Andjela..daj otvori temu o piramidama...ili bar daj neki link da se prati što se zbiva..Ono što sam uspjela skinuti su samo slike. Ja bih i neki tekst. Predaleko mi je Visočica u kilometrima, ali sam duhom tamo..Moš ti zamislit kako mi je? (Ako se sad ne uspijem teleportirat, ne znam kad ću..) Jako bih se voljela približiti i onjušiti taj zrak na tim brdima, tamo daleko, iza sedam gora...
I baš me briga što je offtopic, šaljem ti veeeliiiiikiiii
Eto!

Evo, dobio sam neke odlične tekstove od jedne dobre duše, pa ću ih staviti na forum po tematici... ( Hvala, Kosjenka ! )

Dakle, evo:


E-članak 1: Biti svoj vlastiti autoritet


Jedna od najvažnijih lekcija u ljudskom životu, po mom uvjerenju je naučiti vjerovati samima sebi i slušati svoj unutarnji glas radije nego bilo koga izvana. Nekritičnim prihvaćanjem stavova i uvjerenja drugih ljudi (poznato je koliko je to svojstveno djeci i koliko svojeg istinskog 'ja' na taj način ona mogu izgubiti) odričemo se vlastite odgovornosti i moći. Tada čak ni naši uspjesi nisu istinski naši. Vjerujem da možete navesti primjer iz vlastitog života kad ste u nečije ideje i razmišljanje imali mnogo povjerenja, da bi s vremenom, na lakši ili teži način, naučili da on/ona nema sve informacije i da njegova istina ne mora biti i vaša. To je vrlo vrijedna lekcija i vjerujem da nam je svima, možda i ne jednom, potrebno proći kroz takvo iskustvo.
Čak niti najkvalitetniji duhovni (i drugi) učitelji ne moraju uvijek imati 'čisti kanal' i prave informacije. Čak i kad bi imali, postavlja se pitanje postoji li uopće nešto što je u svim situacijama apsolutna istina? Vjerujem da takvih ima vrlo malo. Možda ste se našli u situaciji kad ste osjetili unutarnji poriv da učinite nešto što nije bilo sasvim u skladu s vašim uobičajenim uvjerenjima, da biste kasnije uvidjeli da je taj postupak stvorio mnogo više koristi i za vas i za druge nego da ste se čvrsto držali svojih pravila. Život je beskrajno raznolik; ljudi, odnosi i situacije su uvijek iznova jedinstveni, a naš unutarnji glas ima pristup moćnijem izvoru informacija nego naš razum.
Na žalost, velika većina religija i duhovnih praksi zahtijeva slijeđenje velikog broja pravila, ponekad i vrlo sitničavih, u svim područ¬jima života, ne ostavljajući time prostora intuiciji i osobnoj istini. Vjerujem da traženjem sigurnosti i pokušavanjem izgradnje samopoštovanja kroz slijeđenje takvih pravila, na emocio¬nalnoj razini pokušavamo zadovoljiti duhovni autoritet kao što smo u djetinjstvu pokušavali (neuspješno) zadovoljiti roditelje. Ako to zahtijeva potiskivanje svojih spontanih poriva i emocija, prije ili kasnije će završiti neuspjehom.
Čak i najsavršeniji zemaljski roditelji nisu uvijek u stanju zadovoljiti djetetove potrebe, a većina roditelja u sadašnjoj fazi razvoja čovječanstva nema ni izdaleka dovoljno ljubavi i poštovanja za dijete kao ljudsko biće. Dijete vrlo brzo zaključi da je ljubav uvjetovana i počinje je pokušavati zaslužiti nastojanjem da bude savršeno, po mogućnosti bolje od svih drugih. Slijepo slijeđenje bilo kakvih pravila i kod odrasle osobe suptilan je rezultat te potrebe. Također, mnoga djeca nauče nemati povjerenja sama u sebe i vlastite odluke, te i kao odrasli ljudi radije traže savjete i usmjerenje od drugih, nego da preuzmu rizik pogreške. Tako se može stvoriti više ili manje suptilna ovisnost o vanjskom autoritetu. Da bi se to moglo dogoditi, mora postojati i druga strana – osoba koja se postavlja kao autoritet i želi imati moć nad drugim ljudima.
Svi smo skloni vjerovati autoritetima – učili su nas da budemo takvi. Većina ljudi je automatski spremna vjerovati osobi koja djeluje sigurno u svoje stavove. Ako nešto piše u knjizi ili novinama, mnogi ljudi će to automatski prihvatiti kao provjerenu informaciju. Dok neki ljudi zbog potrebe za moći pod svaku cijenu žele prezentirati svoja uvjerenja kao apsolutnu istinu, drugi, obično oni kod kojih je osjećaj nesigurnosti bliži svjesnom dijelu ličnosti, lako će biti pokolebani samim njihovim samouvjerenim stavom.
Najveću štetu čine ljudi koji su najsuptilniji u manipuliranju. Često ćete se naći u situaciji kad sve riječi zvuče ispravno i razumno, i teško vam je pronaći protuargument, ali i dalje osjećate da nešto nedostaje ili nije u redu. Moja je preporuka za takve situacije: uzmite trenutak da poslušate taj osjećaj u svom tijelu, da ga pokušate prevesti u riječi. Tako dobivene informacije obično će 'razoružati' manipulatora bolje nego bilo koji argument smišljen racionalno.
