Ma sve dobro, samo se nisam tebi nadao, kakvo iznenađenje!

Točno da nije jednostavno, u pravu si.

Rađanje ega je Budina teza, on misli da se ego formira nakon rođenja i spoznaje: "Jeba te led, gdje sam se ovo rodio?"

Hahahaha, i nije toliko bedasto razmišljanje...

Bajs,

Love and respect,



P.S. Gdje si da jednu zajedno

Tako nesto i ja tvrdim od pocetka. I pitam se zasto uopste neki ljudi mesaju pricu o egu u sve? Sta ego radi na temi koja se bavi SVRHOM patnje?

A poneko bi trebao i da procita sta je to tacno ego, posto vidim da se "ego" poteze za sve i svja. Sklon sam da mislim da kod nekih ljudi stvarno ne postoji mogucnost shvatanja bilo cega van "ega", i da taj svoj unutrasnji svet (takav kakav je) projektuju na druge bas jer ne postoji mogucnost shvatanja necime drugim osim egom (sustinom, dusom npr.)

http://sr.wikipedia.org/sr-el/Ид,_его_и_супер_его

http://en.wikipedia.org/wiki/Id,_ego,_and_super-ego

A i ovo bi bilo korisno:

viewtopic.php?f=7&t=39



Nikad mi nije palo na pamet da to moze i tako mastovito da se objasni




To sam hteo da kazem Jer onda oduzimamo funkcije i znacaj (ili mogucnost razvoja funkcija) onome sto stvarno ima koristi od toga (od patnje npr.) a to je sustina, odnosno sama dusa.

Nasao sam dobar clanak, koji nema direktno veze sa patnjom kao takvom, ali je povezan jer se pominje i empatija:

http://www.sott.net/articles/show/22123 ... brain-scan

Evo ispod i Laurinog dobrog komentara o empatiji:

Zanimljivo je da ona "organski portal" piše velikim slovima i jedno i drugo, iako ne bi trebalo. To Ameri rade kada od nečega žele napraviti brend i zaraditi.

Ego je parazit koji egzistira na račun domaćina odnosno suštine, on je jedna vrsta softvera koji se iznova i iznova ažurira od rođenja (kao prazna ploča) pa do smrti tijela formirajući pritom osobeni ili lični obrazac ovisno okolnostima i prilikama u kojima se se nalazi.
On će nas pratiti kao sjena, po pisanju nekih duhovnih škola ( Meher-Baba) sve do šestog nivoa.
Što je osoba manje svijesna ego je čvršći a kako biva prosvjetljenija on postaje sve slabiji i slabiji do konačnog raspadanja na sedmom nivou.
Ego nas prati od rođenja, on mora postojati iz razloga da proživimo sve svoje impresije.
Da bi duša stekla određeno iskustvo ona mora postati dijelom toga ili poistovjetiti se sa tim, tu ulogu savršeno odrađuje ego kao energetski obrazac.
Ego je u suštini velika kukavica, često svog domaćina dovede do ivice smrti a onda se usljed velikog straha i šoka podlo povuče ostavljajući svog domaćina na milost i nemilost, o tome mogu i osobno svjedočiti.
Čim se situacija stabilizira evo njega ponovo na svoj tron, vidjeli ste vjerojatno osobe koje su bile bolesne ili preživjele neku tragičnu nesreću, dok su u bolesničkoj postelji mekane su kao putar, govore poput anđela međutim čim malo prizdrave evo ih opet po starom i vrlo brzo sve zaborave, poznata situacija zar ne?
Na ovoj planeti ego suvereno vlada do kad? nezna se ali je činjenica ta da duša u svom odrastanju mora proći dječije bolesti upravo ove vrste kako na pojedinačnom tako i na globalnom planu.
Ova činjenica je ite kako poznata našim kreatorima pa i oni vjerovatno imaju pune ruke posla, moraju sačuvati planetu sa jedne, i pomoći nam da evoluiramo sa druge strane, dakle moraju biti i siti vuci i svi janjci.
Evo na pragu smo promjena, diplomsi ispit se približava tko ga prođe svjedočit će.
Evo to je neko moje mišljenje proizašlo na temelju nekih spoznaja

svrha patnje je prilagodjavanje, tj prihvatanje sebe u odnosu na spoljasnji svet il obrnuto, gde najcesce moramo da menjamo sebe. razlog je jednostavan, svi smo jedno. a uzroka ima mnogo, ako mogu tako da razlikujem termin "uzrok" od termina "razlog", svejedno mislim da se razumemo a fizicka patnja je onda neprihvatanje svoga tela od strane sebe

