Ja na patnju gledam kao na ....

Patnja, kao i svaka negativna emocija, je manifestacija, posljedica, udaljavanja od našeg istinskog ja, od onoga što jesmo, od SADA, od bezuvjetne sreće, slobode, ljubavi, jednog sa svime. Dakle; sram, mržnja, krivnja, pohlepa, nerazumijevanje, nezadovoljstvo, agresija, strah, želja za kontrolom, posjedovanjem, moći, patnja ... samo su alati, alarm, pokazivač koji nam ukazuje da se udaljavamo, da smo se udaljili od našeg istinskog ja, jednog sa svime, bezuvjetne sreće, slobode, ljubavi.

Svaka negativna emocija, depresija, patnja jest manifestacija, tvorevina, posljedica udaljavanja od onoga što jesmo.


Koja su vaša mišljenja .......

Patnja je brzi put do spoznaje koja mijenja naše stavove i aktivira samoobrambene mehanizme za prilagodbu i opstanak. Povezano s nagonom za samoodržanjem.

Patnja: zbog fizičke i/ili psihičke boli. Može biti i kombinacija. Psihička patnja se može čak manifestirati na fizičkom planu sa fizičkim posljedicama. Još jedan dokaz da smo duhovna bića s fizičkim iskustvom. Može i obratno: fizička patnja se može manifestirati poremećajima na psihološkom planu

U svakom slučaju radi se o procesu prilagodbe i opstanka. Mislim da je i neophodna za razvoj osobe, pa mislim i za razvoj na duhovnom planu. Dokaz za ovo su mi svi oni koji su odrastali kao "bubreg u loju" i takvi se kasnije pokažu kao potpuno neizgrađene osobe i beskorisni.

Previše patnje = veliki problemi, kompleksi, psihodevijacije jačeg intenziteta, vrlo teško se vratiti na kolosijek(ali nije beznadežno)...
Malo ili ništa patnje = nerazvijeni potrebni stavovi o stvarnom životu-istini (ma kako ona okrutna bila), nesposobnost i nespremnost za borbu, nedostatak psihičke energije...
Prosječna "količina" patnje = najbolje!

Dobra tema, veks

Zdravo,
možda da prvo daš neku svoju definiciju patnje kako bi se točno znalo na što misliš.
Kakogod, rekla bih da je patnja stanje, a ne emocija. A to što se a priori patnja uzima kao nešto negativno rezultat je toga što smo se negdje usput nasadili na ideju da ono što nije ugodno nije ni dobro, ili pozitivno.
Nazvati patnju negativnom ili pozitivnom uglavnom je stvar osobne percepcije. ono što možemo učiniti s njom je da je upotrijebimo konstruktivno ili destruktivno.
Također, pitanje je tko u nama, od svekolikih "Ja" pati, i zašto. Možda bi to najprije trebalo pogledati.
To je moje mišljenje, a "Opinions are like assholes, everyone has one".

Potpisujem ovo od Klejbezable...

Lijepo rečeno. To tako i ide, potpuno se slažem.

Da patiš.

Prvo, zašto sam odabrao temu patnje. Iz razloga što je patnja krajnja manifestacija, nazovimo ih negativnih emocija (ijako to nisu). Dakle patnja je krajnji rezultat, manifestacija, tvorevina, negativnih emocija: srama, mržnje, krivnje, .... odnosno straha.
Patnja je posljedica nabrojanih negativnih emocija, ili, negativne emocije su uzrok patnje. Dakle negativne emocije su uzrok, a patnja je posljedica. Da bi se rješili patnje, moramo se rješiti negativnih emocija (uzroka) jer patnja ne postoji bez negativnih emocija, odnosno srama, mržnje, krivnje, straha.....itd.
Kako patnja ima svoj uzrok, tako i sram, krivnja, strah, ....imaju svoj, što znaci da su i one tek posljedica. Ili preciznije receno, uzrok i posljedica su jedno. Niti uzrok postoji bez posljedice, niti posljedica bez uzroka, jedno nadopunjuje drugo. U jednom trenutku strah je posljedica, da bi u drogom postao uzrokom. Današnje čovječanstvo uhvatilo se u krug uzrocnoposljedicnih veza, i što je najgore, posljedicu pokušava riješiti posljedicom/uzrokom. To je kao da laž pokušavamo ispraviti sa lažju. Kako laž može stvoriti samo dodatnu laž, tako uzrok/posljedica može stvoriti, manifestirati daljnju uzrocnoposljedicnu vezu, krug.
Patnja, odnosno misli, uvjerenja, vjerovanja, sram, mržnja, krivnja, strah ... koja su uzrok patnje, jest posljedica odvajanja od sadašnjeg trenutka, od SADA, od onoga što jest, od istinskog ja, koje je onkraj patnje i vremena.
Patnja je posljedica prihvačanja iluzije kao stvarnosti, patnja je posljedica odvajanja od istinskog ja, i prihvačanja iluzornog ja, koji se temelji na mislima, uvjerenjima, vjerovanjima, strahovima, ... kao onog što jest. Patnji je podložan naš ego, naša vjerovanja, uvjerenja, odnosno iluzorni ja, ne istinsko ja.
Dakle sram, mržnju, krivnju, nelagodu, strah, patnja, su indikator koji pokazuje, ukazuje da se udaljavam od onog što jest, onog što jesam, sada i ovdje.

