Desava se i da citav zivot prodje, a da nista covek ne uradi, jer je voleo vise od svega da (se) zapitkuje.

Kada bismo sada saznali svu istinu, ne bismo je mogli podneti ukoliko nismo dovoljno truda ulozili radeci na sebi (pa (n)i tada). A da bismo uopste, bilo sta i zapoceli, neophodan nam je pokretacki impuls, tj. VOLJA.

A volja je ego.

galaksija, hvala na feedbacku. hvala i ostalima na mislima, iako bi se ja osobno
ostavio bilo kakvog filozofiranja, jer barem prema vlastitom iskustvu, nikad ništa
korisno od toga.
pokušavam razumijeti kako radi moja "mašina" tj. koji djelovi su slabi, koji zahtjevaju
posebnu pažnju. tu osobito mislim na moj način percipiranja stvari te mehanizme
kojima nastaju i nestaju negativne emocije i "vezanje".

Ucenik:
"Osho, rekli ste da ego moze biti odbacen ovog trenutka. A moze li ego biti odbacen postepeno?"

Osho:
Odabcivanje se uvek desava u trenutku, i to je uvek u ovom trenutku. U odbacivanju ega nema stepenovanja, to niej postepen proces. Postepenosti u tome nema. Sve se desava trenutno.
Ne mozete se spremati za to, za tako nesto priprema ne postoji, zbog toga ce sve sto cinite-a ja kazem bas sve-samo znaziti ego.
Svaki postepen proces bice napor, nesto uradjeno nekim delom vas samih. Tako cete kroz taj naporsamo jacati. Postacete snazniji jer svaka postepenost pomaze egu.

Iz knjige Moj put, put belih oblaka.

Kad nešto želim uhvatiti,pružam ruku i to grabim.Je li u tome trenutku stigla moja ruka do npr. "šalice" ili je šalica stigla do moje ruke.Kako to mogu saznati i biti u to siguran???
Onliko koliko sam ja svjestan sebe i okoline u kojoj postojim (3D),zaključujem da je ipak moja ruka stigla do šalice,a ne suprotno.Jeli to cijela ili samo dijelić istine.Jesam li ja poželio zgrabiti šalicu ili ona mene?Što mi znači na praktični način,da smo ona i ja zapravo jedno?
A što mi znači,na praktičan način,da nas dijeli neka udaljenost?
Svjestan sam da je to samo djelić istine i ako netko "crpi" energiju iz toga što sam u krivu ili sam krivo shvatio koncept,nemogu si pomoći na drugi način osim da postanem još svjesniji.
Al bez obzira na sve,znam da nemogu do šalice osim ako je ne zgrabim.
Tako si ja tumačim da nešto znam.

A sta onda smatras pod pojmom da si vise svestan? Izgleda se moji i tvoji kontejneri ne razumeju, sto je sasvim normalno. Bar su tako moji kontejneri prihvatitli kao istinu.
Evo monitora ispred mene. Tako moje oci kazu mojim kontejnerima, ali ja u tome ne vidim nikakvu svesnost niti znanje. Sve je to vodoravno, ne vertikalno. Zemaljske iluzije. Procitam neku knjigu i onda moji kontejneri ne prihvate to pa traze "bolju istinu" od te, ili prihvate pa to smatraju kao putokaz i onda branim to novosteceno "znanje", ali znanja tu nema.

Ne identifikujem se s necim, ali ko se ne identifikuje? Licnost? Pa kako moze licnost da se ne identifikuje s necim, jer to nesto nije nista drugo nego jedan deo licnosti. Tih iluzija nebi ni bilo, da nije licnosti, jer je licnost njihov tvorac.

Kako moze Sustina da se identifikuje s tim? Ali kako mogu Sustini da kazem da se ne identifikuje s necim? Ko ce da joj kaze? Licnost? Ili sama sebi treba da govori da ne radi nesto sto i inace ne moze? A na kraju, za ne identifikovanje ili samoposmatranje je potreban napor i volja nizeg intelektualnog centra (koji je usput samo iluzija), sto je opet ego i borba, a to nije Sustina.

Mislim da bi bilo dobro da se otvori tema Ego pa da unutar nje raspravlja o ulozi ega u procesu samospoznaje.
Ovo je tema o laganju sebe a ta laž je očigledno duboko usađena u naše misaone i emotivne procese.Inertia i charleston su postavili dobra pitanja ili sumnje o kojima bi valjalo promisliti i vidjeti iz vlastitih iskustava da li uopšte možemo odgovoriti kako prevazići laganje.Nadam se da možemo, pažljivo, jasno i krajnje iskreno, teoriski i iskustvom sa ''terena'' da odgovorimo.

Pa ego je taj koji laze.

Vrlo dobro, kad to znaš onda molio bih te odgovori na Inertino pitanje.

A zasto bih? Da sam mislio da znam, vec bih odgovorio.

Promisli pa reci

Izlazim iz diskusije na period od jedno 5 dana.Obaveze.

Zar ovo nije laganje sebe.

