J.G. je napisao/la:
Pozdrav,
Htio bih se samo pridruzit zeljama da ti otac ozdravi (potpuno), i reci kako i ja imam slicnu situaciju.
Meni je ocu uocen rak prostate prije cca. 2-2.5 godine, na vrijeme (on je jedan od ljudi sta paze na sebe, ide na redovite preglede, itd.) i tada je, NAVODNO, jos bio mali i nije bilo potrebe operirat ga. Barem su mu tako rekli doktori, a tko zna kakvu igru oni igraju. Uglavnom, odlucili su ga lijecit nekim tabletama i nekim injekcijama za suzbijanje sirenja raka. Redovito su mu radili krvnu sliku, PSA, i to, i to je bilo OK nekih godinu dana, medjutim onda je krvna slika pocela bit sve losija i losija. Tada su mu poceli radit kemoterapiju, i obujam raka se smanjio 2x.
Cinilo se kako je to stvarno upalilo i da ce ga tako izlijecit. Medjutim, prije nekih pola godine, bili smo u kuci i njemu je pozlilo, problijedio je, dobio je fibru, zavrsio u bolnici. Rezultat - zamalo da nije dobio zuticu, jer mu se mokraca pocela vracat u krvotok, jer je rak uz prostatu zahvatio i mjehur i mokracovode. Kako je zahvatio mokracovode, tako ih je zatvorio i mokraca nije imala gdje pa se poceo trovat vlastitom mokracom. Hitno je prebacen u ZG. Tamo su mu ugradili cjevcice i kesice, direktno iz bubrega.
I tako je to bilo nekih pola godine, dok mu prije tjedan dana nisu rekli da dodje u ZG da se operira, da mu izvade rak, jer da nema vise zahebancije (a ocu je to i bilo potrebno jer mu rak vec stvara probleme, boli ga stalno, povraca mu se,...).
Doktor mu je odmah rekao: mozemo sve izvadit, mozemo nesto izvadit a mozemo i nista izvadit, takodjer postoji i mogucnost da se ne izvuces, pogotovo ako dodje do unutarnjeg krvarenja.
Mozete mislit kako nam je bilo? Otac mi ide na operaciju i ne znam hocu li ga vise ikad vidit...
Uglavnom, jutros su ga operirali. Mater me zove, place i kaze "operacija nije prosla dobro, nisu mu uspili nista izvadit. Kazu da je kemoterapijom dolje sve staljeno i da nisu smili nista operirat jer da bi umro od unutarnjeg krvarenja."
Tako da su ga zatvorili, i nista nisu napravili. Otac ce mi dozivit sok kad vidi da nisu uspili nista napravit.
E, sad se ja pitam, sta ce oni dalje rec, a ja se moram pripremit na najgore - da ce rec da ne mogu vise nista napravit, i odredit mu neki rok.
Medjutim ja se po prirodi ne predajem i ne mogu prihvatit nesto kao gotovo.
Molim vas, sta mi je cinit ?
Otac je inace duhom nevjerovatno jaka osoba, nije dopustao da mu rak smeta ni u jednom pogledu, izlazio je vani na kave, bio dobre volje, itd. no bojim se da ce nakon ovoga malo klonit.
Sta mi preporucate, kome da idem, sta da radim, ... izgubljen sam, tuzan, bijesan, neznam sta sam...ljut na doktore sta mu nisu odmah vadili rak....
inace, ja jos uvijek u familiji promoviram taktiku "ne brinite se, bit ce sve u redu, nac ce se neko rjesenje, samo trebamo bit jaki"...
eto ne znam sta vise da napisem, mozda cete vi bit pametniji...
hvala unaprijed
Uh. Tesko. Kod mene jos nije toliko kriticno, ali mogu misliti kako ti je ... Vidjecemo kako ce bit. Zelim ti srecu u svakom slucaju i javi sta je bilo!