Citat:
Prvo, ne treba tako olako da posezemo da spasonosnom rukom kvantne fizike kad god nam zatreba da opravdamo neki "fenomen". To je najcesca greska koju ljudi prave, ne poznajuci dovoljno ili uopste, ni kvantnu ili klasicnu fiziku, a vec tvrde kako ona objasnjava TK. Zaista, ako bi telekineticari i postojali, oni bi bili sposobni da pomeraju predmete nezavisno od saznanja fizike. Kakve veze ima sta je otkrila fizika; ljudi su isli po zemlji pre i posle otkrica gravitacije. Dajte mi dokaz da je to neko zaista i uradio. Vidim, pitas u cemu je razlika izmedju cestice i nekog predmeta na stolu. Ogromna! Pa takva razlika je kao izmedju fizike cestica i klasicne fizike. Ako je moguce da eksperimentator utice na CESTICU, to ne znaci da moze i na makro telo. DOKAZ: koliko god da POSMATRALA EKSPERIMENTE NA MAKRO TELIMA, NECES TIM POSTAMRANjEM MENjATI REZULTATEI EKSPERIMENTA. Ok?
Kvantna fizika ne opravdava, niti dokazuje ovaj fenomen, već nudi teoretski okvir za njega. Dakle, ako se predmet pomera, on se ne pomera zbog nekog neprirodnog abrakadabra, već se pomera zbog toga što postoji temeljna povezanost između fizičkog i mentalnog. Naravno, ova temeljna povezanost između svesti/mentalnog i fizičkog zaista nije otkriće
samo kvantne fizike. Biologija dolazi do istih saznanja, kao i medicina.
A da li se predmet pomera, to ću prepustiti onima koje telekineza zanima.
Sličan teoretski okvir je na primer ponudila i za teoriju o sinhronicitetu. U vreme kada je postavljena, ona je potvrđena putem statističkog modela. Postojalo je opažanje pojave, ali ne i mogućnost da se ona uklopi u tada važeću sliku o svetu, pa se pribeglo statistici/ odnosno tačnije, verovatnoći.
Nije mnogo drugačije ni danas: postoji opažanje nekih pojava, no, one se proglašavaju za
nepostojeće, jer se ne poklapaju sa važećim predstavama o Univerzumu u kome živimo. Pa onda proračunavamo verovatnoće, vršimo statističke proračune da bismo utvrdili da li bi one možda ipak
smele da postoje ili ne.

Prilično mi je neobična ideja, koja izgleda ponegde još uvek prevladava, da smo kao vrsta u posedu nekog konačnog znanja, koje se ne sme dovoditi u pitanje.
Kvantna fizika je napravila nekoliko važnih koraka napred. Jedan od njih je i rad sa verovatnoćama umesto sa statičkom i predvidljivom slikom Univerzuma i eksperimentalno potvrđena teza da postoji povezanost između fizičkih pojava (čestice) i inteligentne svesti koja ih posmatra. Veoma čest argument onih, koji nisu radi da napuste siguran njutnovsko-kartezijanski mehanicistički model Univerzuma, je da ono što važi za veoma malo, ne važi za ono veliko. Čak sam čula i primedbu da nije pristojno (

) postavljati pitanja, kako to nešto može da bude i čestica i talas.
Po mome mišljenju, to jednostavno predstavlja posezanje za predrasudom i unapred stvorenim predubeđenjem na mestu gde bi – barem po proklamovanom naučnom pristupu - trebalo da postoji radoznalost, otvorenost i pokušaj da se nađu odgovori – dakle, ne da se pretpostavke proglase za odgovore

