... ili pogledamo film "Život je lep" i onda svako nastavi da sakuplja bodove za svoj tenkić... u ritmu muzike za ples... "i vjerovat ćeš - kako postoji nada" ... ako ... zamisliš tenkić u ritmu muzike za ples... a sve to u tišini polustepena izmedju Mi i Re ... dok ovi što igraju kolo na zamisljene note ne uzviknu "i Jopet!, u Mestu!, okreni!, obrni!... I Jopet!" ... i tako nahranimo mjeseca... što, Zvijezda - za goru ga zatjera ... da uvene nam dušaaa taaaa ... ... Jer jedna dobi rumene, a druga dobiiii uveleee... izmedju Mi i Reeee...

(Gnostički verbalni pojetski fraktal) - pojetski, jer se može pojati...

Eeee, tu dolazi do izražaja razaznavanje A od B uticaja.
Onih koji su istiniti i onih koji su lažni.

Onih, putem kojih učestvujemo u životu većeg organizma, čiji smo deo i onih, koji su podmetnuti, da bi se obezbedila ishrana komšija sa gornjeg sprata.

Jer zaista, zaista vam kažem ničega duhovnog nema u poslušnom otplaćivanju kredita, rada u fabrici oružja, slušanju turbo folka, prinudnoj vakcinaciji dece, … Ničega. Time se čak ni Mesec ne može ishraniti.

Čovek nije izolovano ostrvo u Svemiru, on ima svoje mesto i nalazi se baš gde i treba i odakle može izabrati da svesno služi celini. Na žalost – ako tako mogu da kažem – mi biramo da celina služi nama, da zadovolji naše trenutne prohteve i želju za komforom, koju maskiramo u razne navodne duhovne ciljeve. To se završava tako da umesto da „hrani Mesec“ (shvati svoj položaj u Svemiru i ispuni svoju ulogu) čovek služi one koji se hrane najnižim energijama koje je on u stanju da proizvede.

Ra doduše tvrdi da nema načina da se ne služi Kreatoru, jer sve je Kreator. To mi je intelektualno prihvatljivo, mada moram da priznam da još nisam uspela da uvrstim Cecu Ražnatović, Stalonea i još poneko društvo u Večnu sliku sveta.
Ne, nije svejedno.

I šta onda biramo i razaznajemo?

Rekla bih biramo način na koji služimo toj celini: služeći njoj svesno ili služeći prohtevima svoga ega, što se pretvara u službu šefu, dobrovoljnim davaocima tuđe krvi ili svom omiljenom bankaru koji nam može odobriti povoljan kredit.

Biramo da li ćemo u igri učestvovati dajući ono što imamo da damo i primajući
ili
tako što nam uzimaju slobodu i energiju, dok sami uzimamo od života i drugih ono što mislimo da nam treba.
Postaje znatno jasnije ako se shvati u energetskom smislu.

Tako otprilike gledam na stvari.
Znam da „hrana za Mesec“ obično ima negativnu konotaciju i dovodi se u vezu sa veštačkim lancem ishrane u kome smo se zadesili.

No, trenutno mi je blizak pogled na ovu tematiku u vidu prepoznavanje i prihvatanja svog položaja u Svemiru/celini i izvođenja konsekvenci za sebe iz tog uviđanja.
A što je dijametralno suprotno učestvovanju u hijerarhijskoj strukturi izgrađenoj u prehrambene svrhe.

Znao sam da je sedenje pod drvetom i mirisanje cveca - jedini pravi put za mene
Što sam se jadan, faćo u koridu...

Moj je zadatak da uzvišenu lepotu mirisa cveća koju apsolut izasja na majčicu zemlju - energetski utiskujem u sjajnu mjesečinu...

Tako je!
Odmah sam to prepoznala

Mislim da mi vise nije toliki problem kao nekada, "slusati" svoje licnost i odvojiti
"Ja" od svojih licnosti, odn. sustinu od A-utjecaja.
Ipak, kada se nalazim u novim situacijama, ne uspijevam se "odvojiti" od licnosti,
igrati ulogu.. Uvijek u novim situacijama munjevito radi formatorni
aparat, bombardiraju emocije i svako malo dolazi do unutarnjeg "kacenja".

zanima me kako u takvim "bucnim" situacijama kontrolirate um i sto je bilo kljucno
za postizanje te kontrole ?



dali je to bio nekakav emocionali meltdown, prestanak laganja samoga sebe,
cesce izlaganje buci vanjskog svijeta?

Konfuzija svetog duha je tu da vas nauči o njemu samome . Đavao mi šapnuo.

U zadnje vrijeme se na forumu često postavljaju takva pitanja. Iz tog razloga je korisno dati određeno mišljene na osnovu vlastitog iskustva.

I ako je pitanje konkretno i jasno, na njega se ne može dati kratak odgovor, jer je problem mnogo kompleksniji kroz različitu uročno-posljedičnu povezanost.

U procesu rada na sebi, s ciljem ovladavanja svoje svjesnosti, svaka nova životna situacija predstavlja lekciju za eliminisanje određenih vlastitih nedostataka. U tom smislu lekcije su podjeljene u grupama, gdje svaka grupa predstavlja rješavanje jednog nedostatka. I ta iskustva se neprekidno ponavljaju u okviru određene grupe, sve dok se ne otkloni psihološki uzrok, ili bolje rečeno, taj određeni nedostatak. Te grupe djeluju bez pravilnosti, i zbog toga ih je vrlo teško identifikovati.

Ako se tom radu na sebi pristupi haotično, onda se takav razvoj vrti u krug, jer nedostaje radna bazna podloga. Tu podlogu određuju razni pravci, škole, vlastiti samostalan konkretan cilj itd. Putevi su različiti, i vrlo je teško u tom smislu davati određene analize i sugestije.

Ako se ličnost odluči na samostalan razvoj na osnovu nekog koncepta određene škole ili pravca, postoji problem pravilnog razumjevanja tih sadržaja zbog nedostatka iskustva pri njihovoj interpretaciji, a koji su prezentirani kroz iskustvo njihovog autora. Često takvi nesporazumi zaustavljaju razvoj bića.

Pozitivan smisao razvoja bića, bez obzira iz kojeg izvora dolazio, ogleda se u oslobađanju ličnosti od spoljnjih uticaja koji mu izvlače životnu energiju. Trenutna civilizacijska stvarnost je kompletno usmjerena u tom negativnom smislu. Ta stvarnost je rezultat vješto namještenog programiranja svakog ljudskog bića kroz civilizacijski razvoj (obrazovanja i vaspitanja).

Iz ovoga se da zaključiti, da otpor pojedinca prema tim negativnim uticajima ne ide kroz fizički obračun sa njihovim nesvjesnim izvršiocima, već nastojanje da ti nesvjesni izvršioci postanu svjesni.

Problem je što se taj proces ne može ostvariti vanjskim djelovanjem, već je u tom smislu svako upućen na svoj vlasiti razvoj.

Na temi Lazarev - dijagnostika Karme pred kraj druge strane je dat komentar u vezi kontrole emocija čiji se jedan dio odnosi i na gore postavljeno pitanje:



U praktičnim situacijama poslije preživljenog neprijatnog šoka u komunikacijskom, ili općenito, u socijalnom smislu, dolazi se do njegovog preživljavanja kroz negativne emocije uz osjećaj napada na integritet ličnosti, ili gnostički rečeno na lažnu ličnost. To prouzrokuje i aktivira intelektualni mehanizam pravdanja sebe i istovremenog osuđivanja suprotne strane u preživjelom nesporazumu ili sukobu. Ako se takve misli na silu (kroz volju i odlučnost) zamjene bilo kakvim neopterećujućim mislima, nastaje spontano psihofizičko opuštanje prouzrokovano negativnim emocijama, koje su do tada direktno uticale na refleksne radnje (ubrzani puls, ubrzano kratko disanje, sužavanje krvnih sudova, slabiju cirkulaciju krvi...,). Ta borba sa samim sobom stvara postepeno sposobnost da ličnost sve lakše i jednostavnije kontroliše svoje misli. Kada se tim procesom razvoja svijesti postigne trajni unutrašnji mir, ličnost istog trenutka osjeti ubrzanje pulsa pri stvaranju neke opterećujuće misli.

