Bambus je napisao/la:
Jedna vrsta sna(načina sanjanja mi se ponavlja).To se dešava u razmaku od par mjeseci.Bilo koji san da mi se desi ružan ili prijatan,znači nema veze šta sanjam odjednom kao da se san nekom silom uspori,kao na kaseti kad bi traku pritisnuo,a ona se teže odmotavala.tada prestanem da sanjam i osjetim koda sam malo ukočen i ako sam budan,tada ispustim neki čudan zvuk i pobjedim tu silu i postanem budan.Ovo mise dešava svaka dva, tri mjeseca.Znači to kao da ima veze sa načinom sanjanja,a ne sa sadržinom.
Šta vi mislite o ovome?
Veliki pozdrav, Bambus!
A da probaš da se poigraš s tim usporenjem ...?
Kad ga postaneš svjestan ... da ga ubrzaš ili usporiš, zavisno od trenutnog poriva ...??
...
Kad se već javih da ispripovijedam dva sna od subote na nedjelju ...
Kao uvod da kažem da kafu rijetko pijem i da sam u subotu po podne (oko tri sata)
popio jedan espreso koji me je svu noć držao budnim, izuzev u dva maha od po 15-20 minuta, kad odsanjah ta dva sna ...
Ti snovi djeluju mi pomalo neobično, jer dugo godina, još tamo od djetinjstva, nisam sanjao tu vrstu crno bijelih snova u kojima vlada potpuna tama, a prizori su odslikani nekom blijedo plavom svjetlošću (poput neonske) ... Osim toga, učinili su mi se i pomalo (il poviše) simboličnim ...
U prvom snu sanjam da sam u nekakvom putujućem vozu, ali ne onom klasičnom sastavljenom od vagona, nego nekakvoj čudnoj kompoziciji čiji se vagoni sastoje od soba, prostorija, zgrada, gradova, ...
Samog početka sna ne sjećam se najbolje, uglavnom, u tom prvom “vagonu” kojeg se sjećam, prisustvujem časovima aerobika (ili nečeg sličnog) za žene, kojeg drži jedna moja stara prijateljica (koja inače nije instruktorka aerobika) ...
U sred časa ta prijateljica me onako javno pred svima, ne hajući, pokušava zavesti
svojim tjelesnim čarima, a ja je, onako fino i diskretno, podsjetim na naš fini i prijateljski odnos ... i nekako je se otkačim ...
U slijedećem vagonu mi se pojavljuje svijest o mojoj ulozi u tom vozu: ja sam kao neka vrsta Kontrolora, ali ne onog klasičnog konduktera koji pregleda vozne karte, nego kontrolora “dešavanja” ...
U tom vagonu nailazim na tragove razne vrste nasilja, između ostalog i neke leševe, i to iskidane i oskrnavljene, ali nikog ne susrećem i idem dalje ...
U slijedećem (trećem) vagonu ponovo nailazim na tragove sličnog nasilja, ovaj put “svježije”, ali u manjem obimu, i jednog očevica koji opisuje osobu koja je počinila to nasilje,
i otprilike ga identifikuje kao poznatog zločinca iz narednog (četvrtog) vagona (grada) ...
Nakon što saslušam svjedoka, upućujem se prema vratima tog vagona i u momentu kada sam od vrata bio udaljen oko tri-četiri metra, vrata se naglo i iznenada otvaraju
i u vagon upada upravo taj o kome pričamo ...
Iako ulijeće gotovo svijetlosnom brzinom, tako da i ne vidim ko je, znam da je to upravo taj momak i da se ustremio na mene kao novu žrtvu (zbog velike brzine kojom se kreće njega vidim samo kao zlatno-žutu svjetlost, koja je jedina odudarala od tog
prizora tame ispunjene isključivo onom blijedo-plavkastom svjetlošću) ...
Iako me napada tako naglo i neočekivano, ne osjećam nikakav strah i opušteno i samouvjereno dočekujem napadača koji mi dolazi sučelice, i onda ga naglo hvatam za desnu ruku, zakrećem ga ulijevo i hitam kroz otvoren prozor koji se nalazi lijevo od mene pod uglom od 90 stepeni.
