Intruder


Lica: osoba A i osoba B.
Mjesto radnje: kontejner.
Vrijeme radnje: jedared.


Došla osoba B kod osobe A u posjet u sobu kontejnera osobe A.
A - ej, oklen ti? s kata iznad ili ispod?
B - hehe, dobar si. mada, sve mi se nekako čini da sam nekako dodimenzionirao od izvana.
A - huh? odizvana? nema izvana - nema van. sve je kontejnirano.
B - je? a šta će ti onaj prozor tamo? jesi probao pogledati kroz njega?
A - prozor? aa... taj. a šta bih s njim kad je sve ionako kontejnirano.
B - pa udovolji mi.
Osoba A ode do prozora da ga otvori. Osoba B za njim.
B - i?
A - pa nema ničega, pogledaj. kao što rekoh: nema van.
B - zanimljivo. kako znaš da nema ničega?
A - pa imaš li ti oči? pogledaj sam!
B - hm... vidi vidi...
A - šta vidi vidi. nema ničeg.
B - a da ga probaš dotaknuti?
A - što bih doticao, pa vidi se da nema ničega.
B - prijatelju - vidi se da je crno, kao mrak. otkud sad to da nema ničega? deder, udovolji mi, dodirni.
Osoba A ispruži dlan i -
A - hmh!? zezam te... buahhahahahah. pa prozor je, staklo je.
B - da, ne može se otvoriti.
A - pa naravno jer se ni nema u šta otvoriti.
B - to što vidiš crno ne znači da nema ničeg. ima crno!
A - je i šta s tim. crno je ništa.
B - crno je trag! zašto bi staklo bilo crno ako iza nema ničeg?!
Osoba A zažmiri namrštivši se, duboko udahne i širom otvorivši očesa uz (nevidljivo) "eureka" usklikne:
A - crno je zato da nas unutri navuku, da doskoče takvima k'o što si ti koji nas hoće uvjeriti da nešto tamo vani skrivaju, ali zapravo nema ničeg.
B - ajme kako su genijalni. a jesi ti siguran da je to crnilo ono crne boje stakla samog? deder pogledaj malo bolje. imaš lampu? imaš, naravno.
Osoba A usmjeri lampu u stakleni prozor.
Krene malko grebuckati na nekim mjestima i po rubovima, škiljeći i pogledom mikroskopirajući svaki djelić (voli biti detaljna, naime, i savjesna, kad se već nečega prihvatila) -
A - gle, čini se da je premazano nekom crnom bojom.
B - pa grebucni!
A - pa grebem! ništa. ček, tu po rubovima mi je nešto čudno, čini se da je kao neka farba... ili crna tapeta, one što se lijepe po staklima. ali... nekako... zalijepljena je izvana!
B - izvana? neeeemoguće...
A - hah? gle ti to...
B - ---
A - zalijepili su tapetu izvana. mamicu im. al džaba im. ionako znamo, sad zasigurno, da tamo vani, ako išta, postoje samo isti ovaki kontejneri kao ovaj u kojem smo.
Pogleda ispod oka osobu B:
A - dobro, nisu nužno baš posve isti, malko su drukčiji, ali princip je isti. sve su to kontejneri.
B - možda im prozori nisu obojani?
Osoba A izignorira upadicu i nastavi svoje promišljanje:
A - čak i ako bih mogao izaći iz ovog kontejnera u kojem sam, ili htio (izbeči se na osobu B kao već "čita misli osobi B"), kontejner je kontejner. isto sr*** kroz gusto granje drugo pakovanje. samo bih jedan kontejner zamijenio drugim.
B - iz perspektive kontejnera u kojemu si.
A - ha?
B - ne znam, mene bi na primjer zanimalo prokomunicirati direktno s nekim drugim kontejnerom, a ne sve filtrirati kroz ovaj momentalni kontejner. ja bih izaš'o i kucnio na njih sve i popričao sa svima njima da čujem njihovu kontejnersku perspektivu.
A - ma daj.
B - ti kako hoćeš. ja ti samo kažem šta bih ja. naravno, u slučaju da su tamo vani kontejneri - ne znamo, očito - znamo samo da je ovo kontejner di smo. ako pomislimo da tamo vani ima nešto... a očito ima jer je tapeta zaljepljena izvana. ne znamo jesu li vani neki kontejneri ili nešto petstoto. ali ako i jesu, ja bih volio direktno i iz prve ruke vidjeti kakvi su, šta imaju za reć'...
A - je mo'š mislit. a kako misliš izać' iz ovog?
B - pa isto kako sam i ušao.
A - je kak'da-ne, rodio si se tu pa sad ideš umrt da se možda rodiš u nekom drugom?
B - ha?! češ češ (počeška se po glavi u nevjerici). pa nisam se ja rodio u ovom kontejneru. ušao sam u njega prije nekog vremena nekim poslićem... pa sad, kad smo već tu, i da malko prodiskutiramo.
A - ti si totalno lud.
B - (ignorirajući upadicu). naime, znam da sam ušao na vrata i znam koja su i gdje.
A - lud lud lud. kak'a crna vrata? kontejner ovaj vrata nema.
B - ne. nego ti si se dimenzionalno teleportirao u njeg.
A - još i za*ebant.
B - mentalnom projekcijom si se dimenzionalno teleportirao u kontejner zvan misaona forma. to ti dođe kao oni entiteti što ih kanaliziraju. čuo si za njih, ne?
A - za*ebant k'o što rekoh. (uočivši upornost pogleda i zadignutu obrvu osobe B): je, čuo sam. to sve ovi u kontejneru namještaju.
B - aha, a oni sami nisu namještaljka? ne lažu i govore istinu - thetruththewholetruthandnothingbutthetruthsohelpthemgod?
A - pa naravno da lažu ko što su dugački. a istine nema. osim da lažu. svi. to je istina. i fantaziraju.
B - svi?
A - pa naravno.
B - ali ti ne. samo ja lažem i fantaziram.
A - ma daj... šta sad sve odmah shvaćaš osobno. ta razgovaramo. nak' iskreno. bar ja. svi lažu. ja lažem ti lažeš oni lažu svi lažu. al' ti mi sve nešto tu nekakve fore prosipaš, kao ti ne lažeš. no dobro, znaš bit' duhovit s vremena na vrijeme. to ti je plus u mojoj knjizi.
B - aaa... nisam znao da pišeš knjige... no, ne brini, ne zamjeram. samo, recimo da ja i lažem. al sad si u frci: lažem li te ja kad ti kažem da si se mentalno teleportirao i ti baš kao i ja, ili te laže crna tapeta izvana nalijepljena na prozor?
A - e, 'ajd stvarno sad. daj se suoči s realnošću.
B - čijom? mojom ili tvojom? objektivnom ili subjektivnom? onom od iz kontejnera ili onom od izvan?
A - (sad već shvaćajući da priča s totalnim luđakom): našom. zajedničkom. kolektivnom. kozmičkom.
B - imaš pivu?
A - (uz široki osmijeh): u v i j e k!
Osoba A se okrene prema frižideru da izvadi pivu... dvije pive.
A - evo!
I okrećući se pruži pivu -
Nema nikoga.
Osoba B se dimenzionalno mentalno teleportirala van iz kontejnera.
Osoba A je ostala sama sa sobom i dvije pive u ruci, češkajuć se po ćelendri:
A - sad sam već totalno i ja poludio, umišljam si da razgovaram s entitetima s višeg kata.
Osoba A popije naiskap prvu bocu.
A - uf što je dobra! do-bra! haha sad bi B reko da se dimenzionalno mentalno teleportiram kod onih s višeg kata.
Osoba A gucne guc iz druge boce.
A - a možda se to oni dimenzionalno mentalno teleportiraju pa su me malko posjetili da izvide stvar.
Osoba A gucne još jedan guc iz druge boce. Malecni jer joj je nadošla misao:
A - ama šta oni kod mene imaju za izvidit!? osim da napune frižider pivom.
Podigne bocu još jednom prema ustima -
A - ali nikad dosad nisu nit tražili pivu nit pitali za pivu, samo bi ju tutnuli.
Spustivši bocu natrag u krilo samo promrmlja naglas -
A - vi'š šta ti je život.
Dremne malko. Pola sata, recimo. Iz sna ga trgne nešto i prolije si ostatak pive po hlačama.
Sssssšišti mu u uvetima i niotkuda začuje glas, tj. začuje ga u svojoj glavi:
INTRUDER ALERT INTRUDER ALERT INTRUDER ALERT
A - (onako šeretski i bunovno za sebe promrmlja): zakasnili ste, već je otperjao.