Sumnju trebamo prihvatiti kao koristan i prijateljski osjećaj. Bez nje bi se lako zanosili bilo kakvim idejama i bili mnogo podložniji iskorištavanju i manipulaciji. Sumnja nas potiče da ih preispitujemo i da pravimo razliku između ponekad vrlo sličnih informacija i ideja. Sasvim je prirodno da se i znanstvenici, koji bi po definiciji morali imati čvrste dokaze za svoje teorije, često u njima vrlo razilaze i sukobljavaju, stare teorije se stalno pobijaju i 'dokazuju' nove i obratno, a koliko je tek lako stvarati teorije ako ih potkrepljujemo samo dokazima nastalim u vlastitom umu.
Slušajte taj 'osjećaj u trbuhu' kad god čitate neku knjigu ili razgovarate s nekim. No budite svjesni da otpor može biti zdrav ili nezdrav. Zdrav otpor je onaj kod kojeg njegovim ispitivanjem možete pronaći razloge za otpor i neslaganje; nezdrav otpor je u pravilu iracionalan, često i jače potisnut, a može se javiti čak i kad smo svjesni da je sve što čitamo ili čujemo pozitivno i bez manipulacije. Nezdravi otpor je uzrokovan aktiviranjem potisnutog dječjeg otpora autoritetu i njegovim zahtjevima (npr. dijete koje se prisiljava da bude nesebično prije nego što je ono za to prirodno spremno, lako će razviti otpor prema bilo kakvom poticaju na nesebičnost). Ako primijetite takav otpor, istražite koje ga riječi ili izrazi posebno potiču. Razlike između zdravog i nezdravog otpora mogu biti vrlo suptilne, a ponekad obje vrste otpora mogu biti prisutne istovremeno. Međutim, kroz vježbu i upoznavanje svojih emocionalnih reakcija, moguće ih je naučiti prepoznavati.
Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo. Provjeravajte informacije koje druga osoba navodi, zapažajte kojim se riječima služi. Pokušajte smisliti sve razloge zašto bi neka tvrdnja mogla biti neistinita ili nepotpuna. Npr. ako vam netko predoči rezultate nekog istraživanja, zapitajte se što je sve moglo utjecati na to da istraživanje ne bude dovoljno objektivno i pouzdano.
Moguće je zvučati iznimno inteligentno, a opet govoriti bez istinskog smisla. Ljudi vješti na riječima mogu lako stvarati najrazličitije kombinacije riječi i učiniti da one zvuče smisleno, čak i mudro. Srela sam više takvih ljudi, a vjerojatno i vi. Radi vježbe, pokušajte pročitati nekoliko 'visoko intelektualnih' knjiga ili poslušati nekoliko sličnih emisija na radiju ili televiziji, te provjeriti što u vašem tijelu odzvanja kao riječi koje imaju dubinu, a što kao isprazno intelektualiziranje.
Jedan od načina manipulacije je iznijeti nepouzdane i neprovjerene teze te iz njih stvoriti zaključak. Mnoge ljude će dovoljno 'zaslijepiti' prividna logičnost zaključka da neće obraćati pažnju na pouzdanost podataka iz kojih je on izveden. Čak i ako osoba ne laže svjesno – kako možemo znati da su podaci koje ona ima sigurno točni? Mnogi ljudi ne provjeravaju ni izdaleka dovoljno informacije koje prenose.
(Kako ni sami nismo savršeni, jednako je potrebno provjeravati i vlastito ponašanje. No kako će preispiti¬vanje sebe biti tema mnogih slijedećih članaka, ovaj put se nećemo usmjeriti na to.)
Manipulatori se često pozivaju na pozitivne ideale i emocionalne težnje, na velike riječi kao što su ljubav, istina, duhovnost, svjetlost, Bog... To je često pokriće za nedostatak istinskih, razložnih argumenata. (Istinit citat: 'Moraš dopustiti da ti tvoje Više ja pokaže da sam ja u pravu!' Ovo je prilično očita, nesuptilna manipulacija - stvarno dobri manipulatori bit će mnogo indirektniji.)
Mudar savjet koji sam nedavno dobila: ako se netko razbacuje velikim, apstraktnim riječima, provjeri što želi od tebe! Neki će možda željeti samo vaše divljenje i uvažavanje, dok će vas neki željeti iskoristiti na mnogo konkretnije načine. Čak i samo nedostatak poštovanja prema vašem osobnom izboru i vašim uvjerenjima dovoljan je razlog za oprez, čak i ako vam se inače čini da je osoba u pravu.
Zapravo se u prosječnoj međuljudskoj komunikaciji jako rijetko čuje nešto što možemo bez rezerve prihvatiti kao istinu. Govorenje iz vlastitih ograničenja i uvjerenja, stvaranje zaključaka na temelju malog broja primjera, prilagođavanje ideja ili podataka svojim uvjerenjima ili potrebama situacije, blago uljepšavanje priče u svoju korist (ili samo radi efekta), prihvaćanje ideja samo zato što lijepo zvuče ili radi bildanja vlastitog ega... Bezbroj je načina na koje se realnost može čak i nesvjesno i nenamjerno iskriviti. Imajte to na umu čak i kad razgovarate s ljudima u koje imate povjerenja i za koje znate da ne žele manipulirati vama. I bez obzira koliko cijenili nečiju inteligenciju, iskustvo, znanje, duhovni ili bilo koji drugi autoritet, uvijek imajte na umu da i ta osoba u svakom trenutku može pogriješiti. Ne zato da bi je kritizirali – potpuno je nerealno očekivati savršenstvo od bilo koga - nego zato da ostanete u svojoj istini i živite svoj život, a ne tuđi.


