Pokušaji praktikovanja ,,cetvrtog put’’ u životnim okolnostima običnog čoveka je totalni promašaj...pa čak i kontraproduktivan put...

Siguran sam da imaš prihvatljivo objašnjenje za ovu tvrdnju.
Dakle, objasni nam zašto tako misliš?

Uzmimo običnog čoveka koji radi osam sati, pet dana u nedelji...svaki dan radeći isto...dolazi kući...žena, deca, roditelji...računi za ono i ovo...iz dana u dan ista situacija kao u Trumanovom šou...i šta će takovm čoveku doneti svesnost ili ti povišena svest...kad i sutra mora da ustane rano da ide da radi u sistemu u kojem nema mesta za svesnost...i zaista šta bi običnom čoveku donela svesnost osim apsurdnu egzistenciju...

Aha, sad mi je jasnije.

Mehaničkom čovjeku je veoma teško da prihvati ideju o transformaciji, to je i Gurđijev stalno govorio.
Ništa zato, ako ne možeš shvatiti cilj transformacije svjesti, a ti nemoraš ni pokušati da bilo šta uradiš na tom planu. Sve je na dobrotvornoj bazi, niko te ni na šta ne prisiljava.

Gledaj...slažem se sa nekoliko tvojih zadnjih postova u kojima se kriju neki ozbiljni uvidi koji mogu proisteći jedino iz rada. I osobno radim po G sistemu 10-ak godina tako da smo u sličnoj poziciji ali ovdje očito propuštaš jednu ključnu stvar a to je neidentifikacija .

Jednom su nekog čovjeka koji je postigao visok nivo pitali što radi sada kada se prosvjetlio. A on je odgovorio: cijepam drva za grijanje, nosim vodu sa bunara...Znači radi najobičnije stvari, ispunjava životne obveze samo bez identifikacije.

Neidentificirati se sa svim životnim sranjima je izuzetno teško, znam to vrlo dobro iz osobnog iskustva ali to je ključna stvar u sistemu. Ako se identificiraš sa životom i onim što promatraš definitivno ćeš postići kontraefekt i upasti u tešku depresiju, što je i logično. Sam G je rekao da je svako u idealnoj poziciji u odnosu na rad. Jedino se pomoću tih sranja, koja se svakome događaju, može ubrzati put ka vrhu. Da tog nema nebi bilo ni trenja a samim tim ni napretka.

Mozda ce se lakse odnositi prema samome radu na tom i tom poslu, a mozda mu biti i teze dok ne prihvati stvari. I sam mislim da sam jednom nogom za ludaru, ali kad procitam G. ucenja i kad vidim toliko istine u njoj, rade bi u ludaru nego zivio u lazi cijeli zivot. Siguran sam u to i to je valjda jedino u sto sam siguran da G. ucenja su jedna vrsta istine i oslobodenja za covjeka. Pa sada kako tko prihvati nesto.....

,,Kada bi čovek bio u stanju da sam radi na sebi, sve bi bilo jednostavno i škole ne bi bile potrebne. On to, međutim, ne može, a razlozi za ovo leže duboko u njegovoj prirodi. Trenutno ću ostaviti po strani njegovu neiskrenost prema samom sebi, stalne laži koje sebi govori, i tako dalje...,,
iz knjige U potrazi za čudesnim


Očito svi mi koji sami praktikujemo van škole pod znacima navoda praktikujemo četvrti put...zavaravamo se misleći da smo na pravom putu...a ustvari u životnim okolnostima čoveka to je totalno promašen put...pa čak i kontraproduktivan put...koji vodi do egzistencijalne apsurdnosti...srećom čovek je mašina pa se lako zaboravljamo...

