Pretprošlu noć, desilo mi se nešto interesantno. Sanjao sam čemu služe snovi
Same radnje sna se i ne sjećam, znam da sam u snovima putovao u daleku budućnost i daleko u prošlost. No to nije bila budućnost i prošlost u smislu linearnog vremena, kako bi je ljudi smatrali, niti je to bila prošlost i budućnost u smislu 3d svijeta, prošlost/budućnost zemlje i fizičkog svijeta. To je vrijeme, izvan vremena, vrijeme vanjskih apstrakcija, koje ne poznaju jučer, danas i sutra, jedino što poznaju je način na koji su složene i konfigurirane. Tako da je u tom pogledu prošlost konfiguracije koje više nisu, dok je budućnost konfiguracije koje će biti (što ne znači da među njima postoji linearni red i slijed. Ako postoji neki red, život jednog čovjeka je daleko preograničen da bi čovjek taj red mogao spoznati). Također, netko će se zapitao kako prošlost i budućnost mogu postojati tamo gdje nema vremena. Svaka razina postojanja, je preslika one razine iznad nje, tako da je svako vrijeme samo umanjena verzija onog sveobuhvatnijeg. Tako da, najvjerojatnije postoji i viši pogled od onog koji sam ja imao, viši "setovi" konfiguracija, pravila i vremena, no zamarati se time bilo bi suicidalno. Isto tako, postoji neka vrsta kraja vremena i konfiguracija, iznad kojih je praznina i ništavilo.
Sve u svemu, u jednom trenu mi se desilo da se svijet koji sam sanjao zaustavio. Umjesto da se probudim, kako se to inače dešava kad san stane, zapeo sam negdje na pola, ni budan ni u snu. Takoreći otvorio sam oči, vidio svoju sobu, ali sam paralelno i vidio san, koji se zaustavio pred mojim očima i pretvorio u hrpu svjetlosnih vlakana. Vlakna su zauzimale cijelu moju sobu i širile se izvan granica kuće, negdje daleko u beskonačnost. Takoreći, budan sam sanjao. Tad su mi počeli sjedati inutivno odgovori objašnjavajući što mi se dešava. Shvatio sam da snovi služe za putovanje kroz vrijeme, pošto snovi, kao i apstrakcije, ne poznaju linearno prošlost, sadašnjost i budućnost. Jedino što je u snu bitno je namjera, da usmjeriš pažnju na objekt svojeg zanimanja. Također, snovi dođu kao štit od ogromnosti. Čovjek koji bi išao putovati na budno bi se lako mogao izgubiti, zalutati i ne naći nikad više svoje vrijeme. Također, svemir je ogromno mjesto i postoje razine tolike ogromnosti i intenziteta, koje bi čovjeka, koji bi naletio na njih, samim svojim intenzitetom iscrpile do smrti. U snu pak, uvijek postoji ono početno sidrište iz kojeg si došao, fizikala u kojoj ti leži tijelo, tako da koliko god daleko odeš, imaš prostor i vrijeme u koje ćeš se vratiti. Sam san je također štit, štit napravljen od intepretacija. Čovjek koji bi zaustavio svijet na budno nebi imao nikakav štit, jer zaustavljanje svijeta na budno je istovjetno odbacivanju interpretacije i uma. Izgubio bi svako uporište razuma i bio prepušten vječnosti. To je istovjetno umiranju, i tako nešto može samo osoba koja je kompletno pomirena sa svojim životom i sa svjetom, a takvih doista nema puno. Nama ostalima, preostaju sanjačke avanture