Negde sam to procitao, pa usvojio kao logicno. Sada cu to pokusati da odbranim, jer meni i mojim kontejnerima drzi vodu prema nekim razmisljanjima i kontejnerima.
Kad god imas volju da nesto uradis, radis to da bi nesto postigao, a to je ego. Sta god da radis, zahteva odredjeni napor, a to je opet ego. Samo shvatanje da imas volju da nesto uradis, skriva iza toga nadu. Za cim? Opet za necim sto zelis imati ili postici. Zar to nije ego?

I zaista mislim da ovo nije off topic, naprotiv.

Da nastavim sa primjer sa šalicom.
Ako sam se zaželio čaja (s rumom )i pred sobom ugledam šalicu,uzet ću je i ispiti tekućinu u kojoj se nalazi.Dakle,moja je pretpostavka da je unutra čaj (s rumom) i samo mi je bitno utažiti žeđ.To bi bio jedan nivo svjesnosti.
Sljedeći viši nivo svjesnosti bi za mene bio,da prije nego zgrabim šalicu i popijem čaj (s r.... ) ,primjetim jeli šalica ili tekućina u njoj vruća,pa jel dosta slatko,itd...
Opet sljedeći još viši nivo svjesnosti bi bio da ako malo pričekam ili pušem u rum,tj. čaj,neću imati opekline rugu i usta.

Ja vidim jer tražim praktično riješenje i odgovore koji mi nešto znače i s kojima mogu nešto poduzeti,a ne filozofiranje i neznam kakve teorije koje nemaju smisla ili koje imaju smisla na nekom svom nivou.One vjerojatno imaju primjenjivo značenje,ali meni koji nisam na tom nivu nemaju nikakvu vrijednost.


Postavljam pitanja,sebi samome najviše.

Jednostavno. Ne želim da se smirim nego samo pokušavam da se posmatram.
Zašto bih se smirivao?

Možda je to povlačenje granice prepreka razumijevanju, možda se do zdravog rasuđivanja dolazi samo-smirivanjem, a i obrnuto;
tek samo-smiren um može zdravo rasuđivati...

...

Samo-smirivajne se dešava automatski, u tome i je najveći problem. Sve čemu
nas je "okolina" i edukacijski sustav učio tokom života učinilo je to da se
samo-smirivanje i laganje-sebi smatra kao nešto što je u redu i čime se najnormalnije
služimo ne bi li učvrstili svoj "ego", nepokolebljivost, "pravičnost" itd.

Samo-smirivanje je nešto na što obraćam posebnu pažnju jer su njegovi
utjecaji frekventni i vrlo snažni. U gotovo svim ljudima oko mene su i nije uopće
lako ponekad shvatiti u kojim se najraznovrsnijim formama se taj fenomen može
pojaviti. Meni su bitni jer su ti utjecaji svuda oko nas i sprečavaju razvoj bića,
tj. stvaranje vatre. I da, treba se promatrati. Uvijek.

najgore ili naj bolje je kad ti vise nista nije jasno imas osecaj da se pretvaras u zrak

Negdje sam jednom bila pitala koja je razlika izmedju vizije i wishful thinkinga....
Meni samoj ta razlika nije bila najjasnija pa sam zato to pitala. Mislila sam da je svaka vizija pomalo wishful thinking, u smislu da u glavi imaš sliku nečega što nije stvarnost ali će to možda postati tvojim trudom i voljom Svevišnjega ....

Tek sada, nakon ovoga što se dogodilo sa Sanaderom, spoznala sam u čemu je razlika:
Vizija je nešto za što ZNAŠ da nije prisutno u realnom svijetu i ZNAŠ da je to trenutno samo tvoja želja, nešto na čemu moraš raditi da bi ostvario, i kao takva je pozitivna jer iz nje može (ali ne mora) proizići nova stvarnost...
Nasuprot tome, wishful thinking je nešto za što NE ZNAŠ da nije prisutno u stvarnom svijetu nego ti to vidiš kao da JEST prisutno - iako nije... Npr čini ti se i uvjeren si da te svi vole a zapravo te nitko ne voli - ili ti se čini da si moćan i utjecajan i da svi strepe pred tobom a zapravo ti se svi smiju i nitko te ne uzima za ozbiljno.... Wishful thinking je kao koprena pred očima koja zastire realnost onakvu kakva ona jest, pa zato kada si njegova žrtva donosiš pogrešne odluke, pobireš posljedice kojima se nisi nadao, i neprekidno si u sukobu sa okolinom .... U krajnjem slučaju wishful thinking odvodi u paranoju i shizofreniju, jer tvoj svijet i objektivni svijet su dva sasvim različita svijeta - iako su naizgled isti... kao u onim slikama koje su naizgled iste ali moraš u njima pronaći 12 sitnih razlika .....

Eto, to je to.
(I opet sam samoj sebi odgovorila na vlastito pitanje... hmmm )

Vizija - misaona forma koja može biti "željno razmišljanje", ali i ne mora... recimo imaš viziju mora... misliš na more i ne moraš ga željeti - nego samo imaš njegovu sliku kao misao...

Željno razmišljanje - misaona forma koja nastaje radi naših želja - želimo to o čemu razmišljamo...


Dakle, vizija može, ali i ne mora biti željno razmišljanje. Matematički, željno razmišljanje je podskup od vizija... jes da je to trenutno veeeeeeliki podskup kod ljudi ovdje u 3D OPS sistemu... ali... tako je to.

Bitno je ne lagati sebe i druge... za početak...