I sa svim ostalim što si rekao se potpuno slažem.

Objasnjenje sveta organskog portala (ne kazem da ti to jesi, ali imas taj nacin razmisljanja).

Dete je bilo samo metafora. I nema veze sa moje/tvoje vec sa bliskoscu sa nekom osobom. Patnja i empatija nemaju veze sa tzv. emocijama.

Ako si pametan to sto si napisao neces dva puta pomisliti narocito ovaj deo:



Univerzum (tvoje vise ja/dusa) ima mastovite i jako brze nacine da te nauci da to mozda i nije tako i da ako imas dusu, na takve stvari itekako mozes da patis. I u tome i jeste poenta jer se tako ucis. (posle patnje dodje trauma da ti "ucvrsti" gradivo i da ti pomogne da ne ponavljas tu lekciju )

Zivot svakako nije film, za sve nas koji smo tu, (verovatno da bismo nesto naucili) veoma je stvaran. Postujmo to. A to sto si sada napisao se i kosi sa onim sto si vec rekao: "biti SADA". Film i biti sada i ovde bas i ne idu ruku pod ruku.

Inace i ja sam hteo reci nesto ovakvo kao Langolijer, tek posle sam to pazljivije procitao. Odlicno receno.

mislim da je ovo oko organskih portala dosta problematično ti vjerovatno razmišljaš po principu organski portali - to su oni koji ne znaju da pate. pazi, svi pate, sve što postoji pati, pitanje je samo oko čega pate i šta smatraju pod tim pojmom. nije ista patnja za mene i za tebe i za nekog trećeg. svak u skladu sa svojom sviješću. jedino apsolutna svijest ne pati. i sam si rekao da ti je smiješna patnja zbog "nezvraćene ljubavi" e pa vidiš i meni su smiješne neke patnje koje ti smatraš ozbiljnim a opet i ja oko nečega patim što je opet neka viša svijest prevazišla. onaj koji pati zbog neuzvraćene ljubavi mogao bi da tebi kaže kako razmišljaš kao organski portal jer ti je to smiješno. dakle pitanje je individualne svijesti, svako ima svoj doživljaj patnje.
očigledno imamo različite predstave nekih stvari, vjerovatno je problem u različitom poimanju riječi jer svako ima svoju predstavu "patnje", "života sada" i ostalih pojmova, tako da ne želim da insistiram u raspravi sa tobom jer to nema smisla. svako ima svoj pogled, ali važno je da se iznesu razna mišljenja pa će se neko ko čita prepoznati ili neće.

Eh, patnja zbog neuzvraćene ljubavi...
Naravno da postoji, i ona je svojstvena mladosti i rijetka je kasnije, mada postoje slučajevi kad osobe nalete na hm... ja bih to nazvao "skoro 100% match" . Sjetim se dr. Živaga kad mu se nakraju učinilo da je ugledao voljenu Laru (ako se ne varam). S vremenom, većini nas takve patnje, osvrnuvši se iz vremenske distance i postaju pomalo smiješne, i to je tako.

Arbitrium je u pravu što je spomenuo djecu, u pitanju je vrlo jak osjećaj ljubavi i gubitak djeteta je strahovit udar na osobu. Mogu samo reći da one osobe koje ne pate kad izgube dijete sasvim sigurno nisu psihički normalne. I tu nema daljnje rasprave, tko se bude i dalje kačio na ovo i opovrgavao samo će pokazati svoje "zelenilo".

Ono što znam iz iskustva, imam prijatelja koji je bio vrstan sportaš, a posebice u nogometu. Inače je fizički bio natprosječno snažan i sposoban.I mina mu otkinula nogu. Naravno, ovo mu je izbilo sve njegove adute u fizičkom aspektu postojanja. I naravno, patnja je bila početak preobrazbe, ali na duhovnom planu! Morao je potražiti "sreću" u drugim oblastima.

Ego djelimično, u određenim patničkim stanjima, može se reći da ego produbljuje stanje patnje, ali može biti i kriv za pogrešan odabir kad nastupi 3ća opcija, dolje navedena. Ako dođe do "igranja uloge žrtva", kako je turqoise naveo, mislim da je uzrok jaka povreda ega.

