Sen sei, svaka chast - tako otprilike idu i moja zapazhanja, sa tim da sam sebi neke stvari objasnio drugachije, ali mislim da je ovo napisano za sada daleko najgusce i najinformativnije na tu temu shto sam do sada nashao.

Moracu prochitati josh koji put, a sigurno je da ima josh aspekata koje bi trebalo pokriti - u glavnom ovo mi deluje kao veoma solidna baza za dalju prichu.

Poslije mog budjenja 2008 godine ove stvari su mi se pocele desavati naglo I sve cesce. Imalo je scena tako brutalnih gdje sam u par navrata jedva ostao ziv. Moje je iskustvo takvo da je se to desavalo samo kada spavam na ledjima. Moral sam obavezno prikriziti ruke preko grudi u smislu neke zastite ali nekada ni to nije pomagalo. Moje iskustvo govori da je veoma bitan polozaj tijela prilikom spavanja. Paraliza je bila takva da sam svijestan svega ali ne mogu ni ocnim kapcima da maknem. Znalo je se desavati da se derem od muke I cujem mater iz sobe kako me zove I pita sto mi je ali ne mogu prstom da mrdnem. Scena kada je neko bice nedokucivo nasim osjetilima drzalo ruke na mojim ustima dok sam spavao,to jest pokusalo je me ugusiti ,tu scenu necu zaboraviti nikada jer sam ulozio zadnji atom snage da se trznem iz sigurne smrti. Bilo je jos mnostvo toga ali pisacu drugom prilikom. Pozz...

@sen-sei da li ciljaš na to da entiteti koje doživljavamo pri paralizama i sličnom u stvari ne postoje nego su plod nekakvih tjelesno-psiholoških zavrzlama, nešto kao plod mašte?

Kaže Valjda? da je ovo što je Sen-sei napisala najgušće i najinformiranije na tu temu napisano, pa slažem se, zaista nitko do sada na ovoj temi nije si dao toliko truda!

I ja mislim da je to izvrsno – svaki tekst koji piše o paralizi kod sna, što je ovdje i tema, informacija je koja je i te kako danas potrebita.

Ako ni zbog čega drugoga, zato što kod nekih ljudi to događanje zaista unosi vrlo jake nemire i probleme u svakodnevni život.

Obzirom da je ovaj tekst objavljen na forumu, dakle u formi koja dozvoljava razgovor o tome, postaje ne samo tekst ili post nego i daljnje istraživanje!

Dakle, izvrsno je da se o tome piše, jer uglavnom se o tome piše isključivo uzimajući kao referentne činjenice krnja znanstvena istraživanja. Zašto kažem krnja? Zato što ona i nisu baš nešto puno razjasnila, jer ne uzimaju u obzir da mi nismo samo tijelo i mozak – već i nešto više, No, ako tome pristupimo metafizički, a na takvom smo forumu pa je to eto prikladno pisati o tome u duševno-duhovnom smislu događanja, taj bi se «fenomen» ne samo mogao već i nužno trebao dodatno rasčlanjivati i razlučivati.

Isto tako Valjda? je naveo pristojno, džentlmenski, da bi neke stvari drugačije objasnio, pa eto i ja bih dala jednu mogućnost tog događanja. Navodeći naravno, da je to mogućnost i da je sve što napišem moje osobno mišljenje.

Tako Sen-sei kaže u svom tekstu sljedeće:

«...čovjek se u spavanju spontano probudi, nema REM sanjanja, jer je u neREM fazi, periodu spavanja, probudi se, ali NE NA JAVU. i u toj neREM fazi spavanja moguće je postati lucidnim. ljudi se ovdje često uplaše i počnu umišljati 'mrakane' - zbog banalnog: neznanja i nepoznavanja funkcioniranja "stvari". zbog panike mogu vrlo lako uslijediti noćne more, bilo obične bilo lucidne.»

Ponudila bih ovdje još jednu mogućnost događanja, naime što ako se čovjek budi u toj neREM fazi na ovaj način: budi se i vidi u onom Sada trenu! Pravom Sada – izvan lineranog vremena sadašnjosti, prošlosti i budućnosti? On bi tako bio i te kako i na javi, ali u duboko promijenjenom stanju Svijesti, izvan ovog našeg stanja besvijesti i izvan spavanja – te tamo jednostavno Vidi. Ono što me ovdje zbunjuje, u ovom citiranom, jer moguće aludira, ne kažem namjerno, ali time moguće i navodi na pogrešan zaključak je sljedeće, što Sen-sei dalje navodi i kaže:

«...ljudi se ovdje često uplaše i počnu umišljati 'mrakane' - zbog banalnog: neznanja i nepoznavanja funkcioniranja "stvari".»

Neću komentirati potrebu ovakvog načina argumentiranja koje ne dozvoljava druge mogućnosti, već i grubo etiketira one kojima se to događa, ali ću ponuditi još jednu mogućnost, te reći da ako je ono što sam višlje napisala, a to je da ljudi možda VIDE, sasvim normalno i ljudski da se uplaše tih «mrakana». Jer oni možda doista jesu pored čovjeka i čovjek ih vidi jer eto nije samo «lucidan» već Svijestan! No Sen-sei ide dalje, pa kaže:

«....(kao i drugdje u životu...) čovjek bi htio pomaknuti tijelo ali otkriva da ne može i kaže: paralizirano je. ne da NIJE paralizirano, već u neREM fazi spavanja, mi tijela uopće nismo svjesni, nema svijesti tijela, mi imamo sjećanje na tijelo, ali ne i momentalnu svijest istoga. ona spava. također nema niti svijesti o okruženju, čula ne percipiraju ništa izvanjsko. znanost nam kaže da se tijekom neREM faze tijelo, ne samo odmara, već i obnavlja.»