Prema mom razumijevanju, Čevrti put i jeste četvrti zato što se odvija u čovjekovim životnim uslovima, onakvim kakvi oni jesu, za razliku od ostala tri puta, fakira, jogija i monaha. Gurđijev je zagovarao grupni rad gdje bi se tu i tamo pojavila škola i nakon obavljenog posla, zatvorila. (Ove današnje institucionalizovane škole Četvrtog puta, nemaju nikakve veze s tim). Onda se pojavio i Peti put, koji podrazumijeva Moravjevovu verziju individualnog ezoteričnog rada u datim životnim uslovima. Naravno, ovdje trebamo uzeti u obzir to, da kojim god putem krenemo, dupe nam dođe otpozada. Koliko se to do sada dalo primjetiti, ličnosti uglavnom idu "putom" koliko god duže mogu, uglavnom cijeli život jer im to više odgovara, nego da postignu obećani cilj koji podrazumijeva njihovu predaju vlasti ili uprave nad bićem – Istinskom ja, koje s aspekta ličnosti, ima samo teoretsko postojanje; dok bi sama ličnost, s aspekta Istinske svijesti, imala samo jednu lažnu, iluzornu i privremenu egzistenciju.

Mi, kao ličnosti, ne možemo verifikovati teoriju koja stoji iza Četvrtog ili Petog puta jer nemamo konkretan primjer čovjeka koji je postao unutrašnji čovjek, dakle onaj koji je povezan s Istinskim dijelom bića, te tako raspolaže i sa Istinskom sviješću. Isto tako, na primjeru vlastitih pokušaja, nismo u stanju odrediti neki drastičan napredak u tom smijeru. Unutar lažne svijesti ličnosti, bilo bi skoro nemoguće nešto stvarno dokazati kao istinu. Ta svijest uglavnom počiva na vjerovanjima, upitnim verifikacijama istih i na jednoj izvitoperenoj percepciji. Ona je kondicionirana (programirana).

Tako, uz pomoć te lažne svijesti kojom mi kao Lažna ja baratamo, bilo bi skoro nemoguće vidjeti stvarnu Istinu, onakvu kakva ona jeste. Stvarna Istina bi se mogla vidjeti/razumjeti samo uz pomoć stvarne ili Istinske svijesti.

Četvrti i Peti put predstavljaju teoretsku pozadinu jedne mogućnosti DOLASKA DO ISTINITOG UZ POMOĆ LAŽNOG. Da li je tako nešto uopšte moguće praktično ostvariti, to za nas još uvijek ostaje pitanje?!

..

Po meni zivot i je egzistencijalana apsurdnost, zavisi na koji nacin si u stanju prihvatit tu apsurdnost.. Ali da je kontraproduktivan ne bi rekao.

Koliko sam upucen u Beogradu su organizirane grupe gdje se cita Belzebub. Znaci da ipak postoje neke skole i koje se trude i rade.

Galaksijo imama duboko poštovanje prema tebi ali si mislim da ti nekako previse sumnjas u sebe i svoje sposobnosti. Za ovo sto si spomenuo sto se tice o istinskom Ja je ta da treba imati muda sjedinit se sa svojom sustinom i izaci iz svoje komfor zone, a ujedno biti odgovoran za svoje postupke. Po meni je sloboda=odgovornost. Da su ljudi vise odgovorni za svoje postupke ne bi bili tu gdje jesmo. Ali je covjeku lakse kada njime manipulira netko i na taj nacin ne treba niti razmisljat niti gledat sto da radi i na koji nacin da se ponasa. Ima prepisane nekakve zakone i u skladu sa tim se ponaša i misli da je to to, i ne zna za nista drugo. Ovo sto si sve napisao mogu samo izvuci jedan zakljucak a taj je: nema nam pomoci i nemozemo se izvuci, ili cekaj nekakvog mesiju koji ce te izbaviti, a po meni to nije rjesenje.

Imaš li volje pojasniti što smatraš promašenim (...) - samostalno prakticiranje četvrtog puta ili uopće prakticiranje četvrtog puta samog?

Isto tako, ono što se prakticira (kako ja to vidim kao četvrti put) su onih osam koraka (aka praktički identičnih s osam udova rađ-yoge) plus podijeljena pažnja. Ne znam šta vi (itko ovdje?) drugo može podrazumijevati pod prakticiranjem četvrtog puta, pa bi mi bilo drago da netko napiše. Čitanje neke knjige u kružoocima? Kao Baudelaire u subverzivnim razgovorima po krčmama? Samo pitah...




