hvala nat, Jack i arja, pitajte me slobodno o mom iskustvu ne znam što da i kako da pišem a da ne zvučim patetično.Koliko mogu ću odgovoriti.
Jedna stvar

Nat, sve što si napisao-potpuno, ali potpuno isto ja sada osjećam i samo mogu reći kao da sam ja to napisala.
Još sam htjela nadodati da neposredno nakon tog iskustva sam par dana osjećaala nezustavljivu ljubav prema apsolutno svakom biću. To nije bila ljubav kao ljubav, već kao da sam mogla biti svako od tih bića koje bis surela, kao da sam se "prešaltavala". Na žalost nakon nekog vremena taj osjećaj i ta sposobnost se smanjivala, kada god se "zakukuljim" kao da padam u iluziju. A ovaj svijet jest iluzija, na tom polju sam se doista osjećala stvarnom..
Eto, pitajte ako vas što zanima..

Kako je sunce upeklo, vrijeme je za plažu

Moram priznati da se davne ˙83 dogodilo nešto slično i meni, što je zapravo profiliralo moj daljnji put u životu!
Nekoliko godina sam tražio načina da mi netko pojasni što se zapravo dogodilo, i kako to uvijek biva, otkrilo se samo!
Proučavajući razine takvih doživljaja, došao sam do zaključka da ih ima podosta. Od razine kad "promatramo" ovaj svijet, pa sve do razina kad prostor i vrijeme ne postoje!
Opis mog doživljaja, sam po sebi nije fascinantan, ali je bio dovoljan inpuls da me nagna u istraživanje!
Mislim da je postignuti rezultat, voljno percipiranje određenog nivoa, zasad moj najveći uspijeh. Koji puta ide glatko, koji puta neide uopće, no važno je da ide!

Ovime sam zapravo htio reći, da dajem podršku svim onima koji imaju takva iskustva, neka pročačkaju malo, dovinu se tehnici koja bi im odgovarala, da opetuju doživljaj, jer nekog pravila nema, bar zasada, kako to postići! Vrlo je intuitivno, barem meni, ali da je "ljekovito i puno optimizma", je!

Sam opis tog "trenutka", koji je trajao 4 dana, sveo bi se na to, da nema mene kao fizičkog bića, nema vremena, nema prostora, nema komunikacije rečenicama. ali ima mene, koji osjećam sam sebe, osjećam i druge, mada ih ne vidim, neznam sve, ali znam dosta, uopće teško izreći što se izreći neda!
Ja jesam, je možda i predugačak opis toga stanja!

Tek kasnije, kad sam dosezao te razine, na određen način se i s njih dalo djelovati, no to je sasvim druga priča!

Vrlo je vjerojatno da i jedan od razloga taj, što se danas bavim mistikom, kako bi sve te neke više zakonitosti pokušao "sputiti" na zemlju i obratno!
Živi bili pa vidjeli!

Hey, Almy, potpuno isto iskustvo! Ja sam to opisala ovako: prvo je moglo da se kaže JA JESAM PRISUTNOST, onda JA JESAM, poslije toga samo JA, a onda je i to ja izgubilo se...Jesmo li ti i ja pričali o tome ikada, tamo na PM?

Inače, nisam te dugo "vidjela" , a kako je ovdje naređeno podhitno skidanje na plaži, ja po običaju moram poslati jedan:

Za Once:

Opis koji si dala (livada i sve ostalo) vrlo je čest u stanjima NDE, kako su drugi već rekli. Slično mi se dogodilo kad sam imala 17 godina, (panična jurnjava ka bolnici, temperatura 41 C,itd) vidjela livadu, ali i planine iznad, cvijeće i sav folklor koji ide uz tu sliku. Kasnije, čitajući jednu knjigu o reikiju od jednog mađarskog majstora, nađem opis sličan tome. Naime, upućujući nas da u meditaciji odemo u svoj unutrašnji hram, ovaj mađarski majstor kaže da se nađemo na livadi kakvu si ti vidjela, i na njenom središtu je veliko stablo, zlatne boje. U njemu je otvor u koji ulaziš i od koga vode stepenice ka dole. Prije nego počneš silaziti niz stepenice pogledaš na desno i tamo na zlatnoj ploči stoji urezano tvoje ime. Kad siđeš niz stepenice, dolaziš u svoj Unutrašnji hram i tamo zatičeš tvoje učitelje, duhovne pomagače i vodiče. Izvela sam ovu meditaciju bezbroj puta i vjeruj mi nikada nije bila ista, ali sam poslije nje uvijek izlazila daleko mirnija, a spoznaje o mojim prethodnim životima, bez regresija, bivale su sve jače i jasnije. Možda ti to pomogne, da probaš, s obzirom da je scena skoro ista.
Za kraj, kako je Nat odlično rekao, valja nam se još valjati u ovom svijetu, ne možemo otići jer smo i došli da obavimo ono zbog čega smo se i spustili u ova tijela. Meni se čini da ti imaš sve simptome kako to neki zovu "star seed"-a, i zato ti se ne ostaje na ovom zemaljskom planu. A o tome da želimo kući i da se nikad zapravo nismo osjećali kao da smo sa ove planete, neki od nas mogli bi i knjige napisati...Zato, za utjehu, znaj da nisi sama, mnogi od nas tako se osjećaju i čak pored godina i godina hoda po vlastitoj Stazi i pokušavanja da razriješe sve one prepreke koje su na Stazu nailazile, i dalje vrlo često žele otići Kući. No, kad god ti se taj osjećaj snažno javi, znaj da upravo prelaziš još jednu stepenicu ka cilju jer je to tipični Šaumbra simptom jedan od brojnih koji nam ukazuje da napredujemo na svom putu ka Ultimativnoj Svjetlosti.

Neka ti zato Staza kojom kročiš bude što svjetlija i neka te na njoj zaskoči što manje prepreka...( ne moramo svi tegobno pretrčati svoj maraton, neka barem nekom bude malo lakše)

Evo i tebi:

A.

Andjela,

nikad o tome nismo pričali, na PM je bilo nešto drugo

Glede plaže...............

i poljupčića

Inače, ovo o čemu pričamo Andjela i ja, "probijeni je plafon" i od tuda počinje svijet koji se može pokušati opisati metaforom, poredbom ili jednostavno djelovanjem preslikati ovdje!

Ispod "plafona", svijet "krajolika" bilo koje vrste, je područje astrala, mentala, karmičkih smicalica, svijet bajki, operative, pobjeda i poraza, jednom rječju, vrlo interesantno, poučno i korisno područje!
Svakako je bolje što prije ga savladati, no to traaaaaaaaaaaje, pa stoga preporučam poučiti se međuzakonitostima kako bi sve skupa bilo što manje traumatično! To je također vrlo intezivno područje emocija, pa stoga i stoji predhodni naputak!

Da o tome smo već govorili - svijet pobjeda i poraza prevaziđen je svijet. Sve je pobjeda i sve je dobro! A što se tiče emocija, o tom ću ti na PM, važi?
U "out"-u sam completely!

Love
A.

Samo piši........

freaKy!!!

Bilo ono vruce vece.Kasno je,negde oko 1:30,meni u kuci svi zaspali,a ja u sobi za kompom.I kad mi se prispavalo,ja vidim da sam zaboravio da raspremim krevet(posteljina mi je bilo kod mame i tate u sobi).Ja gledam sta cu sad da radim,pa se nekako snasao.Legao sam u gacam(bilo vruce) i posto nisam imao posteljinu uzeo sam jednu majcu i prebacio je preko kukova cisto ono da ne nazebem.Kad ujutro,ja se probudim a ono majca na meni.Covece sokirao sam se.Ne kontam kako sam mogao da obucem majicu!?!Jel se to nekome odavde dogadjalo?