Sve u svemu, ono što je turquoise napisao je jednostavno i dobro:

1. patnja
2. katarza-pročišćenje
3. metanoja-opcionalno biranje promjene

Dali istinska bezuvjetna ljubav, ili da kažemo, ISTINA, SLOBODA, SREĆA može patiti? Jedino što pati je naš ego, ILUZORNO JA, tvorevina našega uma, misli, uvjerenja, vjerovanja, ....
Uvjetovana ljubav, sreća, sloboda, uvjerenja, vjerovanja, .... pate, ne ISTINSKO JA, istinsko ja je onkraj patnje. Patnje je manifestacija proizašla iz iluzornog ja, iz želje za kontrolom, posjedovanjem, moći, ...itd. Kontrola je oduzimanje vlastite i slobode drugih, posjedovanje je oduzimanje vlastite slobode (ne posjedujemo mi stvari vec one nas), ...... dakle, nesloboda (odvajanje od onog što jesmo) je PATNJA.

Izgleda mi da se na kraju sve svodi ,po ko zna koji put na

``Sve sto postoji samo su LEKCIJE ``-Kasiopejci


Roditelj sam dvoje maloletne dece i do skora,kad god su bili bolesni ili nesto drugo sto im je izazivalo patnju,patio sam sa njima.Prosto sam ih sazaljevao.Sazaljevao sam i druge ljude ,zivotinje,biljke koje su patile.Onda sam shvatio da kad se meni nesto desi nailazim na patnju od strane svojih bliznjih sto mi je ustvari uzasno smetalo.Netreba patiti zbog drugih vec im pomoci da prevazidju svoju patnju.Mislim da se samo jednom pati zbog iste stvari ,a vec sledeci put neces patiti zbog toga.

``Sve sto postoji samo su LEKCIJE ``-Kasiopejci


Nemojte se sad hvatati za OP,mozda i jesam ,ali kad je dete bolesno ne legnem pored njega da placem i kukam sa njim vec se trudim da mu podignem moral,da ga ubedim da ce biti sve u redu,kao sto i hoce,da mu pomognem da sam sebe brze izleci,saljem mu pozitivnu energiju ,zasmejavam ga ,teram ga da se bori duhom i sve ovo ima mnogo vise efekta od padanja u bunar.
Ekstremiteti ne mogu da izrastu.Zao mi je svih koji su imali tu nesrecu ,ali nemislim da citavog zivota treba patiti i zaliti i dozivljavati ih kao nesposobne.Pa gomila je dece koja su rodjena bez ruku ali zato crtaju nogama kao Pikaso ili cak i ustima jer ni noge nemaju dovoljno razvijene.

Molim vas sve da ukucate na youtubu

Nick Vujicic

pa da zatvaramo ovu temu


_______________________________________________________

Od kad sam prestao da se plasim smrti,prestao sam da se plasim i zivota.

poporitopopone

hej
pa to on (Nick Vujicic) glumi u ovom filmiću, mislio sam da je film više-manje neka smišljena priča, a ne da se radi zaista o čovjeku bez ruku i nogu:

http://www.youtube.com/watch?v=OtxANzN2Woo

film je definitivno sjajan na mnogo načina, mislim da je netko postavio taj film u nekoj temi na Literatura i linkovi još ranije pa sam pogledao još prije... amazing

preporuka!!

a što se tiče poruke poporitopopone

živjeli i nebojte se istoga!!