Zavjesa se spušta i publika aplaudira.
Autor se obraća publici:
Hvala hvala. Puno vam hvala.


___________
Iz intervjua s kritičarima izvadak slijedi:
Perspektive obje osobe su u potpunosti automonološke prirode autora. Vaša identifikacija s vašim vlastitim veličanstvima je nekorektna, a vaša opaska o nalikovnosti dramaturgiji apsurda je neumjesna. Podrazumijevala bi apsurdnost dramaturgije bilo čije automonologije. Brkanje koncepata apsurdnosti dramaturgije s apsurdnošću automonologije, pričinja se odrazom neupućenosti koja rezultira promašenim kritičkim nastojanjima jednog fenomena koji je posve nov i još nije posve zaživio u forumskim krugovima.
Nakon ovoga kritike su zaista buknule i njihovi odjeci još uvijek ječe o staklene zidove kontejnera. Dat ćemo samo jednu varijaciju kompozicije:
Vanjsko crnilo stakala posljedica je crnog ljigeža (goo-a) u kojemu Kontejner pluta.
Kanalizirani entiteti su namah počeli svoju kampanju:
Imajte na umu da zadnja riječ u odjecima zvuči kao "od perja" i sjetite se da to odmah ezoterijski aludira na "pernatu zmiju", Kvecalkoatla... kojega smo vam mi poslali, poslali ga vašim precima da ih obuče... obuči... ama poduči! Pardon. Poanta je da je on jedan od nas. Eto. Kvecalkoatl. Od perja. Otperja. Kako već odgovara vašim kombinacijama tih mrljica koja zovete slovima. Ups. Izvin'te, omaklo nam se. Kanal je malko pod gasom. To je sve. Živibilipas'vidili.

___________
Glasina, neodređeni broj nekoliko n-enija nekih vremeno-mjerskih perioda nakon vremena radnje zgode iz Intrudera:
U određenim sokacima daleko od oka javnosti, sve su glasniji šapati koji navješćuju da se nešto zbiva. Naime, kruže glasine prema kojima se sve veći broj teleportanata ukazuje pojedincima koji ništa ne sumnjaju i pričaju im čudne priče iz svojih izvankontejnerskih izviđanja. U pripremi je jedno osobito izdanje tiskano na osobitoj vrsti kao-papira osobitim fontom i osobitom tintom vidljivom samo ako se gleda kroz škiljeće trepavice i pritome trodimenzionalno (bez 3d naočala).
Glavni štab je izdao upozorenja za dobrobit svih svojih dragih članova kontejneraša:
Mole se lijepo svi naši članovi da ni pod kojim okolnostima i nikad ne škilje ni u šta. Tko se zatekne da krši lijepo zamoljenu uredbu iz prethodne rečenice, bit će kondicioniran na nju prisilnom epilacijom SVIH trepavica. Hvala na (ne)razumijevanju.
Dodatak: epilacija se vrši pincetom metodologijom 1po1 (O-ne!).
Dodatak tragateljima za dlakama u jajetu: ne jedan po jedan kršitelj već jedna po jedna trepavica.

