Poslije 26g bivanja u ovom satarašu na Zemlji definitivno mogu reći da do danas nisam našao neki veći cilj. Pojavljuju se tu iznenađenja, razočaranja, dobri i loši trenutci i to
me uglavnom ne zamara jer nekako sam hladnokrvan i "rijetko baš prisutan na zemlji" kako bi se reklo. Tu su neki hobiji, druženja, radosne sitnice koje me vesele a ponekad i razljute ali nekak
oduvijek imam osjećaj da nisam usklađen i da me zapravo "boli dupe" za sve.. Rodio se bez ičega i tako živim i putujem kroz taj život i sve što dođe poimam kao neki dar ili otimačinu i to je sve.
Nema tu nekih burnih osjećaja oko ičega i da sutra mi netko kaže; vrijeme je da se krene, ja bih rekao ajd ok ionak me tu ništa ne veže i zapravo u biti mi se ni ne sviđa ovo mjesto..
Sjajno je ovo mjesto zvano Zemlja, oduzima dah od ljepote, prostranstava, mogućnosti, suživota s drugim ljudima i bićima ali nekak mi to sve djeluje kao mjesto za odmor ako se stvari idealno. U suprotnom samo jedno bojno polje.. Provedeš mnogo trenutaka u tom bojnom polju da poželiš zapravo da te bitke i rat napokon završe i nastupi tišina ali te bitke postaju sve glasnije, intenzivnije i učestalije pa sve sto ti padne na pamet je da taj košmer napokon netko umiri... Zapravo, poanta ovog škrabanja je da mi nikad nije sjeo ovaj svijet i sve to u njemu..