Heh. Otrov kao i parfem se koristi u kapljama.
Ako bi čovjeku svjesnost donijela svijest o apsurdnosti njegove egzistencije - nije li upravo zbog buđenja upravo te svijesti i okrenuo svoja traganja prema nekakvom razriješenju problematike brboćuće apsurdnosti? I nije zgorega porazmisliti i o ovome: da li je u pitanju apsurdnost egzistencije ili apsurdnost određenog tipa percepcije egzistencije?

Usporedit ću s CC, vidim, mnogi uzimaju njegovu riječ za autoritativnu i od znanja. I isto tako vidim da je mali broj onih (mali ali vrijedan!, tu ste, znam) u kojima je zaživio prvi trak (a ima ih tek dva) tog njegovog znanja, naime: idem samo putevima koji IMAJU SRCA, da li ti daju srčanost i srdačnost ili ne. Ako ti ju(ih) oduzimaju - begaj brale jer si zastranio. Ako u tebi ne gori goruća baklja nekog puta, tapkaš u mraku i snatriš da prakticiraš išta osim što ne vidiš ono što je svjetlu baklje očigledno: ne znaš kako da prihvatiš ruku prijateljstva u svijetu u kojemu je drugarstvo palo na ulici kao prva žrtva, opet ću se ponoviti, gledišta da su individualni odnosi nambr-uan neprijatelj sistema zvanih apsurdnosti.

Kad si već spomenuo svakodnevicu, uzmi bilo koju situaciju iz društva i vjerojatno si svjestan da u pokušaju uspostavljanja odnosa s osobom ispred tebe nailaziš na masu prepreka, formalizacija, ceremonija bez suštine... protiv Geburaha se boriti ne možeš jer on čak nije ni vjetrenjača, on je zid pored puta, zid od kojega se neophodo odlijepiti. A čovjek se ne usudi odlijepiti jer je krajičkom oka vidio da se put produžio u dugačak i (pre)uzak most bez ograde, most preko provalije, ambisa. Ambisa apsurda. I apsurd je tvorevina u kojoj svak od nas ugrađuje svoj sijaset cigala i osvijestiti se ili sjetiti ili shvatiti svoj udio u toj priči i suočiti se sa stanovnicima vlastitog Kafkinog tavana je faza u kojoj bez abnormalne doze suosjećanja, svak tko je pokušao proći taj dio pao je ranjen i raščovječen, aka "crni centar".

Ne znam koliko nekome ima smisla gornji tekst, ali dajem ga, pa tko nešto konstruktivno nađe... njegovo je.

Znaš onu poslovicu da "nada umire zadnja"? Način na koji nada umire se drukčije zove realizacija nadanog.
Sve drugo od toga je bukvalno iz busije okrutno i nemilosrdno ubojstvo iste. Pa, ako nada na taj način umire (u poslovici) - ona umire jer je ubijena. A prije nego što umre, krvarenje njenih rana nam šapće samo jedno: melema, melema!

LP

Pratim postove na grupi “Gurđijev” zato jer su na razini koja u meni potiče želju da sudjelujem u raspravama. Hoću reći, zanimljivo mi je zbog toga što mi se čini da kad nešto napišem da ima ljudi koji mogu pratiti, bar u nekom smislu, ono što napišem i da ne moram u nekom sljedećem postu objašnjavati 99% onoga što sam napisao. Za takva pojašnjenja bih trebao napisati gomilu knjiga i onda još gomilu tumačenja ili uputiti diskutanta da provede nekoliko godina u izučavanju svih razina onoga o čemu pričam.

Da skratim.

**Sve je upravo onako kako treba biti.**

Ne znam u kolikoj mjeri ste svjesni točnosti ove tvrdnje, ali njena točnost je apsolutna. Ako niste sigurni da je ova tvrdnja apsolutno točna, onda vam predstoji put da dođete do razine kad će vam biti jasna njena istinitost. Ili nećete doći do te razine.

U svjetlu gornje tvrdnje, ne trebamo se zamarati pitanjima koja izviru iz ega, a to je, da li možemo ili ne možemo prepoznati istinu u sebi ili u drugome. Kad dođe vrijeme da ZNAMO što je istina, naprosto ćemo to znati. Do tada nema načina da saznamo do kraja što je istina. Prije stvarnog ZNANJA što je to istina, ako je i vidimo, ne možemo je prepoznati. Ako očajavamo nad tom činjenicom(bilo svjesno, bilo nesvjesno), a to je donekle vidljivo iz nekih postova, to je samo krik ega i ništa više.