___________
Iscrpak iz Kozmičkih anala:
Prije nego se pridružio osobi A u njegovoj sobi u kontejneru, osoba B se malo poigrao sa sigurnosnim sistemom kontejnera. Nije očekivao neki osobiti dijalog ni sa kim pa time ni s osobom A. Zapravo mu je bila namjera samo se poigrati sa sistemom samim, ali je krivo skrenuo u hodniku 56153xyvylkč.C i našao se u sobi osobe A. Za to vrijeme, zaštitarska elita sistema je imala vremena izmijeniti njegov subverzivni signal koji se trebao pojaviti svim kontejnerašima u momentu kad se osoba B dimenzionalno mentalno odteleportira iz kontejnera. Signal su elitnjaci uspjeli jedino modificirati zamjenskim umetanjem svog silnog TRUDa. Ako čitatelja zanima kako je trebao glasiti izvorni signal koji je osoba B imala namjeru odaslati, slobodan je poigrati se zagonetkom. S obzirom da je ovaj Iscrpak također u najnovijem izdanju završni dio cijelog tiskanog štiva, čitatelj se može prisjetiti zvučnoga signala na lokaciji tri odlomka iznad; predzadnji redak samog glavnog štiva.
Ukoliko čitatelj smatra ili pronađe da ima još skrivenih kodova u tekstu, neka ih otkriva, dešifrira i upotrijebi na vlastitu proizvoljnost jednako kao i odgovornost. Iz pouzdanih izvora znamo za bar jedan i tiče se kerijera "ssssš".

Pojašnjenje kozmičke terminologije, izvor Vankozmički i kozmički priručnik za totalne neznalice:
Iscrpak - puni naziv: "iscrpni odcjepak".
Iscrpni odcjepak - komadić cjelovite informacije Kozmičkih anala koji je odaslan širom kosmosa u vidu tanušne, iako nevidljive informacijske holografske zrake.

___________
Ispravka netočnog navoda entiteta:
Stilizirani prikaz Pernate Zmije (diljem svijeta) identitetom odgovara stiliziranom Orlu (diljem svijeta). U mitovima i legendama nalaze se i prečesto potpuno odvojeni i suprotstavljeni, međutim, u pitanju je JEDNO TE ISTO.

Nekako imam dojam da se često otišlo offtopic od samog naslova a mislim da bi trebalo pokušati odgovoriti na to kako kalibrirati, koje su to tehnike, znam da gnostika nudi rad sa samopromatranjem ali da li ima tu nešto drugo. Ja ću popisati teoriju i neke moje pokušaje eliminacije predrasuda, odnosno pogleda iz ptičije perspektive.

Pa onda krenimo sa percepcijom, odnosno obradom senzorskog unosa, koji transformira informacije niske razine u informacije više razine (npr. izdvaja oblike za prepoznavanje predmeta). Drugo, procesiranje koje je povezano s konceptima i očekivanjima osobe (znanje) i selektivnim mehanizmima (pažnja) koji utječu na percepciju. Ovisi o složenim funkcijama živčanog sustava, ali se subjektivno čini uglavnom bez napora jer se ova obrada odvija izvan svjesnog.

Dalje, proces uključuje tumačenje osjetilnih informacija od strane mozga / 5 osjetila + intuicija. Objektivna percepcija odnosi se na proces promatranja i bilježenja činjenica o svijetu oko nas bez ikakvih osobnih pristranosti ili predrasuda. Subjektivna percepcija, s druge strane, uključuje interpretaciju osjetilnih informacija na temelju osobnih iskustava, uvjerenja i EMOCIJA. Kako bismo kalibrirali percepciju što je moguće objektivnije, možemo pokušati eliminirati sve osobne predrasude i težiti održavanju otvorenog uma dok promatramo i bilježimo činjenice o svijetu oko nas.

Vizualna percepcija općenito se smatra objektivnijom od auditivne jer se oslanja na fizičke dokaze koji se mogu provjeriti empirijskim promatranjem. Međutim, čak i vizualna percepcija može biti subjektivna u određenim slučajevima, primjerice kada pojedinci imaju različita tumačenja onoga što vide ili kada je njihova percepcija pod utjecajem osobnih uvjerenja ili kulturnog podrijetla. Kako bi kalibrirali percepciju što je moguće objektivnije, pojedinci mogu pokušati eliminirati sve osobne predrasude i usredotočiti se na fizički dokaz koji podupire njihovu percepciju. Također mogu koristiti metode poput dvostruko slijepih eksperimenata ili statističke analize kako bi smanjili utjecaj subjektivnih čimbenika.
Puki primjer, crvenu boju većina ljudi objektivno može percipirati kao crvenu, ali subjektivno se može protumačiti kao odvažna, vatrena ili strastvena.

Kako bismo kalibrirali percepciju što je moguće objektivnije, možemo pokušati eliminirati osobne predrasude, predrasude i očekivanja i usredotočiti se samo na FIZIČKI podražaj. To može biti izazovno, posebno kada se radi o složenim osjetilnim iskustvima poput okusa ili mirisa, na koja uvelike utječu kulturni i individualni čimbenici.