Međutim, kada je u pitanju djelovanje ,,na terenu,, u sadašnjem trenutku, onda se u tom smislu ljudsko biće oslanja na izgrađenu namjeru eliminacije negativnih misli i emocija. Namjera predstavlja trajnu odluku i istovremeno trajno prisutan osjećaj svjesnosti te odluke. Dovoljno je u takvom odnosu prema samom sebi odvojiti i pet minuta pred kraj dana i izvršiti analizu događaja koji su se dogodili u tom periodu, ali sa nastojanjem da se ne presuđuje i ne pravda bilo kakvo ponašanje u tom posmatranju. Tada namjera kao iz podsvjesti dovodi u svijest greške koje su se dogodile. Te situacije ličnost ponovo preživljava, ali ovog puta uz prisutnost svjesnosti da u tim situacijama vladaju negativne emocije. Dovoljno je u takvom trenutku dati komentar u smislu: Moram u slijedećoj situaciji biti svjestan svojih negativnih emocija. (To je naredba slična onoj kada neko naredi sebi u koliko će se sati i minuta probuditi slijedećeg jutra.) Potrebno je prilično vremena i rada u tom pravcu da se postignu prvi rezultati. Kada se takvo stanje svjesnosti doživi, stvara se osjećaj odvojene ličnosti. U stvari djeluju istovremeno dvije svijesti. Jedna vrši intelektualnu komunikaciju, a druga drži svjesnost svog emocionalnog stanja. To je u početku zbunjujuće, ali se navikavanjem na takvu percepciju stanje svijesti postepeno mijenja. Ta ,,korekciona,, svijest postepeno ojačava i djeluje i u drugim situacijama koje nisu vezane za emocije, tako da se tek u tom procesu može (iz gnostičkog ugla) kazati da je nastalo buđenje (svjesnosti), ili aktiviranje svog istinskog Ja. Zbunjujuće djeluje na čitaoca podatak da je potrebna kontrola misli, a u ovom konkretnom slučaju se radi o svjesnosti svojih emocija. Nesporazum je u neshvatanju da je svjesnost misaoni proces, i da je ta svjesnost misaona aktivnost kojom se prate emocije i ona postoji ispred ili iznad emocija. Jednostavnije rečeno ta svjenost su misli koje ukazuju na prisutnost emocija.

I tada se samo od sebe nameće pitanje, na koji način u tom slučaju nestaju negativne emocije? Odgovor je, korekciona svijest najčešće u vidu impulsa djeluje na intelektualnu svijest u vidu preventivne zaštite, tako da unaprijed predvidi nesporazum ili mogući sukob, te time aktivira najbolju moguću (najsvrsishodniju) komunikaciju u kojoj nema nerazumjevanja i sukoba, a samim tim i negativnih emocija. To jednostavnije znači držanje kontrole nad spoljnim uticajima.

Sva iskustva koja se dešavaju poslije dostizanja ovog psihičkog stanja su veoma kompleksna i teško razumljiva za opisivanje, jer u osnovi mjenjaju karakter ličnosti.

Pozdrav

Ne bih se složio s gospodinom Lazarevim u vezi onog što sam označio crvenim. Mislim da je odavno poznato da ono što kontrolira naše emocije jest limbički mozak, smješten između korteksa i moždanog debla (reptilski mozak).

Misli nastaju u razvijenom frontalnom korteksu, prednjeg dijela kore velikog mozga, smještenog iza čela.

Prema tome emocije uvjek nastaju prve, a misli nastaju kao proizvod emocija.

Zlatko!
Uz svo dužno poštovanje tvog analitičkog načina razmišljanja u koje sam se, naravno kroz prizmu vlastitog pogleda na teme na kojima sam te čitao i sretao, i sam dosta puta prepoznao i dijelio mišljenje s tobom, htio bih, u vezi ovog što sam boldao, dodati neka svoja razmišljanja proizašla iz osobnog proživljenog iskustva.
Naime i sam sam bio sklon misliti da je tomu tako, da "...emocije uvijek nastaju prve, a misli nastaju kao proizvod emocija." te da onda u okviru određenog rada na sebi, čovjek, vježbajući sposobnost u prvom redu prepoznavanja takove situacije, a kasnije i praktičnog djelovanja mijenjanja svojih emotivnih (nazovimo ih uvjetno "negativnim i štetnim emotivnim" reakcijama kako po nas osobno, tako i po nastavak odvijanja mogućih budućih situacija u odnosu na interakciju sa okolinom) stanja vlastitim nastojanjima i naučenim gnostičko/metafizičkim alatima u trenutku njihovog nastajanja (ono - broji do deset, onda reagiraj) čini sebe "boljim" čovjekom, a samim tim i svoju okolinu/svoj svijet/ boljim mjestom za život.

Pokazalo mi se u nekoliko navrata da to nije baš uvijek tako.
Ponekad se koristim jednom vrlo jednostavnom "tehnikom" dnevne regresije/rekapitulacije (najčešće nakon dana provedenog u okolini s puno stresa i velikog broja ljudi okupljenih na jednom mjestu/konobar sam pa se to često događa/) da bih prepoznao, osvijestio i očistio što više mentalno/emotivnih utjecaja koje sam nesvjesno "skupio" jer sam sviješću morao biti usmjeren na neke druge radnje.
Tehnika se sastoji u tome da nakon dolaska kući (što u velikom broju slučajeva zna biti između 01 i 05h ujutro, kad je otvorenost za utjecaje iz duhovnih svjetova/astrala/ povećana), "ritualnog" ispiranja vodom (tuširanja) i fizičkog i mentalnog, a i emotivnog aspekta od površinskih nakupina, umirivanja metabolizma uz "još jednu cigaretu prije spavanja" i eventualno neke kratke vježbe/asane, krenem u rekapitulaciju svega što sam taj dan doživio, a nisam na to stigao obratiti dovoljno pozornosti dok se događalo, ali unazad.
Od ulaska u krevet preko asana; zadnje cigarete; tuširanja; ulaska u stan, otključavanja vrata...sve do trenutka buđenja tog jutra (i to sa što više detalja kojih se mogu sjetiti, ali kao da gledam film koji se događao nekom drugom, a ne meni osobno, znači bez emotivnog učešća i donošenja subjektivnih sudova).

U jednoj od takvih regresija sam došao do trenutka kad prolazimo cestom pored autobusnog kolodvora na povratku kući, koji mi je i u realnom vremenu izgledao dosta "čudno", ali zbog konverzacije koju sam vodio sa kolegom s posla koji me vozio kući, samo sam na kratko obratio pozornost na cijeli "događaj" u nadi da ću ga kasnije izanalizirat.
I tada nastaje kuršlus...prvo mi se vrlo jasno pojavljuje mentalna "slika" koja nikako nije bila sastavni dio događanja toga dana (u kasnijem razgovoru sa suprugom saznajem da je ona te večeri prije spavanja gledala film sa takvom tematikom), slika mračnih tonova sive smeđe i crne boje, kao da ležeći u blatu dok pljušti kiša na nekom ratnom borilištu, iz mravlje perspektive promatram ljudsku glavu otkinutu od tijela kako se kotrlja kroz blato na par centimetara od mene nošena olujnim vjetrom...?! Kaj je sad to, bila je moja iduća pomisao, to nisu moje misli, ne trebaju mi...doslovno protresem glavom, odagnam tu nametnutu mi sliku (koju, uzgred da kažem, u tom trenutku još uvijek ne prati nikakva emotivna reakcija),natrag zažmirim i krenem s retrospekcijom tamo gdje sam stao.
No tada novi "šok". Slike više nema, ali odjednom mi kroz misli odzvoni, prijetećim tonom punim mržnje izgovorena psovka (inače rijetko psujem u životu, a i to je više kroz zezanciju - ono, ou šit i bemu bigulicu... ); "Mrrrš u pič... materinu, gubi se odavde, je..m ti mater...!!!" Oho, sad je već dosta, rekoh sam sebi, e baš nećeš, isfurat ću ja do kraja kaj sam htio...još uvijek sve bez ikakve emotivne reakcije, potpuno zdravorazumski.
I vratim se natrag na proces, zažmirim, i prije nego sam se uspio "mentalno projicirati" na mjesto i događaje gdje sam se zaustavio, preplavi me, s fizičkim ishodištem u predjelu trbuha, ogromna količina paranoičnog straha i jeze praćena vrlo živom "slikom" nekakve spodobe pod kapuljačom sa izrazito crvenim svjetlečim očima koje jednostavno "vuku" pažnju na sebe i povečavaju emociju strave (kasnije sam o tim ili vrlo sličnim "astralnim" entitetima čitao u FORMIČINIM postovima, bar mislim). U tom trenutku sam, iako i dalje svjestan da to nije moja emocija, nego da mi je nametnuta, ipak prekinuo regresiju i otišao na balkon zapaliti cigaretu smirenja.