Ovdje dalje vodi objašnjavanje, te konstatira ponovno činjenično bez upitnosti i mogućnosti sljedeće:

«...ne da NIJE paralizirano, već u neREM fazi spavanja, mi tijela uopće nismo svjesni, nema svijesti tijela, mi imamo sjećanje na tijelo, ali ne i momentalnu svijest istoga. ona spava.»

obzirom da ne znam kako Sen-sei definira svijest – jer jedno je svijest, a drugo i dublje poimanje ima i Svijest koja djeluje u onom Sada trenutku – ostat ću u upitnosti samo oko ove spomenute svijesti. Dakle, ako čovjek nema svijest o tijelu, kako ima svijest o paralizi? Nije li i za sjećanje potrebna svijest? Svijest o sjećanju?

Neću komentirati rečenicu da svijest spava! Jer možda je samo blokirana, a to onda zaista «baca» novo svjetlo na sva ova događanja.

Kaže i da nema svijesti o okruženju, čula ne precipiraju ništa izvanjsko, navodi u biti sve čime poništava svaki, ali baš svaki opis ljudi koji s ovime imaju problem! I nije se baš puno odmakla od znanstvenih krnjih objašnjenja, koja će reći da se eto radi samo o nečemu što će dobiti dijagnozu «narkolepsijske tetrade» i katapleksije, paralize u snu, te hipnagognih halucinacija. Iako, da, na prvi pogled činit će se da je dala novi uvid u događanja – no kako? Poništavajući ih?

Ako je pak riječ o tome da ljudi koji to doživljavaju jesu u Sada trenutku i Vide – onda im sva čula rade i te kako, ne da su bez percpecije, nego je u biti imaju vrlo proširenom, što im omogućava da vide i te «mrakane» i što onda dovede do toga da se tijelo paralizira od straha, zaista. I najčešće je u tom stadiju kada se paraliza događa i kada je čovjek osjeti, čovjek strahom već probuđen i već djelomice «izbačen» iz Sada, potpuno smeten, ali u nekim slučajevima i dalje perceptivno otvoren za Viđenje. U radu s ljudima koji su «žrtve» vanzemaljskih otmica ili demonskih rabota, ovo su trenuci kada je nešto izvršeno. I kada je to samo konac ili kraj neke izvedene radnje ili interakcije. I vrlo često, tada je u čovjeka ugrađena i tzv. «paravan memorija». Jer da nije – ne bi mi sada debatirali o tome što je to paraliza spavanja.

I dalje onda Sen-sei sada kada je u biti moguće poništila sve simptome, objašnjava:

«...."simptomi" su najčešće - probudiš se, a ono kao da nemaš tijelo i oko tebe mrkli mrak i bezzvučje*. nema ničega. ne znaš ni jesi li živ jer nemaš baš nikakvog osjećaja za tijelo, tj. nema svijesti o tijelu, samo sjećanje na tijelo (mora da je tu negdje... uf?)... ne osjeća se ni fiziološki proces disanja (to je normalno ovdje. i zato kažem: bez panike.) znači, tijelo NIJE paralizirano, već NEMA momentalne svjesti, "osjećanja" vlastitog tijela. ili drugim riječima: svijest "nije posve" baš u tijelu, nekako je "odvojena" od njega. (na sličan način na koji pri snovima nije u fizičkom tijelu, već u dvojniku). tijekom spavanja nešto se događa s "mehanizmom upravljanja" tijelom...»

Dakle, sada dolazimo do dijela kada nam se lijepo kaže ne da smo ludi i umišljamo, nego da se taj fenomen u biti ni ne događa, jer se NAJČEŠĆE događa ovo što ona sada višlje objašnjava. Dakle nema ni paralize, ni zvukova, mrak je, bezzvučje, nemaš ni tijela, ni svijesti naravno, ni disanja, a sve to jer SVIJEST nije baš u tijelu...hm...ah ta svijest, kao da je entitet....pa je malo ima, malo nema...i slažem se tijekom spavanja se svašta događa s «mehanizmom upravljanja» najčešće netko preuzme taj dio. I blokira svijest o tome.

I ovo po meni nije samo informacija, ovo je manipulacija i ne kažem da je namjerna! Ostatak teksta neću komentirati, jer je riječ o opisu i iskustvenom događanju koje niti imam pravo komentirati niti je potrebno u svrhu teme «paraliza kod sna», a i jer već ulazi debelo u temu «astralnog putovanja»....


Alf

ako imaš volje i vremena, pusti nešto od tih tvojih drukčijih objašnjenja... ili bilo koje terminologije koja je u tvojim zapažanjima s tim povezana...

meni je teško usko "ostati na temi", jer uvijek se stvar počne razmatati i razgrana poput nekog drveta... i ja krenem po svima gotovo istovremeno pogledom... neke su gole, neke imaju lišća, neke čak i plodove... neke su pune životnog soka, neke suhe i krckave, a na nekima ima i "živih" kako bi se to po narodski reklo.




ne ciljam.

@Alf

hvala na komentaru.
kao što rekoh na kraju svog teksta, zaista se nadam da će kome god treba, bar nešto konstruktivno izvući iz ovih naših napisa, mojih, tvojih, bilo čijih.

