Pitanje shvatanja pojmova. Krivica, jer navodno činimo nešto što je u nekom opšte-važećem smislu pogrešno, nam oduzima energiju i predstavlja određeni vid determinizma.
Kako shvatam stvari, odgovornost je naša sloboda. To je spremnost da se naprave sopstveni izbori. Oni mogu biti „ispravni“ (u smislu da će ubrzati naš napredak) i „pogrešni“ (u smislu skretanja sa našeg specifičnog kursa). No, upravo to je traganje i ispisivanje sopstvenog puta. Ako tačno znamo što je „ispravno“, šta „pogrešno“ tu nema slobode.
Što smo svesniji, prisutniji, što smo manje izloženi dejstvu nesvesnih elemenata, što više razumevanja posedujemo, to je i dijapazon naše interakcije sa svetom širi. U tom kontekstu mislim da neku situaciju sa lošim okolnostima ne bi trebalo posmatrati kao nešto što smo izazvali svojom „negativnošću“ ili „karmičkim dugovima“, već kao priliku. Priliku za rast i učenje.
Mislim da je pre religiozni pogled (religiozni u smislu uređenih sistema verovanja) na svet obeležen tim determinizmom. Krivi smo valjda samim tim što smo se rodili i nazad možemo samo putem potpune pokore i poslušnosti.
Citat:
Odgovornost koja seze u prijasnje zivote za mene nije prava odgovornost, odnosno ako sam jednom negdje nekako sve sama odlucila i dovela do toga da bude bas ovako kako jest ali se toga sada ne sjecam, ja to ne mogu prihvatiti kao ozbiljnu odgovornost, iz prostog razloga sto ne znam sto bih s njome? AKo se ne sjecam necega, onda na tome ne mogu raditi, dakle ta odgovornost je vise virtualna i spekulativna.
Ne znam da li pravimo samostalne izbore pre inkarnacije. Meni je taj pogled na stvari blizak.
Ali neku „karmu“ ne razumem kao neki „greh“ ili kaznu za taj greh, već pre kao ustaljeni obrazac ponašanja, kao neku inerciju. Moguće je da na nekom „višem“ nivou bića isplaniramo okolnosti koje će pomoći da se taj inertni obrazac ponašanja izbalansira drugačijim mogućim izborima. To je po pravilu onaj izbor koji nikada ne bismo napravili, ako bismo sledili liniju kotrljanja niz brdo. Najčešće nam baš i ne pada lako, jer se protivi tom inertnom nastavku kretanja u zacrtanom pravcu. No, ako oslušnemo onaj svoj unutrašnji glas (pod pretpostavkom da ga ne pomešamo sa drugim glasovima

), obično je onaj „pravi“.