To opisano iskustvo i još neka slična (ne toliko intenzivna i prožeta "negativnim" emocijama i stanjima), postala su mi direktni pokazatelji da se ipak, bar u većini slučajeva, naše emocije prvo formiraju u mentalnom/misaonom procesu koji je podosta uvjetovan bivšim i prošlim iskustvima i da je taj "limbični ili reptilski mozak" ništa drugo nego "primopredajnik" koji nije dio izvorne osnove našeg bića/suštine, nego "usađeni" nam aparat od strane naših "uzgajivača/moderatora" kako bi nam putem njega mogli inicirati određene mentalne slike koje pod uvijetom da ih prihvatimo kao naše u konačnici izazivaju emotivna stanja od kojih mogu imati osobne koristi ili kako Kastanjeda kaže "daju nam svoj um".

Što me dovodi do zaključka da su ipak misli gospodari našim emocijama.
Nametnute i tuđe (nije važno dali drugih ljudi oko nas, bića iz nižih astralnih svjetova, lizzard-a, đavola...i kako god ih nazvali) gospodare "negativnim" i razarajućim, sa aspekta života na planeti Zemlji, emocijama;
dok naše suštinske/iz duha/karmičko-lekcijske misli, gospodare našim "pozitivnim", zdravim i kreativnim emocijama (tj.onima koje jedino ustvari i jesu "uravnotežena i prava ljudska Emotivnost" - kako se to objašnjava kroz Učenje Vatre "ispravno reagiranje u svakom trenutku i sposobnost prolaska kroz vatru ljudskih pakosti i nepravdi, a da se ostane neopečen i nedodirnut...ili u tamnim vremenima zračiti nebeskim sjajem i učiti druge kako da pravedno žive").

Pozdrav!

ps. Da, upravo se sjetih, da i Gurđijev u analogiji konji-kočija-kočijaš-gospodar, ako sam to dobro shvatio, ustvari govori isto.

Ako netko stvarnost, i sebe u toj stvarnosti doživljava na drukčiji način, te se u skladu s tim i ponaša, a ja to ne mogu iz svoje perspektive razumjeti, onda ne mogu ni tvrditi da isti nema ono što ja doživljavam kao subjektivni moment svijesti.

Dakle nije stvar u tome da se odbace rješenja koja se zasnivaju na fiziološkim i neurološkim istraživanjima i teorije koje iz tih istraživanja proizlaze već u tome da se relevantne znanstvene teorije usmjere na to da daju koherentnu cjelinu koja bi isključivala bilo kakvu špekulaciju.

Nije cilj mog posta dokazati ispravnost ili neispravnost nekih teorija, nego potražiti odgovor na pitanje: postoji li nešto što nam može naznačiti u kojem počelu trebamo tražiti podrijetlo misli/emocija? Jer neki uzrok/pokretač mora postojati iza tih misli/emocija. One ne dolaze same od sebe.

Najveći problem ovog pitanja leži u tome što ga ne možemo percipirati izravno, preko opažanja koja su djelovanjem neodjeljiva od svijesti, nego se moramo oslanjati na razum. Zato ne trebamo umišljati da ćemo na jedan od ovih načina, oslanjajući se na spoznaju, ili misleći da je sve samo funkcija mozga, doći do ispravnog odgovora, što ne znači da suradnja ovih dvaju kombinacija ne bi mogla pomoći da se problem shvati.

Svi imamo iskustva samih sebe i znamo kako je spoznavati. Naša svijest povezuje sadržaje koje prima, ali ona ima jednu manu da ih pojednostavnjuje. A to ukazuje na narav ljudske prirode i uvjet je stvaranja znanja, zasnovanog na općim pojmovima.
Svijest o određenim sadržajima te njihova procjena na osnovi situacije, prethodnog znanja i našeg položaja u zatečenom stanju oblikuje sustav unutar kojeg donosimo i vrijednosne sudove.

Svatko u sebi pronalazi neku inspiraciju koja proizlazi iz neposredne evidencije (unutarnjih datoteke) i koji predstavlja polazište za svaku drugu spoznaju. Dakle, uz svijest koja se odnosi na stvari koje su izvan nas, imamo i svijest o samima sebi. A budući da su sadržaji naše svijesti, koliko god različiti bili, povezani u jednu cjelinu, moraju imati svoj zajednički temelj.

Čovjek će uvijek težiti da spozna onu stvarnost koja će zadovoljiti njegove potrebe u pokušaju da objasni ono što će mu pomoći da bolje razumije sebe. Ta težnja za boljim razumijevanjem sebe i smisla svog života ukazuje na povezanost cjeline svijesti i njezinu usmjerenost prema sebi samoj.

Pitanje koje će i dalje ostati neodgovoreno jest: je li naš odnos prema nama samima, a što se manifestira i u odnosu prema svijetu, odraz samo impulsa u mozgu ili postoji nešto dublje od toga? A što ako je istina da je sve ono što mislimo da jesmo, samo produkt neurofizioloških procesa? Ne bi li onda trebalo mijenjati pojam o čovjeku?

Bilo kako bilo čovjek je paradoks sastavljen od duše i tijela, a to su dvije potpuno različite stvarnosti povezane u jednu cjelinu. Pa ipak čovjek nema izravnu samosvijest, poput Boga, već sam sebe uvijek spoznaje na neizravan način. Iako sve svoje postupke doživljava kao svoje, njihov mu izvor uvijek ostaje nespoznat.

O porijeklu misli/osjecaja bi se dalo raspravljati buduci da osnovna jedinica organizma,
ćelija od trenutka svog stvaranja (zatvaranja citoplazme membranom) sadrzi el .energiju. Celija je elektricki nabijena i ono sto odrzava citavu celiju u stanju ravnoteze je prekomembranski elektricni potencijal (-70mV) . Tu je porijeklo odnosa okolina/stanica.
Taj potencijal omogucuje transport tvari između okoline i stanice.

Ako uzmemo ljudski mozak kao najodvedeniji oblik udruzivanja skupina celija u specijalizirani organ, lako mozemo zamisliti da za stvaranje misli nije potreban nekakav vanjski energetski input. Rad mozga je iz tog kuta gledanja neprekidan proces i manifesira se u vidu misli, manje ili vise formiranih.

Sto se evolucijski neko bice vise prilagođava neprijatnim uvijetima (sto kratkotrajnim sto dugotrajnim) to njegov mozak postaje kompleksniji i napredniji, sto mu omogucuje
komunikaciju sa okolinom u sirem spektru dozivljaja nego kod "nizih" oblika. Sito kojim razabire informacije iz vana ima sve manje i manje pore.

Mozda bi se trebali zapitati da li je ljudski mozak moguce dovesti na novi nivo/ spektar dozivljavanja svjesnim mijenjanjem automatski preuzetih socijalnih uvijeta unutar kojih se rađamo i živimo?

Hvala na pojasnjenju. Ne znam koliko je bitno dali je prva reakcija na vanjski poticaj misao ili emocija. Rekao bih da misli dobrim dijelom utjecu na oblikovanje emocije tokom rekapitulacije.
Kada ne mozemo puno informacija obraditi, npr. kao djeca, ili kada se nalazimo u situacijama u kojima nemamo vremena za razmisljanje, a moramo brzo reagirati na neki poticaj, tada vjerojatno u nama nastaju negativne emocije bez velikog upliva misli.

Ova preventivna zastita,korekciona svijest, kao i vrcenje filma unatrag mi se cini kao izvrstan primjer korisne primjene kapaciteta ljudskog mozga poput memorije i logickog razmisljanja.
Da bi smo se oslobodili vanjskih utjecaja ocito moramo prvo slomiti veze izmedju
misli i emocija koje su se ukorijenile u nama kao posljedica prejakog razvoja licnosti u
odnosu na razvoj bica.

Bilo bi možda tako ali… to vrćenje filma unatrag hmm…?

Evo o čemu se radi i na što mislim. Uzmimo bilo koji događaj iz svog života. Kad ga vrtimo u glavi, uvijek ga se sjećamo iz početka. Ne može se vrtiti od kraja prema početku kao film.
U tome i jest problem kod analize misli, događaja, općenito introspekcije.

Znači, događaj se odvija po redoslijedu. Prvo se dogodio korak 1. pa korak 2. i td.
Reprodukcija događaja u sjećanju se odvija na isti način kao i pohranjivanje.
Registriramo opažanja i nesvjesno imamo u vidu neki postupak u budućnosti
i na taj način želimo anticipirati ono što će se eventualno dogoditi.
Znači pamćenje je u službi budućnosti. Prošlost i sadašnjost su mu samo usputni treninzi/iskustva za buduće događaje.

