najbolja metoda za rijesavanje straha od bilo cega;

SKAKANJE U PONOR

- rade i na tibetu a bome i indijanci.

strah te je jer se bojis ZA SEBE. Za sto se bojis? da se izgubis kao svijest? A jel se sjecas kako je to kad si sve i nista u jedno vrijeme? Ti si o tome pisao na forumu. Sjeti se tog osjecaja pa se pitaj sto ima uopce da te plasi na ovome ili bilo kojem svijetu?

gubljenje kontrole je zbilja divan osjecaj... pa cak i par sekundi prije nego sto padnes na tlo! Probaj bungie, probaj padobranstvo, super sportovi za vjezbanje prepustanja kontrole.

Ok, krivo sam se "odrazio", prije će bit da sam dežurao, a ne bojao se tad, zato i "nisam mogao zaspati". Kad osjetim entitet u blizini onda ostanem trezven dok ne ode.... kako da to opišem, više na oprezu - manje u strahu.
Što ću davati entitetu kontrolu nad sviješću?? Kad znam što hoće...

pa cim ti znas da je tamo nemoze ti uzet svjest Nemozest ti biti svjestan i da je entitet u tebi. On te prvo mora "iskljucit" da nemas pojma sta se desava pa ukljucit i ostavit ti samo osjecaj neki zbunjenosti, ljutnje ili sl. Moj pogled

Točno, spavao sam i nisam znao da spavam, no "drugi" dežura (da se ne desi nešto zaista pogubno) i svijestan je, iako ne može tad šapnuti meni usnulome na uho.
"Znanje" štiti.

a zast ti ne pitas njega sto on hoce? Jel si ikad komunicirao sa njime?

reci mu ako nezna dobitne brojeve za lutriju moze se slobodno izgubit

Pred močnim OPS ovima nema postavljanja pitanja, oni krše slobodnu volju bez pitanja. Uzalud pitanja kad te OPS namjeri ugrabiti.

Jel tebe kokoš kad pitala što želiš, prije nego je stigla na stol? Možda i je...

JIZZ vi muskarci sadasnjice nemate nikakve hrabrosti. Prije su muski uzeli mac i isli se suocit sa zmajem u spilji ... a vi danas kukate ko babe ."nemogu ja to- on je jaci!"
Hoces da ga ja istucem za tebe ?

srami se promatracu! srami!

Idi me to pitaj na manipulacije, ovo je tema "Snovi".

Dva sna i jedan čudan doživljaj, oba iz doba kada sam imala 17/18 godina (da se razumemo: sada ih imam dvadeset i kusur više, većini vas bih mogla da budem roditelj):

1. Stvarnost u uvodu: U krevet sam pošla sa ODLUKOM da se ubijem (suicidalne ideje mi se motale po glavi tokom čitave rane adolescencije), sa tom odlukom i zaspim; i, sanjam svog pokojnog dedu: nalazimo se u nekakvoj kao zatvorskoj ćeliji obloženoj pločicama, sedimo na ćelijskoj klupici jedan do drugoga; prvi put u životu vidim dedu (sa kojim sam se za života obožavala) istinski ljutog; razgovaramo ne otvarajući usta - naprosto, mislima; no, taj razgovor, iako ne otvaramo usta, prati mimika koja je sasvim adekvatna emocionalnim bojama našeg razgovora; pitam ga očajna zašto mi ne dozvoljava da se ubijem, on tvrdo odgovara da ne može (ne sme) to da mi kaže (ne treba to da znam), ali da će mi se u dvadeset i nekoj (zaboravih kojoj) godini dogoditi nešto i da zato moram da ostanem živa (ako umrem, to se neće desiti, a MORA da se desi); ostatak sna je nešto sasvim drugo, nebitno sada; da li se nešto zaista dogodilo u mojoj dvadeset i nekoj? Mnogo toga.

2. Nalazim se na praksi u nekoj psihijatrijskoj bolnici; terapeuti su hladni i mirni (naravno); dok stojim u hodniku, sama, pored velikog prozora, niz taj prozor lagano se spuštaju hologramske glave dva muškarca upadljivo crnih krupnih očiju koje ne trepću; u momentu shvatam da su došli po duše pacijenata, da psihoterapija zapravo predstavlja kradju duša, te da terapeuti predaju duše pacijenata tim trapeutima iz neke druge paralelene dimenzije; hvata me panika, hologrami se dižu i nestaju, u susret mi dolazi neka devojka-pacijent (u pratnji svoje "normalne"sestre), ja je gotovo unezvereno preklinjem da ode odatle, ne govorim joj otvoreno šta će se desiti, ali ona me ne sluša, nema reakcija, kao lutka je, shvatam sablažnjena da je već prošla izvesne psihoterapije - i naglo se budim očajna do nepodnošljivosti zbog nemoći.

