|
Član foruma |
|
Pridružen/a: pet apr 16, 2010 9:59 am Postovi: 548
|
sen-sei je napisao/la: Citat: Uspenski pita Gurđijeva (iz knjige - U Potrazi za Čudesnim; P.D. Uspenski):
"Zašto, ako su prastara znanja sačuvana, uopšteno govoreći, i ako postoji jedno znanje različito od onoga koje je karakteristično za našu nauku i filozofiju, koje ono čak možda daleko i prevazilazi, zašto je ono tako pažljivo sakriveno tj. zašto se ono nije učinilo dostupnim svima nama u smislu zajedničke imovine? Zašto oni koji posjeduju ta znanja ne žele da ih puste u javni opticaj u ime jedne uspješnije borbe protiv prevare, zla i ignorancije?"
Gurđijev je odgovorio: "postoje dva odgovora na to. Na prvom mjestu, to znanje nije sakriveno; a na drugom mjestu, ono ne može po samoj svojoj prirodi postati zajednička imovina. Prvi odgovor je točan u istoj mjeri u kojoj je netočan. S obzirom da različito pojmim ta "prastara znanja" i to "jedno znanje različto od..." u toj mjeri je posve točan. S obzirom da je aluzija ipak na znanje koje je PRETHODILO ovom "karakterističnom za našu nauku i filozofiju" - ono je totalno skriveno od javnosti i u tom smislu je odgovor upitanog posve netočan. Zapanjujuće, jer nemoguće da on to nije znao. Drugi odgovor je... uf. Svaki komentar je suvišan. Znanje je u tom smislu "materijalno" jednako kao što je i "moj nick" (svačiji uostalom) ovdje materijalan - saznanjem je postao imovina svih koji su ga saznali i svi ga u saznanju jednako dijelimo. Stoga - znanje je posve "komunalno". Da nije, ne bi bilo nikakve potrebe skrivati ga od onih koji su "izvan komune". Jednako tako, znanje nije kao komad jabuke pa da svakim grickanjem jabuka postaje sve manja dok posve ne nestane. S druge strane, reći ipak da ono jest "materijalno", moglo bi biti i posve razotkrivajuće. Naime, ako se pod time misli da je ono: "materijalizira(va)no" = "aktualizira(va)no" = "realizira(va)no" = PRIMIJENJENO, pa i primjenjivano. I sasvim se može reći: posvuda je, na vidjelu - a nitko ne konta jer nitko ne zna da je uređenje ljudskog društva već nekoliko stoljeća posve... neću reći "artificijelno", već je rezultat primjenjenih tih nekih tajnih znanja. No, zanimljiva... ideja. Koliko stoji? Da li je netko već nadošao na sličnu? Pa, imaju oni postovi vezani uz sinarhiju, a evo i nešto posve novo, iako zapravo, staro sad već i deceniju. I odavno bi ovdje trebalo biti svima jasno. Ali, nije naodmet ponavljati, tim više što sam baš danas naletjela na zgodan (stari) članak (tek malko popravljen gglov prijevod)... puštam njegovu većinu ispod. E sensei problem je u tome sto ovdje pise samo dvije recenice, ima cijelo objasnjenje tomu, pa cu ti ovdje cijeli tekst dati. "Za vreme jednog od razgovora sa G. u našoj grupi, koji su postali stalni, upitao sam: Ako su prastara znanja sačuvana i uopšteno govoreći ako postoje znanja koja su daleko od naše nauke i filozofije ili je čak prevazilaze, zašto su tako brižljivo skrivena, zašto nisu opšta? Zašto ljudi koji poseduju ta znanja ne žele da ih daju da kruže, zarad lakše i uspešnije borbe protiv prevara, zla i neznanja?
Mislim da se ovo pitanje pojavi u svačijoj glavi pri prvom susretu sa ezoteričnim idejama. Postoje dva odgovora na to, rekao je G. Pre svega to znanje nije skriveno; drugo, zbog svoje prirode ono ne može postati opšte vlasništvo. Prvo ćemo razmotriti ovo drugo. Kasnije ću vam dokazati da je ZNANJE (naglasio je reč) mnogo bliže onima koji su sposobni da ga upiju nego što se pretpostavlja; i sva je nevolja u tome što ljudi ili ne žele ili ne mogu da ga prihvate.