Što se tiče znanosti: Psihofizika kvantitativno opisuje odnose između fizičkih kvaliteta osjetilnog unosa i percepcije. Senzorna neuroznanost proučava moždane mehanizme koji leže u osnovi percepcije. Perceptivni sustavi također se mogu proučavati računalno, u smislu informacija koje obrađuju. Pitanja u filozofiji uključuju opseg u kojem osjetilne kvalitete poput zvuka, mirisa ili boje postoje u objektivnoj stvarnosti, a ne u umu opažača.

Široko prihvatljiva definicija osjetila bila bi "Sustav koji se sastoji od grupe senzornih tipova stanica koje reagiraju na određeni fizički fenomen i koji odgovaraju određenoj skupini regija unutar mozga gdje se signali primaju i tumače." Nema čvrstog dogovora o broju osjetila zbog različitih definicija onoga što čini osjetilo. Ovo sve je organizacija, identifikacija i interpretacija osjetilnih informacija u svrhu predstavljanja i razumijevanja okoline. To su signali u živčanom sustavu, koji zauzvrat proizlaze iz fizičke ili kemijske stimulacije osjetilnih organa. Na primjer, vid uključuje svjetlost koja udara u mrežnicu oka, miris je posredovan molekulama mirisa, a sluh uključuje zvučne valove. Percepcija nije pasivno primanje tih signala, već je oblikovana učenjem, pamćenjem, očekivanjem i pažnjom.

A ništa ljudi najbolje što možete napraviti u međuvremenu je biti otvoren i voljan razmotriti alternativne perspektive i ideje, čak i ako one dovode u pitanje vlastita uvjerenja ili pretpostavke.. Stvarnost kakvu doživljavamo nije ni čisto objektivna, ni subjektivna, ni intersubjektivna, već stalno promjenjiva mješavina i omjer sve tri stvari koje nije nimalo lako (možda čak nije ni moguće) pratiti u potpunosti. Znanstvenici nikad ne mogu dokazati da otkrivaju prirodu objektivne stvarnosti zbog svog subjektivnog ograničenja.

U dobar čas se raduj...
Epohé

u zao čas promišljaj...

https://www.youtube.com/watch?v=zGxt7mQ7v9M

Odličan članak sen-sei! Ovo mi je leglo:



Pa da napravim osvrt, dosta mog znanja je i iz Gnostike:

Kad se pitam kako se mentalne misli manifestiraju pada mi na pamet par stvari:
Mentalne stvari postoje kada ih pojedinac opaža ili doživljava, al kako kaže Ouspensky: nemoguće je strogo objektivno utvrditi postojanje druge svijesti, osim vlastite. A povratnom spregom objekti izazivaju osjete. Lingvistički filozofi izjavili su da su psihološki procesi i moždani procesi jednostavno dva načina konceptualizacije jednog procesa: imamo "razgovor uma" i "govor mozga”, kakav god taj proces bio, on postaje utjelovljen u našem psihološkom iskustvu i ponašanju te u načinu na koji mozak radi.

Slijedite misao do samog kraj i otkrijte sami što se događa. Uvidite da nema mislilaca?? Jer, kad misao prestane, mislilac više nije tu. Mislimo da postoje dva stanja, kao mislilac i misao, "razgovor uma" i "govor mozga”. Ta dva stanja su fiktivna, nestvarna. Postoji samo misao, a snop misli stvara “mene”, mislioca.

Negdje sam već pisao da um nije stvar nego proces, ide iz prošlosti u budućnost, možemo ga promatrati ali ne možemo utjecati na njega. Zapravo, ne može postojati nikakva moguća dodirna točka između prošlih, sadašnjih i budućih misli; ako postoji stvarni kontinuitet između, na primjer, prošle misli i sadašnje misli, to bi nužno značilo ili da je prošla misao sadašnja ili da je sadašnja misao prošla. Kad bi se prošlost doista mogla proširiti na sadašnjost na ovaj način, iz toga bi također slijedilo da budućnost već mora biti prisutna. No unatoč tome, neupućeni u pravu prirodu misli, zadržavamo naviku da ih vidimo kao neprestano povezane, jednu za drugom; ovo je korijen zablude i to je ono što nam omogućuje da sve više i više budemo pod dominacijom svojih misli i emocija, sve dok ne zavlada potpuna zbunjenost.

Budući da je svaki aspekt našeg životnog iskustva tako snažno povezan s kvalitetom naših misli, postaje nužno da ih dublje shvatimo. Kako nastaju i po čemu se razlikuju od grubih predmeta? Zašto nam neke misli stalno padaju na pamet? I kako možemo promijeniti naše obrasce razmišljanja? Gledajući u to zašto se javljaju sretne i tužne misli, kako se misli pretvaraju u žudnje, šteta koju uzrokuju nečiste misli. I dobrobiti koje proizlaze iz njihovog pročišćavanja. Sve ih dovodi do zaključka da je cijeli kozmos prijemčiv za naše misli.

Kamo misli nestaju kad ne mislimo na njih?
Mi nismo svoje misli. Svaka misao može ući u um. Svakakve beznadne, loše, beskorisne, glupe, bezoblične i imbecilne misli mogu ući u um. A ako im
svima kažeš 'ja', gdje ćeš biti? Svima ćete im reći 'da'. Vi ćete pristati na njih. Prema kontekstu, misli su poput čestica prašine koje ulaze i izlaze iz nas. Kad osoba umre, sve njene misli se oslobode i pronađu sklonište negdje drugdje. Stoga, kada ne razmišljamo o njima, naše misli nastavljaju se kretati u svemiru, možda pronalazeći sklonište u umovima drugih ljudi. Znanstvenici kažu da svaki dan u dvadeset i četiri sata kroz prosječan um prođe pedeset tisuća misli.