3. Ovo je više doživljaj nego san: bila sam sa drugaricom u poseti nekim njenim rodjacima u južnoj Srbiji (prvi put sam ih videla tada) i tu smo i prenoćile pred sutrašnji povratak kući; u zoru sam se probudila, okrenuta prema prozoru; drugarica spava pored mene, okrenuta na suprotnu stranu (tek kasnije sam se iščudila tome otkud znam na koju je stranu okrenuta, kada sam joj bila okrenuta ledjima; opet pogledam u prozor, a onda sa njene strane kreveta vidim starca koji je izgledao kao fakir, mršav, tamnoput, samo sa pregačom oko bedara, zluradih očiju i koščatih prstiju sa dugim noktima; stajao je tamo i preko nje zurio u mene sa zluradm osmehom, pružio je kažiprst ka meni i prelazio lagano svojim noktom po čitavoj dužini moje noge, golicalo me to, ali nisam mogla ni da se pomaknem; nekako sam uspela da se naglo okrenem ka njemu i videla - da nema nikoga; u sobu je ušao drugaričin brat sa nekim čaršavima koje je ostavio u orman i odmah izašao da nas ne bi budio; sad ide ono najbolje: u autobusu na povratku kući pitam drugaricu koji je to deda kojem je pripadala ta kuća, ona me pita "koji deda??", "onaj o kome smo sinoć pričali za večerom", odgovraram, "šta ti je, nismo pričali ni o kakvom dedi, otkud ti to??", ja se zbunim, pitam zašto se njen brat nije pozdravio sa nama, ona me gleda kao da sam iz ludačke košulje ispala: "Pobogu, šta ti je, Bikili, on je već nekoliko dana na nekom muzičkom takmičenju u Puli!" i tu nastaje moj šok; kasnije sam joj sve ispričala, to o mojoj zamenjenoj memoriji, a ona je obećala da će pitati rodjake da li je ta kuća pripadala nekom dedi - ispostavilo se da jeste - a kada joj je posle par meseci brat došao u posetu - bio je to dečak koga sam videla da ulazi u sobu onog jutra.

(Jesam li opet promašila?)

Friški san:

Da ne duljim, rekao sam ocu koji je uvijek bio hladan i odbijao me od sebe - što ga ide...... stavio karte na stol.

drugo je bilo puko odmaranje

Wow, Bixy, koji snovi!

Ovaj poslednji podseća na nevoljno/slučajno astralno iskustvo (kada se „probudimo“, vrati se svest, pre nego što se sasvim vratimo u telo), mada su prethodna dva neuporedivo zanimljivija.
Ta je zona izgleda temeljno povezana sa fizičkom, ali uobičajena vremensko-prostorna pravila ne važe. Kao da se nađeš na istom mestu, ali u nekoj drugoj tački vremena, upravo kada brat ulazi i unosi posteljinu. I ja sam imala neke (obične) snove, koji su pokazali neka neobična preklapanja sa kasnijim realnim događajima – kao da na trenutak zavirimo u neko buduće vreme/prostor. Najčešće ih nazivamo prekognicijskim, ali bih pre rekla da je reč o tragovima iskustava o stvarnosti koja se temeljno razlikuje od naše.

Mene snovi interesuju i imala bih dva pitanja, ako može:
Kada se javila ideja o razgovoru za stolom o dedi? Tokom razgovora sa drugaricom, ili ranije?
Da li bi mogla da opišeš ona dva muškarca sa velikim očima i pogotovo na šta misliš kada kažeš hologramski? Pozadina je definitivno preeeeeedugačka za prepričavanje, ali je pominjanje holograma u ovom kontekstu, naime, čist sinhronicitet.

Friški san:

Radio sam u firmi u kojoj je normalno da se svi ponašaju po ustaljenom obrascu i komuniciraju samo preko formulara i dopisa.

Međutim ja sam počeo pričati sa ljudima osobno, počeo se prema poslu ponašati tako da ga obavim, a ne po "obrascu".