Sad nisam baš siguran dal sam namjeravao da ga izbacim kroz prozor, ili da ga “prizemljim” uz taj lijevi zid, jer kad on onako naglo izleti kroz prozor, uplaših se da se ne polomi (jer smo se nalazili na visini od oko 6-7 meara, otprilike u visini trećeg sprata), i brzo pritrčah prozoru, ... kad tamo, ... moj ti se momak uspravlja na gomili sitnog uglja koja dopire do oko metra ispod samog prozora, ... sav veseo što je tako sretno završio ...A sretan i ja što mu nisam naudio ...
Tu se otprilike san i završava ...
...
U slijedećem snu (isto crno bijelom, kao i prethodni) sanjam da se nalazim u dugačkoj jednospratnoj zgradi ispred koje se paralelno pruža druga ista takva zgrada i u kojoj na jednom od mnogobrojnih prozora sa rešetkama vidim prelijepu djevojku koja znakovima pokušava nešto da mi poruči ...
Trudim se da odgonetnem šta mi poručuje i nekako kao da cijelu zgradu, ili samo taj prozor, primičem bliže sebi i shvatam da mi gotovo panično poručuje da pošaljem neki e-mail kako bih oslobodio neku izuzetno važnu ličnost, nekog važnog poput samog Gospoda Boga, ... nazovimo ga broj 1, ...i još kaže da mi je ostalo svega oko tri sata da to obavim ...
Shvativši poruku shvatam i da mogu obaviti taj zadatak i da za to imam sasvim dovoljno vremena i onako nonšalantno idem da ga obavim ...
Dijelova sna u vezi ispunjenja tog zadatka više se ne sjećam, ili se možda san tu prekinuo, uglavnom kad sam to što sam trebao uraditi uspješno obavio, sad žurim da uđem u tu zgradu preko puta u koju se ulazi sa lijeve bočne strane (gledano sa mog prozora s kojeg sam posmatrao zatočenu princezu) ...
Međutim, kod samog ulaza sjetim se da sam nešto važno zaboravio da je pitam, pa se vraćam do ispod njenog prozora, a ona mi objašnjava to što je pitam (tu primjetim da pored nje stoji upravo taj broj 1 koga treba osloboditi) ...
Ponovo dolazim do ulaza u njenu zgradu i tu se sjetim (ovaj put ta zgrada podsjeti me na studentski dom) da ne znam ni princezino ime, ni broj sobe, pa ponovo žurim do prozora, gdje mi ona kaže svoje ime i prezime i broj sobe, te konačno upadam u zgradu, pronalazim oboje zatočenika i izvodim ih vani ...gdje potrčimo prema nekom obližnjem parku koji se uzdiže nasuprot ulaza u tu zgradu i od dvorišta zgrade odvojen je kamenim zidićem visine od oko 1 metar ...
Znam da tu visinu mogu sa lakoćom preskočiti i naskačem na zidić, al pošto nisam pravilno odmjerio zalet, prinuđen sam da se pri doskoku blago oslonim na ruke, dok onaj broj 1 glatko i izvježbano skače, poput kakvog profesionalca ...
Dodajem ruku princezi koja se uspinje na zidić i tu joj, pošto znam i osjećam da je na putu da se “nepovratno” zaljubi u mene, kažem nešto u stilu:
“U okeanu života ti si jedna od mojih najljepših radosti!”, dajući joj “između redova” do znanja da već imam svoju princezu s kojom sam vezan neraskidivim nitima, i da će ona naći svog princa ...
I tu se negdje i taj san završava ...
...
Nakon što izanalizirah ta dva sna i njihovu potencijalu simboliku, sjetih se jednog sna iz djetinjstva, koji mi se takođe čini simboličnim, pa da i njega kratko opišem:
U tom snu sanjam da prelazim preko nekog riječnog mosta i propadam na dno te duboke rijeke ...
Dole me dočekuje nekakav živi mrtvac koji me odmah napada ...
Odnekud znam da je mrtav i da sam jači od njega, ali da ga ne mogu savladati sve dok ga potpuno ne raspolovim ...
Zato ga grabim za vrat i prstima razvlačim na dva dijela, a onda snažno odvajajući te dvije polovine, po sredini ga potpuno “pocijepam” na ta dva dijela ...
Od velike sreće zbog tog "podviga" budim se ... srećan i na javi ...