E, izvini, bio sam nešto zauzet ovih dana pa evo na brzinu koliko sam uspeo uhvatiti:

Kakva terminologija, nemam ja veze sa tim, mogu navesti samo moja zapažanja jer učenjima difultno baš i nisam neki fan.




Prvo, zašto bi se to događalo? Ili jesmo lucidni ili nismo, ako jesmo, na kom nivou je donešena ta odluka da "olucidnimo"?

Jes, moguće je da se čovek gadno istripuje, međutim - jako je interesantna stvar da velik broj ljudi sa kojima sam diskutovao na tu temu opisuje iste mrakane, odnosno iste "specijalne efekte" koji su po meni previše specifični i rade previše specifične stvari sa realnim a ponekad i vidljivim fizičkim efektima da bi bili lako objašnjeni bilo nekom vrstom halucinacije, bilo kolektivnom nesvešću čovečanstva. U tom smislu, sklizanje u košmare je po meni moguće samo kao posledica realno nastale traume, slično kao kod PTSP, ili kao dalje prisustvo tih, po meni veoma neiluzornih mrakana što se očitava kroz neku čudnu teskobu ili nam nešto u snu ne štima, osetimo bolove u telu kroz san a onda to interpretiramo ko zna kako, a ima njih za uzrok radije nego poremećene biohemijske procese u mozgu.



Da, tokom sna se telo zaista i odmara i obnavlja, iz mog iskustva.Čak postoji i hormon koji je zadužen za paralisanje, paz sad ovo: da ne bi smo slučajno otrčali negde dok sanjamo (toliko o odlasku svesti negde i nepovezanosti sa telom kao normalnoj stavci, iako ne delim takvo mišljenje više al aj kad smo već potegli nauku.) Ali jesmo tada svesni tela, jer da nismo ne bi bilo moguće pomeriti ga ili se izvaditi iz tog stanja, niti osetiti da je paralisano jer bi smo u suprotnom bez problema pomerali i sećanje na telo, baš kao da je tu. Napravio sam sebi analogiju između čoveka i auta, to je ko da pritiskamo gas u kolima a sajla za gas nam je precvikana. Pa nije ni čudo da ne ide. Međutim ovde postoji razlika jer smo mi istovremeno i vozač i vozilo, samo u ovom konkretnom slučaju usmereni na enterijer vozila umesto na eksterijer jer smo uspaničeni da su nam crkla kola. A zašto ne vidimo eksterijer? Obično ga ne vidimo, jer smo previše naviknuti na fizičke oči koje kako i sama kažeš - tada spavaju, ali kad slučajno i vidimo - vidimo neke mrakane, kojima nije u interesu da ih vidimo ... To ne znači da ih uvek ima kad god gledamo, a ni neRem i naglašena delta nisu uslov za takvo viđenje, u suštini samo malo olakšavaju stvari jer nismo zakrčeni ostalim frekvencijama.



Ok, ali kako i zašto? Po meni je svest uvek svuda gde je i telo, inače telo ne bi moglo funkcionisati, ne posmatram fizičko odvojenim od sebe, ja jednako upravljam svojim motoričkim procesima kao i ostalim. To je deo mene. Ako je neki deo mene odsečen tako da ga ne mogu osećati, to je sasvim validan signal za uzbunu, isto kao što i ako odjednom ne radi bilo gas bilo kočnica u kolima, znamo da je nešto crklo ... pa imajući u vidu ovo što sam rekao - da sam i telo kao i ta "svest" - gde je zapelo?




E pa tu je sad pitanje, dal je čovek spontano olucidneo, po meni ako jeste ne bi imao neke naročite potrebe da pomera telo već bi nastavio da svesno spava bez ikakve dreke i panike, što je slučaj sa mnom, zapravo ostanem "spontano lucidan" prilično često i prilično drugo tokom spavanja.Ali vidi, tada sajla za gas uopšte ne šteka, sve radi ok, ako hoću da se probudim to radim bez ikakvog problema. Tada naravno vidiš i mrakane a i koješta drugo, ako reše da "svrate", uopšte panika nije neophodna. A koliko je procesa prethodno moralo biti raskantano na jedan ili drugi način da bi došlo uopšte do takvog dualizma podele na svest i telo, pojma nemam niti mogu u to da ulazim.

Osim toga je opis ok, ali vidi sad još i ovo - zašto se ne sećamo sebe? Mrzi nas ili šta, a kad dođemo do sećanja sebe, to je najprirodnija moguća stvar kojoj nije potreban bilo kakav napor, pa tako ni trzanje i cimanje već tako sve legne na mesto, samo od sebe? Koji ja tu ima da se seća sebe, kada sam ja i ono čega se već "sećam" i onoga čega ne? I šta je onda to što odseca "mene" od "mene" kojeg bih se trebao setiti, iako sam sve to odjednom?



U ovo ne bih previše detaljno ulazio, jer "oči sanjača" vide i dosta više od toga. Ali jedan deo sebe, tako sam, nikada ne može videti šta se dešava sa celinom, pa možda ne treba isključiti to da se za to vreme sa onim delom koji smo otpisali kao "ne mi" dešava i nešto što ne vidimo. Jer smo od njega odsečeni pa ga ne čujemo, na jedan ili drugi način, il još gore - ni ne smatramo ga sobom.



