Moze li neko dobar da ovde napise sta sve ima da se procita i nabavi od Morisa Nikola i sta ima prevedeno na srpskohrvatski, a sta opet samo na engleskom, a da vredi.

Imam neke stvari ali nemam uvid u njegov opus, i naravno hvala unapred

http://www.innerstream.net/Maurice-Nicoll-The-Mark.pdf

Ovo je na engleskom,mislim da The Mark nije preveden na srpsko hrvatski,ovo mu je zadnja knjiga govori uglavnom o parabolama ali još detaljnije nego u Novi Čovek.

https://docs.google.com/file/d/0B_QMrl6 ... ZVUlU/edit

Novi Čovek,ista tema kao i The Mark,ali ovo je prevedeno.

https://mauricenicoll.wordpress.com/

Njegovi komentari,najpoznatije djelo.

http://www.4shared.com/web/preview/pdf/Q35Gla-4ba

Dio iz komentara,o pridavanju značaja.

Nadam se da tu ima nešto novo što nisi imao,pozdrav.

Ovde ti je kompletna bibliografija

Magnum opus ("Psihološki komentari") nikad nije preveden kompletno ali čini mi se da neka od manje obimnih jesu ali samo u pdf formi.

Off topic: natrapah na sken knjige "Uvek je sada" Henriette Lannes ovde - na Španskom.

Moje vidjenje glede molitve,
Svi mi se molimo Bogu da nam pomogne da ne patimo, da nam olaksa, pomogne medjutim mi kao da ne prihvatamo tu pomoc.
Ta pomoc dodje ali je mi ne zelimo prihvatiti ili je ne vidimo.Dodje nam kroz druge ljude ali mi bezimo od njih, dodje nam kroz neke situacije ali mi bezimo od njih.

Ima razlika od molitve i molitve. Kako da objasnim? Kad se moliš i držiš svoje ruke mirno, stabiliziraš svoje fizičko tijelo, pritom izgovaraš stihove molitve Oče naš ili neke druge, stabiliziraš svoj um, a ako su stabilni um i tijelo onda su stabilne i emocije. Na taj način prekidaš svoj tok misli i osjećaja, postaješ objektivnija, tvoj um sličniji božjem umu, tvoje srce sličnije božjem srcu, i bolje shvaćaš svijet, razumnije, a onda iz toga proizlazi sve ostalo.
Jer ljudski um je subjektivan i vodi čovjeka u stranputicu i zato je dobro više puta tokom dana i noći prekinuti ovaj tok misli, odnosno moliti. A emocije su osobito nerealne. I tako sprega uma i osjećaja može čovjeka odvesti na rub ponora.
Također mogu biti zbog svog uma i emocija zadovoljna i euforična, ali to opet ne mora biti realno. To su samo igre uma. Zato je opet potrebno težiti objektivnosti, odnosno Božjem umu ili mudrosti.

"Ta pomoć nam dođe kroz druge ljude, mi bežimo od njih.."

Isus je rekao:ljubi bližnjeg kao samog sebe. Ja bi rekla da je to na nekoj ljestvici shvaćanja 8. ili 9. shvaćanje, a mi ne razumijemo shvaćanja koja vode k ovoj Isusovoj ideji.
1.shvaćanje- Neko te je uvrijedio, povrijedio ...ne možeš se fizički obračunavati s tom osobom.
2.shvaćanje- Neko je loš za tebe, podmeće ti i slično. Dobro je udaljiti se od takve osobe. "Ne imati posla s njim", rekli bi.
3. shvaćanje- Izbjegavati pričati o negativnoj osobi, situaciji, problemu, jer na taj način zabetoniramo svoj problem, produbljujemo ga, ne dopuštamo promjenu. Iako se možemo povremeno ispuhati. Ne moramo se užasavati svog nesavršenstva.
4. shvaćanje- Ne razmišljati negativno, očajno, zabrinuto, s mržnjom. E. Tolle je rekao:" jedina prepreka vašem prosvjetljenju je vaš um". Ovo je lakše reći, nego učiniti. Treba usmjeriti svoj um, svoje tijelo, svoje biće nečem pozitivnom.
Ako ste osoba koja se redovito budi noću, moguće je da djeluju arhoni, demoni, ili što već zlo koji vam usađuju misli brige i straha. Prevarite ovo zlo, molite se, čitajte Bibliju, operite suđe, peglajte robu, okupajte se, nalakirajte nokte.... i nakon sat vremena nastavite spavati.

