San drugi:
Svi u panici trče i pokušavaju se sakriti u neko staro sklonište koje je ukopano u brdašce i sa velikim i masivnim željeznim vratima. Zadnji dolazimo moj rođak, njegova cura malena curica i ja. Ljudi već zatvaraju vrata, rođakova cura utrčava unutra, rođak dolazi do vrata također ali se okreće prema meni i curici i čeka nas da dodjemo da zatvori vrata od skloništa. U tom trenutku ispred ulaza zastajemo i ja i curica u isto vrijeme. Shvaćam da rođak u stvari čeka curicu a ne mene. Ali ja nemam nikakvog straha, a isto vidim kod curice. Ona želi ostati vani, i ja joj govorim da i ja osjećam da ne treba ulaziti unutra, iako ne znam zašto. Jednostavno osjećam tako. Dovikujem i ostalima u skloništu da im to sklonište neće ništa pomoći i da im je svejedno gdje su. Neka izađu.
Rođakova cura u suzama pogleda u daljinu i prestravljeno i uz krik zatvra vrata. Rođak ostane pored mene nekoliko metara i kaže mi da mi vjeruje. Curica je sasvim mirna i gleda u daljinu. Tada me zagrli, a joj kažem da je sve u redu. Ona kaže da zna i da joj je drago što smo ostali s njom.
Pogledam u smjeru u kojem gleda i vidim nešto poput toplinskog vala, udara sličnom kao kod eksplozije nuklearke, samop što je obojan ljubičastim i blještavim svijetlom.
Val nas udari.
Probudim se, ali u nekoj drugoj sobi. Samo smo ja, rođak i curica i nikoga drugog u toj zgradi u kojoj smo se probudili. Vani isto tako. Nikoga. Vani u daljini ogromna gljiva od nuklearke. Na televiziji kažu da je pala na London. Rođak kaže: znači počeo je kraj. Curica mu kaže: Je tata, ne boj se.
Probudim se, ovaj put za stvarno (valjda:))
Sad je zanimljivo:
Kada sam sanjao taj san rođak se još nije oženio.
Sad mu je cura žena. A prije mjesec dana mu se rodila kćer. Iako su doktori prvi put rekli da je izgleda muško, ja sam se mudro okladio da je 100% curica
. Sam o je zafrkano, da CURICA U SNU NIJE MOGLA IMATI VIŠE OD DVIJE DO TRI GODINE.
Živi bili.
Prijava
FAQ
Pretraživač