Ali ustrašenog od čega? I odakle percepcija floatera, koliko ja znam fizičkim očima je potreban spoljni izvor svetla, a to onda ne bi smo mogli videti očima već nečim drugim, što nije fizičko - pa tako ni to floateri koji poprimaju zastrašujuće dimenzije, što znači da to u stvari i nisu floateri? Zašto bi floateri kod svih poprimali isti oblik, i radili potpuno iste stvari? A šta sa kinestetikom, gde ljudi koji ne vide ništa - opisuju iste specifične osećaje, recimo male šapice kako tabanaju po njihovom telu, a obično prozovu mačku, iako mačku nemaju?

I ne mogu da se oprem utisku da takvim razmišljanjem sami sebe svodimo na neki kompjuter koji može biti programiran ovako ili onako, pa je ustrašenost zapravo reakcija nekog programa pa pišemo drugi po kojem nećemo tako reagovati, to nas svodi na kompjutere - i nekog samoprogramera, i sve to radimo dok smo sami u sebi, odvojeni, smatrajući da mi reprogramiramo mašinu - a gde je tu celina? Po meni jako jeben i klizav teren. A onda tu možemo postaviti i pitanje toga ko nam je postavio parametre u okviru kojih to reprogramiramo?

Ali evo, ne foliram se i ništa, samo govorim jer sam i sam tako mislio od a do š, pa sam čak i redom po spisku isprobavao stvari koje si napisala (pre nego što si ih napisala, naravno, zato mi je i legao tvoj post), i onda skontao da tu ima još ponešto što i nije baš takvo kako nam izgleda sve dok sebe stavljamo negde između programiranog i programera, a telo i ono što ne spada pod našu ličnost, duh, um, bilo šta što pobrkamo za svoje Ja (našu svest koja je suštinski time RAZDVOJENA od celine) u datom momentu kao objekat koji treba reprogramirati da bi se snašli ili nekako adaptirali na novonastalu situaciju.

Eto, samo toliko ... nadam se da te nisam ničim uvredio. Kao što vidiš, baš i nemam neka objašnjenja, već samo više pitanja. Kako mi izgleda caka je što se do nekih stvari ne može doći logikom, niti odgovorima jer se ne mere time niti se tim stvarima mogu dotaći, dok su te stvari istovremeno nadređene i logici i odgovorima. Pa tako možemo mi na sve to i odgovoriti, objasniti i da nam stvarno izgleda da je tako, a u stvari - nismo čak ni dodirnuli ono nedodirljivo, što jesmo a vezuje se i na onu Samosvest, bar ja nisam mogao uvideti dok sam samog sebe rasparčavao, pa sa ili bez pomoći bilo Mrakana, bilo Svetlana. A to, i šta to znači po čoveka je neobjašnjivo.

Sve je to zapravo mnogo jednostavnije. tokmom sna napuštamo fizičko tijelo. Naravno da smo i dalje u vezi sanjim peko onoga kanapa. Kanap zapravo predstavlja produžene veze sa svakom ćelijom tijela, ili mjestima đe se uključujemo na tijelo. Tako zista uvijek imamo osjećaje što se doogađa sa tijelom. Kad sanjamo tada smo u svjetovima sanjača to su posebna mjesta u kojima proživljavamo snove. kad idemo u svjetlost o tome ne možemo znati ništo jer je izvan naših umnih moći. Paraliza je posljedica nepotpunog priključenja na trielo. Naravno treba imati na umu da su trenutci povratka u tijelo najosjetljiviji i najopasniji jer smo tad najmanje zaštićeni i pruža se prilika vanzemaljcima i stvorenjima iz višeg svijeta da djeluju na nas.

To mi se desilo bezbroj puta, ni sam ne znam nabrojati. Recimo otprilike godišnje 20 puta, počelo je u periodu kada sam bio 3. ili 4. godina gimnazije, i pa sve sada do 24 godine života, te proklete godine. Prvi puta kada mi se desilo uhvatio me iskonski strah (možda i nije strah,ne znam definirati, čudan osjećaj)koji ne znam kako da vam opišem, baš treba to iskustvo doživiti. Nisam se mogao micati, poput paraliziranog čovjeka, niti izgovoriti riječi(urlao bih u mislima, a ne čujem svoj glas). Vidim sve oko sebe,svjetlost mi je jako smetala očima, djelovalo kao duplo pojačane sunčeve zrake, visoki intenzitet.Najgori osjećaj čujem što ostali rade u kući, prolaze pokraj vrata, odnosno obitelj kako razgovara(pokušavam nešto reći, ali i dalje ne čujem sam sebe,ne izgovaram ni slovo. Osjećaj u vlastitome umu, ovo je baš neopisivo, trgam se unutar sebe pokušavajući se pomaknuti i ne uspijevam, kao kad se naježiš kada ti netko dolazi iza leđa, ali milijun puta gori od navedenoga. Nakon određenog vremena, par minuta, ili zaklapanja očiju, uspio bih pokrenuti ruku ili nogu, a kad bi došao osjet do vrata i glave uhvatila bi me takva jeza, da bih najradije u toj situaciji skočio i počeo trčati kao mahnit, valjda zbog vraćanja u svoje tijelo, tako sam ja to sam shvatio tada . Kada mi se to desilo prvi puta, i pričao sam o tome sa drugima većinom bi me čudno gledali, osim jednoga prijatelja koji ima sličnu furku kao ja, žao mi je što tada nisam bio na sličnim forumima poput galaksije da podijelim doživljaj. Zaista mi je drago, jer vidim da vas ima još sličnih sa ovim iskustvom. Zaboravio sam nadodati, da sada odkad slabo spavam i imam nesanicu(možda imam 3 sata sna), smanjio se i broj tih da tako kažem paraliza, nisu učestalije.