© Kosjenka Muk, 2005
www.centar-angel.hr

E-članak 19: Nezrela duhovnost


Čini mi se da ljudi koje zanima duhovnost prilično često to izražavaju na patetičan i djetinjast način – s puno naglasaka na fenomene i izvanjsku formu (dok su stvarni život i odnosi u drugom planu), 'trebalo bi' i apstrakcijama – te s puno pravila, nelogičnih uvjerenja i nekritičnog prihvaćanja svačega. Uz to, prilično je često moraliziranje, netrpeljivost prema ljudima koji razmišljaju drugačije, kao i prema onima koji su očito emocionalno nezreli. Prvo je znak straha, a drugo crno-bijelog razmišljanja i pomanjkanja razumijevanja i tolerancije za iskustva i procese unutar drugih ljudi, te vrijeme koje im je potrebno da sazriju.
Pod patetičnošću ovdje podrazumijevam razbacivanje velikim riječima bez stvarnog 'pokrića', pretjerano dramatiziranje i u pozitivnom i u negativnom (lamentiranje, zgražanje nad drugima) smislu i slično. Javila mi se pomisao da je sklonost patetici posljedica prevladavajućeg glazbenog ukusa kod nas... ali nemam dojam niti da je u svijetu mnogo drugačije.
Usporedimo to s našim pogledom na vjerovanja primitivnih naroda – nitko danas ne bi previše ozbiljno shvaćao većinu njihovih sitničavih rituala i vjerovanja, eventualno bismo neke najosnovnije ideje tumačili na način koji nam je blizak i obuhvaća znanje koje smo dosad stekli. Slično će sigurno za nekoliko stotina godina naši potomci misliti o nama – i to podjednako o tradicionalnim religijama i New age eksperimentima.
Čini mi se da mnogi ljudi, osim želje za vanjskim dokazivanjem, prihvaćaju neprovjerene tvrdnje iz straha – straha da nešto ne propuste ili da izazovu autoritet. Nemojte se bojati izazvati nečije tvrdnje i tražiti da vam ih se barem koliko toliko obrazloži. Zatim promatrajte reakciju. Osoba koja je iskrena prema sebi i prema vama, ako ništa drugo priznat će da svoje uvjerenje možda ne može dokazati, ali se s njim dobro osjeća ili joj se čini razumno, te će vam dopustiti da se s njom ne složite. Netko drugi će se uvrijediti ili razljutiti – što je najčešće znak da se brani protiv vlastitih sumnji, ali možda i da ima neku vrstu osobne koristi od toga da drugi vjeruju u ono što im on kaže.
Netko će prihvatiti ono što mu se govori iz nade u ispunjenje obećanja, posebno ako je obećanje primamljivo, ili dano od nekoga koga doživljavamo kao autoritet, ili od prijatelja. Čak i preporuke prijatelja bilo bi dobro uzimati s dozom opreza – jer možda je i vaš prijatelj pod dojmom privremenog dobrog osjećaja, koji nije teško postići samom autosugestijom. Sama nada u neki dobar rezultat može nas motivirati da izbjegavamo dovesti u pitanje uvjerenje o kojem se radi.
Razmišljajući o tome u trenucima kad sam i sama bila u takvim iskušenjima, zaključila sam da je bolje naučiti nešto polako, čak i sa 'zakašnjenjem', onda kada to mogu stvarno potvrditi vlastitim iskustvom, nego se zanositi bilo kakvim idejama iz težnje da budem brža, bolja i naprednija od drugih. Čini mi se da ima mnogo više ljudi – čak pogotovo mladih – koji naginju patetičnosti, pretencioznosti i nekritičkom prihvaćanju svega i svačega u svojim duhovnim težnjama, nego onih koji stvarno pokazuju da žive ono što vjeruju. U drugom slučaju u pravilu riječi nisu ni izdaleka toliko potrebne.
