni ste za vlastito ponašanje, ali ne i za osjećaje druge osobe. Odnosno: ako ste sami učinili sve da komunicirate s poštovanjem i integritetom, nema razloga da se osjećate krivima čak ni ako se druga osoba osjeća povrijeđeno i možda vas optužuje.
U zreloj komunikaciji, ako jedna osoba odbije želju ili zahtjev druge, ili postavi granice koje drugoj osobi ne odgovaraju, druga osoba može razmotriti želi li izmijeniti svoje zahtjeve i zadržati odnos, ili će možda promijeniti oblik ili intenzitet odnosa i potražiti ono što želi u nekom drugom odnosu. Sve je to moguće učiniti bez povrijeđenosti i okrivljavanja, kao prirodan proces, ako se međusobno doživljavamo kao ravnopravna ljudska bića s ravnopravnim potrebama, te ako jasno komuniciramo. Ali ako vas druga osoba ne vidi kao ono što jeste, nego projicira na vas očekivanja prema roditelju, partneru ili djetetu, osjećat će se povrijeđena, razočarana, i u biti učinit će da njezina sreća i osjećaji ovise o vašem ponašanju, što je recept za patnju.
U svakoj komunikaciji važnijoj od usputnog poznanstva, dobro je raščistiti što svatko od uključenih želi i je li to prihvatljivo onom drugom, posebno ako primijetimo da su očekivanja različita. Ne možemo očekivati da je druga osoba automatski dužna pristati na nešto zato što mi to želimo, ili željeti isti oblik odnosa.
Postavljanje granica jednako je važno i u partnerstvu kao i u bilo kojem drugom odnosu. U ovom području posebno, mnogi ljudi ili imaju pretjerana očekivanja i potrebe od druge osobe pa ne poštuju njezin osobni prostor, ili iz ljubavi (ili straha i potrebe?) previše popuštaju. Tada se nezadovoljstvo gomila dok ne dođe do eksplozije ili postupnog smanjivanja privlačnosti. Zašto to ne spriječiti odmah u početku? Obično zbog straha od napuštanja, koji većina od nas nosi jer su nas naučili da, ako želimo biti voljeni, ne smijemo biti ono što jesmo, ili da ljubav znači da su potrebe druge osobe važnije od naših.
Kako prepoznati koje su zapravo naše granice i kad ih ne poštujemo? I tu ponavljam uobičajeni savjet: promatrajte suptilne emocije i nastojte ih što je bolje moguće prevesti u riječi. Ako vas emocije ne upozore dovoljno snažno, prije ili kasnije može vas početi upozora¬vati vaše fizičko tijelo.
Ako primijetimo da netko ugrožava naše osobne granice, to nije razlog da se prema njemu postavimo iz pravedničke ljutnje, napadačkog ili obrambenog stava. Ljutnja i okrivljavanje znak su potisnutog straha i nerazriješene krivnje unutar nas samih, koje treba priznati i istražiti. Potrebno je naučiti razliku između odlučnosti i napada radi obrane, kao i između popuštanja i suosjećanja. To je u početku možda teško, jer smo svi toliko u pravilu naučili potiskivati svoje potrebe i granice da obično reagiramo krivnjom i mješavinom straha i ljutnje onda kad smo natjerani da ih postavimo – što je često tek nakon što prođe određeni period gutanja, popuštanja, i nakupljanja osjećaja nelagode.
Neki ljudi brane svoje granice jako čvrsto, ali vrlo agresivno i uz okrivljavanje drugih i za sitnice. Oni također u biti reagiraju iz straha i krivnje, ali su ti osjećaji mnogo manje dostupni svijesti. Te osobe su vjerojatno u djetinjstvu bile dovoljno puta direktno povređivane da su odlučile boriti se za sebe, no to čine iz stava 'povrijedit ću te prije nego što ti povrijediš mene'. Taj stav u biti odražava strah, osjećaj nesigurnosti da mogu zaštititi sebe i voditi računa o sebi i bez direktnog napada i omalovažavanja drugih. To nije istinsko samopouzdanje i samo¬poštovanje, nego samo drugi oblik istog problema.