– i suoči sa izazovom koji donose nova saznanja.
U vezi sa česticama, stvar je u tome da i nema čestice dok se posmatrač ne uključi, ona je do tada talas ili postoji u stanju verovatnoće.
Pa, to možda može da bude clue i za one koji pokušavaju sa telekinezom: nećete
pomeriti predmet.
Citat:
Kada je rec o bioenergiji, zasto niste pomislili na autosugestiju i placebo efekat?
Autosugestija počiva na istoj pretpostavci: na uticaju svesti na fizički Univerzum, zar ne, i njihovoj međusobnoj povezanosti.
Citat:
Inace, i fenomen mogucnosti telepatije bi trebalo da se zasniva, po nekim autorima, na kvantnoj fizici. Konkretno – na pojmu KVANTNE SPREGNUTOSTI. Ukoliko su dve cestice kvantno spregnute, one mogu da PAMTE svoju povezanost, te kad bi se jedna cestica nalazila na jednom, druga na drugom delu univerzuma, uticajem na spin jedne, delovali bismo i na spin druge, iako je ona odvojena. To su tzv. NELOKALNE KONEKSIJE. Mozda su one “povezane” na jednom dubljem nivou, drugim recima, mozda je kosmos IMPLICITNO UREDjEN. Ali to vazi za kvantni nivo stvarnosti, ne za ovaj u kome svakodnevno ucestvujemo.
E, sad mogucnost nekakvog “citanja” misli ili telepatije poziva se bas na tu kvantnu spregnutost. To nije nikakvo “izlazenje” misli iz moje glave i ulazenje u tvoju, jer, videli smo, cestice ne moraju da se dodiruju, a jedna “zna” sta radi druga na bilo kojoj udaljenosti. Medjutim, tu je i problem, cestice mog i tvog uma NISU kvantno spregnute, a to ne mogu ni da budu nekakvom cistom “koncentracijom” ili slicno. Neki autori, koriste dostignuca kvantne fizike ne bi li se njima okoristuili da zasnuju senzacionalisticke, spekulativne SF hipoteze koje im povecavaju tiraze. To je, u stvari, prava senzacionalisticka marketing-nauka o kojoj ti govoris.
Uopšte ne razmatram nelokalnost kao dokaz za telepatiju, niti tražim dokaze za nju.
Mnogo su mi interesantnije implikacije koje nelokalnost postavlja u pogledu
brzine prenošenja informacija i međusobne povezanosti između njenih nosača.
Citat:
telekineza (kad bi bila stvarna) ne bi bila nesto novo u svetu, te su takvi ljudi i pre mogli da postoje dok vlade nisu bile ovakve, odnosno, cak iako su ih nekad njihove vlade hvatale, nisam siguran da su ih koristili protiv neprijatelja. Daj mi jedan podatak iz istorije koji kaze da je neko nekog napao nekim djuladima, recimo, koji nisu bili ispaljivani iz topova, vec sa neba padali na njih (a u stvari, ih slao nekakav telekineticar). Daj mi primer iz nase svakodnevice, recimo, ratovi se vode konvencionalnim oruzjem, pa gde su ti telekineticari koji rade za vladu. Cemu sluze? Ovo se odnosilo na onu tvoju tvrdnju gde kazes da oni mozda i rade za vladu.
Kao što rekoh, telekineza mi nije bila naročito interesantna, pa za eventualnim zapisima o njoj nisam ni tragala, ali smatram da je agrument, kako o nečemu ne postoje pisani dokumenti, veoma labav.
Na evropskim prostorima, treba samo pomisliti da je crkva falsifikovala čak i dokument na kome je zasnovana – šta dalje reći – i vekovima odlučivala šta sme da postoji u Božijem Univerzumu (pa i na papiru) a šta ne, a da je u međuvremenu uspešno zamenjena drugim institucijama.
Ako razmotrimo ovu i slične pojave, mislim da nije osnovano pretpostaviti da se dokaz da nešto ne postoji sastoji u odsustvu pismenih zapisa o toj pojavi. To, naravno, nije ni dokaz da to postoji – jednostavno mi se ta linija razmišljanja/istraživanja ne čini produktivnom.
Osim, naravno, ako i inkviziciju ne proglasimo za teoriju zavere.