upravo to je suština, ali izgleda da neki ovdje to nerazumiju, za patnju je potrebna želja i EGO, potrebno je razmišljanje MOJE - TUĐE. patnja je uvijek iluzija, ali priznajem da je malo ko prevazišao svaku patnju i potpuno se raspoistovjetio - taj je BUDA, i zato mi je jasno da i ovdje ima običnih smrtnika koji pate oko bolesti svog djeteta, a smješna im je neuzvraćena ljubav. iako je to sve isto - to su lekcija, ništa od toga nije smiješno nego sve za svoju priliku. lično da imam djete sigurno bih bio toliko vezan da bih patio ako bi i moje djete patilo, ali zato ga i nemam i ne idem svijesno u to sakupljanje MOJIH stvari, sva ta vezivanja i sakupljanje MOJIH stvari, sve to kad tad vodi ka patnji koja je zapravo lekcija koja se kreće ka apsolutu odnosno oslobadjanju svih patnji. jednostavno ako smatraš da je nešto TVOJE, to je ograničavanje apsoluta u tebi i ti moraš patiti na putu svog povratka. "blago siromašnima njihovo je carstvo nebesko"
tvoje istinsko JA ona suština u tebi, to nikad ne pati, taj nikad ne SUDI ničemu, taj je blažen ili možda bi se moglo reći "čista ljubav".. a sve ono što smatraš za MOJE ili JA, sve to nisi ti to te tvoj EGO zaslepljuje..

Mislim da ova osoba isto moze nesto da nas nauci.

Ne vidim ni Vujcica ni Tony-ja nesrecnim na ovim video snimcima. Snaga volje je sve sto im potrebno
a zadnje sto im treba je sazaljenje. Patnja kali i jaca duh.
Jedina svrha patnje, moze biti samo krajnji izlazak iz nje i razumevanje koje proistekne iz toga.

Recima Osho-a
"Da bi bio srecan potrebno ti je razumevanje velicine Himalaja"

Najgori uslovi su najbolji uslovi. Ko razume razume

Just let it be

Nisam rekao da je "neuzvracena ljubav" smesna kao patnja vec "simpaticna", molim da mi se ne stavljaju reci u usta (tastaturu )

I siguran sam da kada neko ima 13-14-15 godina i ne treba da oseti nikakvu patnju vecu od toga.

Deca, rakovi i izgubljeni ektremiteti su metafore koji treba da pokazu razloge i shvatanje patnje, ne bukvalni primeri.

Ne govorim o moje/tvoje pripadnosti po bilo kom osnovu vec o bliskosti sa osobama. Za gladnu decu u Africi me bas briga. (inace su ideje o toj deci u africi podvala kao i "ego").

Razlika izmedju onoga sto kazem ja i npr. Rankovic je u tome sto ja pricam o empatiji, a Rankovic da to "ego" pati (sta god to znacilo).




Bas kako i treba. Primetice (ko je citao ono sto sam napisao) da sam rekao "empatija" (osetiti se kao u kozi neke osobe) ne sazaljenje, ne gubljenje u sazaljenju. Mislim da je poporitopopone ovde dao jedan dobar primer i empatije i patnje i kako izgleda kad se na to sve reaguje kako treba. Osoba pati, mi to osecamo, jer smo empaticni, osecamo se kao da smo on, ali uz pomoc toga (sto patimo zbog te osobe) mi mu pomazemo, bas zbog toga jer nam ta empatija i ta patnja koju osecamo pokazuje kako da pomognemo.

Ono o cemu Rankovic prica u takvom slucaju je:

1. Ego- mentalna masturbacija.
2. Sazaljenje- narcizam, jer tu covek opet vidi samo sebe, opet pati jer mu je samo njega zao.
3. "imati emociju toga, kao da gledas film pa hoces da zaplaces"- nepostojanje ili nepovezanost sa svojom dusom. Nemogucnost osecanja.


Ono o cemu prica Rankovic je po mom misljenju pogresno jer to o cemu govori nije patnja. Nikakav ego ne oseca patnju, jer ego ne oseca, on moze da misli da oseca, ali ne moze stvarno i da oseti. Dusa oseca, zbog duse postoji patnja, dusa uz pomoc patnje uci i menja se.


Verovatno je moguce osloboditi se patnje (ili onoga sto ego misli da je patnja) oslobadjanjem od ega. Ali u tom slucaju ne moze se nista pravo osetiti, pa cak se ne moze ni misliti da se nesto oseca. A od kristalisanja duse i razvoja nekih visih centara (odnosno duhovnog razvoja) nema nista, pojeo vuk magarca. Ostaje robot, ljustura bez mogucnosti razvoja.