Dakle, nismo odgovorni za svoje misli, već za svoje razmišljanje!

Kako nastaje pažnja?
Pažnja je krajnji proces sazrijevanja, a proizlazi iz rasta i sazrijevanja svijesti u stanje života. Svjesnost sirovina, a pažnja krajnji proizvod sazrijevanja. Pažnjom se može nazvati samo pažnja koja neko vrijeme može zadržati svoj smjer. Potrebno se boriti protiv pridavanja previše pažnje malim stvarima i poistovjećivati ​​se s višim dijelovima sebe. Mehaničkim dijelovima nije potrebna pažnja. Emocionalni dijelovi trebaju snažan interes ili identifikaciju, pozornost bez napora ili namjere, jer pozornost privlači i zadržava privlačnost samog objekta. A u intelektualnim dijelovima treba kontrolirati pažnju iliti ga kalibrirati percepciju.

Pažnja, usmjeravanje pažnje je izraz volje i voljnosti, kroz istu djeluje namjera - a taj dio je "zakopan" ili "ukopan" ili "ukorijenjen" upravo u tim "mehaničkim dijelovima" - radije ću reći: instinktivnim. Ista ona volja ili namjera kojom čovjek odmahuje glavom ili podiže obrvu... - kojom se taj proces uopće i "posreduje" - svijest ili kalibriranje percepcije mora početi upravo s tim - neuhvatljivim, "spuštanjem" pažnje - iz glave i mišljenja - natrag prema njenim korijenima. "Ući u pažnju"... i otuda ta "korijenska pažnja" sama kalibrira. Iz dharane u dhyanu. To je ono što si nazvao:




Za "teoretsku podlogu" (intelektu, kome tako šta treba), možda stvari malko rasvijetli bar prvih par poglavlja ovog epohalnog uratka. Ako ništa drugo, "pomoći" će "intelektu" (onome što ljudi u svojim izražajima tako prozivaju)... da se primiri i shvati i prihvati neke... nužnosti kad je on sam u pitanju. Taj "intelekt" ovakav kakav jest u izvanjskog čovjeka je posve lažan i tek je krinka, ali krinka koja je podignuta na pijedestal koji joj ne pripada.

I naravno, jedno od opažanja, ali po meni, to je je ciklus zatvaranja vlastita uma. Vjeruješ u nebuloze, da bi odbacio svoje više kvalitete? Molim te lijepo, sve te priče su ionako produkt mašte, a ne iskustvene baze, da ne budem grub, sorry.

Anomalije - fakti ili tripovi?

U "području" KALIBRIRANJA percepcije, kao i ičega drugoga, makar generalno: svak zna da kalibriranje nije i ne može biti nešto nasumično već se moraju utvrditi neki ili neke grupe bazičnih parametara. Ovdje ću dotaknuti... neke, one više "far out".

Tekst koji slijedi je primarno iz perioda kad sam se intenzivnije bavila ovim stvarima (naznačenim u njemu), glavna okosnica ZZSa je iz tog perioda i tijekom godina je tek ponegdje nadopunjavan, začudo, baza mu nikad nije korigirana jer nije bilo potrebe za korekcijom, još uvijek nije. (Ako netko uoči metodologiju i poprati ju ili ima neku analognu svoju, usporedbe i korekcije su uvijek otvorene opcije.) Nadam se da tekst neće ispasti previše "nesuvisao" i "nepitak", pa i nerazumljiv.
Obratiti osobitu pažnju na "unutarnje funkcioniranje" nekih stvari... u današnjem je svijetu sve samo ne nominalno, pa ni normalno (osim ako ti neka korporacija nije platila da se time baviš). Otuda: anomalnost.

(Mala početna slova su u izvorniku i nemam ni vremena ni volje sve to editirati i korigirati da se podvrgne gramatičkim predmnijevanjima. Also dakle (;–)): kako postoje MISLI i OTKUDA ili KAKO nam pristižu...

Ali prije toga, jedna napomena glede subjektivnoga i objektivnoga: nije li zanimljivo da je subjektivitet objektivna realnost? Svi se, kao neki prvi korak, moguće možemo (pokušati) složiti da su naši – kako ih se zove: subjektiviteti ili subjektivnosti posve objektivna stvar, objektivna, zajednička svima i otuda početna točka. Također, svi subjektiviteti funkcioniraju na identičan način, po identičnim principima ili pravil(c)ima – i to je objektivno unutar subjektivnosti. Da to nije tako, ne bi nikakve dijagnoze niti mogle biti postavljane.

Točke gledišta postoje, ne subjektivno, već objektivno – tko će koju "izsvojatati", posve je druga (subjektivna, rekao bi netko) stvar; ili nije posve (subjektivna), uopće? S druge strane, pitanje, ipak, koje, čini se, je škakljivije je ona druga strana medalje: postoji li objektivna realnost koja ni na koji način nije subjektivna, koje subjektivitet nije ne samo dio, već ni "u peti"? Objekt bez subjekta – besmislica i ćorsokak, tako da... očito "postoji" i ne samo zato što postoje "slijepe ulice". Subjekt je (ili može biti) sam sebi objekt. I može uzeti bilo koji (objekt) kao subjekt i interaktirati sa subjektom i ne objektom, odnosno objektom kao subjektom (što on i jest). Nadam se da je jasno da nisu sva gledišta na subjektivno i objektivno iznad pokazana određena istim bazičnim gledištem, početnom točkom. Treća bi bila u samom lingvističkom izražaju: SUB gdje je subjektivno ono što je podloženo i ne, po definiciji "nečije vlastito odnosno prošlo kroz izsvojatane filtere", već POD, kaže se objektivnim; gdje se za objektivno uzima Svjesnost, a subjektivno je sinonim za Podsvjesnost – ispod granice svijesti (i time momentalne aktualne spoznajnosti), a Nadsvjesno bi bilo iznad iste (time također momentalno aktualno nedostupno). Ali čak ni ta stvar nije zabetonirana, već "klizna", čak vrlo "klizna" i INDIVIDUALNA stvar. I tu padaju ranije spomenute "dijagnoze".