Međutim pre svega treba razumeti jednu drugu stvar, a to je, da znanje ne može pripadati svima, čak ne ni mnogima. Takav je zakon. Vi to ne možete razumeti jer nemate ta znanja, i da je kao i sve drugo na ovom svetu, ono MATERIJALNO. Materijalno je, a to znači da ima sve karakteristike materijalnog. Jedna od prvih karakteristika tog materijalnog je da je materija uvek ograničena, hoću da kažem, da je količina materije na datom mestu i pod datim okolnostima, ograničena. Čak i pesak u pustinji i voda u moru imaju određenu i nepromenljivu količinu. To znači, ako je znanje materijalno, da postoji određena količina tog znanja na datom mestu i u dato vreme. Može se reći, da tokom određenog vremenskog perioda, recimo jednog veka, čovečanstvo ima određenu količinu znanja na raspolaganju. Mi znamo, čak i uobičajenim posmatranjem života da, MATERIJA ZNANJA POSEDUJE sasvim drugačije kvalitete, u zavisnosti da li se uzima u malim ili velikim količinama. Uzeto u velikim količinama, na datom mestu, od strane jednog čoveka ili male grupe ljudi, daje izvanredne rezultate; uzeto u malim količinama (znači od svakog pojedinca iz velike grupe ljudi), ne daje nikakve rezultate; može čak dati i negativne rezultate, suprotne onima koji se očekuju. Stoga ako se određena količina znanja rasporedi na milione ljudi, svaki pojedinac će dobiti veoma malo, a ta mala količina znanja neće ništa izmeniti u njegovom životu niti će doprineti njegovom razumevanju stvari. I koliko god bio veliki broj ljudi koji primaju tu malu količinu znanja, ništa neće promeniti u njihovim životima, osim, možda, učiniti ih još težim.
Međutim, ako se velika količina znanja sakupi u manjem broju ljudi tada to znanje može dati ogromne rezultate. Gledano sa te sirane, mnogo je korisnije da se znanje čuva između manjeg broja ljudi, da ne ispari među masama.
Ako uzmemo određenu količinu zlata i odlučimo da pozlatimo određen broj predmeta, moramo znati ili izračunati koliki je tačan broj predmeta koji se mogu pozlatiti sa tom količinom zlata. Ako bismo pokušali da pozlatimo veći broj predmeta, oni će biti nejednako prekriveni zlatom, samo delimično, i mnogo gore će izgledati nego da su ostali nepozlaćeni; zapravo, zlato nam propada.
Raspodela znanja se zasniva na potpuno istom principu. Ako bi znanje bilo dato svima niko ne bi nigde stigao. Ali ako se sačuva između nekolicine, svako će dobiti, ne samo dovoljno da čuva, već da povećava ono što dobije.
Na prvi pogled ova teorija izgleda vrlo nepravedna, jer je pozicija onih kojima je, da tako kažem, uskraćeno znanje, da bi drugi dobili veći deo, veoma tužna i nezaslužena teža nego što bi trebalo da bude. Međutim to uopšte nije tako; u raspodeli znanja nema ni najmanje nepravde.
Činjenica je da ogroman broj ljudi uopšte ne želi bilo kakvo znanje; odbijaju svoj deo, čak ne uzimaju ni onaj deo koji im je namenjen u opštoj raspodeli, a potreban je za život. Ovo je prilično očigledno u vreme masovnih ludila kao što su ratovi, revolucije i slično, kada ljudi, čini se, gube i najmanju količinu zdravog razuma koju su imali, pretvaraju se u automate, dajući sebe celokupnoj destrukciji, drugim rečima, čak gube instinkt samo-očuvanja. Zbog ovoga, ogromne količine znanja ostaju, da tako kažem, nezatražene i mogu se razdeliti između onih koji shvataju njegovu vrednosti.
U tome nema ničeg nepravednog, jer oni koji dobijaju znanje ne uzimaju ništa što pripada drugima, ne uskraćuju druge ni na koji način; oni samo uzimaju ono što su drugi odbacili kao nekorisno i ono što bi u svakom slučaju bilo izgubljeno da ga oni nisu uzeli.
Sakupljanje znanja od strane jednih zavisi od odbacivanja znanja od strane drugih.
Postoje periodi u životu čovečanstva, koji se obično poklapaju sa počecima pada kultura i civilizacija, kada mase nepovratno gube razum i počinju da uništavaju sve što je vekovima i milenijumima bilo stvoreno u kulturi. Takvi periodi masovnog ludila, često bivaju u vreme geoloških kataklizmi, klimatskih promena i sličnih fenomena planetarnog karaktera, oslobađaju veliku količinu materije znanja. To, zauzvrat, zahteva rad na prikupljanju te materije znanja koja bi inače bila izgubljena. Stoga rad na sakupljanju rasturene materije znanja često pada u isto vreme sa počecima razaranja i padom kultura i civilizacija.