Ne patš ti nego tvoja projekcija u tijelu. Ta patnja izgleda budi neke posebne misaone puteve. Što veli Njegoš "bez muke se pjesma ne ispjeva, bez muke se sablja ne sakova". Valjda se aktiviraju nekavi unutrašnji putevi energije a to je uglavnom dobro za opšte stanje duha i tijela.

Preporučeno čitanje: Ajahn Sumedho - Four Noble Truths. Možda nema akcije k'o u Njegoša ali...

patnju je satko doživio, ako netko nije još, sigurno hoće, jer smatram da ju je nemoguće u potpunosti izbjeći...ali kao i sve drugo i patnja ima svoje granice te ju čovjke ne može podnositi bez granica...

...


...vauu... ovo je tako lijepo i istinito rečeno....


Klejbezabla,... ovakav kratki post, a da me se toliko dojmio ...

Inače, sam nedavo slučajno naletio na neku tematiku o umijeću življenja i umiranja ("ars vivendi" i "ars moriendi"), gdje se spominje patnja u kontekstu umiranja. Pa kaže nešto ovako:
Kada te jednom snašla patnja (1. faza) nakon nje postoje još dvije opcije koje se nadovezuju na nju, a to su
2. faza - katarza (grč. katharsis), faza bistrenje ili pročiščavanje emocija. A to znači da polako izlaziš iz patnje tj. više nisu dominantne negativne emocije. Pomiriš se sa gubitkom.
3. faza - metanoja (grč. metanoeo - probraćenje), opcionalna faza koja se odnosi na promjenu načina života, unutarnji zaokret. Reorganiziraš se i kreneš "ispočetka" sa novim stavovima i mislima.

Još jednom napominjem da su ovo pod 2 i 3 samo opcije koje dolaze u točno ovakvom redosljedu, također postoji opcija da počneš igrati ulogu žrtve i sam sebe stjeraš u kut.

Tako da na kraju stvarno onaj od svekolikih "Ja" koji pati može umrijeti i nestati, a na nama je izbor da li će ta smrt biti konstruktivna ili ćemo uokolo vucarati živog mrtvaca (destruktivna upotrba patnje).

Tako da bi svrha patnje bila u vlastitom rastu.

Pa ne bih se slozio da je patnja samo negativna emocija.Ko od nas nije patio zbog neuzvracene ljubavi ? Volis ,a opet patis. Uvek na svaki ``los`` period gledam sa stavom ``ko zna zasto je to dobro`` jer ne moze kisa da pada doveka,pre ili kasnije ce se pojaviti sunce.Patnja ,koliko god velika i teska bila, moze samo da nas necemu nauci.Naravno one koji to zele.

zbog neuzvraćene ljubavi pati naš ego i jedino pozitivno u toj vrsti patnje je ako to uspiješ da shvatiš. čim to shvatiš patnja nestaje i ostane samo radost davanja.

ili možda kod svake patnje pati ego? ko bi drugi patio nego ego? ali upravo je to pozitivna strana patnje ona malo po malo prosvetljuje čovekovo biće jer prodire kroz ego kao strijela i dopire do njegove same suštine i izvlači tu suštinu na površinu to jest oplemenjuje ličnost dušom. što je više patnje, ego će se sve više i više rušiti dok se čovjek na kraju ne prosvijetli i tada više nema patnje to jest ima je ali u potpuno drugačijem obliku nego što to ona izgleda za nas... tako ja to vidim, patnja je za duh nešto kao bildovanje za mišiće, neophodna je u procesu produhovljavanja i duhovnog sazrijevanja..