Sjećanje unazad bilo bi kao vožnja autom u rikverc. A bilo bi lijepo i korisno kad bi se čovjek mogao sjećati na ''playback''. Vrlo korisno. Naročito u analizi nekog događaja, gdje bi čovjek točno mogao vidjeti od kraja prema početku utjecaj emocija/misli na sam događaj.
Ako ništa drugo imao bi DVA potpuno različita pogleda istog događaja. A vjerujem da bi iz toga imao puno bolju rekonstrukciju samog događaja.

Sam sam to radio vise puta. Asocijacije sam vrtio unatrag.
Ali, upravu si, uvijek se radi o tome da film odvrtimo prema
buducnosti.
Samo se tocka u koju se vracamo, tocnije određena
asocijacija koja je pokrenula određeni slijed misli može
poput markera potražiti u proslom zapisu.
Dakle, cilj je isti kao kad premotavamo film ili kasetu,
prepoznajemo kljucne momente (asocijacije) dok vrtimo
unatrag, ali da bi se potpuno prisjestili pritiscemo play i
gledamo u normalnom slijedu.

Hrvatsko izdanje: „Ispovijesti ruskog hodočasnika"
http://www.4shared.com/file/40980441/d6 ... a.html?s=1

Srpsko izdanje: „Kazivanja jednog bogotražitelja svom duhovnom ocu"
Ćirilica: http://www.bracem.net/icxc/kazivanja.zip
Latinica: http://www.scribd.com/doc/16451071/KAZI ... OTRAITELjA
On-line(ćirilica): http://www.svetosavlje.org/biblioteka/B ... ivanja.htm
On-line(latinica): http://slavoslovije.wordpress.com/2008/ ... ovnom-ocu/

DEO IZ PREDGOVORA

„Kazivanja jednog bogotražitelja svom duhovnom ocu" nije obična knjiga. Njen sastavljač je nije pisao da bi se njome proslavio. Da je imao tu nameru ne bi sakrio svoje ime. O njemu pouzdano samo znamo da je bio, kako sam sebe naziva ,,po milosti Božjoj hrišćanin, po delima veliki grešnik a po zvanju — beskućni bogotražitelj poklonik". Jedini cilj ove Bogom i smirenjem svetih ozarene duše bio je: da proslavi svojim svedočanstvom i iskustvom Ime koje je iznad svakog imena i u kome je jedini spas ljuda-ma (sr. D. Ap. 4, 12), tj. Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista. Sam način pisanja knjige svedoči da je pisac nije pisao po svojoj želji nego po želji i molbi drugoga, iz smirenja i poslušanja, radi duhovne koristi drugih. I to njegovo smirenje Bog je zaista stostruko na gradio. Prošlo je više od sto godina od pojave prvog izdanja ove knjige, a ona ne samo što ne gubi nego sve više i više dobija u značaju. Više od sto godina ona hodi, kao neki radosni vesnik Božji, od duše do duše, od srca do srca, širom prostrane Rusije, zemaljske otadžbine njenog pisca, i van nje širom Evrope, na ruskom jeziku ali i na drugim jezicima, i neumorno teši bezbrojne druge bogotražitelje, gladne i žedne hleba i vode Života.

* * *

Ovaj siroti bogotražitelj, kome je svo bogatstvo — torbica sa dvopekom, Sveto Pismo i Dobrotoljublje, opisuje nam svoje susrete sa Rusijom koje više nema, ali koja je uzidana kao živo kamenje u njenu budućnost, vazneta u nebeske žitnice netruležnog Carstva Božjeg. I što je još važnije, on nam opisuje svoj susret sa živim molitvenim Predanjem, prepunim čudesne preobražujuće sile, za svakoga ko se napoji sa njegovih izvora. To Predanje, to su neiscrpne riznice unutarnjeg bogatstva, koje se stiče kroz neprestanu „umnu molitvu". Iskustvo koje ono daruje istovetno je sa iskustvom Proroka i Apostola, Mučenika i Podvižnika, jer je zasnovano na bogoviđenju i bogoopštenju, kao i njihovo. Ono za čim čovek čezne od iskoni kroz sva svoja mistična filosofska i religiozna shvatanja i ognjena traganja i što se smatralo i smatra dostupnim samo za „posvećene", ovde se otkriva kao dragi kamen bliži svakom čoveku od njega samoga, kao biser skriven na polju ljudskog srca, saglasno evanđelskoj priči i evanđelskom Hristovom svedočanstvu : „Carstvo je Božje unutra u vama". I što je najvažnije, otkriva se i daruje svakome, bez obzira na pol i uzrast i obrazovanje i društveni položaj, pa čak i na mesto boravka i na posao kojim se čovek bavi. Daruje se ali samo pod uslovom da čovek sve svoje brige prenese na Gospoda i da njemu služi svim umom svojim, svim srcem svojim i svakom pomišlju svojom i svakim pokretom tela i duše svoje.



DEO IZ KNJIGE

Dugo sam putovao po raznim mestima, sve čitajući Sveto Pismo i raspitujući za nekog mudrog i iskusnog duhovnika i nastavnika. Posle izvesnog vremena rekoše mi da u jednom selu već odavno živi i podvižava se neki gospodin, da kod kuće ima svoju kapelu, da nikud ne izlazi i stalno se moli Bogu ili čita duhovne knjige. Kad sam to čuo trčeći sam otišao do toga sela. Čim sam stigao potražih toga gospodina.

— Šta želiš od mene? upita me on.

— Čuo sam da ste mudar i pobožan čovek, stoga vas molim, Boga radi, da mi protumačite reči Apostola: Molite se Bogu bez prestanka i kako se to može naučiti. Eto šta želim da razumem, a što međutim nikako ne uspevam.

Gospodin je ćutao i pažljivo me posmatrao. Najzad reče:

— Stalna unutarnja molitva je neprestano stremljenje čovekovog duha Bogu. Da bi se u tome uspelo treba vrlo često tražiti od Gospoda da nas On nauči kako da se tako molimo. Moli se više i sa većom usrdnošću i molitva će te sama naučiti kako ona može da postane stalna; ali za to treba mnogo vremena.

Zatim mi dade da jedem, još mi dade i da ponesem na put, pa se oprostimo. Ali ni ovaj mi ne beše ništa objasnio.

Mislio sam, čitao, razmišljao kako sam umeo o onome što mi je onaj gospodin rekao, pa ipak bilo mi je nemogućno da razumem. Tako sam želeo da u tome uspem da noću nisam mogao da spavam. Pošto sam prešao dvesta vrsti stigoh do nekog većeg grada u čijoj okolini spazih jedan manastir. U krčmi mi rekoše da je starešina manastira dobar, pobožan i gostoprimljiv čovek, pa otidoh ka njemu. Primio me je ljubazno, ponudio da se odmorim i dao mi da jedem.

— Oče sveti, rekoh mu, jelo mi nije potrebno, već bih vas molio da me poučite kako da Se spasem?

— Kako da se spaseš? Pa eto, živi po zapovestima Božjim, moli se Bogu i bićeš spasen.

— Čuo sam da se treba neprestano moliti, ali nije mi jasno kako da se stalno molim i čak ne mogu da razumem šta to uopšte znači. Oče, preklinjem vas, objasnite mi to.

— Ne znam, dragi brate, kako bih ti to razjasnio. Ali čekaj! Imam jednu knjižicu u kojoj se o tome govori i on iznese Duhovno vaspitanje unutarnjeg čoveka od svetog Dimitrija (Rostovskog). Hajde, pročitaj na ovoj strani.

Pročitah sledeće:

„Reči svetog apostola: Molite se Bogu bez prestanka, odnose se na umnu molitvu, jer um može uvek da bude pogružen u Bogu i da Mu se neprestano moli."

— Kako to um može bez rasejanosti da bude uvek u Bogu i da Mu se moli bez prestanka? upitah.

— To je veoma teško, ukoliko nam Sam Bog to ne daruje, reče nastojatelj.

Ali ni on mi ništa ne objasni.

Provedoh noć kod njega i sutradan, pošto mu se zahvalih na ljubaznom gostoprimstvu, nastavih put ni sam ne znajući kuda. Bio sam tužan zbog svoje nerazboritosti, pa uzeh da čitam Sveto Pismo. Išao sam tako pet dana i najzad jedne večeri sretoh nekog starca. Izgledalo mi je da je kaluđer. Na moje pitanje odgovori mi da je monah i da je manastir u kome živi sa još nekoliko monaha na desetak kilometara od puta. Zatim me pozva da odsednem kod njih.

