...

Dragi P.
P. Majić, u svoje vrijeme glasoviti pučki misionar, vrlo je često znao govoriti: „Poniznost! Poniznost! Poniznost!.... Nema ništa veliko, ništa sveto, ništa vječno, čemu nije temelj duboka i velika poniznost!.... Dečko moj, lakše ti je prepoznat crnog mačka u crnoj vreći na crnom mjestu u mračnoj sobi u mrkloj noći nego oholost u vlastitom srcu!“ – Ja sam tada bio tek kandidat prije odlaska u novicijat. Uvijek sam se pitao što to znači? Zašto taj stari misionar koji je toliko vremena proveo služeći Bogu i ljudima stalno ponavlja „Poniznost! Poniznost! Poniznost!“?
Velika većina ljudi ima iskrivljenu sliku o tome što je to poniznosti. Pogotovo oni koji nastoje živjeti intenzivnim duhovnim životom (ostale pak to pitanje niti ne zanima!). Ono se vrlo često miješa sa (samo)ponižavanjem ili (samo)prezirom što je vrlo krivo jer jedno i drugo dovodi do destrukcije osobnosti a ne do njene izgradnje. Krepost jača (krijepi = krepost!) osobnost. Stoga će ponizna osoba biti u stanju podnijeti i poniženje i prezir. Poniznost je istinska svijest o samom sebi kakav stvarno jesam. Sv. Terezija će reći: „Poniznost je istina“ tj. Istina o samome sebi. To pak stanje istinske ili realne svijesti o samom sebi ne stječe se preko noći nego je to dugotrajan put samopromatranja ili samoupoznavanja kroz različite oblike duhovnih vježbi a ponajviše ispitom savjesti. Čak i stara „poganska“ grčko-rimska mudrost kaže: „Upoznaj samoga sebe!“
Poniznost, kao istinska svijest o samom sebi izgrađuje osobnost i snaži na duhovnom putu. Stoga je vrlo važno biti svjestan samoga sebe i svojih sposobnosti: tko si, što sve znaš i što sve možeš i koji se svi talenti skrivaju u tebi. Takva svijest dovodi i do samopuzdanja koje je vrlo važno na životnom putu čovjeka. Ali takva samo-svijest ako se ograniči na samodopadno promatranje samoga sebe, svojih sposobnosti i talenata, vrlo lako postaje oholost ukoliko se promatra „izolirano“ od onih s kojima se živi. Stoga u tom samopromatranju treba gledati ne samo ono što jesni nego i ono što nisi. Ne kako si bolji od mnogih ljudi nego vidi da uistinu ima boljih od tebe. Ne samo koliko toga imaš (talenata) nego i koliko toga nemaš. Ne samo ono što znaš nego i koliko toga još i ne znaš a niti ćeš ikada znati. Onu Sokratovu izreku „znam da ništa ne znam!“ uistinu može reći jedino ponizan čovjek jer samo takav je svjestan koliko toga još ima što nikada neće moći otkriti. I tu dolazimo do paradoksa a to je da bi „znao da ništa ne znaš“ moraš jako puno toga znati! Pa čak kad bi bio najbolji i najpametniji od svih Pavao me podsjeća: „Što to imaš a da nisi primio?“ Sve što imam nije „moje“ nego je dar. I sada dolazimo do druge vrlo važne točke a to je dar i darivanje. Samosvijest o samom sebi, o svojim sposobnostima, darovima i talentima (kakvi god oni skromni bili) nije potrebna za to da se divim samom sebi (narcisoidnost!) nego da budem svjestan onoga što to „imam“ kako bi to mogao „dati“ drugima. Na taj način postajem „dar“ za drugoga i moj život postaje darivanja i služenja što je opreka oholosti koja se zatvara u se i želi sve za sebe.
Oholost je opreka poniznosti. Crkva je ubraja se među „sedam glavnih grijeha“ tj. u one grijehe iz kojih svi ostali na neki način proizlaze. Psihologija je promatra kao nezdravu ljubav prema samom sebi koja je redovito povezana s nezdravim i nerealnim samoprecjenjivanjem. Ukorijenjena je duboko u čovjekovo biće i prikrit će se uz najmilosrdnije i najponiznije čovjekove radnje i teško će je čovjek od prve razotkriti. Ako bolje promatraš samu sebe moći ćeš se puno puta primijetiti da u pomaganju bližnjemu ili sirotinji (što je na izvana ponizno i Bogu-ugodno djelo) u tebi se rađa osjećajem ugode pa čak i radosti i to te veseli! Oprez! Primijeti da na dnu toga slatkog osjećaja ima jedan drugi, jedva zamjetljiv osjećaj, to je glas koji ti došaptava kako „ti činiš nešto veliko, nešto lijepo, nešto Bogu milo. Ti si zaista bolja od drugih!“ Evo to je oholost duboko skrivena u čovjekovu srcu a hrani se tako plemenitim djelima! Srest ćeš mnoge ljude koji su u stanju za nekoga sve moguće učiniti i žrtvovati ali se iznutra „hrane“ osjećajem samodarja i samožrtvovanja za druge. Mnogi im se dive i hvale. On je u očima tih ljudi velik i puno im znači. Čovjeku to godi kao što kaže pjesma „Lijepo je nekome biti nešto. Lijepo je nekome biti sve!“ Rezultat te ugode je strah! Strah da se ne pojavi netko drugi koji je bolji od tebe. Koji bi ti mogao oteti prvo mjesto koje imaš u očima ljudi ili određene osobe te bi on mogao umjesto tebe „biti nekome nešto“ ili čak „sve!“ To dovodi do ljubomore. Tako jedna mana rađa drugu manu. Jedna bolest uzrokuje drugu bolest i što destruktivno djeluje. Suprotno od kreposti koja rađa drugu krepost i izgrađuje osobnost.
Nemoj sad slučajno misliti da zbog osjećaja ugode kad nekome nešto pomažeš, daješ ili se „žrtvuješ“ za nekoga, da to ništa ne vrijedi jer se na dnu tog osjećaja (ako ne redovito, ali onda vrlo često) može kriti oholost. Kamo sreće da ima što više takvih „dobrotvora“. Ovo navodim samo zato da uvidiš da je ipak „lakše prepoznati crnog mačka .... u mrkloj noći, - kao što reče iskusni p. Majić – nego oholost u vlastitom srcu!“ Zato kad čuješ taj ugodni laskavi glas oholosti kako ti došaptava, poput sv. Bernarada odgovori: Zbog tebe niti počeh a niti ću prestati činiti dobro!
U svakom slučaju, dugačak je put na stazi poniznosti. Sretno!
I ne boj se biti „nekome nešto“!
p. Željko