Često spominjete ego i njegove nevjerojatne sposobnosti da stvori iz svega čega se takne laž i iluziju. Ni time se ne treba zamarati. Ego je jedan praktičan obrambeni mehanizam koji smo dobili sa tijelom da bi zaštitili naše tijelo i naš duh. Dakle, ego je nekakva vrsta ratnika koji je zadužen za našu fizičku i psihičku sigurnost i opstojnost u fizičkom svijetu. Naravno, u svojem djelovanju, ego se služi apsolutno svime što mu je na raspolaganju. I dokle god nismo utvrdili što je istina, on nam je potreban. Kad utvrdimo istinu, on postaje nepotreban i više ne reagira i ne brani nas jer to više nije potrebno. Priča sa egom je, eto, tako jednostavna. On nikad ne nestaje, on samo postaje nepotreban pa onda govorimo da smo se riješili ega.

Ono što je na Putovanju jedino važno je biti svjestan da je apsolutno SVE Putovanje.

“Put srca”, “put istine” i bezbroj drugih puteva su samo usputni alati čija korisnost nije dugoga vijeka zato jer imaju ograničeno i privremeno djelovanje. Pa tako apsolutno sve škole duhovnog razvoja su na našem putu samo privremena pomoć bez naročito velikog značaja. Pod uvjetom da smo doista na putu. Naime, ego se vrlo rado zalijepi za neku školu jer onda dobije na “vjerodostojnosti”, napuše još jedan od svojih balona koji ne znače ništa. Na taj način održava svoju misiju obrambenog mehanizma pod svaku cijenu. Sve dok smatramo da nam je neka škola potrebna, ona nam je doista potrebna. Kad nam se čini da nam nije potrebna, ona nam doista više nije potrebna. Prerasli smo je. Ako je nismo prerasli, onda nam je potrebna sve dotle dok ne shvatimo zašto nam nije više potrebna. Ako je nismo u stanju prerasti u ovom životu, prerast ćemo je u nekom drugom.

Od apsolutne važnosti je steći svijest o tome da svako vanjsko nastojanje, bez autentičnog unutarnjeg poriva, predstavlja u velikoj mjeri manifetaciju ega. Dakle, ne trebamo nikuda žuriti ako ne osjećamo unutarnju potrebu da kročimo. Ta potreba je spontana i izraz je radoznalosti, a ne misije. Misije su praktične jer stvaraju zalihu informacija kojima se služimo na Putu spoznaje. Bez informacija, Put nije moguć. Pa tako bavljenje konkretno Gurđijevom, predstavlja misiju koja nam je nužna. Nijedna misija nije apsolutna. No, dokle god je ego u dobrom zdravlju, “baš ta škola” ili “baš ta religija” ili “baš ta filozofija” ili “praksa” su apsolutne.

Najčešće se zaboravlja da spoznaja počinje tek za vrijeme mirovanja. Nastojanje ograničava, usporava i iskrivljuje spoznaju. Odrasli smo u sredini koja nam kaže da bez nastojanja nema ničega. Donekle je ovo i istina. Nastojanje proizvodi kretanje koje je suština stvarnosti. Ali svijest o kretanju imamo tek kada stanemo. Zvuči paradoksalno, zar ne? Nije paradoksalno. Kretanje stvarnosti možemo zamijetiti tek kada se zaustavimo. Prije tog trenutka mirovanja, ionako je sve kretanje i teško je bilo što uočiti i razlikovati u toj pokretnoj stvarnosti. Kada na Istoku kažu da ne treba nastojati nego dopustiti da se nešto dogodi, onda oni misle na fokusiranost naše svijesti koja energiju oblikuje u nešto što mi nazivamo “konkretnim”. Svako “nastojanje” ne može proizvesti dovoljnu fokusiranost svijesti, osim u specijalnim slučajevima koje smatramo izuzecima, koje je teško reproducirati i nije potrebno o njima raspravljati. Ponovit ću: Tek iskustvo mira omogućuje spozanju. Taj “mir”, ako se bavimo duhovnim radom, na trenutke uspijemo postići ali ne uspijevamo ga zadržati duže vrijeme sve dok ne shvatimo da trebamo naučiti “ne nastojati”. Ego u takvim situacijama ne odustaje od ideje da se “putovati” može jedino ako “nastojimo”. Uostalom, da li bi Putovanje bilo imalo zanimljivo da nema ega koji ga ometa, zavodi na stranputice, usporava i nudi “svoja tumačenja” stvarnosti?