Uskoro su došli zaštitari i kako su me htjeli izbaciti, nisu me mogli uloviti nikako, uvijek bi bio tamo gdje nisu očekivali pa me nisu našli.....
Meni je sve to bilo smješno.

Kad sam trebao ići doma s posla iz Seveta u Zagreb, svi zaposlenici po obrascu ponosno sjedoše u svoje voljene automobile, bmw....ovo ono.

Ja gledam okolo... pa gdje mi je auto! I sjetim se, jao pa ja nemam auto!
I krenem tako na stajalište busa i čekam javni prijevoz..... sa svim "običnim" ljudima.

poštovanje svim korisnicima ovog foruma.
ja sam ovdje potpuno nov i ovo mi je prvi post.
vidim da ima mnogih sa zanimljivim snovima, i ja sam imao neke.
napisati ću jedan meni najgorji i sa porukom, i jedan malo neshvatljiv i zamolio bih vas da mi objasnije ako znate koji je smisao tih mojih snova. hvala.

prvi san, najgorji i sa porukom:

otvaram oći, nalazim se na ulici u nepoznatom gradu.
oko mene magla, malo se razišla.
gledam oko sebe i vidim mnogo ljudi kako se šeću ulicom.
ciglene kuće, kamene kocke po ulicama.
muškarci nose duge otmjene kapute,
šešire, bijele košulje, štapove za hodanje.
žene sve u velikim raskošnim haljinama.
pogledam sebe,
ispolirane cipele,
otmjene hlače,
košulja, sako,
dugi kaput,
rukavice, šešir.
promatram sve oko sebe,
primjetim da to nije sadašnjost.
po ponašanju ljudi, odijevanju, okolini,
kao da je 19 ili rano 20 stoljeće.
i ja se šetam ulicom,
sve nepoznato,
i priđe meni neka djevojka,
počne se oko mene motati,
zatim dođe još jedna i nekoliko njih.
bilo ih je barem pet.
sve su bile lude za mnom, htjele su me,
svaka za sebe i sve bi učinile samo da su malo sa mnom.
i odjednom oko nas se pojavi magla.
vidim samo njih.
i raširim svoj kaput i izvadim dva noža.
sa zaobljenim vrhovima prema gore.
i zatim počnem u svaku ženu zabijati nož.
sve su pale na tlo. sve puno krvi.
maknuo sam sa svake odjeću,
rezao prsni koš, trbuh.
vadio sam organe.
zadnji koji sam izvadio je bio srce.
u desnoj ruci sam ga držao,
osjetio sam njegovu toplinu,
osjetio sam kako mi krv teče po ruci,
osjetio sam miris iz utroba.
sve je bilo prestvarno,
svaki dodir sam osjećao, miris, sve.
i uživao sam u tome što sam radio.
i odjednom je nastao mrak.
samo ja, nema nikoga.
i pojavi se ispred mene glava nekog starog mučkarca,
gleda me u oči.
i rekao mi je ovo:

" to što si radio prije nije bilo dobro,
ovo sada ti je prilka da ispraviš svoje grijehe koje si učinio,
i pokaži MU da nisi kao što si bio u prošla dva,
pokaži MU da možeš biti drugačiji,
da možeš biti bolji." .
i zatim sam se probudio.



a drugisan, malo neshvatljiv, jedan, cijelo vrijeme sna sam bio svijestan da sanjam, inaće jako često sanjam snove u kojma sam svijestan da sanjam ali ovaj je bio potpuno neshvatljivi mi, a bilo je ovako:

kamenita riva, more lijevo od mene, desno drveća.
sunćano, toplo i lagani povjetarac.
šećem sa nekim frendom kojeg nikad nisam u životu vidio, i razgovaramo o nećemu nepoznatom.
i tako šećemo, i vidim u daljini kako prema nama ide netko.
i primjetim kako mene promatra.
i sada razmišljam ja tko je to,
kako je došao u moj san,
pokušavam ga maknuti iz njega, ali ne uspjevam.
i približavamo se međusobno.
i malo bolje ga pogledam,
sandale, bijele duge lepršave hlaće,
bijela lepršava košulja,
kosa malo duža plava, kao od zlata,
plave oći, i gleda cijelo vrijeme u mene i smješka se.
pogled i osmjeh, puni su mu bili veselja, radosti, topline. osjećalo se da zraći dobrotom.
ali,
po građi tijela nisam nikako mogao zaključiti dali je muško ili žensko.
nikako.
u licu i tijelu, nikako da zaključim šta je. ( ja ću ga spominjati u muškom rodu. )
i prošli smo kraj njega,
i pitam frenda jel je vidio ovog koji je prošao,
nije ga vidio.
i nakon što smo malo dalje otišli ja se okrenem da vidim di je taj.
i vidim njega kako stoji i promatra me,
i krenuo je polako prema nama.
ništa ja,
odem sa frendom do mora,
ja se odem kupati a frend ostane kraj mora.
i mi razgovaramo,
i okrenem se ja k frendu da mu velim da dođe u more,
da je voda odlična, ni hladna ni topla.
i kako se ja okrenem,
vidim ja tog u bijelom kako se približava prema meni po malom kamenitom molu,
i dođe do ruba i čučne i promatarao me.
i cijelo vrijeme sa veseljem,
smješkom, a ni jednu riječ nije rekao.
i opet pitam frenda dal viti još koga u blizini osim mene, nije nikog vidio.
i zatm sam se probudio.