— Imamo gostionicu i tu primamo bogomoljce, brinemo se o njima i hranimo ih, reče mi on.

Ni malo mi se nije išlo tamo, pa mu rekoh:

— Moj mir ne zavisi od stana, već od duhovne pouke; hrane mi ne treba, imam dosta suvog hleba u torbi.

— Ali kakav to savet tražiš i šta hoćeš da razumeš? Hajde, dođi k nama, dragi brate, mi imamo iskusnih staraca koji ti mogu dati duhovnu pouku i upraviti te na pravi put u svetlosti Reči Božje i svetootačkog učenja.

— Znate šta, oče? Prošlo je nekih godinu dana kako sam čuo u crkvi onu zapovest Apostola: Molite se Bogu bez prestanka. Ne znajući kako to da razumem počeo sam da čitam Sveto Pismo. Tu sam isto tako na mnogo mesta naišao na zapovest Božju: molite se bez prestanka, uvek, u svakoj prilici, na svakom mestu, ne samo za vreme dnevnih poslova, ne samo kada ste budni, već i u snu: Ja spavam a srce je moje budno (Pesma nad pesm. 5, 2). To me je veoma iznenadilo i nisam mogao da razumem kako može tako nešto da se postigne i kako se uopšte do toga dolazi. Neka neodoljiva želja i radoznalost su se probudili u meni: ni danju ni noću te mi reči nisu izbijale iz pameti. Počeo sam da idem po crkvama, slušao sam propovedi o molitvi, ali koliko god sam ih čuo ni u jednoj nisam dobio savet kako da se stalno molim. Uvek je bilo reči samo o pripremi za molitvu, o plodovima molitve, a niko međutim nije učio kako da se čovek neprestano moli i šta uopšte takva molitva znači. Često sam čitao Sveto Pismo i njime proveravao ono što sam čuo na propovedima, ali ipak nisam uspevao da razumem šta sam hteo. Od tog vremena postao sam nekako nesiguran i nespokojan.

Starac se prekrsti i poče govoriti:

— Zahvali Bogu, mili brate, što je otkrio u tebi tu neodoljivu silu koja te vuče stalnoj unutarnjoj molitvi. Poznaj u tome poziv Božji i umiri se, jer se kroz to kuša tvoja pokorenost Reči Božjoj. Dato ti je da razumeš da nije mudrost ovoga sveta niti prazna želja za saznanjem ono što uvodi u nebesku svetlost — u stalnu unutarnju molitvu — već naprotiv, da je put k tome siromaštvo duha i opit u prostoti srca. Nije čudo što nisi ništa čuo o suštini same molitve i što nisi mogao da naučiš kako ćeš doći do njenog neprestanog delovanja. Stvarno, mnogo se propoveda o molitvi, mnogo se o tome i piše, ali sva ta rasuđivanja uglavnom su zasnovana na ljudskom mudrovanju, na shvatanjima „zdravog" razuma, a ne na ličnom opitu. Obično se više govori o onom sporednom u molitvi nego o njenoj suštini. Jedni objašnjavaju zašto je potrebno da se molimo, drugi govore o sili posledica molitve, treći o sredstvima koja su potrebna za savršenu molitvu, to jest o svemu onome što je neophodno za pravu molitvu: o revnosti, o pažnji, o toplini srca, o čistoti pomisli; o pokajanju. Ali šta je molitva i kako je naučiti — na ta, iako najvažnija i osnovna pitanja, čovek vrlo retko nalazi odgovor kod savremenih propovednika. To je stoga što je odgovor na to daleko složeniji od svih njihovih objašnjenja i što on iziskuje ne školsko znanje, već mistički doživljaj. A što je još mnogo žalosnije, sva ta sujetna i sitna mudrovanja naših savremenih propovednika čine da se Bog meri ljudskom merom. Mnogi prave veliku grešku kad misle da pripremne mere i trud rađaju molitvu, dok u stvari molitva je ta koja je izvor podviga i vrlina. Oni ne prave razliku između uzroka i posledica molitve čime umanjuju silu molitve. To je shvatanje potpuno suprotno onome iz Svetog Pisma u kojem Apostol Pavle piše: Molim dakle prije svega da se čine molitve (I Tim. 2, 1).

Znači Apostol stavlja molitvu iznad svega. Od hrišćanina se traže mnoga dobra dela, ali delo molitve je iznad svih drugih, jer bez nje ništa dobro ne može da se učini. Bez česte molitve ne možemo naći put Bogu, ne možemo razumeti Istinu, ne možemo raspeti telo sa njegovim strastima i željama, ne možemo biti prosvećeni u srcu svetlošću Hristovom niti postići sa Njim spasonosno jedinstvo. Kažem „bez česte molitve", jer savršenstvo i pravilnost naše molitve ne zavise od nas, kao što kaže i apostol Pavle: Mi ne znamo šta treba tražiti (Rim, 8, 26). Prema tome, samo učestalost molitve je ono što zavisi od nas i čime jedino možemo doći do čiste molitve koja je mati svakog duhovnog dobra. Stekni majku i imaćeš i decu, kaže sveti Isak Sirijanin, nauči se prvo molitvi, pa ćeš tek onda steći sve vrline. Ali oni koji se ne drže ličnog opita ni tajanstvenog učenja Svetih otaca ne poznaju dobro ta pitanja, pa o tome malo i govore.

Razgovarajući tako neosetno se približismo pustinjskoj obitelji. Da se ne bih odvajao od tog mudrog starca i da bih što pre zadovoljio svoju želju, požurio sam da mu kažem:

— Učinite mi milost, časni oče, i objasnite mi šta je to stalna unutarnja molitva i kako se ona može naučiti. Vidim da vi o tome mnogo iz iskustva znate.

Starac se ljubazno odazva mojoj molbi i pozva me k sebi.

— Dođi, daću ti jednu knjigu Svetih otaca iz koje ćeš lako razumeti i uz pomoć Božju naučiti molitvu. Uđosmo u njegovu ćeliju i starac mi reče:

— Stalna unutarnja Isusova molitva jeste neprekidno prizivanje Isusovog imena ustima, srcem i mišlju pri uverenju da je On prisutan na svakom mestu, u svako doba, pa čak i za vreme sna. Ona se izražava rečima: Gospode Isuse Hriste, pomiluj me! Kad se čovek navikne na ovu molitvu on oseća utehu i potrebu da je stalno ponavlja. Posle izvesnog vremena on više ne može bez nje i ona počinje da se sama od sebe izliva. Da li sad razumeš šta je stalna molitva?

— Odlično razumem, oče. Boga radi, naučite me sada kako da je steknem, povikah s radošću.

— Kako se uči molitva videćemo u ovoj knjizi. Ona se zove Dobrotoljublje i sadrži u potpunosti učenje o unutarnjoj stalnoj molitvi od dvadeset i pet Svetih otaca. Ova je knjiga tako dobra i tako korisna da se smatra kao glavna učiteljica duhovnog sozercanja i kako kaže blaženi Nikifor: Ona privodi spasenju lako i bez muke.

— Zar je ta knjiga veća i od Svetog Pisma? upitah.

— Ne, nije ni veća ni svetija od Biblije, ali ona sadrži jasna objašnjenja o svemu onome što je za nas tajanstveno u Svetom Pismu, zbog slabosti našeg uma koji ne može da se uzdigne do takvih visina. Evo jednog poređenja: Sunce je veličanstveno nebesko telo, blistavo i prekrasno, ali mi ga ne možemo gledati golim okom. Da bi ga posmatrali i da bi mogli da podnesemo njegove plamene zrake, moramo da se poslužimo staklom, predmetom veštačkim i beskrajno manjim i tamnijim od Sunca. Eto, Sveto Pismo je to blistavo Sunce, a Dobrotoljublje naše staklo. Sad slušaj, pročitaću ti kako se treba vežbati u neprestanoj unutarnjoj molitvi.

Starac otvori Dobrotoljublje, izabra jedan odeljak od svetog Simeona Novog Bogoslova i otpoče:

„Sedi nasamo ćuteći, pogni glavu, zatvori oči, diši lakše, povuci se duhom u srce i saberi um, to jest svoje misli u srce. Naporedo sa disanjem, tiho naglas ili u sebi izgovaraj reči: Gospode Isuse Hriste, pomiluj me. Potrudi se da odagnaš sve misli, budi strpljiv i često ovo ponavljaj.“

Zatim mi starac sve to objasni na primerima pa još pročitasmo iz Dobrotoljublja pouke svetog Grigorija Sinaita i prepodobnih Kalista i Ignjatija. Sve što bi pročitali starac mi je zatim objašnjavao svojim rečima. Slušao sam pažljivo, sav zadivljen i trudio se da sve to što bolje zapamtim. Tako provedosmo čitavu noć i ne odlazeći na počinak, sve do jutrenja. Opraštajući se, starac me blagoslovi i reče da za vreme dok učim molitvu dolazim kod njega na iskrenu ispovest, jer nije preporučljivo bez nastavnika se upuštati u duhovna zanimanja.