Čim sam vidio video ipak moram napisati nešta.
@Rudar
Ipak mislim da djeca nisu ukras svijeta,samo ću reći da su Katari imali pravo u vezi djece,zločin je donijeti dijete na ovaj svijet i tako samo nastaviti patnju,okovječiti,produljiti patnju.
The ugly truth.

Ipak mislim da djeca nisu ukras svijeta,samo ću reći da su Katari imali pravo u vezi djece,zločin je donijeti dijete na ovaj svijet i tako samo nastaviti patnju,okovječiti,produljiti patnju.
The ugly truth.

Daco, a što su to Katari točno rekli o donošenju djece na svijet? Ovo prvi puta čujem, jako me interesira!
Može detaljnije! Molim

Podatak o braku je zanimljiv u smislu da su u stvari Katari smatrali da njihovi pristaše ne bi trebali imati djecu da ne daju još "hrane" Arhonima Mraka - Matrixu. Tvrdnja Katara o braku se odnosila na to da ako doneseš dijete na svijet samo ovjekovječuješ tamu zato jer ovim svijetom vladaju bića koja mogu napasti um, i tako zarobiti dušu. No, nisu zagovarali napuštanje veza sve dok pojedinac ne postane spreman da "maturira" i postane "Parfait", ili "Usavršen".

a ako gledamo na to kao na šansu,tad bi zapravo imati djete,odgajati ga,bila skoro neka vrsta obaveze ili maksimalna čast.

Malo sam zbunjena!
Alf

Naime, ako je dobro ne imati djecu, bilo bi onda najbolje da izumremo ili da na ovom svijetu opstanu samo zajednice istospolnih brakova, ali i da ukinemo umjetnu oplodnju. Naravno niti kloniranje ne dolazi u obzir. I što nam preostaje, Vječnost?

Ako su zaista tako mislili, a to je teško u potpunosti provjeriti

Ovo su stihovi od Rumija , svi govore o istom samo na drugi nacin

....

Ako nisi potpuno go
zamotaj tu prelijepu odjecu od rijeci
oko sebe

i spavaj

-----------------------------------

...

Vjetre legendo!

Roditi dete daje mogucnost spoznaje bezuslovne ljubavi.