još jedan san, u kojem sam bio svijestan da sanjam. imao sam ga dok sam bio daleko od doma, u siriji:

pojavim se na tavanu svoje kuće,
sad malo čudno šta radim doma, a znam da nisam doma,
znam da sam legao u krevet u siriji.
gledam sebe,
imam tenesice, donji dio trenirke, i potkošulju.
kose nemam, obrijana.
sasvim druga građa tijela.
imam oko 30 godina i sav sam mišićav,
pun energije, pun volje za tući se.
i čujem policijske sirene oko kuće.
i policajce kako se nešta deru.
otvorim ja vrata tavana, i polako silazim po stepenicama.
i pogled mi prvo pada na dnevnu sobu,
u njoj vidim neku djevojku između 20 i 23 godina.
visina oko 170, vitke linije, crne ravne kose do vrata.
i ona mene vidi. gleda me i ja nju.
šutimo oba dva, nije nam jasno,
meni zašto je u mojoj kući, tko je ona,
i zašto me može vidjeti.
u mojem je snu,
i kako može biti svijesna da je to san. ( pitao sam se jesam li ja upao u njen san ili ona u moj, ili jel možda i ta osoba i ja sanjamo isti san isti tren )
a u njoj vidim da joj nije jasno tko sam ja,
da šta radim tu i ona nezna zašto je u mojoj kući,
i vidim u njoj da je tužna, da ju je strah, boji se.
i siđem ja na hodnik, kad desno vidim nekog muškarca kako se dere, ništa ga ne razumijem.
čujem policiju kako prijeti da će ući u kuću, da će pucati.
pogledam ja curu.
ona me još promatra ja čuđenjem.
i približim se ja tom dečku, oko njega se motam, ne vidi me ni ne čuje.
i zatim on počne mahati ljut sa rukama a u rukama ima neke papire.
nekako sam zaključio da on tu curu napadao.
i primim ja tog dečka i pokušavam ga smirit,
on ništa ne reagira na mene, kao da me nema.
i zatim je cura dotrčala iz sobe i počela govoriti da ga pustim.
da ništa nije napravio.
da je dobar prema njoj.
zatim sam ju pitao da šta je sve to tu,
o čemu se radi
kroz suze mi je rekla:

"to je moj muž, bili smo u italiji, tamo sam rodila dijete, i otišli smo iz italije sa djetetom, i sada nas policija lovi, želi nam oduzeti dijete i vratiti ga u italiju, jer nemamo jedan papir. molim te, pomozi nam, nemoj dopustiti da nam oduzmu dijete."
i obećao sam da ću joj pomoći samo zbog nje.
pregledao sam sve papire, i vidio da zapravo imaju sve.
sve na papirima je pisalo na talijanskom jeziku, a oni nisu razumjeli strani.
i uzeo sam papire i krenuo niz stepenice u prizemlje prema van, prema policiji, i kako sam otvorio vrata, nisam ništa vidio osim bijelog svijetla i onda sam se probudio.

jedan nedavni san:

bio sam ispred neke škole,
sa svojim autom.
i bila je neka djevojka sa svojim autom.
prvi puta sam ju vidio.
bili smo jedno kraj drugog, razgovrali smo o autima,
ja o svom ona o svom.
jako dugo smo razgovarali,
i svidjeli smo se jedno drugom.
zatim je došlo vrijeme kada smo se morali razići,
imali smo želju da se ponovo vidimo pa da možemo još razgovarati.
i ode ona svojim putem ja svojim. gotovo.

nakon nekoliko dana,
išao sam prema bjelovaru,
polako sam vozio,
i ide mi u susret auto koji mi nekao privukao pogled
i gledam tko vozi,
kada vidim tu djevojku da vozi, ta iz mog sna.
i ona me gledala nekim čudnim pogledom, --to nemože biti--
kao da me zna, ostala iznenađena

Vjerovatno je i ona sanjala isti san tu noć. Čuo sam za nekoliko takvih slučajeva. Obično se u takvim snovima radi o dvije osobe koje razgovaraju.