Ako pretpostavimo da, osim u situacijama direktne agresivnosti ili manipulacije, ljudi ne djeluju sa svjesnom namjerom da nas povrijede ili iskoriste, nego jednostavno iz nedovoljno razvijene svijesti o vrijednosti i osjećajima drugih ljudi, nema razloga da reagiramo s ljutnjom. Gotovo je isto tako neprimjereno izraziti bilo koju drugu želju od druge osobe putem ljutnje i okriv¬ljavanja. Na taj način ćemo odbiti drugu osobu od sebe i pokvariti odnos koji vjerojatno ima potencijala da bude kvalitetan.
Ključno je prepoznati, definirati i objasniti svoje granice, potrebe i želje u što ranijoj fazi, prije nego što se počne nakupljati nezadovoljstvo. No većina nas nije naučila obraćati dovoljno pažnje na poruke naših tijela i emocija da bi ih mogli prepoznati odmah u početku. Tako često čekamo emotivnu, nekad čak i fizičku krizu, da bi reagirali.
Primijetite takve situacije, i što vas sprečava, da smireno, bez straha, krivnje ili ljutnje objasnite drugoj osobi što želite, ili na što ne pristajete. Do mjere do koje to niste u stanju, vjerojatno se osjećate neugodno i tjeskobno u kontaktima s drugim ljudima, za što uzrok obično pripisujemo njima, a ne sebi. No isto tako, onoliko koliko ne poštujemo sebe i svoje potrebe, toliko vjerojatno u nekim drugim područjima ili situacijama ne poštujemo ni druge – čak i ako je to samo u mislima.
Sve ovo dobro je imati na umu i dok preispitujemo vlastito ponašanje i zahtjeve od drugih. Lakše je primijetiti kad su naše granice ugrožene, nego kad mi to činimo nekome drugome. Ako ne volimo dovoljno sebe, primjećivanje vlastitih mana i neprikladnog ponašanja možemo osjećati kao poniženje. Što više cijenimo sebe, to si lakše možemo priznati, a time i ispraviti, pogreške.
Uglavnom ne živimo više u srednjem vijeku što se tiče fizičke sigurnosti i fizičkog prostora, ali još uvijek smo kao društvo nasilni verbalno i emocionalno – ili čak samo u mislima. U pravilu će nas prije strah od reakcije drugih nego istinsko poštovanje prema njima zadržati da ne budemo još grublji. Tako grubost često ostaje samo u mislima ili razgovorima iza leđa. Prihvaćamo to jednako normalno i opravdavajući sebe, kao što su ljudi u srednjem vijeku prihvaćali fizičko nasilje. Donekle smo još uvijek u srednjem vijeku, samo što, kao ni tadašnji ljudi, toga nismo svjesni. Da bi se neko stanje promijenilo, potrebno ga je prvo prepoz¬nati – unutar nas samih.
Promjena odnosa prema drugima ne može se postići grubim i moralističkim zahtijevanjem promjene od sebe. Takav pristup je upravo ono što je problem i stvorilo. Oni dijelovi nas koje potiskujemo, prisiljeni su ojačati i postati grubi kako bi nas natjerali da ih poslušamo.
Da bi prepoznali tuđu bol, moramo prvo prepoznati vlastitu – a da bi shvatili kako povređu¬¬¬¬¬¬¬jemo druge, trebamo priznati povređivanje samih sebe. Svakodnevno omalovažavamo sebe, živeći život kakav ne želimo, ostajući u okolnostima koje nam se ne sviđaju, trujući svoje tijelo i tražeći nešto ili nekog drugog da nas spasi. To će se promijeniti tek kad prestanemo pripisivati odgovornost i moć ljudima i okolnostima izvan nas.
© Kosjenka Muk, 2005
www.centar-angel.hr
Prijava
FAQ
Pretraživač