I pritom je Rankovic tu naleteo samo kao primer zbog svog pisanja, nemam nista protiv coveka (ili zene ), naprotiv.

Primecujem da postoje ljudi koji ne vide patnju osim kada je samo njihova, pa zato ne mogu ni da je zamisle. Zato i ne mogu da pate zbog drugog. Da li zbog nemogucnosti empatije ili narcisoidnosti ispada na isto.




Mislim da je patnja veoma jaka sila, cija svrha jeste menjanje coveka, a kada promeni coveka promenila je i ceo njegov svet, samim tim i svet ljudi oko tog coveka. Mislim da svaka prava patnja (pa neka je i "neuzvracena ljubav") ne moze da ne promeni coveka, ako ga ne promeni onda to nije prava patnja vec konstrukt neke od brojnih licnosti a uz pomoc B uticaja.


Evo da dodam za svaki slucaj i "IMHO"

simpaticna ili smiješna, nije bitna riječ, bitna je suština, a suština je da ti misliš da je tvoja svijest prevazišla takvu vrstu patnje. (ovo što se hvataš za riječi samo dokazuje da filozofiranje nije za svakoga) dosta kontradiktornih stavova iznosiš, nejasan si i nekonkretan. kažeš kad se čovjek oslobodi ega - ostaje robot. a ja kažem da je ego robot, koji samo odgovara na spoljašnje uticaje, pa će u jednom momentu plakati zato što ga je napustila žena a za pet minuta će igrati fudbal sa drugarima i biti sretan. to je ego i takvi smo mi ljudi. i on treba da pati jer je iluzoran i nestalan. onaj čovjek koji se kristalizuje i postane i sam svoja suština i razbije lažnu ližnost taj više ne pati jer tu više nema razmišljanja MOJE-TUĐE. a to razmišljanje je potrebno da bi patio, to je ego. ti pričaš o empatiji kao nekontrolisanom osjećanju koje se ne možemo kontrolisati, a ja pričam o svijesti - kontroloru koja to sve posmatra i koja može kontrolisati osjećanja. opet kažem dosta si nejasan, nije mi jasno šta želiš da kažeš.

Baš suprotno, odbacivanje ega, ili iluzornog ja, je spoznaja, buđenje. Iluzorno ja (ego) je jedina prepreka ka istinskoj sreći, slobodi, ljubavi a samim time i nadilaženju patnje jer iluzorno ja (ego) jest patnja.
Kada odbacimo iluzorno (patnju), ostaje ono što jest, bezuvjetna ljubav, a koliko znamo ljubav nije robot!

Ljubav nema nikakvih obaveza. Strah (čitaj ego) je pun obaveza.
Ljubav ne očekuje ništa. Strah je prepun očekivanja.
Ljubav se temelji na poštovanju (slobodnoj volji). Strah nikoga ne poštuje, pa ni sebe samoga.
Ljubav je sloboda, strah je nesloboda.
Ljubav je odgovornost, strah je neodgovornost, odnosno prebacivanje odgovornosti, moći u tuđe ruke.
Ljubav je istina, strah je iluzija........
........
.......

Današnje društvo je manifestacija iluzornog ja, ega, odnosno straha.

lijepo rečeno

Rankovicu

Ja nisam nigde rekao "o empatiji kao nekontrolisanom osjećanju koje se ne možemo kontrolisati". Niti da mislim "da je moja svest prevazisla tu vrstu patnje". Molim te ne "tumaci" moje postove nego ih citaj kako su napisani.



Primecujem, nema veze.

Veks

Kada si vec citirao jedan pasus zasto nisi i taj iznad njega, posto je ovako u skroz naopakom znacenju od onoga sto sam rekao? Pa ako se zakacis samo za jedan deo posta i ne sagledas ga u celini, sigurno neces shvatiti sta je pisac hteo da kaze. I tu ne mislim samo na sebe.

U vezi ljubavi se sa tobom apsolutno slazem. Ali kakve to veze ima sa patnjom o cijoj svrsi si otvorio temu?