Nije čudno da je doživljaj vrlo buran. Tad su još uvijek uključena razna čila koja inače u tijelu nemamo. Zato je noćno nebo svijetlo, zato se vidi što se inače ne može vidjeti. Svakako na sve to naša tjelesna svijest reaguje vrlo burno sa velikim uzbuđenjem, a to uzbuđenje je dio automatskog mehanizma koje nas vraća u tijelo, pri čemu sve zaboravljamo. Tako je napravljen čovjek i to je sve normalna reakcije.Zanimljivo postaje kad se počneš ponašati "nenormalno" odnosno odbaciš strah i prepustiš se tim doživljajima kao nečemu sasvim prirodnom. Tad se mogu otkriti vrlo zanimljive stvari. naravno ne treba pokušavati vršiti analizu situacije i događaja, tad je zaborav neumitan. Treba ju se pamtiti samo opšte slike i osjećanja.

a, pa sto ljudi sto perspektiva...



ne vidimo eksterijer samo iz jednog razloga: žmirimo. ako se sve to dešava, a može, pored širom otvorenih očiju - "fizičkim očima" vidimo stvari koje su i inače tamo.
stvar kod tih viđenja zatvorenih očiju i jest u tome što ih ne vidimo očima, već ... da ne kompliciram i to: "trećim okom".


~~

"specijalne efekte" ne smatram umišljanjem mrakana. umišljanja mrakana su kad naš racio pod uočenim ili neuočenim, ali dojmom počne kako kažeš: "gadan trip". uz taj mentalni trip ide i emocionalni ruku pod ruku. naša "pronicljivost" biva sabotirana prva, a ako nismo dovoljno svjesni mehanizma (teorija dana npr. u http://www.galaksija.com/metafizika/nap ... dbrana.htm) - nećemo se ni u "odsudnom" momentu sjetiti: to je to. onda možemo "mirno" promatrati i opažati te efekte, bez da upadnemo u umišljanja mrakana.

digresija:
zašto imam dojam da pod "paravan memorijom" ide: ako je doživljaj pozitivan on je paravan i lažan. ako je negativan - e, to je pravo stanje stvari?

dalje,
s jedne strane doživljaj je "skalarne" prirode (neku terminologiju uvijek moramo korisiti i ona nema veze s našim nekakvim "stavovima, vjerovanjima, svjetonazorima" ili šta ja znam šta - već zbog pukog verbalnog prenošenja ideja) i ova slika:



može proći, samo što kružiće koji predstavljaju nas treba staviti u sredinu - jedan kružić. prvo nas efekti - specijalni ili manje specijalni (bilo da ih vidimo ili ne; bilo ovi "snoviti" i hiperdimenzionalni bilo oni izvanjski) "uvlače" tj. "izvlače" na periferiju vektora - kad smo jednom "pod vlašću" periferije "umišljanje mrakana" je totalno. dok traje. to su traume - post trauma bi bila micanje iz priče posve. tako da ptsp nije posttraumatski već PRODULJENOtraumatski - trauma nije prošla - ona je produljeno sadašnja - dok god je ptsp na djelu. ali ne bih temu nit mijenjala nit širila, jer ne znam da li postoji živ čovjek koji nije u bilo kojem momentu i u bilo kojoj mjeri istraumatiziran.

u procesu tog uvlačenja na vektorski vrtlog - uz dovoljnu sabranost i pronicljivost koje uspijemo zadrža(va)ti možemo biti istovremeno svjesni (bar) tri (ako žmirimo ili smo pod nekom deprivacijom fizičkih čula ili spavamo/sanjamo) stvari:
a) - specijalnih efekata ("čulima dvojnika" opažanih)
b) - procesa "približavanja" umišljanja mrakana
c) - neuro-elektricitetnih procesa
?... sebe samih kao u "oku vektorskog tornada" oko nas... činjenice da istovremeno pronicavo registriramo efekte, uočavamo uzburkavanost i turbulencije "primisli" i ideja (umišljanja mrakana) i eventualnu reaktivnost u koju nas "guraju" ... možda još koječega što se zbiva u tom "oku tornada" oko nas. rečeno je alegorija i pokušaj opisa fenomena iz jedne perspektive. ima i drugih, naravno.

ovakvi 'skalarni' slučajevi su ekstremni(ji).

češći su obični vektorski (isti tekst na galaksiji gore linkan i sličica iznad gore linkane) - gdje možemo biti svjesni isto gore spomenutih stvari ili nekih od njih, ali nismo u središtu vektorskog oka već možemo vidjeti te neke od (hiperdimenzionalnih i inih inače nevidljivih) vektora kako "prolaze pored nas". sad, jesmo li im mi meta ili ne - druga je priča. to možemo saznati ujutro ili drugi dan kad vidimo kakva je situacija u okruženju. ali, namjerno (svjesno ili ne - ako smo dovoljno bedasti) možemo se početi hvatati u koštac s fazom "umišljanja mrakana" i tada definitivno - mi sami privlačimo "slično privlači slično" efekt koji možda nije bio namijenjen nama samima, a onaj na koga i pikira neće time biti "olakšan" - već naprotiv - naša životna energija stopit će se sa već postojećom (od kojekuda) u tom vektoru i pripomoći pri napadu na "pravu metu". zato kažem i opet ću ponoviti: oprijeti se "privlačnosti" umišljanja mrakana ne podlijeganjem strahu i panici.
ako oni hoće silom izvući energiju, neophodnu im da nekoga napadnu, baš iz nas - to čine SILOM. a ne uz naš "niz struju primisli" pristanak. mi ih možda ne možemo (uvijek) spriječiti niti spriječiti da se dio naše energije ne nakači na njih (po principu rezonance s našim "starim ranama"), ali možemo ne biti dobrovoljni pomagači.

