langolijer je napisao/la:
Suzy, veliki pozdrav,
Novi sam na ovom forumu. Jučer sam se registrirao.
Nedavno sam pročitao knjigu Put kojim se rjeđe ide, stvarno je dobra.
Moram priznati da je ova tema teška, ali izgleda da ste poprilično dorasli ovome. I da ste već dobro načitani i "in".Razmišljanja su vam dubokoumna i nije ih lako shvatiti.
Langolijer dobrodošao u ovo naše društvance. I ne misli da smo mi ovde nešto više "dorasli" TEMI, čak šta više i mi ponekad pipamo u marku, ne bili nešto napipali. I svakim danom se po nešto otkrije. Kada bi sve svoje postove, od kako sam ovde, shvatila bih da i ja ponekad idem korak napred, dva nazad, pa onda tri napred, pa jedan nazad i tako redom. Dobro je kad je to malo "napred" više prisutno od "nazad". Tako ćeš i ti s vremenom prepoznati sopstvene korake. Samo hrabro.
langolijer je napisao/la:
Postoji dualnost, ali i balans.
Dva suprotna ekstrema su opet balans.
Postoji balans unutar bića, ali i balans izvan bića. Universum teži balansu. Sve ono što postoji u universumu čini jedan balans. To je nešto zapanjujuće i toliko složeno, a ipak nam se kadkad učini tako jednostavno, npr kad smo u nekom posebnom štimungu, duhovnom raspoloženju i sl., čini nam se da svijet tako divan., i da je sve tako jednostavno. Stvarno je jednostavno, ali čim "dođemo k sebi" opet vidimo svijet izvrsno složenim. Opet paradoks.
Hoću reći, vjerojatno postoji više različitih puteva za ići prema gore, bilo kroz ekstreme bilo kroz ravnotežu.....
Da, balans je u svemu, mada mi često ne vidimo te promene koje nas teraju u pravcu balansa. Često težimo savršenstvu, i onda zbog tog balasa, ravnoteže, moramo napraviti nešto što će nas udaljiti od savršenstva. Ako smo previše vezani za matreijalno, desiće nam se da izgubimo posao, da nas prevare i pokradu, sve zbog učenja kako podneti gubitak onoga za šta smo vezani. Ako se suviše vežemo za neku osobu, definitivno ćemo morati da je izgubimo na neki način, sve dok ne shvatimo da je moramo prihvatiti takvu, sa svim dobrim osobinama i manama. A tek zašto privlačimo u naš život druge osobe.....pa iz razloga nekih lekcija koje imamo kao zadatak u svom životu.....O univerzumu i ravnoteži između drugih oblika života ne mogu ni pričati, možemo samo pretpostaviti, a i to je sa stanovišta znanja običnog čoveka koji se ne bavi takvim istraživanjima profesionalno, prilično teško. A tek vezanost za određenu vrstu znanja može prilično usporiti naš rast, jer ćemo se slepo držati usvojenog, ne shvatajući da je sve podložno promenama.....
Klejbezabla je napisao/la:
... U ovoj temi, a i na drugima, redovno se pojavljuje to upiranje u veliku sreću koja nas očekuje, ma Raj na Zemlji, baš kao na onim sličicama koje dilaju Jehovini svjedoci, i koji, je li, mi u svojoj ispravnosti željno iščekujemo. Jedna sličica o uzaludnosti...
Neprevaziđena tema SREĆE je princip zadovoljstva kojem čovek teži, s jedne strane, i izbegavanje nezadovoljstva, neprijatnosti i bola s druge strane. To sa aspekta psihologije pripada infantilnim delovima našeg bića i nesvesnim mehanizmima koji nas teraju da sve činimo da bi izbegli taj bol. Tako se probudimo jednog dana i shvatimo kako smo brižljivo gradili sliku sebe i sveta, ( Klejbezabla :
Jedna sličica o uzaludnosti.) i kako više ne može tako, jer počinje da nam se ruši taj svet iluzija pravo na glavu. Pa kad obradimo naše slatke iluzije na nekim nivoima, onda nas počne pritiskati još nešto, nama nepoznato i onda se ponovi hvatamo za slamku, maštajući kako ćemo se oberti u društvu OPD-eovaca, "hrabro" jurišajući u taj 4D, bez sumnje da nam se neće ništa isprečiti na tom putu....
I onda:
Klejbezabla je napisao/la:
... Recimo da ZNAM da ću, kao ober OPD, biti prenešena u višu dimenziju gdje me čeka sveopća sreća i blagostanje. Samo ne znam kako? A Njemu se svidjelo da to bude tako što će me uzeti na drugi svijet tijekom katastrofalnog potresa. Potres dođe, ja napunim gaće od straha. I dođem Svetom Petru, a on kaže: "A jok, nemere. Ne primamo usrane." što ne znači da se i za mene neće sve sretno završiti. Samo, ne onako kako sam ja zamislila.
Onda upadnemo pravo sebi u usta. Klejbezabla, ovo je
odličan primer naših iluzija. Baš si me oraspoložila.....da se malo i ja manem teoretisanja....