Elem, posto nisam do sad shvatao da moram da pisem taksativno da bih bio razumljiv, evo pocecu.



Pricamo o patnji i zato:

Pravu patnju i ego ne mozemo povezivati. Jer je patnja stvar osecanja.
Prava osecanja su povezana sa visim centrima. Naprimer visim emotivnim centrom.
Proizlazi da je i patnja povezana sa visim centrima.
Ego nije povezan sa tim centrima, znaci ego nema mogucnost osecanja pravih osecanja.
Proizlazi da ego ne moze da pati, jer ego ne ume da pati.
Nije povezan sa onime sto mu treba da bi patio.
Ali ego, odnosno prevedeno "Ja ili licnost", moze da misli.
Proizlazi da ego moze da misli da pati. Ali to ne znaci i da stvarno oseca to sto misli, jer nema sposobnost da oseca, samo da misli da oseca. Ego ni u kom slucaju nije element kojim se "oseca".
Istina je ono sto kaze Rankovic da je patnja iluzija ega, zato sto patnja o kojoj ego "misli" i jeste iluzija, nije prava patnja.
Postoji prava patnja, ali ego za nju ne zna.
Za pravu patnju zna dusa (ko je ima u takvom obliku)
Patnja sluzi da "oplemeni" dusu, da je nauci necemu.
I ego i prava patnja su alati pomocu kojih se dusa razvija.
Ego nije dusa, ego je nestalna licnost. (procitajmo parabolu o kocijasu)
Ako bismo se oslobodili ega, ili ako bi se ego oslobodio svog misljenja da pati, oslobodili bismo se iluzije patnje.
Iluzije, zato sto ego samo misli da pati, ne pati stvarno, jer nije sposoban za to.
Ako iza ega ne postoji dusa, svakako ostaje samo ljustura (a ljustura je i ego, na neki nacin)
Ako osobine duse pripisemo (ili ih zamenimo) osobinama ega, odnosno ako "osecanje prave patnje" zamenimo sa "ubedjenoscu/misljenjem da se pati" takodje ostaje prazna ljustura/robot, jer dusa nema sanse za svoj razvoj.

I sve to blablabla sam ja vec napisao u dva jednostavna pasusa, koji su apsolutno izokrenuti u svom znacenju od strane "brzih" citaca Odnosno shvaceni su kako su citaci bili raspolozeni da shvate ne onako kako je covek koji ih je pisao i mislio da ce biti. Stvarno nisam mogao da ga razlozim vise nego sad.



I jos samo da dodam da smatram da je "Ego" o kakvom pise rankovic, obicna budalastina i izmisljotina medicinskog establismenta i ne postoji. Postoji nesto sto bi bila otprilike licnost ali je to mnogo amorfnije i neodredjenije/nestalnije nego sto bi bio "ego".

Cak i prava patnja je na nekom nivou (ili "u krajnjoj liniji") iluzija. Bas kao i ego. Zato sto su i jedno i drugo alati i sluze razvoju duse. Ali to je vec nesto drugo, i mi ovde od takvog saznanja nemamo koristi i retko ko moze da ga shvati, previse je "apstraktno". Spada u domen tipa "Svi smo jedno".


Tako da vi slobodno "osecajte" patnju egom i nastojte da ga se oslobodite.
Ja cu patnju, u slucaju potrebe, da osecam dusom.

pokušaj da konkretizuješ malo i u manje rečenica kažeš konkretno šta misliš. čak i detaljno ako neko iščita tvoj post, neće ništa konkretno moći izvući iz njega, sve je nešto nejasno i zbrkano. opet si dosta kontradiktoran kažeš i prava patnja je u krajnjoj liniji iluzija? pa o tome se i govori ovdje cjelo vrijeme...