Uostalom, dok god nešto ne mogu istinski doživjeti i potvrditi vlastitim iskustvom, dotle mi ni iskustva drugih ne mogu istinski koristiti, jer sve ostaje samo na teoretskoj i verbalnoj razini. Slično je s djecom (i svima nama kad smo bili mlađi): netko nas može do besvijesti na nešto upozoravati i objašnjavati, ali razumjet ćete ga i stvarno moći koristiti tu poruku jedino kad sami prođete kroz određeno iskustvo. A možda ga nikad ni nećete proći... jer je iskustvo druge osobe bilo nešto što uopće ne mora biti i vaše.
Ljudi često osjećaju potrebu za traženjem sigurnosti u grupi istomišljenika, strogim pravilima i slijeđenju autoriteta, traženjem odobravanja autoriteta, zamjenom za obitelj (što je automatski potraga iz dječjih emocija). Za mnoge je to bijeg od životnih izazova, teškoća i odgovornosti, traženje brzog i izvanjskog rješenja. Mnogim mladim ljudima nedostaje iskustva, te su spremniji vjerovati na riječ autoritetu ili drugoj osobi za koju im se čini da ima više znanja i iskustva. I to je učenje koje je važno proći, te nema smisla požurivati i kritizirati ljude koji su u toj fazi.
No dok god osoba nije u stanju suočiti se s vlastitim emocijama – osjetiti ih i prihvatiti njih i njihovu poruku – te dok god je u njezinim odnosima i općenito u svakodnevnom životu prisutno mnogo netolerancije, nerazumi¬jevanja, šutnje, neiskrenosti, samozavaravanja ili igara moći... dotle nikakva duhovnost bazirana na formalnostima neće biti od stvarne koristi. Osim možda u smislu iskustva, te što će nedostatak rezultata ili čak pogoršanje životnih okolnosti s vremenom potaći osobu da razmisli o tome što nedostaje u njenom životu.


© Kosjenka Muk, 2005
www.centar-angel.hr
Mr. Green Wink

Da li je moguće da jedino i najkrucijalnije što mnogima još uvijek nedostaje ispada tek "Vizija"?
Vizija "kraja priče", vizija cilja, vizija mete... pod nogama.

Ili kako netko drugdje reče (bilo mi je i smiješno i zanimljivo): ja ne ciljam metu, ja metam cilj.

Nego, šta ako je jedna od najvećih neprozirnih zavjesa koji priječi Viziju zamaskirana ovdje:


https://www.youtube.com/watch?v=-iStQDOaooI

Već je linkano puno ranije i drugdje, ali eto... Da ne ispadne očigledno s tek "." u postu.

Doživjeti slom kod rada na duhovnim temama ne mora biti ništa čudno jer se javljaju duboke emocije i uvjerenja s kojima se može biti teško suočiti, nastranu strah kako to sve filtrirati i posložiti da ima smisla u dosadašnjem sistemu uvjerenja osobe koja istražuje. Ali uzmite pauzu nekad, shvatiti ćete da vrijedi ono i kada “ne radiš” da ipak RADIŠ, sve se sliježe negdi iza. U našim duhovnim praksama trud i rad su osobni. To znači da ne postoji postavljena matematička mjera koju pruža vanjski svijet za potvrdu našeg napretka.