Svrha patnje? Za mene je kao za čovjeka kojeg su učili katoličkoj vjeri, dugo vremena patnja bila povlašteno stanje. Kategorija pravednika i mučenika.

Kroz život patnja mi je bila vrlo čest odabir. Nisam mnogo razmišljao o njenoj svrsi, jer bilo je gotovo božanski. Ma kako to perverzno zvučalo, patnja mi je bila najuzvišeniji osjećaj odmah poslije ljubavi. Patnja je bila razgovor sa bogom. Vidi me, kako sam uništen, kako patim, daj mi ljubavi.
Patnja je bila namjerno izazivana, i kada bi se idućeg jutra probudio bez osjećaja patnje, brzo bih prizvao sjećanje na razloge patnje, i potencirao nesretne okolnosti u beskraj, samo radi pojačavanja tog osjećaja, koji je djelovao tako čisto. U smislu, evo bože, želiš da patim, patit ću.
Ali nije trebalo mnogo ni pojačavati razloge za patnju, njih je svaki dan bilo. Ne znači to sad da sam samo po čitav dan kukao, patnja je bila jako intiman osjećaj, ja i bog nasamo. Sjećam se jedne godine kada sam svakodnevno, ili svake noći bolje rečeno plakao. Jastuk je bio stalno mokar. Kud sreće da sam patio zbog ovog zla koje je na svijetu, da sam patio što sam tako griješan i životinja jedna, zbog ratnih katastrofa ili zbog toga što nisam bolji. Ma ja sam konj plakao radi jedne male kujice.
Sada, kad više patnja nije moj odabir, još uvijek ne mogu reći da je moja patnja imala ikakovu svrhu, cijelo vrijeme sam patio samo zato jer sam mislio da je to iskren i istinit osjećaj, a imam to nešto(ili sam imao) zajebano u svojoj glavi koje mi ne da tvrdoglavo, ma po koju cijenu da uradim nešto lažno. Percepcija tog božanskog osjećaja patnje, promijenila mi se tek prije godinu dana. U to vrijeme sam imao prilike biti u vezi sa osobom koja si je radila isto ono što i ja sam sebi. Ona je vrlo religiozna osoba, i po mom shvaćanju jedna beskrajno čista duša, bez obzira na... Tek na njenom primjeru čini mi se kako je patnja besmislena, kako ne dolazi od boga već si to čovjek radi. Vidio sam kako voli patiti, i uvidio mehanizam po kojemu stvara situacije da bi kasnije zbog toga mogla patiti. Vidio sam i užitak u toj patnji.
Sada mislim da je patnja vlastiti odabir, možda se netko neće složiti, ali mislim da je kod mene tako bilo, ili se je slučajno poklopio moj prestanak patnje sa tom spoznajom. Dogodile su mi se gore stvari u životu kasnije, no jednostavno više ne patim nad sobom, ne kukam nad životom i nesrećama koje me pogađaju. Čak više ne doživljavam ništa kao nesreću, i čak se čudim kako se ne uzrujavam više radi pizdarija koje (mi) se događaju, kao da to nisam više ja. A sve se promijenilo, čitav sklop se promijenio u vrijeme kako sam se odtrgnuo od roditelja, al to je druga tema.

Uh, koja je svrha patnje? U nedostatku boljeg objašnjenja, to je hrana za guštere.

A mozda si u stvari bas sada to TI?