Citirat ću po sjećanju Charlesa Leadbeatera koji je na početku svoje knjige o vidovitosti rekao otprilike ovo: “U ovoj knjizi ne piše ništa što autor knjige nije osobno iskusio”. Čini mi se da je to jedini ispravan put kojim bi trebali kročiti. Pisati o iskustvima drugih trebaju pisati oni drugi. Istinitost svega što činimo, bez namjerne laži i manipulacije, jedini je način na koji možemo doći do istine.

Zašto sve ovo pišem? Pa pokušavam sudjelovati u ispitivanju i istraživanju raznih Puteva iz mojeg iskustva. Svačiji Put je jedinstven. Pošto smo svi mi jedni drugima i učitelji i učenici, ovo je moj mali doprinos “školovanju”.




Sent from my iPad using Tapatalk

Par osnovnih stvari kojih bi čovjek trebao biti svjestan u vezi s istočnognostičkim konceptom (Četvrti put, Peti put, Tradicija ili Doktrina:

1. On egzistira kao jedan programirani iluzorni ili vještački entitet priključen na AI ili Generalni zakon, koji kontroliše cijelu iluzornu (virtuelnu) realnost uključujući i njega.

2. Jedan dio ljudskih bića, pored svoje ličnosti (vještačkog entiteta, lažnog ja, mašine, robota, implanta, „strane instalacije“, Pinokija...) ima u sebi i tzv. Istinsko ja, predstavnika Istinske realnosti i Istinske svijesti. Između ličnosti i Istinskog ja postoji nekoliko „ograda“ koje ometaju kontakt i komunikaciju između lažnog i istinitog.

3. U nekim slučajevima, ljudska bića koja imaju u sebi Istinsku komponetu, na njenu inicijativu, odnosno, impuls koji stiže odatle, počinju da dovode u pitanje realnost u kojoj žive i da traže Istinu.

4. Tada, AI-Generalni zakon, mehanički/automatski reaguje jer očitava i prepoznaje individuu koja počinje da ide „cik“ umjesto „cak“ (kako je to John Keel izrazio u knjizi Osmi Toranj), te joj plasira cijeli jedan niz prepreka i mamaca kako bi je zaustavio, skrenuo s puta ili uništio, što u većini slučajeva uspijeva (Hiperdimenzionalni napadi). Tako oni koji idu Četvrtim ili Petim putem, dakle u uslovima civilizacijkog života, mogu da imaju mnogo više „problema“, od onih koji idu nekim od prva tri puta. Prva tri puta, uglavnom podrazumijevaju jedan vid izolacije od drugih ljudi i „A-uticaja“ (matriksa), koji uglavnom dolaze preko drugih. S druge strane, u uslovima civilizacijskog života gdje je čovek okružen porodicom, rođacima, prijateljima, kolegama s posla itd.; gdje on mora obezbijediti sebi a često i drugima, jednu kvalitetnu egzistenciju prema mjerilima i vrijednostima iluzorne civilizacije, postoji mnogo više materijala/sredstava koje AI-Generalni zakon može koristiti za svrhu napada.

5. Čovjek koji pored svega toga uspije da dođe do određene faze „puta“, često može da „zaglibi“ i nađe se između čekiča i nakovnja jer više ne može natrag (ne dozvoljava mu Istinsko ja) a čini mu se da ne može ni naprijed (ne dozvoljava mu AI-Generalni zakon). Tada se obično javlja jedna frustracija (ličnost još uvijek dominira a to je jedna od njenih emocija). Tako se dođe do određene tačke gdje čovjek, jednostavno, više ne može dalje kao ličnost, odnosno, ljudsko biće u kome ličnost još uvijek dominira. Koliko dugo će ko ostati u toj fazi, to bi bila čisto individualna stvar.