Dok sam stajao u crkvi osećao sam neku silnu revnost koja me je gonila da što marljivije učim stalnu unutarnju molitvu, i pomolio sam se Bogu da mi u tome pomogne. Potom se zabrinuh kako ću odlaziti kod starca na savet i na ispovest kad me u gostionici neće držati duže od tri dana, a u samoj okolini manastira nema stanova... Najzad mi rekoše da se na četiri vrste odatle nalazi neko selo, pa otidoh tamo. Srećom Bog mi je pomogao. Uspeo sam da se zaposlim kao čuvar vrta kod nekog seljaka, s time da leto provedem sam u kolibi na kraju vrta. Bogu hvala, našao sam najzad mirno mesto. Tako sam, eto, počeo da živim i po uputstvima koje sam dobio učim unutarnju molitvu odlazeći pri tome često kod mog starca.

* * *

Pogledati i (ovi delovi ne postoje u hrvatskom izdanju knjige):

TRI KLjUČA ZA OTVARANjE UNUTARNjE MOLITVENE RIZNICE NAĐENA U DUHOVNOM BOGATSTVU SVETIH OTACA

1. Ključ prvi - Često prizivanje imena Isusa Hrista;
2. Ključ drugi - Sabranost pažnje prilikom prizivanja;
3. Ključ treći - Ulazak unutra u sebe, ili kako kažu Oci Crkve: silazak uma u srce.

SVETOOTAČKE POUKE O UNUTARNjOJ MOLITVI SRCA (Ključ treći - silazak uma u srce)

Prva grupa
1. Pouke svetog Simeona Novog Bogoslova
2. Pouke svetog Grigorija Sinaita
3. Pouka Nikifora monaha
4. Pouka Ignjatija i Kalista

Druga grupa
a) Izreke Isihija prezvitera Jerusalimskog
b) Izreke Filoteja Sinajskog
v) Izreke Teolipta mitropolita
g) Izreke Varsanufija Velikoga i Jovana
Mnogokorisna beseda o Avvi Filimonu
Zbir otačkih pouka

Evo konkretno o čemu se radi:

Objavljuju se tuđi tekstovi koji su u suprotnosti ideji i djelovanju ovog foruma. U njihovoj pozadini stoji ,,reklamni spot,, koji stvara osjećaj autoritativnosti. Inače je to vrlo efikasan način proturanja dezinformacija. Ova tema je naročito napadnuta tim uticajima kod kojih je ova ,,autoritativnost,, naročito izražena.

Ovaj zadnji Kromp-ov post u ovom smislu predstavlja ne samo negaciju ideje o stvaranju vlastite svjesnosti, već spriječava takav razvoj i kroz vjerski aspekt rada na sebi.

Gledajući iz moralnog ugla, ovakvo ponašanje izaziva separatizam, što što se u potpunosti uklapa u religiozni koncept, ali istovremeno odudara od cilja kojim teži ovaj forum. Pojednostavljeno rečeno, ,,UNUTARNjE MOLITVENE RIZNICE NAĐENA U DUHOVNOM BOGATSTVU SVETIH OTACA,, predstavlja nesvjesno podsticanje autoritativnosti kroz značaj ,,SVETIH OTACA,, koja je vaspitavajem usađena u ljudsku svijest, a istovremeno se krije činjenica da su ti isti ,,SVETI OCI,, stvorili stotine vjera i u svakoj vjeri zauzeli autoritativnim putem stav da je to njihovo učenje računajući i njihove molitve jedino ispravno sredstvo za sticanje duhovnosti. Na televizijskoj javnoj vijernaučkoj prezentaciji jedan od voditelja se obraća svojim vjernicima:,,Neki dan sam se vratio iz Indije i zamislite, oni tamo imaju stotinu bogova.,, To je sva mudrost kojom su tog vjerskog autoriteta opremili ti ,,SVETI OCI,,, jer on tim negativnim odnosom prema drugim vjerama ističe značaj svoje vjere. Pri tome zaboravlja na skromnost i umjerenost koji su osnovni graditelji te vjerske duhovnosti. Šta znači ,,Često prizivanje imena Isusa Hrista,, u temi gdje se govori o zajedničkim aspektima razvoja civilizacijske svijesti? Da li je to izraz zajedničkog koncepta razvoja neke zajedničke svjesnosti, ili dosadašnji pristup isticanja svake vjere za sebe kao prave. Objavljivanje ovakvih religioznih sadržaja je sigurno ovo drugo.
Nereagovanje na takve sadržaje izaziva niz štetnih posljedica koje skrnave dosadašnje rezultate u ostvarivanju vlastitog slobodnog mišljenja oslobođenog raznih civilizacijskih dogmi, računajući i religiozni koncept programiranja. Jedna od tih posljedica je i vjerska diskriminacija. Do sada je svaki pokušaj nekih članova da predstave viđenje stvarnosti iz ugla islama, istog trena dočekan negativnim reakcijama uz upozorenje da postoji tema za takvu raspravu. S druge strane ćutanjem se toleriše takvo ponašanje u okviru drugih vjera.
Posebno treba naglasiti da nereagovanje na takvo ponašanje stvara sindromsku pojavu. U tom smislu je Kromp na 24. strani ove teme objavio prvi tekst na koji nije dat komentar. To nereagovanje ga je ohrabrilo da u zadnjem postu demonstrira konkretniju varijantu ,,duhovnog prosvjećivanja,, na koju takođe nema komentara drugih članova. I tako se postepeno forum pretvara u ,,Hristov Put spasenja,,.

Ova negativna kritika na ponašanje nije usmjerena na umanjivanje vrijednosti sticanja svjesnosti kroz religiju, već naprotiv, na davanje odgovarajućeg značaja određenog načina sticanja tih osobina, što je daleko od institucionalne propagande koja se protura ovim religioznim tekstovima.

Svi putevi u razvoju svjesnosti vode do zajedničke platforme koja se naziva prosvjetljenje. Taj pojam se u ovom slučaju ne koristi kao fizička manifestacija, već kao nivo svijesti. To je zajedničko psiho-fizičko stanje koje ispoljava duboko poštovanje i kroz njega potpuno razumjevanje. Na toj platformi se nalaze produhovljeni vjernici iz svih vjera, istinski humanisti, istinski umjetnici, šamanski i drugi mudraci, i ostali gnostičari. Svi oni znaju da ovi sadržaji koje prezentuju vjere nemaju smisao tog razvoja svijesti, već suprotan, izražen kroz koncept manipulacije. Može se postaviti opravdano pitanje, na osnovu čega su oni došli do takvog stava? Odgovor je jednostavan. Smisao dubokog poštovanja i razumjevanja je suprotan načinu institucionalnog vjerskog tumačenja koji vodi u suprotnom smjeru, separaciji i nerazumjevanju. To je upravo koncept prigovora na ovakvo objavljivanje religioznih sadržaja na ovom forumu. U slučaju da se članstvo prema tim negativnim intelektualnim uticajima kritički i konsrtruktivno odredi, ne samo da će to biti položena još jedna lekcija u razvoju vlastite svjesnosti, već će se stvoriti uslovi za pojavljivanje tih visoko razvijenih svijesti koji imaju šta da kažu, ali za sada nemaju kome.

Korisno bi bilo da moderatori ove religiozne tekstove prebace u odgovarajuću temu, tamo gdje se nalazi i tema Islam. Tada bi ovaj komentar bio suvišan i mogao bi se izbrisati.



Drugi primjer koji intelektualnom riječitošću i uvedenim novim pojmovima i njihovim vezama zbunjuje čitaoca tako da on nije u mogućnosti sagledati cjelokupni kontekst sadržaja, je tekst objavljen pred kraj 24. strane pod nazivom Vrste duhovnih škola.

Taj tekst prezentuju ,,Majstori Kruga svijesti solarnog čovječanstva,, koji kažu:




Ta ,,Seksualna sila Svetog Duha,, je ukratko predstavljena na ovaj način:



U sijedećem citatatu se daje kritički osvrt na druge duhovne pravce koji se ispoljavaju kroz ,,seksualnu duhovnost,,.