postoji i slučaj gdje u momentu kad se olucidnimo (bilo u spavanju ili sanjanju) uopće nismo pod napadom - i to je uglavnom najčešći slučaj, onaj potpuno spontani i eto, desilo se.
čak i ovdje, čini mi se, da nekako nešto u nama (da ne širim šire i ne dubljujem dublje) dolazi u kontakt sa nekakvim u tim periodima života nam nepoznatim stvarima (još), kao da nas uhvati nespremne u igri na ulici i hoće "uvojačiti", kao da na nas baci bure vode a mi nismo žedni... i reakcija je opet: strah i panika i počnemo umišljati (nema čovjeka koji nije odrastao na bar kojoj i kakvoj ideji o kojekakvim hororima), ali ne moramo uopće.
da, te stvari u početku nepoznate (svaka spoznaja bilo čega izaziva u nama isprva reakciju: njam! - a onda nam se zgadi i samo frčemo nosom: bljak!) možda prvo zadru u neki najbliži sloj (ili dublji) dimenzionalnih slojeva (jer čovjek je multidimenzionalno biće, ne?) i - ispada da brojni bivaju "inicirani" hiperdimenzionalnije dublje ili višlje ili šire i prije nego što su toga postali svjesni ili to svjesno zatražili. *

i ako vektori nisu puki 3d vektori, već 4d kvaternioni i skalari (zašto ove stvari "metafizičke" i "primarni izvori energije" zaboravljenih genija imaju toliko zajedničkih konotacija?) - tko od nas može reći, da naša prva "buduckanja" omamljena još snom nisu potaknuta iz naše budućnosti u nekoj neobičnoj reverberaciji još nam nepoznatog "vrhunca" naših ili tko zna čijih (!? - možda susjedovih, a mi smo se našli na putu)) samospoznaja? i čije razbibrige brigamo kad uopće krećemo "tražiti sebe" kao da smo negdje drugdje zaboravljajući da smo prije nego što smo krenuli, ti koji su odlučili krenuti bili upravo mi sami?
dok mi tražimo sebe "oni" nas imaju na ciljniku i pod svjetlom reflektora?

kao što vidiš, nisi jedini - svaki opisi - ma koliko god djelomični ili manjkavi - bude samo još više usnulih pitanja... i ona banalnost usred svega: "tko će peći jaja" i guliti krumpire?

eto, toliko. koliko je uopće "na temu".

p.s.
* (gore iznad kod zvjezdice) - postoji jedan neobičan fenomen koji se također događa i vrlo vjerojatno se dogodio nekima od vas (baš kao i meni), a to je onaj - također spontan i ničim našim svjesno izazvan akcijama - "bezzvučni zvuk" praska usred glave negdje... kao da je krcnula suha grančica, ali bez zvuka, čujnog bar... gledano u retrospektivi, iako su mene npr. uvijek zanimale tematike "paranormalnog, metafizičkog" i popularne znanosti (gutala sam Tajne jednako kao i Galaksiju - časopise svojevremeno); tek gorespomenutom doživljaju uslijedile su "prakse" i počela sam i sama upražnjavati neke meditativne tehnike kojih su kojekakvi rezultati vrlo vrlo brzo uslijedili. ... u takvom momentu, momentu takvog nečujnog praska - svijest je ili naša pažnja do te mjere okrenuta na to nešto ništa, pa čak i da se tad sjetimo pomaknuti budni prst - teško da bismo uspjeli. spominjem jer bi i to moglo imati poprilične veze s fenomenom kojeg neki doživljavaju kao "paraliza kod sna".

pozdrav

Opet se javljam. Htio bih pitati kako objašnjavate ovo. Značilo dogodila mi se ta parazila tijekom popodnevnog drijemanja, onako možda nakon sat spavanja(kao što sam i planirao, da malo odmorim oči). Znači opet ne mogu se pomaknuti, mislim da sam uspio prst ruke, ili se meni tako činilo. Kako sam drijemao u dnevnom, na obližnjoj fotelji sam imao ostavljenu jaknu(nisam je okačio kad sam stigao pa sam je stavio preko fotelje). Znači, čudno mi je to, bio sam okrenut leđima od te fotelje i jakne, a u jednome trenutku, ne znam i sam, da li je to prije pokušaja pomicanja prsta, vidio sam jasno tu jaknu, fotelju, čak i promjene(razmještaj predmeta) u dnevnom koje nisu bile u trenutku kada sam zaspao, a znam dobro da svojim očima nisam promatrao, jer sam suprotno okrenut. Kada sam došao sebi(pitao sam se da li sam sanjao tu jaknu,i taj položaj, ostala mi zapamćena ta sitnica prije spavanja pa mi je podsvijesno došla ta slika). Znam da se um zna poigravati, ali stvarno ako nisam gledao svojim očima, jer sam bio u suprotnome položaju, pod pretpostavkom da to nije navedeno podsvijesno, kako sam mogao vidjeti. TIjekom prijašnjih paraliza gledao svojim očima, a ne bih se mogao pomaknuti ni izreći riječi. Čitao sam o projekcijama, meditaciji, odvajanju da tako kažem energije, odnosno duha od tijela. Možda se samo um poigrava i nije ništa značajno. Pozdrav

Sam Um je nelokalne prirode, ali razum vodi igru pa je navikao ovako da ima smjer percepcije u smjeru pogleda očiju. Problem je da kad zaspi zaboravi kud su usmjerene oči i da su kapci zatvoreni ili krivo pretpostavi pa opali igru koja se ne slaže sa njegovom računicom.
U biti i nema odvajanja, svakodnevica pretpostavlja da je primarna dok je u stvari sekundarna, svakodnevica je projekcija iz nečega što skriva sama od sebe na očitom mjestu.