Drugi razlozi mogu biti afektirani drugim problemima u životu. Pa toliko je ljudi koji nisu pronašli sebe i rade posao 8 sati dnevno koji nevole. Nakupina tih frustracija kad se spoji s ovim temama može eksplodirati. Ako imate poznate psihičke smetnje, pronađite odgovarajući tretman za njihovo rješavanje ili smanjenje. Često će ljudi uletiti u duhovnu praksu misleći da će biti izliječeni ili izliječeni od psihičkih ili psiholoških poremećaja. To nije uloga duhovnosti. Ako niste zdravog uma ili relativno razumni, vaše mentalne perverzije ili ludilo će naći novi izraz na vašem duhovnom putu. Razmotrite sve "duhovne" ljude koji su fanatični ili koji osjećaju da je njihova misija pronaći greške u putovima drugih, umjesto da se bave vlastitim privatnim duhovnim radom dok zrače sviješću o miru u svijetu.

Ali amo malo razlomiti kako tko doživljava jedan te isti duhovni materijal koji čita:

Recimo da razmišljate o onome što čitate. Pomislite: “Ovo je gadan New Age. Kakva prijevara!” I tako dođe osjećaj razočaranja, frustracije ili čak iznerviranosti. Ili pomislite: “Ovo što čitam mi nemože pomoći jer su moji problemi dublji. Tada dođe osjećaj obeshrabrenja. Ili ipak pomislite: “Ovo izgleda zanimljiva tema i ima mi smisla. I onda se osjećate uzbuđeno i znatiželjno. U svakom slučaju, situacija je potpuno ista. Svaki čitatelj čita istu stvar a vaši osjećaji o onome što čitate u potpunosti proizlaze iz načina na koji razmišljate, a ne iz riječi na stranici knjige. Stalno tumačimo što se događa, ali nismo svjesni da to radimo jer je to automatski. Misli samo teku umom, ali imaju moć stvoriti snažne pozitivne i negativne emocije i zato se doživi “burnout”. Ako nas uhvati burnout uhvatimo mobitel i scroll-amo po njemu jer živimo u svijetu preopterećenosti informacijama, vršimo više zadataka, pokušavamo biti savršeni a ne jedinstveni i čini se kao da imamo sve manje strpljenja - pogotovo oko duhovnih tema, jer tražimo odgovor DANAS!
Marko Aurelije, rimski filozof rekao je: “Čovjekov život je ono što njegove misli od njega naprave.” Emerson, najistaknutiji američki filozof, rekao je: "Čovjek je ono o čemu cijeli dan razmišlja." Ili radije: Što mogu pozitivno naučiti iz ovog sveg iskustva koje mi se događa? Da li to pali kod svih?

Da li je bitno uopće uzdizati svoj “nivo” iznad drugih duhovno, što to znači uzdizati se duhovno?
Mohammed Ali je to vrlo lijepo rekao: “Usluga drugima je najamnina koju plaćate za svoju sobu ovdje na zemlji”. Neki ljudi ipak na život gledaju kao na kornet sladoleda - imate jednu priliku uživati ​​u njemu prije nego što završi.




—

Ova tema se isto tako malo shiftala na sociopate, psihopate i buling koji su eto kao slomljeni ljudi, neki od njih popularno nazvane verzije “organskih portala”. E da, sranja sa preuzimanjem entiteta nečijih tijela vjerujem da ima. Pa onda jadan duhovan čovjek koji sve to gleda se pita kako zamisliti stvarnost pozitivno, kako ostat priseban pored nekih nastranih ljudi i njihovih odluka? Kako odbiti poslušnost autoriteta, kako izbjeći buling? Kako odoliti dodvoravanju vašem šefu ili nekom utjecajnom?
Zašto netko izvršava naloge autoriteta i biva apsolutno poslušan bez da se pobuni ako je naredba negativne namjere? To pitanje pretpostavlja da je osoba svjesna namjere koja stoji iza naloga, a ako nije, tada može biti teško utvrditi je li nalog negativne namjere ili ne. Međutim, ako je osoba svjesna namjere i ipak odluči izvršiti naredbu, to može biti zato što ima osjećaj dužnosti ili odanosti autoritetu ili se možda boji posljedica nepoštivanja naredbe. Čini se da ovdje vrijedi: “Uniforma čini čovjeka”. Osim toga, ako je osoba uvjetovana da se pokorava autoritetima bez preispitivanja njihovih naredbi, može joj biti teže osporiti naredbu čak i ako sumnja da je negativna. Osoba koja je najviše pod kontrolom nekog drugog ona koja je cijelim srcem [integro animo] postavljena o slušanju svih tuđih zapovijedi. Prva odanost je odanost roditelju, a znamo kakvih roditelja ima. Ne slijediti nečije ideje i biti neposlušan su totalno dvije različite stvari! Najveća pobožnost je razumijevanje ispravne svrhe slijeđenja, a ne slijeđenja naredbi per se.