Čitajući taj tekst može se primjetiti da Majstori Kruga svijesti solarnog čovječanstva ispoljavaju ,,Seksualnu silu Svetog Duha,, samo u muškoj formi, a da im u tom ispoljavanju žena kao ljudsko biće služi kao kanta za odlaganje sperme.

Čudno je da na taj tekst nije bilo komentara ženskih članova, a još je čudnije, što je taj tekst objavila žena (Sofija).

Interesantno je i to, da se taj tekst našao kopiran na temi Seksualnost kao radni materijal za ispoljavanje muških shvatanja o seksualnosti.

Pozdrav

Ja prihvatam moj deo krivice za ono besmisleno kopiranje sofijinog teksta. Medjutim i ti si malo izvrnuo to kako ja gledam zene. To sto sam kopirao tekst, ne znaci da ih gledam kao kantu za spermu. Naprotiv. Znam se na razne nacina napuniti zenskom energijom, tako da mi seks sa istresanjem sperme u zene nije potreban. To se vidi i u mom prvom postu u temi seksualnost. Sada ne bih znao objasniti sta sam hteo postici kopiranjem celog sofijinog teksta, ali tada sam u njemu pronasao nesto, pa sam za informaciju kopirao ceo.



Da li je to bela tantra ili se zove drugacije, ne znam. Medjutim znam da sam doziveo to sjedinjenje sa zenskom energijom, vise puta. I za to stvarno nije potrebno izbacivanje semena. Naprotiv, moze se uvek postici bez izbacivanja, pa cak i bez seksa.

Izvinjavam se svima koji su nesto pogresno mogli da shvate jer sam ja kopirao nesto sto sada ne mogu objasniti. Medjutim, kopiranje Oshovog teksta nije besmisleno, jer sam citanjem istog ponovo osetio onu energiju, a bio sam potpuno sam.

Nadam se da prihvatate izvinjenje.

Nije potrebno nikakvo izvinjenje nikome,već je važno da-ti ili bilo tko se već našao u tekstu koji je Om napisao-shvatimo tekstove koje čitamo ili kopiramo.

O ovome je,po meni,suština stvari.Ako se ti ne sjećaš što si htio postići cijelim tekstom,a kopirao si ga cijelog,to znači da se vjerojatno s njim i slažeš,kompletno.Da se ne slažeš,tekst bi rasčlanio i komentirao djelove koji nisu jasni,sumnjivi,itd... .Ovako si ga ostavio nedorečenog i njime se može poslučiti kao manipulatorom.Mislim da shavćaš što želim reći,jer ovim ne želim reći nešto tipa."Ja znam da si ti to mislio,a ti nisi toga svjestan."Neznam što si ti mislio kad si kopirao tekst,nego kažem da svi mi moramo biti oprezni.
Ovo je po meni to o čemu Om govori,dešava se vrsta nesvjesne dezinformacije od članova koji polagano počinjemo misliti da smo "napredni" i tad bez pažljivog shvaćanja teksta samo otvaramo teme i radimo složenu tehniku kopiranja.
Zato ne beri brigu isprikama prema drugima,barem ne ovdje.Najbolja isprika je tvoje shvaćanje i daljnje prosljeđivanje iskustva.

@Om

Za razliku od tebe barem cu se “ohrabriti” i oslovljavati te u “prvom licu”, a ne u “trecem licu”. Toliko o postovanju i razumevanju sagovornika sa kojim se polemise, a na sta se pozivas.

Na stranici 24. tekst koji je prethodno smisleno sakupljen i kopiran opravdava sam sebe bez ikakvog objasnjenje.

Prvi deo teksta koji obiluje upotrebu recju Philokalia je citiran sa linka:
http://www.cassiopaea.org/cass/mouravieff1.htm

Te iste reci postoje u predgovoru knjige “Gnosis - Book I” autora Borisa Moravjeva kao i u odgovarajucim delovima gde se citiraju delovi iz Dobrotoljublja. Meni je interesantno da se niko nije udostojio da o tome prica … a kada se pocne o tome pricati onda Ome za tebe ispadnem jedan obican neosvescen manipulator.

Moravjevova gnostika se poziva na Dobrotoljublje (Filokalija, eng. Philokalia), te iz tog razloga radi sireg pogleda, koji ukljucuje i pravoslavni, pored gnostickog, na istoimeno delo dat je link:

On Boris Mouravieff 's 'Gnosis'
http://www.monachos.net/forum/showthread.php?t=2150

… koje citao videce suprostavljenost i razlicitiost pravoslavnog i gnostickog tumacenja jednog te istog dela – Dobrotoljublje, koje je za neupucene duboko ukorenjeno u pravoslavno hriscanstvu.

Deo sa Wikipedie objasnjava KO je preveo Filokaliju i KO je zasluzan za njenu ogromnu rasprostranjenost medju pravoslavljem. I KAKO se danas Filokalija naziva, a to je Dobrotoljublje.

Bilo bi interesantno da podignemo iz mrtvih Borisa Moravjeva i sv. Teofana Zatvornika i licno ucestvujemo u njihovom duhovno-intelektualnom okrsaju. Obojca su tumaci Filokalije, s tim sto je Teofan, pored toga i prevodilac i pravoslavni monaski osamljenik/pustinjak (eng. Recluse).
Tako da ne vidim da sam igde bilo sta pokusavao da manipulisem … vise primecujem da se tudja loptica interpretacije prebacuje na sagovornicku manipulaciju i tuposti u svesnosti.

Tako da iz ugla „Gnosticke svesti koja sve vidi kao manipulaciju“ pokusavam da osvestim Dobrotoljublje koje se protura kroz Moravjevovu gnostiku, i kao takvo mogu bez problema da kazem da je galaksija koji je objavio njegove tekstove, mozda, nesvesno uveo jednu gnosticku autoratitavnost sa izostankom onog „pravoslavnog“ dela koje cini Dobrotoljublje. Tema „Gnostika“ sa uvodnim Moravjevovim izlganjima je zapoceta 21. oktobra. 2004. godine i od tada, gotovo 5. godina, NIKO, ali NIKO se niju usudio da na ovoj temi spomene Dobrotoljublje. Cudno? Da li je u pitanju neprikosnovena neupitna gnosticka autorativnost, neosvescenost ili je u pitanju odbojna suvoparna apstrakna intelektualizacija sa kojom se svi susrecu pri citanju Moravjevove gnoze, ne znam.

Poslednji (prvi) tekst je imao svrhu da prikaze „drugaciji“ put koji Dobrotoljublje moze da probudi u pojedincu. I vrlo je upitno koliko je to „drugacije“ jer gnostika i pravosljavlje imaju izuzetno veliki broj dodirnih tacaka kao i onih koji ih medjusobno odvajaju.

Tekst „UNUTARNjE MOLITVENE RIZNICE NAĐENA U DUHOVNOM BOGATSTVU SVETIH OTACA“, ako nisi primetio predstavlja pravoslavnu PRAKTICNU MEDITACIJU u svom izvornom obliku, i pazi cuda, sve su to citirani delovi iz Dobrotoljublja koji ima dobar udeo u Morvjevovim shvatanjima gnoze. Ti teksotvi su veoma odbojni za varenje jer su ih pisali pravoslavni pustinjaci koji su nastojali da se odvoje od ovozemaljskog sveta sa stalnim secanjem na Boga i stalnim prizivanjem Isusovog imena. Iz tog ugla uopste se ne razlikuje od sufizma kojeg jos ne primetih niko na galaksiji nije napao i nazvao muvatorskom religijom. I u sufizmu jedini spas iskljucivo ide preko Boga, Alaha.

Kada se penetriraju pojmovii „stalno prisecanje na Boga“ i „stalno prizivanje Isusovog imena“ pojedinac moze da primeti vrlo prakticna, PRIZEMNA upustva za razvitak svesti, laicki receno dobija se ucenje Ekarta Tola na pravoslavnim steroidima.

I, Ome, ne znam odakle ti ideja da u ovim tekstovima propagiram odbojnost prema drugim duhovnim ucenjima? Apsolutno sve religije imaju netrpeljivost prema drugim religijama, zar to nismo apsolvirali. Evo kod tebe se ukljucio gnosticki zivac prema pravoslavlju, tacnije prema pojedincima, ukljucujuci i Svete Oceve – fakat jer ti premecujes SVOJU autorativnost da ne kazem naduvanost da sa tolikom smeloscu sa par recenica diskreditujes Svete Oceve pravoslavne crkve. Ali iz nekog razloga navodjenjem mana tih religioznih pojedinaca kitis me istim epitetima. Ome, zar ne primecujes klise sa kojim „tupo cekicas“ po pravoslavlju, stavove koje si naveo se ne razlikuju od tupavih stavova sa kojim se neprestano truje narod protiv pravoslavnog hriscanstva. Za razliku od tebe primecujem utabavanje „Gnostickog puta spasenja“ jer gnosticko ucenje je jedino ispravno sto se da primetiti u tvom pisanju … i veruj mi 2 teksta o pravoslavlju ne cini „Hristov put spasenja“.