Sad, teško pitanje. Ali mogu reći koju svrhu patnja ima meni. Eto npr, kada sam bio dete i prvi put dodirnuo plotnu šporeta, opekao sam se što je uzrokovalo patnju (ne mogu da razlučim da li samo fizičku ili jednostavno, patnju). Tada sam naučio da svoju ručicu više nikada ne spuštam na vrelu plotnu a tome me je naučila patnja, a ne upozorenja roditelja koji su mi pre toga, jedno 1000 puta, govorili da ću patiti ako dodirnem vrelu ringlu.

Dakle, za mene je patnja veliki i vredan učitelj

I, čini mi se, jednako me podučava na svim poljima i nivoima, ne samo na fizičkom.

Ne mogu da odolim a da neupitam Bakija iako nema veze sa temom:

Da li na tvom avataru iz brade raste glava ili iz glave brada?

http://www.galaksija.info/forum/posting.php?mode=reply&f=7&t=3262#


____________________________________________________
Kada sam prestao da se plasim smrti, prestao sam da se plasim i zivota

Moje osobno iskustvo meni govori da negativne emocije kao niti negativa ne postoje. Isto mi govore da niti pozitiva ne postoji vec samo put. Nekome se neki put svidja, nekome ne no patnja kao takva pomaze nam da spoznamo rijesenja za neke svoje najdublje probleme koje imamo. Ista stvar je za svako drugo stanje kao i emociju koju imamo u sebi. Sto vise smo to sto jesmo, vise nas stvari pogadjanju i stvaraju patnju jer shvacamo. Imamo znanje koje nas vodi u svijetu unutar kojeg ljudi vecinskim dijelom, nemaju odnosno imaju potisnuto to isto znanje.

Smatram da je patnja jedna velika radost takodjer. No to sve ovisi od bica do bica te puta istog zbog kojeg je tu, manifestiran u ovoj realnosti.

AMEN

Kamo li sreće da patnju i užitak dvije oprečne nesreće nikad nismo iskusili. Tko se danas grohotom raduje sutra će sigurno liti gorke suze jer patnja ima korijen u užitku i obrnuto.
Ja sam došao u stanje nekakve mentalne smirenosti gdje niti patim niti uživam, nit sam sretan ni nesretan, netko će reći pa to je bez veze ali nije. Tu se kasnije pojavilo stanje spokoja, gledaš druge oko sebe kako im se svijest klati od jedne krajnosti ka drugoj i tako u nedogled, uvidiš zapravo koliko je to iscrpljujuće i bolno.
Jedna od pozitivnih strana spokoja sve manja vezanost za okolinu i ljude, ali se zato osjeća dublja povezanost sa istim.
U početku sam se plašio tog stanja jer sam se bojao da postajem bezosjećajan no međutim nije bilo tako, stanje spokoja je prelazna faza prije uranjanja u stanje blaženstva.
Nisam radio nikakve vježbe niti bilo kakve tehnike, došlo je samo po sebi ne znam ni sam kako.

Ti si brate na ringli osetio bol od opekotine, a patio si zato što su roditelji vikali na tabe. Treba razlikovati osećanja i osećaje. Bol je osećaj a patnja je duhovni osećaj ili osećanje.
Bol služi da zaštiti čoveka od samoga sebe. uvek kada osetimo bol mi ćemo se posle takve situacije čuvati da nam se ne desi više. Čitao sam op devojčici,mislim da je iz Indije, koja nije imala nervne završetka za bol, pa su morali da je čuvaju jer je stalno povređivala sebe, valjda je i oko sebi iskopala.
Kao što postoje telesni bolovi da naučimo da se čuvamo telesno tako postoje i duševni bolovi( znate ono kad kažu boli me duša) a to su patnja,muka,gnev,jad,beda, nervoza, mržnja itd.
I ovi duševni bolovi služe da naučimo da se čivamo situacija u kojima duševno povređujemo sebe i to je svrha takvih osećanja.

Sta je sad sa tom devojcicom? Sto se povredjivala kad nije osecala ?

Ti kad udariš glavom posle to ne radiš jel te boli. Ona može da udara kolko hoće nju ne boli.