Znaš što ti nijesi ni povezan sa svojim očima, pa njima ni ne vidiš. Vidiš očima astralnog tijela, te oči su savim drugačije od fizičkih očiju. Ti zapravo vidiš svo svoje okruženje ali pažnju usmjeravaš na ono što te interesuje pa ti ostalo izmiče. Naravno možeš astralnim očima gledati i na isti način kao i fizičkim, zavisi od izbora. Kad čovjek nauči može primjenjivati i druge načine gledanja. Treba se znati kad se isključe pojedini djelovi iz tijela tada stupaju u rad astralna čula. Ona su maista mnogo drugačija od fizičkih čula pa nas preplave razni nadražaji za koje ne znamo što predstavljaju. To je jedan od mehanizama automatskog vraćanja u tijelo, jer se zapanjeni tim osjećanjima i vrlo uzbuđeni brzo vraćamo u tijelo.

Pozdrav svima. Pročitala sam Vaše potstove na tu temu pa evo da i ja iznesem svoj doživljaj glede toga. Paralize sna sam počela imati kad sam bila stara 20 godina. Prvi puta kada mi se to desilo, mislila sam da ću umrijeti, doslovce. Nikad prije nisam doživila nešto takvo i nisam si to znala objasniti. Znam da nisam dugo mogla zaspati tu noć, i najednom sam osjetila nekakve trnce oko stomaka, kao da nešto izvana ulazi u mene. Tog trenutka pokušala sam se pomaknuti, ali nisam mogla. Sljedeće, znam da nisam više mogla disati. Trudila sam da udahnem zraka, ali nisam mogla ništa, kao da mi je nešto ili netko zatvorio dišne puteve. Uopće ne mogu procijeniti koliko dugo je to trajalo, ali kad je prestalo, jedva sam natrag došla do zraka. Sljedeći dan sam nekolicini ljudi ispričala šta mi se desilo, i sjećam se da mi je teta dala savjet da šta god da to bilo moram se boriti, i ne smijem dopustiti da me to preuzme. To mi se dešavalo još 5 godina. I onda je najednom prestalo. Svaki sljedeći put kad bi mi se to desilo, ja sam se borila svom snagom da prekinem tu paralizu, i nikad mi se više nije desilo da nisam mogla disati, ali paralize su mi se još dešavale. Sjećam se da u toj, paralizi, kad bih pružala otpor, ruke bi mi doslovno klecale,( u nedostaku boljeg termina) ko da se borim s nečim nevjerojatne snage. Čini mi se da ipak frekvencija osobe tu ima važnu ulogu. Već mi se duže vremena to ne dešava, pa se pitam zašto mi se taj jedan period života to dešavalo, a sad već više od 7 godine mi se ne dešava...Znam da sam u to vrijeme bila u nekom problemu i dosta zabrinuta, i mislim da mi je psihička zaštita bila slaba. Kako sam sazrijevala, tako je i kod mene rasla svijesnost o životu, svijetu koji nas okružuje. Kako sam se počela raditi na sebi, tako sam ojačala. Mislim da je zbog toga prestala paraliza. Čini mi se da ipak frekvencija osobe tu ima važnu ulogu. Kad čovjek vibrira [code][/code] niskim frekvencijama, otvara mu se polje i omogućuje raznim entitetima da uđu njegovo polje. Ali to je samo moje mišljenje...

Kad jednom entitet procjeni da te ne može shrvati onda odustane, mudri su.

Svakako da su ti entiteti za nas u tijelu vrlo mudri, naročito jer imaju prednost koju daje astralni svijet. međutim kad postanemo svjesni oni bježe od nas, oni su zapravo vrlo jadna stvorenja.
to sam primjetio dok smo u tijelu čak smo zaštićeni našom glupošću, a i postoje neka pravila kojih se svi moraju pridržavati. Naravno da se podrazumjeva da postoje i oni koji paze da se sve odigrava po pravilima i vjerujete nikome na um ne pada da ih krši.Kad smo u svjetovima sanjača, kad spavamo, takođe smo na vrlo zaštićenim mjestima na kojima osim ljudi nema pristupa nikome. Jedino kad se vraćamo u tijelo ili kad izlazimo iz njega postajemo nezaštićeni i podložni uticajum raznih entiteta. Takože je potpuno prirodno da ako se odvojimo od tijela i počnemo po svom ćefu lunjati po astralnom svijetu, da postajemo kao parče torte izloženo među gladne ljude. Svi se sjate oko nas i pokušavaju iskoristiti našu zbunjenost. Primjetio sam da je spasonosno ako se sve prihvati kao normalno, valjda tada ne zračimo strahom i ne obraćati pažnju na one stvari koje nam se ne sviđaju. Trebamo takođe razlikovati entitete od energetskih otisaka, jer nam se često energetski otisak čini kao stvorernje pa kad obratimo pažnju na njega predajemo mu energiju i tad on jača, ali su energetski otisci samo otisci i nijesu stvorenja, mada kad im se preda puno energije umiju biti vrlo neprijatni, to je ono što mi zovemo dughovima. I mene je u početku obuzimao strah i imao sam vrlo neprijatnja osjećanja. ali kad sam se osvijestio i razumio da sam, neuništiv i vječan tada sam krenuo da istražujem taj svijet. On je zaista vrlo čudan i neobičan, ne Bog zna koliko od fizičkog svijeta, ali i drugačiji, pa se može iskoristziti za neke stvari.