Covek naprimer dozivi neku nesrecu i ostane invalid, pa cak i sa fizickim bolovima. Ili ima rak ili neku drugu tesku bolest. Jel i tada pati ego? Da li i njegovim bliskima kojima je tesko zbog njegovog stanja pati ego?

Zanimljivo je kako se svi kace tog ega, zar i fizicka patnja usled nesrece i bolesti nije patnja. A nije ni samo fizicka. A zanimljivo je i kako nikome nije palo na pamet da moze da se pati i zbog patnji nekoga drugog, svi pomisle kako bi njima bilo da pate (samo zbog sebe i svojih razloga).

Samo hocu da kazem da prica tipa "pati ego, covek se prosvetljuje, ah ah", nije nista drugo do mentalna masturbacija.


Molim moderatore da obrisu dva donja posta. Ja pogresio u stiskanju

zašto bi patio ako imaš rak? ili ako ostaneš bez noge? šta tu ima da se pati? patnja je uvijek iluzija, i za patnju je potrebna IDENTIFIKACIJA, to jest ego. što više duhovno napreduješ jednostavno prihvataš stvari onakve kake jesu, ali ovdje je ključno da za različite nivoe svijesti postoji i različito shvatanje patnje, tako da će neko patiti što ima rak, a neko neće. neko će patiti što ima dobar automobil, a neko će bit materijalno siromašan ali neće "patit" oko niičega.. šta ako ja dobijem rak i razmišljam na način da sam ja to zaslužio i gledam ovaj trenutak kako da se nosim sa tim i gledam naprijed? za patnju kako je ti shvaćaš treba EGO koji gleda unazad i sažaljeva sam sebe. i fizički bol isto nije patnja sama po sebi bez EGA ili identifikacije.
znači sad nisi bolestan i ne patiš jer si zdrav a dobiješ rak i onda patiš? sve dok čovjek ne bude naučio da živi SADA, on će patiti...

Ja ga krstim on podriguje. Mozda da odseces sebi nogu ili dobijes rak? Tada ces znati zasigurno. Nemojmo poistovecivati patnju sa A uticajima kod Gurdjijeva, a vidim da ovde svi pate uglavnom zbog takvih gluposti. "Neuzvracena ljubav" kao patnja, na to mogu da kazem samo "simpaticno"


A sta bi sa ovim, rekao sam da primecujem da:



Da li bi patio da tvoje dete ostane bez nogu ili da u bolovima umire od raka? Ili bi to ipak bila samo iluzija a ti se sa tim ne bi identifikovao?

Izvinjavam se sto idem malo u ekstremno, ali to je najkraci put.

OK, ajde prvo da vidimo šta je to "tvoje dete" ? ko si to ti pa da je to nešto tvoje? napravio ti dete, oplodio si ženu, ona ti ga rodila, i onda je ono tvoje? pa kad se razboli, ti patiš, a komšijino dete, ili dete u africi koje umire od gladi, oni nisu tvoji i ne patiš ili patiš ali manje jer ona nisu TVOJA ? dakle ključni problem je ovdje to MOJE i TVOJE. bez toga nema patnje. prvo ja lično ništa na ovom svijetu ne smatram za MOJE, i ostajem pri tome da je patnja iluzija ega koja se zasniva na moje, tvoje, moja noga, moj penis, moje djete, moja kuća.. druga je stvar saosjećanje sa patnjom drugog odnosno mogućnost da osjetiš njegovu patnju, ali ako si svjestan nećeš ići nekontrolisano u to tonjenje u saosjećanju.. to ti je recimo kao kad plačeš na neki tužan film, znači imaš tu emociju, ali ne patiš - jer si svjestan da je film..

für Begleiter Arbitrum Liberum:

"...and he still doesn`t see a forest because all those funky rainbow trees...
maaann, we should maybe chop-chop those funky ones? - yeeeess maann, amen to that...
funky shit it is, at least, WOW - oh DUDE, another double rainbow!!..."

Pate oni koji žele na taj način nešto naučiti ( ili pružiti drugima da nešto nauče ).

Uglavnom, ukoliko nismo sami izabrali to ( na nekom dubljem nivou egzistencije, takav profil lekcija ) - onda je to "proizvod" naše nedovoljne svijesti i znanja da ne uđemo u tu patnju.