Lampa je napisao/la:
Kad pogledam prethodne postove na ovoj temi mogu primjetiti dvije osnovne grupe dešavanja: unutarnja i vanjska. Pod unutranjim mislim da opažanja pojedinca na događanja unutar sebe i i na sebi, neke promjene. A pod vanjskim smatram sve ono što je pojedinac opazio u svojoj okolini i/ili prirodi koja ga okružuje.
Moje opažanje čudnog događanja je vjerojanto po malo kombinacija obje grupe dešavanja.
Večeras kasno šetam psa kraj mora, mjesec je jako nisko na zapadu, porumenio i postepeno se gubi u tami dok ne nestane potpuno. Prekrasno nešto, rumenilo je nestalo dok nije preostala samo tama. A onda, malo više na lijevo, opazim mjesec koji je rumen i ponavlja se zalazak.
Pogledam još jednom pa ne vjerujem svojim očima. Upitam se što sam to prije vidjela, jesam li u istom trenutku ili se trenutak vratio par minuta unatrag i ako jest, kako? Ili imam vizualne halucinacije, svojevrsnu kasno-noćnu fatamoragnu? Trik mozga? Jesam li na kratko pogledala u tamni dio, a mozak, tupav i ograničen je to već zaboravio, pa duplirao sliku zalaza mjeseca? Bilo kako bilo, dok sam se čudila sebi i pogreškama na svom vizualnom aparatu, na rubu obrisa tog ponovljenog zalaza mjeseca bljesne nešto poput blica (hmm, u taj noćni sat na pučini netko snima zalaz mjeseca? Hmm...). Mogla bih sada nabrojati listu mogućih događanja, od najednostavnijih do najnevjerojatnijih, no sinkronicitetima nikad kraja.
Prisjetim se mačke u Matrixu i već doživljenog sličnog
deja vu i "sidrenja" vremena pa ga načas kratko napravim, tako, za svaki slučaj. Istovremeno pošaljem snop energije svjetla na kuću u kojoj moji ukućani već odavno spavaju, skupa s nakačenjima koji na njima vise poput prljavih dronjaka. I baš zato pljusnem val svjetla na kuću da opere smeće koje se tamo nalazi. U tom trenutku se ulicom pokraj mene jako, jako brzo kreće vozilo, vozač izgubi kontrolu nad njime i razbije se, prepolovi omanje stablo u koje je udario. Točno na spajanju moje ulice s ovom kojom se krećem. Srećom, dečko nije povrijeđen.
I opet pitanja... jesam li ja? ili su oni? Da li je to posljedica nečije ljutnje na izbacivanje iz kuće, ili na sidrenje vremena ili je vozač ulovio djelić svjetlosne energije koju sam poslala i koja očito nije kompatibilna s njegovom? Što bi bilo da je ishod bio drugačiji, da je osim vozila i netko nastradao? Tko je odgovoran?
Naravno, vozač je uvijek konačno odgovoran, ali ako je pod utjecajem koječega i energija, koje mu nisu kompatibilne, rezultati mogu biti svakakvi.
U svakom slučaju, nije ni važno tko je i što napravio. Važnija je poruka, naučena lekcija. Shvaćam da ono što zračim u prostor oko sebe, pa čak i u najboljoj namjeri, ne mora biti svima dobrodošlo, ostavljam tragove i posljedice. Čovjek toga treba biti svjestan i preuzeti odgovornost. Djelovati svjestan svog utjecaja kako željenog tako i neželjenog.
S druge pak strane, sve je možda čista slučajnost.
Srećom, mozak mi još nije toliko ispran, tako da u slučajnosti ne vjerujem.
Predstava.

Da to je važno pitanje, da li je korištenje "oružja" (u tvom slučaju energije svijetla) u slučaju kada mislimo (nije važno sada da li opravdano) da ćemo time nekome pomoći - poželjno.
Jer, pod jedan, da bi to uopće činio s "dobrom namjerom" čovjek bi trebao biti siguran da je to svijetlo zaista svijetlo - a ne lažno svijetlo - što je uopće svijetlo???
Pod dva, na žalost, čovjek može mijenjati samo sebe - a ne druge - to je osnovno pravilo u ovim "vodama".
Pod tri, pitanje je odakle poticaj da to učiniš, jer moguće je da si bila potaknuta emocijom ljubavi prema bližnjima, koja opet nije baš mudra za aktivaciju onog svijetla koje je upitno. Jer čije je svijetlo i tko je radio?
Pod četiri, ta igra s mjesecom - moguće nije igra s mjesecom - već njihov brod, pa eto, možda sve zajedno i nije misterija, misterija uvijek na koncu ostanemo mi sami sebi.
Jer, samoodgovornost koju spominješ, trebala bi u sebi sadržavati znanje da ne pomažeš drugome, kao i oprez da oružje ne treba imati. Oružje nas uvijek stavlja u situaciju da postanemo poput njih - točnije da oni kroz nas čine stvari.
Drugačija je stvar kada čovjek s svijetlom/laserom radi u hipnozi ili nekoj drugoj tehnici na čišćenju implantiranja i nakačenja, tada čovjek radi samo u sebi, za sebe i sa sobom.
Potreba da pomažemo, uvijek je dvosjekli mač! I zato je u ovom svijetu u kojem živimo kontrola emocija nužna - a opet vrlo teška, jer konačno temeljno implantiranje i ima svrhu održavanja emocije upravo na način da je pravo stanje nas sakriveno u onome što prepoznajemo kao istinu, a u biti je riječ o lažnoj ljubavi i pažnji. To je i podloga ove tvoje priče - bar tako izgleda - emocija iskazana prvo kao ljutnja jer to rade tvojim ukućanima, drugo potreba da ih ti toga oslobodiš.
I treće najvažnije, potreba da imaš "oružje" kojim radiš izvan i oko sebe! To je borba, a borba te zadržava stalno među njima, to je začarani krug. Nama ne treba oružje, mi smo svojim koliko toliko probuđenim stanjem "njima" najveća prijetnja....
Naravno, ovo je samo moje viđenje događanja!
Alf