A padaju jer se koncept subjektivnoga totalno pobrkao s onim: individualiteta, pojedinačnosti – jedinke postojanja, bića, bivanja (koja je uvijek jedinka i jedinstvena objektivna kombinacija koja čini subjekt); a objektivno se pobrkalo s kolektivitetom (u smislu čak i "kolektivnog nesvjesnog" koje bi bilo valjda poput nekakvog nediskriminativnog bazena ili čušpajza iz kojeg subjekt (individua) "peca" "subjektivna gledišta" ili ga (ju) se ona sama sukladno neznanim objektivnim parametrima aktualnosti tek dotiču i gurkaju ga (ju)... na mogući način na koji atomi koji se neprekidno izmjenjuju u organizmu funkcioniraju (nitko se još nije pozabavio šta u kojem organizmu u datom momentu "privuče" koji atom pa da se privremeno "ugradi" i netom kasnije ga smijeni – po kojem pravilu? principu? – neki drugi). Ono što je "klizno" (i time varijabilno) je svako objektivno momentalno subjektiviranje... bilo čega, pa i sebe samog. I ta "kliznost" je posve objektivna stvar i objektivna realnost koju ne čini ništa drugo do uvijek i jedino subjekt(ivitet). ... Koga zanima može se poigravati (pa i razgrađivati) mogući nedostatak logike u ičemu rečenome i time trenirati svjesno birati parametre koje će momentalno ugrađivati (ili razgrađivati) iz svoje percepcije sebe samoga kao vječno nepodjeljive individue koja otvorivši ormar bira šta će na sebe obući za taj dan. Also dakle (;–)): kako postoje MISLI i OTKUDA ili KAKO nam pristižu... jedna moguća ruta u tom ispitivanju...

=::=

Anomalije - fakti ili tripovi? 1


postoji taj neki DOŽIVLJAJ, događaj - nešto što se zbilo a može se okarakterizirati kao "anomalan" (u nekakvom uobičajenom svjetonazoru; u nečijem spektru dotad doživljenoga i arsenalu svega s čime se pojedinac susreo).

između pravih snova (sanjanja) i astroeidnog - astralnog viđenja (jasnovidnosti) i jave - postoji jedna zona ili područje s kojom sam se znala susretati - tu zonu sam sama sebi prozvala zonom "zastrtih scena" (ZZS ili tek ZS; koju još nazivam i predHS: predhipnagogičke scene jer joj prethode; ili post kad slijede nakon hipnapompičkih).

stvar kod te ZS zone je u filmu "Inception" izražena na slijedeći način: kad san (podsvijest sanjača) detektira prisustvo intrudera - svijet snova i sanjajući likovi se počnu obrušavati na intrudera. otprilike to se događa pri zastrtim scenama - one mogu pogledati vas direktno u oči (ako ima likova), i doživljaj je iznimno nelagodan jer čim vam uzvrate pogled emocije, instinkti (i iracio) se uskomeša, bi da "podivlja" – javlja se: borba ili bijeg instinkt. to jedino ako se ostvari ta "uzajamnost". inače, moguće je "sliku" gledati i promatrati, čak "objektivno" proučiti kao i bilo koji drugi "predmet" ili scenu pred sobom na javi u fizičkom, jedino ne fokusirano–izravno, već s nekom vrstom "odmaka".

onda sam se bila susrela s nekim istraživanjima jednog francuza koji je isto pokušao nekako raspetljati svoje vlastite doživljaje, viđenja i koješta i u svojoj glavi napraviti nekakvu (njemu) smislenu sintezu funkcioniranja svega toga (pa i "ljudskog mozga") - pa je misli prozvao terminom:
razrijeđene slike (attenuated images);
za razliku od snovitih, astralnih jasnovidnih kadrova koji bi bili:
disattenuated images (nerazrijeđene slike ili scene).
njegova podjela mi je imala smisla.

onda sam te ZS smjestila - što je sve skupa sad dobilo i jednu nekakvu bar okosnicu: između gornje dvije solucije. nisu ni posve razrijeđene (praktički nevidljive, poput misli ili dojmova), a nisu ni posve nerazrijeđene jer imaju gustinu obrisa i vidljivih obličja, ali nisu dostatno vividno "tjunirane" poput pravih sanjajućih slika, vizija, hipna-gogičkih i -pompičkih scena (HS). (da, znam da društvenoprihvaćena psihologija to sve odreda zove halucinacijama – svakom njegovo.) u ovom tekstu vividni HS i vividne vizije su, praktički, sinonimi... kad kažem HS, tada to nisu ni obojana treperenja niti iskričava svjetla, već doslovce: viđenja pravih vividnih kadrova i scena.

nakon što se ispostavilo da sam isprobavajući jednu tehniku za nešto posve drugo - došla do intenzifikacije upravo tih zastrtih slika i ispostavilo se, tj. pokazalo da su one upravo između (uobičajeni(ji)h) misli i vizija; otkrila se njihova veza s mislima (unutarnjeg dijaloga), ali i da su IZA njih, skrivene, prekrivene ili zakrivene njima: prave vizije (čak i one usnivajućeg HS–tipa). ZS je zadjelovala kao "umetnuta zona".

