sector57 je napisao/la:
Da li itko od vas misli da je napravio neki odredeni pomak?
Kad se o nekom ličnom pomaku radi vrlo ga je teško objektivno odrediti jer bi se i ta procjena odvijala kroz subjektivnost ličnosti. Što bi nečija ličnost bila naprednija ili svjesnija, utoliko bi i procjena gdje se ona trenutno nalazi bila objektivnija.
Ako se složimo s tim da bi pravi pomak u kontekstu Četvrtog put podrazumijevao napredak na prlilazu tom putu, s obzirom da bi Put trebao da počinje u pravom smislu tek nakon prelaska „drugog praga“, tu bar meni može biti jasno jedino to da taj drugi prag nisam prešao a takođe ne znam ni koliko sam daleko od njega.
Međutim, to ne znači da napretka nema. Ukoliko je neko krenuo na put, on bi trebao da napreduje cijelim tokom, brže ili sporije uz pokoji kraći period stagniranja a možda i kretanja unazad.
Neki osnovni pomak u kontekstu Četvrtog puta, bila bi sposobnost uočavanja mehaničnosti vlastite ličnosti. Što je čovjek više u stanju uočavati mehaničnost kod samog sebe, tako će ju uočavati i kod drugih. Naravno, čovjek će vremenom, postepeno i nadvladavati svoju vlastitu mehaničnost i tako optimimizirati svoju interakciju s realnošću.
Pomak se može očitovati i u stepenu uočavanja laži kod samog sebe a takođe i u vanjskom svijetu. Naravno, to bi išlo zajedno sa jednim smanjivanjem vlastitog laganja što je više moguće. Čovjek će biti svjestan i toga da u slučaju prezentiranja svog mišljenja drugima, on će to prezentirati kao mišljenje a ne kao činjenice ili faktično stanje stvari na terenu. On će bar biti svjestan razlike između znanja, mišljenja i vjerovanja.
Pomak ili napredak se može očitavati i u nečijoj sposobnosti prepoznavanja „treće sile“. Dakle, čovjek svojim napredovanjem postepeno gubi posmatranje realnosti na crno-bijeli način. Vidi da su pojmovi pozitivno-negativno relativni, da se negativne stvari mogu pretvoriti u pozitivne i obratno, da se može uvesti i neka ravnoteža između njih; on počinje sve češće da vidi i treću opciju između dvije koje su mu ponuđene a koja na prvi pogled nije bila vidljiva itd. što podrazumijeva nadvladavanje dualnosti. Što je stepen povezivanja komponenti bića veći, utoliko više nestaje i dualna slika realnosti.
Jedan od pokazatelja nekog napretka bio bi i stepen ravnoteže u neposrednoj čovjekovoj okolini, recimo u njegovoj kući i porodici.
Osiguranje jedne normalne životne egzistencije u ovom (nenormalnom?!) svijetu bi bio jedan od osnovnih elemenata ili uslova za rad na sebi i bilo kakav napredak. Naravno, sam sistem života u ovoj realnosti zajedno sa životnim vrijednostima i mjerilima uspjeha je napravljen prema mjerilima antropoida (dakle, u korist onih bez putnika u kočiji), tako da čovjek mora osigurati jednu egzistenciju pod datim uslovima. Na te uslove ne možemo gledati na kao pozitivne ili negativne, nego jednostavno, na onakve kakvi oni jesu. Mi se moramo znati dobro snalaziti u jednoj lažnoj realnosti kako bi došli do stvarne realnosti, slično kao što se moramo dobro snalaziti sa Lažnim ja kako bi stupili u kontakt sa Istinskim ja, te tako ostvarili jedan prijelaz iz jednog u drugo, iz lažnog u istinito. Dakle, sposobnost razlikovanja istinskog od lažnog ili (B i A uticaja) bi bila jedno od mjerila napretka.
Jedno od mjerila napretka bi bilo i to koliko često zapadamo u tzv. „negativna“ stanja svijesti (frustracija, bijes, apatija, strah, nemir, depresija...itd) i koliko nam dugo treba da ih prevaziđemo kad nam se to desi?! (Euforija, napadi kosmičkog altruizma i ljubavi prema svemu i svačemu itd. se u gnostici takođe ne smatraju „pozitivnim“ stanjima, nego bi se tu radilo samo o drugom polaritetu jednog te istog.)