Ova strana tog pitanja je jasna. Gomila, niti hoće niti traži znanje, a vođe gomile, zbog sopstvene koristi, pokušavaju da pojačaju strah mase i otpor prema novom i nepoznatom. Ropstvo u kome čovečanstvo živi zasniva se na tom strahu. Teško je čak i zamisliti sav užas tog ropstva. Mi ne razumemo ŠTA ljudi gube. Da bi se razumeo uzrok ropstva dovoljno je videti kako ljudi žive, na čemu se zasniva cilj njihovog postojanja, predmet njihovih želja, strasti i nakane, o čemu razmišljaju, o čemu govore, čemu služe i čemu se dive. Uzmi u obzir na šta kulturno čovečanstvo našeg doba troši novac; čak da izuzmemo rat, šta diktira najvišu cenu; gde su najveće gomile ljudi. Ako za trenutak razmislimo o ovim pitanjima postaje jasno da čovečanstvo, kakvo je sada, sa interesima prema kojima živi, ne može očekivati ništa drugo od onoga što ima. Ali kao što već rekoh to ne može biti drugačije. Zamisli da se godišnje dodeljuje za celo čovečanstvo četvrt kilograma znanja. Ako bi se to znanje raspodelilo svima, svako ponaosob bi dobio tako malo da bi ostao ista budala kakva je i bio. Međutim zahvalni smo činjenici da samo nekolicina želi to znanje, oni koji ga uzimaju mogu, da kažemo, dobiti zrno svaki, i postižu mogućnost da postanu inteligentniji. Ne mogu svi postati inteligentni čak i ako to žele. Ako bi i postali inteligentni to ne bi popravilo stvari. Postoji opšta ravnoteža koja se ne može poremetiti.
To je jedna strana. Druga, kao što sam već rekao, sadrži činjenicu da niko ne može sakriti ništa; nema tu nikakve tajnovitosti. Ali postizanje i prenošenje istinskog znanja zahteva veliki rad i ogroman napor na obe strane, od onoga koji prima i od onoga koji daje. Oni koji poseduju ta znanja čine sve što je u njihovoj moći da prenesu i komuniciraju to znanje što većem broju ljudi, da pripreme stav ljudi ka njemu i osposobe ih da se pripreme za primanje istine. Znanje se međutim ne može nikome davati na silu, kao što sam već rekao, ako bi se bez predrasuda izvršio pregled života jednog čoveka, šta ispunjava jedan njegov dan, stvari koje ga interesuju, odmah će se pokazati da li se ljudi koji poseduju znanje mogu optužiti za njihovo skrivanje, da li ne žele da ih daju ljudima ili možda ne žele da podučavaju ljude onome što sami znaju.
Onaj ko želi znanje mora sam učiniti početne napore da pronađe izvore znanja i da im priđe, koristeći pomoć i putokaze koji su svima dati, ali koje ljudi, po pravilu, ne žele da vide ili prepoznaju. Znanje ne dolazi ljudima bez njihovog sopstvenog napora. Oni to dobro razumeju kada su u pitanju uobičajenam znanja, ali kada je u pitanju VELIKO ZNANJE, kada priznaju mogućnost njegovog postojanja, oni misle da mogu očekivati nešto drugo. Svako zna, da ako čovek, na primer, želi da nauči kineski to podrazumeva nekoliko godina intenzivnog rada; svima je poznato da je potrebno pet godina da se shvate principi medicine, i možda duplo duže da bi se proučavalo slikarstvo i muzika. A ipak postoje teorije koje potvrđuju da znanje može doći ljudima bez napora sa njihove strane da ga mogu postići ČAK U SNU. Samo postojanje tih teorija stvara dodatno objašnjenje zašto znanje ne može doći ljudima. U isto vreme veoma je važno razumeti da POJEDINAČNI napori čoveka da postigne bilo šta u tom pravcu takođe ne mogu dati rezultate. Čovek može doći do znanja samo uz pomoć onih koji ga poseduju. To se mora razjasniti u samom početku. ČOVEK MORA UČITI OD ONOGA KO ZNA"
Izvor: U potrazi za čudesnim P.D.Ouspensky
_________________ Hvalisanje je početak sramote.
|
|