rečena zona ZS je uzana, kao 2dimenzionalna (svaka perspektiva u njoj je nama strana; nije 3d; već nekako kao "umjetna" i uvrnuta); nazivam ju "zastrtom" jer te scene izgledaju kao da su zastrte "velom tame", kao nekom "crnom (ne posve neprozirnom) maramom" ili "paravanom". u par navrata yogičkim ili inim metodama praćenja "fluktuacija misli" - uočilo se da je tematika unutarnjeg dijaloga -–– koji je uslijedio (znači: nakon) pojavi tih ZS ili predHS-ova -–– totalno vezana uz tematiku zastrte scene. tematika kojom će slijed misli krenuti jednako kao i opće raspoloženje ili njegovo mijenjanje. sve to ako se "podlegnulo" ZSu, voljno ili posve nesvjesno. pitanje koje ostaje otvoreno je da li je ZS cijela "umetnuta" ili je "umetnut" taj "zastor" kojim je kao prekrivena (otuda i naziv "zastrte scene"). da li je sama scena (iza zastrtosti) ta koja je kao 2d ili je zastor kojim je prekrivena taj koji unosi faktor "neprirodnosti", također ostaje upitno.

kad se unutarnji dijalog (na temu identičnu onoj scene) počne odvrtati - a osobito ako posve "uvuče" u svoje "mono-dija-logiziranje" – ne "prateći razvoj scene" već NA TEMU (iz) scene – IZOSTANE nešto drugo. ono što tada izostane je ono što se može zapaziti kad i ako se ostane dovoljno sabran i ne uroni u odvrtanje (naknadnog) unutarnjeg dijaloga - tada se može osjetiti energetska-kinestetička senzacija kao neka lagana ugoda najčešće u području solarnog pleksusa (iako može i drugdje). međutim, potpunim uranjanjem u unutarnji dijalog i bivanjem ponešenim njime - ta senzacija posve izostane, ima se dojam - kao da energija koja je u vidu vitaliteta (poput kiše koje kapi padaju na sve) trebala doći u (možda relevantni) energetski centar, skrenula i završila "bačena" u "bure bez dna" te gajbe komentiranja i odvrtanja unutarnjeg monologa "na temu".

ideja ili uvid je da bi te SLIKE (ZS) mogle prethoditi svakom razmišljanju (mogu se pojaviti kadgod i odvesti stvari gdje stvari nisu) (ili komentiranju; slično kao što djeluju i vanjske slike iz svijeta koje onda komentiramo slušao nas netko ili ne)... i poslije sam negdje u nekoj knjizi () pročitala slično, ali kad je u pitanju fizičko čulo vida: naš um mora prvo nešto vidjeti (ili nekako drukčije čulom percipirati, čuti... opaziti) da bi to onda krenuo komentirati - upravo to je, izjavio je autor knjige, način na koji funkcioniramo. pa, meni je izgledalo da svakoj našoj misli prethodi ta nekakva unutarnja slika. ona se pojavi - uočili mi nju i percipirali svjesno ili ne. dijalog se svejedno počne ili krene odvrtati "na generalnu temu" scene (ZS). unutarnji dijalog (ili monolog, trijalog, n–olog) je uvijek aktualna opcija, pa ti biraj. uvidi i uviđanja su nešto posve drugo.

da između područja HS-ova (onih pravih, jasnovidnih viđenja i vizija) i našeg (održavanja) vitaliteta ima veza - to je što ostaje validnim i jasno je. da li ta veza ima svoj IZVOR u zoni HS (gdje se vizije vide, gdje god to bilo) ili negdje još dalje IZA HS (ako izviru odnekud iza "zaslona" na kojemu se pred–očavaju: predstavljaju nutarnjem vidu) - također je posebno pitanje, i ono što mogu i hoću reći je da je IZA: svjetlo, i ulaskom tog svjetla "jasnoviđeno" (bilo scena ili okruženje) se kao jednostavno rastopi u (tom istom) svjetlu, ono ga "prožme", "ispuni" i ono "nestane" i svjetlo ga smjeni. proces, u principu, može funkcionirati i obratno. ali to je onda "top down" i nešto je posve drugo i to nije tema ovdje.

Anomalije - fakti ili tripovi? 2


činjenica ostaje da pri viđenju pravih turbo–vividnih HSova–vizija (svi osim onih iz područja eventualnog "nižeg astrala" - mada čak niti oni nemaju "ljepljivost" koju imaju neki strašniji ZS, iako imaju svojevrsnu "mesnatost", ZS ju nemaju već su "prozračni"), kao i pri najprekrasnijim astralnim ili neko drugo–dimenzionalnim dojmovima koje ostavlja taj pejzaž/scenografija - jednostavno se osjećamo svježiji, orniji, puni vitalnosti, fizički ok, imunitet ok, iscjeljenje ako nešto zašteka - ok, zdrav razum funkcionira posve zdravo, ideje i rješenja problema nam dolaze kao sami od sebe, jezgreni zaključci očigledni... sve ide kako treba, rekli bi - nema blokada, nema represivnih tlačenja, niti uvrnutih navlačenja, niti se išta percipira kao nesavladiva prepreka koja nam "krade" energiju i vrti nas u krugu. kao da smo cijelo vrijeme na onoj einsteinovoj "stepenici iznad" problema(tika). nije pri tome bitno šta scena HS ili astralni pejzaž predstavlja, niti šta prikazuje (za razliku od ovih ZS koje doslovce tematski oblikuju unutarnja promišljanja i komentare) - kao da je kod njih bitnije nešto drugo, neka "šira" slika. neka cjelovita harmoničnost, sklad, naša sveopća dobrobit, i ona u zdravoj interakciji svakog "organa" (s ili bez navodnika).