Šta da se radi, svi se ponekad zaigramo....
sigma je napisao/la:
Da bi zapoceo proces, covek mora imati energiju potrebnu za to. Znaci, mora prvo preseci svaki odliv. Kako konkretno? Tako sto ce prvo sagledati, do u detalje, na koje sve nacine njegova energija odlazi. Obicno su u pitanju kontakti sa odredjenim ljudima (koji su uglavnom, vrlo bliski), sa nekime ne morate ni rec progovoriti, dovoljno je da sedite sa njima u istoj prostoriji, i samo vas usisaju, ukoliko niste izgradili odredjenu odbranu ili niste spremni na to. Sto opet, znaci da cete, odredjeno vreme, duze ili krace, morati te ljude da bukvalno izbegavate. A oni to, iz svoje tacke gledista, mogu doziveti kao uvredu. Koju morate preskociti (opet OPS u spoljasnjoj formi). Zatim, to su misli, u vidu strepnji, osecaj nesigurne materijalne egzistencije, briga za ovo ili ono...
Znaci, sve to mora hirurski da se presece, jer u suprotnom, nista necemo postici.
Pa tek tada, kada imamo snage, kada smo koliko-toliko ojacali, mozemo nesto ozbiljnije poceti da radimo.
Možda je ova teza o hiruškom presecanju veza sa ljudima koji nas crpe ispravna, samo u trenutku da bi prikupili snagu za ozbiljniji poduhvat sopstvenih promena. Moram priznati da sam taj princip presecanja obilato koristila u životu, ali sam nanovo, ipak, morala da se suočavam sa nekim ljudima. I opet bi izbili na površinu oni mehanizmi koje sam pokušala da obradim na takav način. Sve dok nisam shvatila da ne moram ništa presecati, već da moram prihvatiti ljude oko sebe, i tako me više nisu zamarali. Istina, nije tako sa svima, još uvek, ali sam kod mnogih uspela da obuzdam sopstveni odliv energije.
Kako? Ovo je iz prizme mog ličnog iskustva. Evo navešću primer, da više ne teoretišem:
Drugarica me izbaci iz koloseka, prosto nekim svojim reakcijama na trenutnu situaciju. Ranije bih prigušivala svoje emotivne reakcije, potiskivala razočarenje, bes, nemoć da se oduprem. A onda sam počela da postavljam stvari drugačije: Šta je to što mi se kod drugarice ne dopada, što me nervira, ili čak vređa??? Onda sve to identifikujem i počinjem da pravim vezu sa pravim izvorom sopstvenih nemoći. Shvatim da su to baš one osobine i način reagovanja moje majke koja me je uvek na taj način nervirala i iscrpljivala. Znači tu smo!!! Ali nismo još pogodili u sredu...!!! Onda shvatim da baš Ja imam takve reakcije (usled prirodne identifikacije sa majkom) i takve osobine, koje mi se uopšte ne dopadaju i koje jednostavno pokušavam da ignorišem braneći se nekakvim samovređanjem. I šta smo zaključili. Što se više branimo, sve više jačamo takvu strukturu u sebi. Znači ne volimo sebe, taj deo sebe koji nećemo da budemo, taj deo sebe koji je naša majka u sebi. Znači ne volimo ni majku, takva kakva jeste. A pošto majku i drugaricu ne možemo promeniti, možemo samo sebe promeniti, tako što ćemo konačno da počnemo da sebe prihvatamo. Zavoleti majku onakva kakva jeste prihvatanjem njehih osobina, koliko god one loše bile, da bi mogli zavoleti sebe (majka je nerazdvojivi deo nas).
Pitaćete se kako možemo prihvatiti majku koja vas iscrpljuje, krade vam energiju? Šta da vam kažem: ja vežbam svakodnevno, suočavajući se sa sobom. U svakoj situaciji nešto izbije na površinu, i ja se trudim da osvestim šta je to.
Vremenom, kao što vežbanjem svake discipline možemo postići dobre rezultate, možemo napredovati i u ovoj disciplini. Jer uvek će nam se naći na putu neka osoba koja ima energiju naše majke (nije majka jedina osoba sa kojom se identifikujemo)i uvek ćemo se zakucati u zid, bez obzira živeli na drugoj strani zemljine kugle, daleko od onih koje nosimo u sebi ili svaki dan boravili sa njima u istoj kući. Prosto tako stvari funkcionišu.
Tako je i sa našim precima, čak davno umrlim. Loše emocije prababe prema svojoj ćerci, mogu i ja osećati, a da uopšte ne znam odakle. Energije emotivnih blokada se nasleđuju. Jedino što možemo uraditi, možemo im oprostiti, i oprostiti sebi što smo gajili te emocije uprkos neznanju odakle potiču. Svako presecanje u prošlosti, može se osetiti u rascepu budućih generacija. To su mnogo dublji nivoi....ali nisu beznačajni...
Po meni,svaka vrsta rigidnog presecanja sa ljudima koji nas iscrpljuju neće baš doneti neke validne retzultate na duže staze. Za neko vreme hoće, dok se ne priberemo, ali i tome dođe kraj. Već iza prvog ćoška čeka nas novo iskušenje.
E sad sam totalno otišla
Ali nema veze, ko zna što je ovako moralo biti.......OPS! i odoh pravo u OPS
sigma je napisao/la:
Nisam zasla mnogo u intelektualnu analizu OPD/OPS-a jer sam, kao sto ste i sami do sada mogli primetiti, cisto praktican tip. Veoma dobro osecam fine, suptilne forme energija, ali se ne zadrzavam na njihovom intelektualno- retorickom analiziranju, jer vrlo cesto, ni ne postoje reci kojima bi se verodostojno mogle opisati. Na to gledam kao na gubljenje vremena i zaglavljivanje u mental. Jednostavno mi ne lezi.
Ne brini Sigma. To si ti. Samo je na nama kako te prihvatamo. I trebalo bi da prihvatamo, ako ne, onda tu još ima posla, društvance. Svako mora izraziti ono što nosi u sebi. Svako ima svoj idividualan pristup. I to je za poštovanje.