Svrha svega sto navodim je da se prosiri pogled/svest i uvidi siri ugaoni spektar prema delu Dobrotoljublje, makar to bilo i „odbojno“ tumacenje pravoslavlja, koje je apsolutno nemoguce izbeci jer su upravo pravoslavni monasi pisali Dobrotoljublje.

I ovi moji tekstovi ne trebaju da se brisu sa ove teme jer im je upravo i tu mesto sto se iz prilozenog da primetiti.

Hehe, sinoć sam napisala odgovor koji je započeo sa „da odmah predupredim mogući argument da grčki tekst „Filokalija“, kod nas preveden kao „Dobrotljublje“, koji se pominje i u navedenom postu, predstavlja jedan od najvažnijih pisanih izvora koje je koristio Moravjev, a čijom je „Gnozom“ opet otvorena ova tema.“

pa ga na kraju nisam postala – nešto mi ne prija „gužva“ u poslednje vreme.
Pa da ga ponovim

Upravo sada čitam „Filokaliju“/ „Dobrotljublje“ - izuzetan tekst, verovatno su to i ove „Ispovesti ruskog bogotražitelja“. Od srca preporučujem za čitanje upravo radi dobijanja šireg fokusa, ali istovremeno moram da napomenem da to čitanje podrazumeva i njeno smeštanjei u pravi kontekst, pri čemu ne treba zaboraviti da ona predstavlja

MANASTIRSKU tradiciju.

Pokušaji da se ona u instant obliku prenese u Svet daje groteskne oblike, u vidu zaticanja badnjaka u BMW, društvene pljačke u dubokoj bogo-pokornosti, osveštavanja tenkova ili duboke molitve pre nego što se krene u izvršavanje Volje Božije na bojnom polju.

„Postoje tri Puta“, kaže Gurdjijev. Tri prozora, kaže Osho. Put monaha podrazumeva odvajanje od sveta, boravak u manastiru i odricanje od svih materijalnih dobara i aktivnosti. Pa ko voli, nek’ izvoli. Preneti to u svet na način kako se to obično čini bi se moglo uporediti sa nekim ko provede ceo dan na vodenom dušeku i tvrdi da se eto time obučava za fakira, jer i oni leže (na nečemu) po ceo dan.

Činjenica je da je Tradiciju teško odvojiti od hrišćanstva. U Štajnerovom sistemu na primer ono takođe igra važnu ulogu. Odbaciti izvore kao što su Jakob Boehme ili Majstor Ekhart, gnostička Jevanđelja, „Dobrotljublje“ bi zaista bilo ...

Međutim, takođe je činjenica da svi ovi izvori bacaju značajno drugačije svetlo na tzv. Isusovu poruku nego što to čini crkva, a da se opet to izokrenuto tumačenje već vekovima obilato koristi za manipulaciju ljudi i da je predstavljalo odličan generator sukoba na ovim prostorima. U Božije ime jel’.

Ja na primer ne delim mišljenje da su religije kreirane. Mislim naime da negativno polarizovani entiteti nikada ne stvaraju nešto novo, da nisu povezani sa kreativnim/ stvaralačkim silama. Oni se kače za već postojeće, za ličnu potragu određenih pojedinaca, izvrću joj značenje i koriste je za manipulaciju drugih zaradi sticanja energije.
Mislim, možemo da igramo i tu igricu, ovo je Univerzum slobodne volje. Ali bi bilo dobro da znamo koju igricu u stvari igramo.

Iskusan tragalac bi trebalo da bude svestan da je za manje iskusne čitaoce izuzetno teško da razluče onaj ezoterijski sloj od onog koji je nametnut i koji su usisali obrazovanjem.

A ako je reč o potrazi za istinom, onda se ovaj aspekt apsolutno ne može izostaviti.

Katari i bogumili su verovatno predstavljali način življenja ove Tradicije u Svetu – uz negovanje kulture nenasilja (što je aktivan a ne pasivan princip!), vegansku ishranu, uvažavanje ideje o reinkarnaciji, potpunoj i istinskoj ravnopravnosti polova i slično. Takvih pokreta je bilo širom Evrope. Pa tu treba napomenuti i da im je ukinuto postojanje upravo od strane „hrišćanskih crkava“. A ako neko ovde poželi – kao što je to bio slučaj na susednoj temi – da pomene pravoslavnu crkvu kao „čuvara tradicije“ blisku ovim pokretima, jedna važna napomena: moja ćerka je pre par meseci došla iz škole (osmi razred) sa pitanjem „Zašto je Sveti Sava proganjao bogumile“ i idejom da je reč o nekoj „zloj sekti“. Sreća da pita, dobro je zaviriti u udžbenike.

Bilo to istina ili ne – zaista se nisam time posebno bavila – ovo je akcija SPC-a koja trenutno veoma aktivno učestvuje u kreiranju plana i programa. U ovom slučaju se koristi figura koja izaziva poštovanje (a i deca na dan Svetog Save ne idu u školu) da bi se osporio drugačiji pogled na svet, univerzum i originalnu misao od propisanog od strane gore-pomenute institucije.
Toliko.



Ma, manje-više, mislim da je dobro prepustiti odnos prema seksualnosti svakom pojedinačno. Mi evaluiramo i u tom pogledu. Dok on ne dobije nasilne oblike nametanja sopstvenog „rešenja“ drugima kao konačnog, projekcija sopstvenih fantazija na druge i slično sve je u redu. Mada, hm...

Ono što mi je palo u oči kod ovog teksta: kroz njega se provlači teza da su drugi gnostičari i teozofi posmatrali čovekovo astralno telo kao nešto gotovo i postojeće, što nije tačno, a da je važno izneti istinu u svet. Nešto u tom stilu.

Onaj ko poznaje Štajnerov sistem bi trebalo da zna da se astralno telo u njemu posmatra kao nešto što postoji u sasvim nedovršenom obliku. Veoma ukratko, prema Štajneru niti duša, niti tela se ne posmatraju kao dovršeni: duša je trodelna (tričentrična, kako bi rekao G.) i cilj ezoterijskog razvoja je transformacija fizičkog, eterskog i astralnog tela kao i same duše u

Manas = duhovno „ja" u suprotnosti prema samom telu;
Budhi = životni duh;
i
Atma = duhovni čovek, pravi istiniti duhovni čovek, koji danas čoveku lebdi samo kao ideal, koji je začet kao mala klica u unutrašnjosti i usavršiće se u dalekoj budućnosti.

Takođe, šta mislite čemu služi proizvodnja „finijih supstanci“ u Gurdjejevljevom sistemu?

Naravno, i Štajnerov a i Gurđejevljev sistem nisu baš lako dostupan i iskrivljena tumačenja su brojna. U redu je ne poznavati ih u potpunosti. Ali se onda i ne pozivamo na njih.
A ako neko tvrdi da je doživeo „drugo rođenje“, da je u posedu istine i da ima odgovornost da kaže šta je istina a šta ne, a pri tome pokaže veoma netačno razumevanje, onda tu prosto nešto nije u redu.

U čemu je stvar sa „seksualnom energijom“. Prema Gurđejevu tzv. seksualni centar radi sa vodonikom 12. To je energija visokih frekvencija koju za svoj rad koristi i viši emocionalni centar. U našem običnom stanju to je naše jedino iskustvo sa energijom viših vibracija. Prema mom (možda pogrešnom) shvatanju, vodonik 12 se koristi upravo za „proizvodnju finijih supstanci“ od kojih se izgrađuje Budhi, životni duh.

Šta tekst zanemaruje? Činjenicu da se ova energija u našem uobičajenom stanju NE koristi u ovu svrhu – izgradnju finijih supstanci - već se usled nepravilnog rada celog sistema koristi/zloupotrebljava od strane drugih centara, troši na maštu i fantaziju, transformiše putem raznih mentalnih i mehaničkih aktivnosti u energiju mnogo nižih frekvencija i slično. Za tu svrhu, koja se navodi u tekstu, od nje nema ništa ako se ne odrade druge stvari. A one su u ovom iznošenju istine sasvim zaboravljene?

Toliko,