u tom jednom periodu, prije više od decenije, dok sam radila te vježbe -- poslužile su mi da (intenzivnije) svakodnevno obraćam pažnju na (te) neke stvari i ZSovi su se intenzivirali (ili tek izbili u prvi plan) i njih sam imala priliku bolje proučiti. da li su "umetnuti", nekakva "strana instalacija"? ne znam, kao što rekoh - ne mogu (i neću) ovdje sa posvemašnjom uvjerenošću ustvrditi bilo što o njihovom porijeklu i izvoru. ono što se praktički odmah ispostavilo kao nedvosmisleno jasno je da uzrokuju na direktan način unutarnji dijalog svojom vlastitom "tematikom" scene. pa, ako se pokaže da to NIJE tako, ja neću imati ništa protiv slegnuti ramenima i sve ovo odbaciti kao "trip". ne mogu čak reći ni: prosudite sami, jer ne može čovjek prosuditi osim ako i sam nije izravno posvjedočio svojoj vlastitoj nutarnjosti u rečenom (ili nekom sličnom, analognom) smislu. jednako tako, šta je "vlastito" u tome... ne bih ni u to. i ne samo jer "vlastito" ni na koji način ne podrazumijeva niti predmnijeva išta "intencionalno".

primjer, da bude jasnije: pojavila se banalna 2d ZS (a i ta dvodimenzionalnost je tu čudnovata): kao stari drveni plug i neki seljak u bijeloj odjeći kako ga gura i ore (kao, jer slika je statična i nije isječak kretanja), nalik nekoj Generalićevoj slici; hm... zgodna sličica, uočim ju i pustim, ona nestaje, ja nastavljam s vježbom; odjednom: slijedeća dinamika koju, neki broj časaka poslije, uočavam je: (posve spontani i ničim izazvani) komentar se odvrće u mojoj glavi počevši sa sjećanjem: neki dan je ministar poljoprivrede nešto izjavio i ajme, u mojoj glavi se počne odvrtati cijela sabornica oko teme poljoprivrede i njegove izjave, stvar se zahuktava; pa onda odjednom: eu kako promovira to eko-gospodarstvo, ta mala imanja i opg-ovi, i onda: a gle ti te "gradske" ljude koji bi živjeli tako u divljini u nekoj seoskoj kućici (kao da je to prava izmišljena idila i pravi način ljudskog života)... "popapao me UD – unutarnji dijalog posve"; u jednom momentu, lagano isplivavam iz tog komentiranja i kontam: ajme koji je vrag mene spopao pa da izgovaram verbalne eseje (u svojoj glavi) na temu poljoprivrede i tih stvari, teme koje me, u biti uopće ne zanimaju. a onda sam samo uzdahnula: pa maločas viđena ZS je bila na tu temu! tako je počelo. onda sam malo probala pratiti šta se zbiva ... i nije omanulo (još uvijek). svaka ZS ima svoja vlastita umišljanja kojima možemo bez imalo muke i truda: podleći. i nisu ta "umišljanja" uvijek verbalizirana poput (gornjeg) eseja, mogu se i osjetiti, emocijom..., njihov "dolazak" se gotovo može "oćutiti, namirisati" – dojmiti, da je "zastor" tu i da bi se nešto svakog čas moglo pokrenuti, nešto poput žešćeg UDa.

ali onda se postavilo pitanje: hm, pa ne vidim uvijek te slike, da li je moguće da se one jednostavno pojave (iako ih mi svojim unutarnjim vidom ne percipiramo, šta ja znam, nismo na toj frekvenciji ili se ne tjuniramo na nju, već tek činimo svoje svakodnevne ili manje svakodnevne stvari; a i ne možemo baš funkcionirati ako neprekidno vidimo te unutarnje slike (bile one vake ili nake)..) i mi automatski počnemo "unutarnje-dijalogizirati" i raspravljati u svojim glavama sa cijelim nevidljivim svijetom nevidljivih likova iz našeg sjećanja (bilo vlastitog ili "šire")? luđaci na dopustu? mislim da to nije daleko od istine: cijeli taj mehanizam je, izgleda, čini se: AUTOMATSKI (i teče po principu asocijacija na temu (ZS) - bile asocijacije "niz" ili "uz dlaku", irelevantno: za i protiv, irelevantno). ako ga ne zaustavite, ili ga nešto ne prekine - potpuno je "automatiziran", kao - sam od sebe kreće i sam od sebe se odvrće i asocijativno–disocijativno skenira po našim arhivama sjećanja, našim sjećanjima viđenog, čujenog, naslućenog, ranije odvrćenog u komentiranju, "zaključenog"... stavovima, itd itd – ili tek neka nevidljiva "radio postaja" čiji signali dotaknu "naše antene". svi mi u glavama imamo hitlere, ajnštajne, gandije, smetlare, konobare, računovođe, predsjednike država, učitelje i suce... stručnjake za sva područja i gospodare niti jednog. džekove svih zanimanja i majstore niti jednog.

(dodatak 2014.: takve slike, ZS-ovi - na neki način se nalaze svugdje oko nas, neprekidno smo bombardirani njima jer ih ljudi neprekidno prikazuju i verbaliziraju, svugdje oko nas, neprekidno, neprekidno; poanta: ne mora čovjek ni vidjeti svoju vlastitu (unutarnju), bombardirani smo njima odizvana, neprekidno. većina ljudi niti ne zna šta je pravi zdravi razum: racio nam je ... raritet, ako će se "raciom" prozvati oni rijetki čudesni momenti potpune bistrine i jasnoće. ...)