A Formice, jel mozes molim te objasniti da li postoje neka pravila, da ne bi bilo po svom cefu?
Sad sam skapirao da je takvo ponasanje opasno ali voleo bih, i ja za sebe, iako jos nisam u toj fazi, a i moja prijateljica, kojoj cu ovo preneti, znati kako izgleda ponasanje koje je sigurnije??

Kako se ti ophodis prema tom svetu?

Moje je iskustvo vrlo neprijatno u početku bilo. Dok sam se "spuštao" u more i družio se sa delfinima i kitovima, niko mi ništo nije mogao. Oni su vrlo mudra stvorenja. Ali kad sam morao otići od njih vrlo brzo su se počeli oko mene skupljati nekakva stvorenja koja izazivaju strah i prave mrak oko sebe. U početku nijesam obrato pažnnju na njih, ali kasniej se sakupila čitava gomila njih. Već su počeli da mi uzimaju previše energije da nijesam mogao ništa činiti. Nijesam znaiop što da radim i onda se pojavio moj pratilac (zovu ga i anđeo čuvar) On mi je rekao sjeti se i otšao. Nijesam imao pojma čega da se sjetim a kad god bih pokušao da se sjetim ona gadčad bi grajala i pravila buku i nikako da usredsrijedim misli. Kad su mi dosadili potpuno sam se isključio i zaronio u sjećanja. To obično ne radim jer se ničaga ne sjećam poslije, ali sam došao do sjećanja koje me preporodilo i od tad sam do danas uvijek zaštićen od svih koji pokušavaju da mi naštete. Kad sam se vratio iz sjećanja okrenuo sam se onoj gadčadi i nasmijao sam im se. Čuo se nekakvi lom,. kao kad se lomi staklo a gadčad su se u užasu razbježala i više ih nijesam vidio. Poslije sam ih ćerao đe god sam se kretao.
Naučio sam da ničemu, naročito ne stvorenjima ne obraćam pažnju jer im onda predaješ energiju i postajete u vezi a ja to nijesam želio. Dobro drugo su ljudi i drugovi iz svjetova sanjača, ali sasvim je drugačije u astralnom svijetu. Osim na Zemlji ljude je izuzetno teško naći, a gomile vanzemaljaca i raznih drugih stvorenja su uglavnom neraspoložene oprema ljudima, čak mi se čini da imaju nekakva strah od nas, jer mi umijemo biti vrlo nepredidivi, zlopamtila smo i osvjetoljubivi, a ako pristipimo našim energetskim izvorima pravimo strašnu štetu, možemo uništavatri cijele svjetove u trenu, pa nas uglavnom izbjegavaju.
E da i ne svađati se pratiocem i službama koje obezbijeđuju funkcionisanje svijeta. Oni su vrlo ozbiljni i blagonakloni su prema našim budalastim željama, ali ka d kažu da se nešto ne može, bolje je poslušati ih. ja sam se uglavnom svađao sa njima i to mi se nije uopšte isplatilo.

Interesantno je kako sve to mozes u snu raditi. To o cemu pricas sam iskusila u budnom stanju. Kad spavam uvek samo spavam i to mi je bas potrebno, nema teorije da se probudim u snu. Ali zato mogu svasta videti budna, ponekad dozvolim sebi bas veliki pogled. Uzbudljivo je to... Ali meni su najdraza objasnjenja i uvid koji dobijam o svetu oko sebe.
Isto tako je interesantno da si se svadjao sa svojim pratiocem lol, to je stvarno smesno covece
Pa ja sam mojim cuvarima beskrajno zahvalna, mnogo su mi pomogli, imam samo postovanje za njih. Priznajem da sam se par puta isfrustrirala pitanjima, ali uvek bih dobila zadovoljavajuci odgovor tj objasnjenje.

Jedino me jos moja deca razumemju i mozemo lepo da pricamo o svemu, drugi svi misle da sam malo luckasta. Svejedno, bar imam nekom da pricam, drago mi je sto sam dobila tako duhovno naprednu decu.

Meni je zanimljivo kad možeš imati te doživljaje dok si u tijelu. Ja ovo nijesam sanjao, to nijesu doživljaji iz svjetova sanjača, to su doživljaji kad izađem iz tijela. Po pravilu poslije izlaska iz tijela ide se u svjetlost, a prije povratka se ide u svjetove sanjača gdje se instrukcije iz svjetlosti ugrađuju u nesvjesno sjećanje da bi se pripremio za predstojeće događaje.

Naravno da vrlo cijenim svog pratioca, ali ne volim kad mi se naređuje. A i špto bi on bio bolji od mene? Pa svi smo do sada ko zna koliko puta bili pratioci drugima. Uglavnom sam se svađao sa svima njima, jedino nijesam sa "starim" to su oni koji upravljaju svjetovima i nekim vrlo posebnim službama. Oni su zaista vrlo mudri i izazivaju vrlo duboko poštovanje, ali je takođe gotovo nemoguće sresti ih možda jednom u stotinu života ali i tad gotovo nemoguće, nemaju oni volje da pričaju sa nama nezrelima.