A mozda je caka u tome da se pitamo?
Zasto nas nesto vredja?
Coveka ne moze uvrediti zivotinja ili biljka samo drugi covek, zanimljivo?
Mozda zato ljudi vise vole svoje kucne ljubimce nego ljude?
Zasto se covek vredja, brani nesto?
Sta to brani?
Kakav je to covek koji nista ne brani, jel to znaci da on nista ni nema?
Nije li nas najveci strah odatle, da nemamo-da smo nista?

Koja je razlika izmedju deteta i coveka u tom pogledu?
Sta to ima malo dete ili nema?

Zasto su religijski vernici najvise uvredljivi?
Gomila pitanja

Nije li i ona recenica Isusa apostolima mozda o tome?
'Necete videti carstvo nebesko ako se ne povratite i ne budete kao deca"

Isus je rekao: ako ne budete maleni nećete u kraljevstvo božje. Nije mislio da trebamo biti poput djece, nego da trebamo biti ponizni. Što je čovjek koji više puta na dan sklopi ruke i ponavlja molitve? Ponizan je, malen je. Ne pouzdaje se u svoju mudrost, ni u sposobnost, ni u svoj intelekt. Pouzdaje se u Boga.
Jer ljudski um je subjektivan, a božji um je objektivan. Iako imamo vesele misli, iako imamo tužne misli to nije stvarnost, nego subjektivna stvarnost. I zato trebamo težiti božjoj mudrosti, a to možemo steći jedino ako smo ponizni, maleni.
Isus je rekao: ne stavljajte novo vino u stare mješine, jer će se strgati; stavljajte novo vino u nove mješine. Novo vino su njegove riječi. Ako se čovjek ne mijenja, ako ostaje stara mješina mogu ga Isusove riječi strgati. Čovjek se trga u sebi, neprestano se pita, ali nema odgovora, jer nema poniznosti. Čovjek se mora mijenjati da bi dobio odgovore. "Novo vino u nove mješine."- nove riječi za nove ljude.
Još da ponovim... naše misli nas varaju, nisu stvarne, potrebna je moliitva da ih blokira, smiri, a onda se smire i emocije... i tada smo puno objektivniji, stvarniji. I Gurđijev je govorio: kad kontrolirate dva centra u tijelu, fizičko tijelo i um, onda se i emocije stabiliziraju i dovode u red. Također je rekao da i ako kontroliirate emocije i tijelo, dovodi se u red i um. I također ako kontrolirate emocije i um, onda stabilizirate i tijelo.
Nisam ovo sve probala, ali kod molitve potrebno je smiriti tijelo, koncentrirati se na riječi molitve i onda se smiruju emocije, i postajemo objektivniji, božanski mudriji.

Cakaj, kako mozes biti ponizan pred Bogom koga ne vidis a nisi pred covekom koga vidis?
Meni to pomalo kao samoobmana.
U Bibliji stoji da je Bog napravio coveka po svom liku, nekako mi je prirodno da kroz coveka koga vidis mozes doci do Boga koga ne vidis.
Obrnuto mi nije moguce.
Ako je Bog delovao, zar ne treba to i covek?
Covek moze delovati samo kroz druge ljude, mora ucestvovati-to je zivot.
Eto recimo svestenici bi trebali biti najvise ponizni pred drugim ljudima, neuvredljivi, jesu li takvi?
Meni tako ne izgledaju.
Oni su autoritet ljudima koji dolaze kod njih.

A glede molitve, ljudi mole Boga a nisam siguran da razumeju ono sto im salje, odbacuju to.

Jesu li unutarnja opravdanja i unutarnja RACIONALIZACIJA situacije glavni protivnik samopromatranja ili čak samo-siječanja?

Dešava mi se u poslijednje vrijeme da uspijem prepoznati identifikaciju,ili negativnu emociju najčešće bijes,i upravo kada se počnem "odvajati",kad stanu misli na par trenutaka i postanem malo svijesniji tijela i situacije općenito,počinje suptilno podmetanje koje je izgleda kao racionalizacija odnosno objašnjavanje zašto je to bilo tako kako je bilo,zašto sam se razbijesnio,i ta želja ili što već,mogu nazvati i moć je jača od želje za odvajanjem!Pokazuje se jača,jer iako više nisam u stanju bijesa(barem ne u istom obujmu),ipak mi ne dopušta da GLEDAM,da samo gledam bez da objašnjavam.Kad sam kasnije analizirao malo sve to,vidio sam da je ta racionalizacija bila ustvari obično samoopravdanje,iako nije izgledalo tako u tom času.Nije bilo nikakvog objektivnog razloga da budem bijesan,ali u tom času je izgledalo da ima,ne u smislu da ja moram radi toga biti bijesan,nego sam našao opravdanje za emociju bijesa,iako ni tada ne za SAMU REAKCIJU.Nisam imao tu unutrašnju iskrenost koju sam kasnije imao u analizi.