O da, više puta. Samo pazi da jednom ne ostaneš bez gaća.

Šalu na stranu, ali ja dok spavam se oznojim po nekoliko puta i budem mokar kao da sam tek izašao ispod tuša, i onda me redovno moja žena presvuče kao nekog invalida jer sam potpuno nesvjestan toga i nisam u stanju da se normalno probudim, samo znam da se ujutro probudim u drugoj pidžami ili majici (zavisi u čemu već spavam u tom dijelu godine), ali inače u toku dana nisam sklon nekom pretjeranom znojenju, čak dok sam se aktivno bavio sportom, često sam znao odraditi dosta "teške" treninge a da skoro ne prolijem ni kap znoja.

off topic upisah se od smijeha

Fora je u tome sto niko od ukucana nije uopste ulazio u moju sobu te noci.Pitao sam i mamu i tatu i sestru i oni kazu da nemaju nikakve veze s tim...da nisu alieni ili sam ja nekako nesvesno to obukao?To mi se jos nije desavalo

sinko hodao si u snu :rr:

ja bih se na tvom mjestu zabrinuo

tko zna sta ti zena jos radi dok si tako nesvjestan :scratch:

nikad u zivotu nisam hodao u snu,ja bre spavam ko zec,cim nesto malo susne ja se odmah budim...

Hehe pa sve je moguće osim drvenog šporeta i svinjca od misirača.

Ma htio sam samo da ukažem da je donekle čudno to moje stanje svijesti za vrijeme dok spavam, ja u stvari gotovo sve opažam, tj. čujem dok spavam (donekle naravno) ali se na neki način ne osjećam prisutnim, da tako kažem, u svom tijelu, kao da to sve percipiram sa neke distance, ne znam baš kako bih to objasnio, a kad se probudim treba mi najmanje pola sata da potpuno dođem sebi.

Takva vrsta spavanja dešava se najčešće u onim periodima naših života kada imamo pojačan priliv svjesnog opažanja, ili kako bi neki rekli, kada si u procesu podizanja na viši nivo svoje Svijesti. Vrlo često mi se dešava da čitave noći prođem u polu-budnom stanju, što znači da istovremeno i spavam i budna sam, i opažam sve stvari oko sebe. No, ta vrsta spavanja nije zamarajuća, naprotiv, ujutro se uvijek osjećam svježe i naspavano. Samo, trik je u tome što tada imam mnogo manje potrebe za snom nego inače. A, to dolaženje sebi nakon sna, nekad zna potrajati i čitav dan, u smislu da se osjećaš dobro, samo ti se ništa ne radi, ne bi išao na posao i bavio se tim brojnim stvarima koje traže onu klasičnu svakodnevnu koncentraciju. Samo bi BIO u TOM STANJU i ništa ne bi radio. Ako je ovaj opis sličan tvom, onda si u super-stanju i ništa ne brini. To je ovih dana, mjeseci pa i par zadnjih godina veoma česta pojava, koja je u biti samo odraz globalnih dešavanja u sferi rasta svijesti na planeti.

A.

Da, tačno tako Anđela, odlično si to opisala.

Uh, što se nešto osjećam pametno...huh, nemoj više, bogati...mogu još umisliti da nešto i znam, a to je već potencijalno opasno stanje...

A.

Andjela,
hvala na onom tekstu,
I ja sam u jednom periodu spavao tako ali vise ne....Sada imam obican san - suckz doesn't it?

Ma, sve štima, jedno vrijeme to dođe, drugi period opet naleti da nas od toga odmori i tako redom...znaš, nekad i svjesnost zna umoriti, ma kako to paradoksalno i glupo zvučalo...zato nam trebaju periodi običnog življenja, običnog sanjanja, itd...čisto da se uravnotežimo, barem ja to tako osjećam...i baš mi dobro dođe kad imam običan san...

Pusa.
A.