pepeljuga je napisao/la:
Kao prvo, ne smatram da su svećenici i općenito kršćani sukladni s Isusom. Mislim da se Isus ne može razumjeti umom, može se razumjeti ako djelujemo u skladu s njegovim naukom.
Kako možeš biti ponizan pred Bogom? Malo dijete traži od roditelja pomoć, ponizno je, jer ne može samostalno odrasti. Čovjek također ne može samostalno odrasti, treba mu pomoć, mudrost Božja. Jer čovjekov um je varav, nije dovoljno velik, zato čovjek mora biti ponizan i tražiti Boga. Ne može se uzdati u sebe, ili u bilo kog čovjeka, roditelja. Svaki čovjek posjeduje dijelove znanja, a Bog posjeduje sve znanje.
Zar ne treba čovjek djelovati? Upravo to sam objašnjavala kroz primjer "ljubi bližnjega svoga...". Što bi to značilo? Čovjek mora shvatiti levele ovog zakona. Ne može odmah ljubiti bližnjega svoga kao samog sebe. Naučiti se ne svađati, ne fizički obračunavati,; ne pričati o tome, jer tako produbljuješ problem,; ne misliti s mržnjom ili očajem o neprijatelju. Ali opet... ako se to i dogodi, ne treba se osuđivati, jer neki put je i dobro ispuhati se. Treba težiti svom ličnom usavršavanju.
A molitva je poniznost o kojoj govorim, shvaćanje da je Bog potreban. A molitva je smirenje tijela, uma i emocija o čemu je govorio i Gurđijev. Jer tek smirenom čovjeku Bog može govoriti. Ili Univezum, ili Više Ja, ili sveprisutna mudrost....ili Bog.
Um je neophodan da bi se razumeo(kako kazes) Isus, zar te tvoj um ne razlikuje od uma zivotinje?
Um je na prvom mestu, sa njim sve pocinje i zavrsava..."U pocetku bese rec...' ta rec je dosla iz svesnog uma.
Bez uma delovanje ne postoji.
Pomoc roditelja, Boga je opet vezana za tvoj um, bezumnom ne mozes pomoci

Stoji to ljubi bliznjeg svoga kao sebe samog,
Ti kazes da treba kroz to nauciti ne svadjati se, ne mrzeti, vredjati...a ja mislim da treba nesto drugo, pitati se, upotrebiti to i uperiti ka sebi unutra, ne uciti-trenirati vec pitati sebe zasto, odkuda mi doslo to da se sukobim, uvredim.
Jer ako treba da volis drugog kao samog sebe to znaci da je on u istoj ravni kao ti, a neretko mi ljude zalimo, sazaljevamo i poistovetimo se sa tim da smo mi iznad njih i to nam daje lazni osecaj da nismo konfliktni-a jesmo.Zapravo mi njih ne volimo kao sebe samog, mi sebe lazemo.
Mozda sukob u koji upadnemo ne sluzi nam da bi sebe trenirali i nasli model po kome cemo izbeci sukob(sazaljevati drugog) vec da sebe kroz proces koji cemo pokrenuti pitanjem ZASTO sebe ocistiti?
Za mene je molitva stanje u kojem covek shodno svom duhovnom razvoju moze jasnije "videti" svoje kretanje misli, nasa molitva je zelja, zelja dolazi od ega.Mi se Bogu molimo egom, zar ne?
Zasto bi Bog ispunjavao zelju ega, zar to ne znaci da ti njemu zapovedas, da on menja svoju prvu rec?
Ili Bog ispunjava nase zelje ali na svojoj ravni?hm?
Umiriti um u univerzumu koji se krece, uf, zaista ko to uspe gospodari celim izgovorenom recju, on je rec.
Teoretski moguce samo ako pustis um, kako bih to rekao...vratis se na pocetak svega, one prve izgovorene reci odakle je sve izaslo.Ali to nije ni malo lako, to je kao da veslas camcem uzvodno.