Za mene osobno ovo je veliki protivnik kojeg moram nekako oslabiti,ima li tko praktičnih savijeta osim da zapamtim da su to ONI koje gledam,teško mi se toga sijetiti a to bi vjerojatno pomoglo da se odvojim,pokušat ću to svakako ali bi cijenio još neki praktičan savijet.

hvala unaprijed

Kao prvo, ne smatram da su svećenici i općenito kršćani sukladni s Isusom. Mislim da se Isus ne može razumjeti umom, može se razumjeti ako djelujemo u skladu s njegovim naukom.

Kako možeš biti ponizan pred Bogom? Malo dijete traži od roditelja pomoć, ponizno je, jer ne može samostalno odrasti. Čovjek također ne može samostalno odrasti, treba mu pomoć, mudrost Božja. Jer čovjekov um je varav, nije dovoljno velik, zato čovjek mora biti ponizan i tražiti Boga. Ne može se uzdati u sebe, ili u bilo kog čovjeka, roditelja. Svaki čovjek posjeduje dijelove znanja, a Bog posjeduje sve znanje.

Zar ne treba čovjek djelovati? Upravo to sam objašnjavala kroz primjer "ljubi bližnjega svoga...". Što bi to značilo? Čovjek mora shvatiti levele ovog zakona. Ne može odmah ljubiti bližnjega svoga kao samog sebe. Naučiti se ne svađati, ne fizički obračunavati,; ne pričati o tome, jer tako produbljuješ problem,; ne misliti s mržnjom ili očajem o neprijatelju. Ali opet... ako se to i dogodi, ne treba se osuđivati, jer neki put je i dobro ispuhati se. Treba težiti svom ličnom usavršavanju.

A molitva je poniznost o kojoj govorim, shvaćanje da je Bog potreban. A molitva je smirenje tijela, uma i emocija o čemu je govorio i Gurđijev. Jer tek smirenom čovjeku Bog može govoriti. Ili Univezum, ili Više Ja, ili sveprisutna mudrost....ili Bog.

pozdrav gavrilo


Kod mene se pokazuje da me to pitanje zašto me nešto vrijeđa baš koči .To su jako vrijedni trenuci kad te nešto vrijeđa i treba ih naučiti koristiti za sebe,uvijek se kasnije može filozofirati i proučavati,ali nisi uvijek uvrijeđen,to su relativno rijetki trenuci i mene baš tada koči isto ovo pitanje.U stvarnosti moram naučiti da se jedna stvar radi u jedno vrijeme,ovo se u praksi pokazuje kao teže nego izgleda.


Što se tiče male djece,@pepeljuga je lijepo rekla oni sve vjeruju i svemu se nadaju,naravno u svoj dječjem obliku.Ja sam osobno skoro do osnovne škole vjerovao u uskršnjeg zeca(to je povezano kako sam u djetinstvu tražio po ogromnoj njivi darove od zeca koje je moja prabaka prije toga postavila).Za mene je zec bio činjenica toliko jasna i jednostavna da nisam to uopće dovodio u pitanje,čak i nakon što mi je "razotkriven" Deda Mraz.Djete ima tu primječivost,sve prima,ništa apriori ne odbacuje.Odrasli čovjek to nemože jer ima ISKUSTVO,barem nemože u toj mjeri kolko god "prosvljetljen"bio.Odrasli čovjek nemože svemu vjerovati kao dijete,niti se to traži naročito u 4.putu gdje sve treba provjeriti i u tom smislu je vjera zabranjena,ali može pokušati po malo korak po korak biti otvoreniji,sugestibilniji ako hočeš,ali opet ne naivan i lakovjeran kao što je to malo dijete.Nadam se da nisam zakomplicirao,da si uhvaio poantu.

Ova dva, tri posta što sam stavila su praktični savjeti, Micro. Tvoj bijes ima također levele. Ne možeš odmah biti prekrasan, smiren čovjek, pun razumijevanja itd. Postupno se razvijaš.

Ponajprije molitva, a to može biti i mantranje, ili ponavljanje stihova iz Biblije, ili Oče naš. Pri tome umiriš tijelo, i tako se smire um, tijelo i emocije. I tako ponavljaš više puta tokom dana i noći.