ali zanimljivo sad unosiš termin "prave patnje" a to je ono što ja pričam - da postoje različiti nivoi shvatanja patnje u skladu sa sviješću. samo što prava patnja za tebe je nešto što nekom drugom neće biti prava patnja, a ono što za tebe nije prava patnja, nekom će biti prava pravcata patnja! ponoviću ti da sam rekao da patnje ide zbog ega, i da se patnjom vremenom ruši ego jer ga patnja vremenom lomi i dolazi do duše, i pozitivno je tu što čovjek vremenom postaje ono što jest - duša, a ego,lažna ličnost postaje sve manja. ovo je prosto, može svako da razumije? zašto kompikovati sa višim nižim nižim emocijama centrima, te izraze svako razumije subjektivno?

e sad, ti pošto nisi svjestan da su riječi veoma problematične kao i ova komunikacija riječima, hvataš se za pojedine izraze i tumačiš ih na subjektivan način i misliš da je to njihovo pravo značenje jer nisi svjestan da pravog značenja nema i da sve misli izražene preko ovih rečenica ovdje moraš da dešifruješ ako uopšte imaš razvijenu intuiciju za tako nešto.

Rankovicu,

Pocinjes da bivas bezobrazan i da se svesno ili ne, ponasas manipulativno. Kako god, pobedio si, eto, jaci si


Ja se iskreno izvinjavam sto sam te uznemirio. Zelim ti svako dobro i srecu na tvom putu. Neka ne bude dug i neka ne bude patnje vise nego sto je minimalno neophodno.

Moram priznat da je zanimljivo, što se tiče većine nas, kako umjesto da zajednički dođemo ili recimo barem ukažemo na istinu, mi svim snagama želimo nametnuti vlastitu istinu, odnosno namećemo jedni drugima vlastita uvjerenja, vjerovanja kao istine .... ovo je samo nažalost lijepa prezentacija rasprave nesvjesnog, ili recimo ega, koji uvijek želi biti u pravu... ali eto, takve su rasparave, bez ega ih ne bi niti bilo...
pozzz

pa svako od nas ovdje je na različitom stupnju svijesti, razvoja, mudrosti pa i godina iskustva ako oćeš. za to i služe ovakvi forumi, za besmislene rasprave.. kažem besmislene jer one ne vode ničemu (nikom se ništa ne može objasniti riječima - može samo onom ko je na tvom vlastitom nivou duhovnog razvitka)

Ako ćemo o besmislenosti foruma, meni forum i te kako ima smisao. Sad bih se ja trebao zakačiti za rankovicevu izjavu i "oprati" ga jer je dao apstraktan i teško održiv zaključak. Želim reći da svaki put, kad oni koji raspravljaju nisu dovoljno precizni u baratanju s pojmovima i shvatanju onoga što je netko drugi napisao, dolazi do, citiram veksa "kako umjesto da zajednički dođemo ili recimo barem ukažemo na istinu, mi svim snagama želimo nametnuti vlastitu istinu,..."

Točno, ali uvijek ima onih koji pažljivo čitaju i analiziraju tuđe mišljenje pa tek onda pišu odgovor. U ovoj raspravi je Arbitrium takav. I odlučio je taksativno pisati baš da bude precizan i analitičan. I mislim da je napisao dobru analizu o patnji i egu i na taj način odgovorio na mišljenje da je patnja samo proizvod ega, tj. ukoliko nekako odbacimo ego, time ćemo se uzdići iznad takvih stanja kao što je patnja. I ovo je veksova teza od početka, je li tako?

Sad ću obrnuti veksovu tezu: Patnja je rodila ego, ona je njegova majka u ranim danima života! I ona ga kasnije hrani, kao prava majka, ali to ne znači da nekakvim odbacivanjem ega nećemo više nikada moći dospjeti u stanje patnje.

U potpunosti sam na liniji Arbitriumovog mišljenja, empatija je suosjećanje. tj. imaginacija osjećanja kojeg osjećaju bližnji/voljeni. Na stranu sažalijevanje i žaljenje, empatija je nešto drugo i ona je kontradiktorna egoizmu! Ako još mislite da je sam ego kriv što patimo, kako onda objašnjavate empatiju koja također proizvodi stanje patnje?

Kasiopejci: Sažalijevanje ne, suosjećanje da!

Stvarno ne možemo egu pridavati toliko funkcija i toliko značaja. I ne trebamo.

With respect,