Naravno, oni koji razumiju suštinu ovog koncepta, razumjeće i to da pomoći od drugih entiteta nema, niti može da bude, kako god se oni zvali (bog, Isus, Kalki, Mahdi itd.) jer niko ne može individualizirati nikoga drugog, do sebe samog a cilj istočne gnostike je jedna potpuna idividualizacija ljudskog bića uz sticanje ili povezivanje s Istinskom sviješću. To bi ujedno podrazumijevalo i onaj proces koji se zove - Prelazak iz Lažnog u Istinsko.

...

Nisam previse upoznat sa tim ucenjima nit sam siguran da razumijem o cemu pises, ali evo jedno pitanje... zasto nije moguca pomoc od boga? na isti nacin kako AI stavlja prepreke i mamce kako kazes, da nam bog daje putokaze na tom putu, to bi bila neka indirektna pomoc...

Odgovor na to pitanje je sasvim jednostavan. Vješatačka inteligencija/AI/Generalni zakon=bog (“koji sve vidi, sve čuje, sve kontroliše ili manipuliše”) tj. ono što se u ovoj lažnoj realnosti smatra pod tim pojmom.

Tako da Gurđijev nije slučajno govorio da je „Četvrti put, put protiv prirode i protiv boga“.

Sasvim logički, taj „bog“ neće da pomaže nikome da se oslobodi od njega i individualizira.

...

Da li ti uopste vjerujes u boga? I kako ga definises.

Kako mozes izjednacit boga(izvor) sa tom AI koja djeluje u ovoj realnosti? Bar ja gledam na te dvije stvari odvojeno..

Prvi izvor


...

Mozda pomogne ovo:


"Kako se može osloboditi lažnih ideja? - upitao sam. Mi zavisimo od oblika našeg opažanja. Lažne ideje su proistekle iz oblika našeg opažanja. G. je odmahnuo glavom. Opet govorite o nečem sasvim različitom, rekao je. Govorite o greškama koje proizilaze iz opažanja, međutim ja ne govorim o njima. U granicama datih zapažanja, čovek može grešiti manje ili više. Kao što sam već rekao, osnovna iluzija čoveka je njegovo ubedenje da on može DA ČINI. Svi ljudi misle da oni mogu činiti, svi ljudi žele da čine i prvo pitanje koje svi ljudi postavljaju je: šta treba da čine. Međutim niko ne čini ništa i niko ne može išta da učini. To je prva stvar koju treba razumeti. SVE SE DEŠAVA. Sve što se čoveku dešava, sve što on radi, sve što dolazi od njega — SVE SE TO DEŠAVA. I to se dešava na potpuno isti način kao što kiša pada kao rezultat promene temperature u višim predelima atmosfere ili okolnih oblaka, kao što se sneg topi pod zracima sunca, kao što vetar diže prašinu. Čovek je mašina. Sva njegova dela, akcije, reči, misli, osećanja, ubedenja, mišljenja, i navike, rezultati su spoljašnjih uticaja, spoljašnjih utisaka. Čovek ne može iz sebe proizvesti nijednu misao niti akciju. Sve što on govori, radi, misli, oseća — sve se to dešava. Čovek ne može ništa otkriti, ništa izmisliti. Sve se to dešava. Da bi učvrstio ovu činjenicu u sebi, da bi je razumeo, da bi bio uveren u njenu istinitost, znači oslobađanje od hiljadu iluzija o čoveku, o njegovoj kreativnosti, o tome kako on svesno organizuje sopstveni život itd. Ništa slično ne postoji. Sve se dešava — čuveni pokreti, ratovi, revolucije, promene vlada, sve se to dešava. I to se dešava na istovetan način kao što se sve dešava u životu jedinke. Čovek se rađa, živi, umire, gradi kuće, čita knjige, ali ne onako kako on to želi, već kako se dešava. Sve se dešava. Čovek ne voli, ne mrzi, ne želi — sve se to dešava. Niko vam neće poverovati ako mu kažete da on ništa ne čini. To je najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete ljudima reći. Naročito je neprijatno i uvredljivo jer je istina, a niko ne želi da zna istinu. Kada to budete razumeli, biće nam mnogo lakše da razgovaramo, Međutim, jedno je razumeti mozgom, a drugo je osetiti to svojom 'celokupnom masom', biti zaista ubeđen da je to tako i nikada ne zaboraviti. Što se tiče pojma ČINITI (G. je naglasio reč) još nešto treba naglasiti. Ljudima uvek izgleda da drugi uglavnom čine stvari pogrešno, ne na način kako treba da budu urađene. Svako uvek misli da bi to uradio bolje. Oni ne razumeju i ne žele da razumeju da ono što je urađeno, naročito ono što JE VEĆ UČINJENO na jedan način, ne može i nije moglo biti urađeno na drugi način. Jeste li primetili na koji način sada svi razgovaraju o ratu? Svako ima svoj plan, sopstvenu teoriju. Svakome se čini da nije učinjeno na način na koji je trebalo. A, u stvari, učinjeno je na jedini mogući način. Kada bi JEDNA stvar mogla biti drugačija, SVE bi bilo drugačije. U tom slučaju možda ne bi ni bilo rata. Pokušajte da razumete ono što govorim: sve zavisi od svega drugog, sve je povezano, ništa nije izdvojeno. Stoga sve ide na jedim moguć način. Kada bi ljudi bili drugačiji, sve bi bilo drugačije. Oni su ono što jesu, tako da je sve onako kako jest. - Ovo je bilo veoma teško progutati. - Zar ne postoji ama baš ništa što bi se moglo učiniti? - upitao sam. »Apsolutno ništa.« — (G) - I NIKO ne može ništa da učini? - To je već drugo pitanje. Da bi se ČINILO potrebno je BITI. Pre toga je potrebno razumeti šta BITI znači. Ako budemo nastavili sa našim razgovorima videćete da upotrebljavamo specijalan rečnik i da bi se sa nama moglo razgovarati potrebno je naučiti taj jezik. Nema svrhe razgovarati uobičajenim rečnikom jer upotrebljavajući njega ne možemo da se razumemo. To vam za sada verovatno čudno zvuči. Ali to je istina. Da bi se razumelo potrebno je naučiti drugi jezik. Ljudi se ne mogu razumeti između sebe pomoću jezika koji govore. Kasnije ćete videti zašto je to tako. Znači da čovek mora da nauči da govori istinu. To vam se verovatno isto tako čini čudnim. Vi shvatate da čovek mora da nauči da govori istinu. Vama se čini da je dovoljno poželeti ili odlučiti da to učinite. A reći ću vam i to da ljudi veoma retko namerno govore laži. U većini slučajeva oni misle da govore istinu. A ipak sve vreme lažu, i onda kada žele da lažu i onda kada žele da govore istinu. Oni sve vreme lažu, i sebi i drugima. Stoga niko nikada ne razume bilo sebe bilo ikog drugog. Razmislite — da li bi bilo moguće da postoji toliko nesuglasica, tako dubokog nerazumevanja, toliko mržnje prema mišljenju i pogledima drugih, kada bi ljudi bili u stanju da razumeju jedni druge? Ali ne mogu razumeti jer ne mogu prestati sa laganjem. Govoriti istinu je najteža stvar na svetu; i čovek mora dugo i mnogo učiti da bi bio sposoban da govori istinu. Samo poželeti da to činiš nije dovoljno. DA BI ČOVEK GOVORIO ISTINU ON MORA ZNATI ŠTA JE ISTINA A ŠTA JE LAŽ, A PRE SVEGA DA SPOZNA TO U SEBI SAMOME. A to niko ne želi da zna"

P.D.OUSPENSKY - U potrazi za cudesnim

Ovo je u sridu (napisano crvenim), mislim da se ovdje velika vecina nas nalazi barem oni koji su u nekoj duljoj potrazi..

lijepo mi to sve sjeda ali imam nejasnoca, da li AI djeluje i nakon sto nam ovo fizicko tijelo umre, pretpostavljam da, u vidu raznih andjela, eh posto sam ih vec odjebo u ovom zivotu namjeravam da ih odjebem i kad izadjem iz ovog tijela, e sta dalje pitanje je, kad ih odjebem?