Zatim, čitanje Biblije, osobito NZ, ali i Stari Zavjet, Mudrosne knjige, Proroci. Kako se ti razvijaš, tako se razvijaju riječi iz Biblije na neki nov način.

Odlazak u crkvu za mene je također izričaj slave Bogu.

A molitva bez molitve je pravilan odnos s ljudima. A što je pravilan odnos? Neko te povrijedio, uvrijedio, poželiš ga napasti, suzdržiš se, smireno nešto kažeš s čim se ne slažeš i to je ispravno. Ili, neko te povrijedio i neprestano se žališ i pričaš kako si doživio nepravdu,a onda (pamćenje sebe) i umjesto da pola sata pričaš o svom problemu jednostavno ćeš prestati pričati. Na taj način opraštaš, zaboravljaš, nisi blokirao problem, dopuštaš daljnji razvoj.

Dakle, vjerski život, shvaćanje što ti je važno, zašto nešto radiš, tvoje odluke...sve to potiče pamćenje sebe, odnosno zašto radim nešto što radim.

"Svi zakoni su u ovome: ljubi Boga svim srcem svojim i ljubi bližnjega kao samog sebe."

Um je neophodan da bi se razumeo(kako kazes) Isus, zar te tvoj um ne razlikuje od uma zivotinje?
Um je na prvom mestu, sa njim sve pocinje i zavrsava..."U pocetku bese rec...' ta rec je dosla iz svesnog uma.
Bez uma delovanje ne postoji.
Pomoc roditelja, Boga je opet vezana za tvoj um, bezumnom ne mozes pomoci

Stoji to ljubi bliznjeg svoga kao sebe samog,
Ti kazes da treba kroz to nauciti ne svadjati se, ne mrzeti, vredjati...a ja mislim da treba nesto drugo, pitati se, upotrebiti to i uperiti ka sebi unutra, ne uciti-trenirati vec pitati sebe zasto, odkuda mi doslo to da se sukobim, uvredim.
Jer ako treba da volis drugog kao samog sebe to znaci da je on u istoj ravni kao ti, a neretko mi ljude zalimo, sazaljevamo i poistovetimo se sa tim da smo mi iznad njih i to nam daje lazni osecaj da nismo konfliktni-a jesmo.Zapravo mi njih ne volimo kao sebe samog, mi sebe lazemo.
Mozda sukob u koji upadnemo ne sluzi nam da bi sebe trenirali i nasli model po kome cemo izbeci sukob(sazaljevati drugog) vec da sebe kroz proces koji cemo pokrenuti pitanjem ZASTO sebe ocistiti?

Za mene je molitva stanje u kojem covek shodno svom duhovnom razvoju moze jasnije "videti" svoje kretanje misli, nasa molitva je zelja, zelja dolazi od ega.Mi se Bogu molimo egom, zar ne?
Zasto bi Bog ispunjavao zelju ega, zar to ne znaci da ti njemu zapovedas, da on menja svoju prvu rec?
Ili Bog ispunjava nase zelje ali na svojoj ravni?hm?

Umiriti um u univerzumu koji se krece, uf, zaista ko to uspe gospodari celim izgovorenom recju, on je rec.
Teoretski moguce samo ako pustis um, kako bih to rekao...vratis se na pocetak svega, one prve izgovorene reci odakle je sve izaslo.Ali to nije ni malo lako, to je kao da veslas camcem uzvodno.

Odnos prema bližnjima? Ovo kako govoriš čini mi se neki viši level, bliži Isusovom učenju. Da li su to samo riječi ili je kod tebe stvarno tako, sam znaš. Ja mislim da moramo svladati niže levele da bi shvatili više.

Veliš, molitva je ispunjavanje želja. Rekla sam da je za mene molitva neka vrsta mantre koja mi služi za smirivanje uma, tijela i emocija. Što se tiče želja: što vibriram, to će mi i biti. Dakle, ako nađem novu ljubav, a strah me je da ću je izgubiti, onda će se to i desiti jer vibriram strah. Dakle, strah u bilo kojem problemu nije dobar. A ako nepestano pričam o onome čega se bojim, ako se žalim, ako analiziram, onda još jače vibriram strah i još je manja mogućnost da pozitivno riješim svoj problem. Dakle, molitva bez molitve je prekid razgovora o svojim strahovima i prekidanje toka misli o svojim strahovima. A za to je potreban napor, volja, promjena, a o tome je govorio Gurđijev.