Spremam se da radim yoga nidru pred spavanje. Na pola vezbe padam u polu san, jer um mi je jos uvek donekle aktivan. Svesna sam da lezim na krevetu i da klizim u san. Nakon nekog vremena, osecam stranu energiju koja ulazi u moje telo. Ne osecam strah, vec pocinjem aktivno da disem na dijafragmu i dok to radim, puls mi je sve jači i imam osećaj da će mi glava eksplodirati. Pokušavam da nastavim da dišem svesno, da vidim dokle mogu da idem. I onda se setim...u tom polu snu...setim se da "izvučem" svoje astralne ruke. I tako dok ležim, osećam da mi se naprežu mišići, dok pokušavam ispruženih ruku da se podignem i izadjem iz svog fizičkog tela. Kao da radim "astralne trbušnjake". Sve se dešava na astralnom nivou, ali svesna sam svega. Istovremeno, telo mi je paralizovano, ali uspevam da otvorim oči sa velikim naporom i sa moje desne strane vidim veliku piramidu od posteljine, koja se pruža sve do plafona. Vratim pogled na ruke i vidim kako su mi se odvojile astralne šake. Ali, one nisu kao moje, već su to prljave i izborane šake, sa dugim i prljavim noktima i kvrgavim prstima. U glavi mi bruji sve jače, pritisak se povećava i zatim se budim. Osećam se prijatno i smejem se bez razloga. Ustajem iz kreveta, odmotavam film u svojoj glavi....razmišljam o tim staračkim rukama i pitam se šta to znači.

kako i sta tocno radis?

poz

Novi san, koji je ju jednom momentu postalo lucidan:

.....

radilo se o tome da su iz nekog razloga nama u obitelj došli gosti koji su vrlo bogati,
a istovremeno smo morali ostati odvojeni od njih, nikakva naročita prisnost, a ni odbojnost nije bila planirana.
... ...
....
Uglavnom, u jednom momentu je došlo do toga da sam zamolio suprugu da me malo izmasira,
jer su me boljela ramena i lopatice od rada na računalu.
I tako masira ona mene kroz majicu... prija, ali nije to to. Nema potrebni stisak.
Odjednom sam osjetio neke druge ženske ruke na sebi, koje su bile jače i znale što rade.
Te ruke su mi izvukle majicu da se makar napola svučem i držim odjeću na rukama.
Svukao sam sve osim kratke majice, provukao preko glave, sve do ruku i držao tako ruke u zraku.

Stisak tih ruku je bio vrlo snažan, ali nimalo bolan, ja sam u jednom momentu bio isčupan iz normalnog sna i shvatio da sanjam.
Iz nekog razloga kojeg se više ne mogu sjetiti sam uzviknuo od oduševljenja masažom: "E TO JE DELFIN"
Ruke koje su me masirale su sišle sa ramena na rebra, snažno su mi masirale rebra, najprije iza pa onda obuhvat iza i sprijeda.
Kako sam bio masiran sprijeda, tako mi je žena dala uputstvo da kako ona pritišće, tako da i ja ispuštam zrak iz pluća.
U zadnjoj fazi masaže mi je naredila da prestanem disati, ispustim sav zrak iz pluča. Nešto vrlo snažno nesebično je radila neprijed po rebrima oko jetre.

Poslije masaže sam se onako opušten i ojačan, naslonio na nju i
držali smo se za ruke neko vrijeme (ko da se znamo jako dugo, ali nam nije suđeno da se viđamo).
Bio je to neki trenutak ispunjenja i komunikacije.
Znao sam da je to iskustvo samo za tad i možđa nikad više. Nisam vidio lice, nisam ni želio vidjeti.
Nijeme rijeći su potekle, ja trebam dalje nastaviti živjeti sa svojom suprugom....
to je bio samo kao neki susret sa mojim komplementarnim bićem, koji me je nekako upotpunio i zatvorio neke konstrukcije u meni.

Lep san