Stepen čovjekovog samopouzdanja, nezavisnosti i ostvarene individualnosti bi trebao da raste još od početka kretanja onom stazom koja vodi ka prilaznom putu. Tu ne bi trebalo proći dugo dok čovjek ne postane načisto s tim da autoriteti za njega ne postoje. To je jedno znanje na nivou bića. (Tako, to kao jedna informacija rečena drugima, za njih obično nema nikakvo značenje, niti svrhu.) Naravno, to ne znači da ne postoji „arhonska hijerarhija“ koja ima tendenciju da sebe predstavlja drugima u smislu autoriteta. Oni od nas koji prihvate njih kao autoritete, nazivali oni sebe bogovima, arhanđelima, uskrsnutim majstorima itd. nemaju šanse kad je neki ezoterički razvoj u pitanju. Individualnost i sljedbeništvo ne idu zajedno. To su dva potpuno suprotna pojma. To su dva potpuno suprotna načina egzistencije.
Ljudi koji idu istočnognostičkim putem ezoteričkog razvoja nemaju nikakvu „duhovnu hijerarhiju“ u smislu da se oni koji su dalje otišli predstavljaju ili doživljavaju kao neki autoriteti. Tako se i na čovječanstvo, s gnostičkog stanovišta, gleda u smislu krugova postavljenih horizontalno (ezoterični, mezoterični, egzoterični i vanjski krug) a ne prema modelu piramide koja važi za arhonski uređene sisteme. Tako, tragaoc ne bi gledao na čovjeka koji je prešao „drugi prag“ i ima C uticaje kao na nekog „autoriteta odozgo“, niti bi mu se ovaj predstavljao kao takav. Istovremeno, C uticaji ili informacije koje bi taj (čovjek br. 5?!) pružao ovome drugom, bili bi tako odmjereni i predočeni da pomognu ovome na način da ga osposobe da on pomogne samom sebi, te tako i da sam pređe „drugi prag“. (Moramo biti načisto s tim da na ezoteričnom putu niko nikoga ne nosi na leđimai, niko nikome ne piše domaću zadaću, svako mora sam da napreduje, te je tako i zaslužan za svaki svoj uspješan korak naprijed a takođe i odgovoran za svaki svoj pad i čvorugu na glavi.
Naravno, ako za tragaoca autoriteti ne postoje, to ne znači da ne postoji jedno poštovanje za druge. On će isto poštovati sav život i živa stvorenja ali se neće nikome klanjati, niti će se nekome za nešto moliti jer za tako nešto nema potrebe. Istovremeno, trebao bi biti dovoljno svjestan da se odupre svakom pokušaju manipulacije.
Tu je istovremeno i razlika između tragaoca i vijernika. Radi se o dva potpuno različita mentalna sklopa. Tragaoc će razumijeti jednog vijernika dok vijernik ne može razumjeti jednog tragaoca.
**
I na kraju, napredak se može očitovati i u sposobnosti povezivanja opšte slike ili sklapanja mozaika, s obzirom da je sve povezano. Koliko smo u stanju povezati niti ili elemente mozaika?! Naravno, i tu smo na subjektivnom terenu ali će od slike koju smo sklopili, uvijek zavisiti i naša navigacija. Ako recimo uzmemo za primjer gnostiku, primjetićemo da ona ima dvije varijante, istočnu i zapadnu a da istočna ima takođe dvije varijante, jednu koju je prezentirao Gurdjijev (i Uspenski) i vezana je za grupni rad i drugu koju je prezentirao Moravjev, koja je prilagođena za individualni pristup. Zapadna gnostika se više bavila arhonima i prilično dobro je opisala neke vidove njihove manipulacije čovječanstva s njihove strane, dok se istočna gnostika nije bavila njima direktno. Njihove uticaje je uklopila pod „Generalni zakon“, a pažnju je posvetila uglavnom čovjeku i mogućnostima njegovog razvoja. Uz sve to imamo i kasnija naučna istraživanja ove tematike, svoja lična i tuđa iskustva i opservacije itd., tako da kod sklapanja slike moramo uzimati u obzir sve izvore koji su nam poznati. A naravno, i za njen „izgled“, odnosno, istinitost, sami smo odgovorni.
..