Kažeš da je nemoguće umiriti um. Neko kaže da se može umiriti vrlo kratko, nekoliko sekundi, ali i to je dovoljno. I Gurđijev govori o umirenju uma, tijela i emocija. Ako umiriš dva centra, tijelo i um, onda će se umiriti i emocije. A emocije su bit svega. Iz njih sve proizlazi. Također bi rekla, molitvom se mijenja tok misli, prekidanje misli o strahu ili o brigama.

Ne znam za postojanje tih levela
Vidim da cesto pominjes Isusa,
Sta mislis o ovome,
Pise da je Isus rekao da je spasenje jedino kroz njega, verom u njega.
Je li ta vera u njega treba biti puko slepa?
Ne verujem, da vera treba biti slepa on bi samo izveo ta cudesa i nestao ali nije, ostavio je upute.
Poput onoga 'ljubi bliznjeg svoga.. ' ili onoga ' ako ti neko lupi samar okreni i drugi obraz'..
To bi moglo znaciti da je spasenje koje on nudi kroz njega skriveno u nama, u iskustvima koja nam je ponudio.
Dakle da delamo, poput njega.

Sto se tice mantre, zanimljivo je da ljudi nemaju mantru kada su zaljubljeni recimo, u ljubavi, kada im je lepo.
Ne samo da im ne treba potvrda tog stanja nego niti milion ljudi ne mogu im negirati to stanje.
Kada se covek oseca suprotno tome on koristi mantre, zapravo on negira svoje stanje, ne zeli ga prihvati jer smatra da on to nije.
Vija ga strah.
Mantra ga samo povecava jer ga covek njome samo potvrdjuje.
Zar nije tako?
Cim pustis mantru on se vrati jos veci.

Ja jos nisam upoznao coveka koji je pustio um, niti sam prepoznao to stanje u iskustvima ljudi koji sebe nazivaju uciteljima i slicno, zasigurno, postoje tehnike da ga umiris ali on i dalje ostaje pod napadom tvojih misli.
Pustiti um znaci biti svestan svog postojanja u odnosu na sve sto te okruzuje, biti potpuno budan a nemati niti jednu misao ka tome.
Tada je tvoj um nista drugo do um univerzuma.
Kroz tvoj um univerzum deluje svojim zakonima, teoretski bas je to moguce, planinu pomeriti umom, ali ne pomeras je ti svojom zeljom vec univerzum kroz tebe deluje zakonom, odgovara.

Bas me zanima, ako sad proctate sve ovo sto ste napisali hocel vam imati imalo smisla.

Pomoć dođe ali nije za ličnost koja je slepa, beži i upada u sukobe sa drugima. Suština je drugačija, nekompetitivna, nema potrebu za poređenjem sa bilo kim pa joj je samim tim lako da "okrene drugi obraz" i uopšte sledi Isusovo učenje koje i nije za ličnost(ego). Biti "malo dete" se odnosi na Suštinu.

Mislim da upošljavaje boga i molitvi pod ovom temom o Gurđijevu, odnosno, učenju koje se naziva Četvrti Put, Istočna Gnostika, Doktrina ili Tradicija, podrazumijeva jedno suštinsko nepoznavanje te tematike jer se ovo učenje odnosi isključivo na postizanje jedne potpune individualizacije.

Dakle, okretanje ka bilo kakvom vanjskom autoritetu, bio on bog, Isus ili ko god, i moljenje njega za bilo šta, tu bi bilo kontraindikativno. S gnostičkog aspekta, to bi podrazumijevalo jedno kretanje unatrag jer se čovjek mora oslanjati na svoje vlastite kapacitete i potencijale. Čovjekov rad na samom sebi, istovremeno podrazumijeva - rad protiv boga i bilo kog drugog vanjskog autoriteta. (Ličnostima koje su kondicionirane religijskim programima, ovo je prilično teško za razumjeti).



..

U potrazi za znanjem čitala sam sve, i Gurđijeva, i Lazareva, new age, i gnostiku, čak i islam. Jer smatram da je znanje jedno, isto za sve, a nije podijeljeno kako su ga ljudi podijelili. Poneki apriori odacuju kršćanstvo zbog svojih predrasuda i nisu sposobni vidjeti niti istinu, niti tajne.

"Čovjekov rad na sebi podrazumijeva rad protiv boga." Ovo je presmiješna tvrdnja. Upravo je Gurđijev rekao da ljudski um varljiv, nestabilan, subjektivan i da treba težiti tome da postane objektivan. A u Bibliji piše da jedino Bog posjeduje svu Mudrost i razumijevanje, a čovjek mora nastojati svojim subjektivnim umom shvatiti božansku mudrost.