Sigra,
hvala ti na tome što si ovo podijelio s nama. Bez obzira na to što sam čuo bezbroj tragičnih priča a dosta toga i sam vidjeo i doživjeo, i mene je na neki način potreslo ovo što si ovdje izložio. Na osnovu podataka iz tvoje poruke stekao sam jedan prilično jak utisak da ste ti i tvoji roditelji uradili sve što se s vaše strane moglo uraditi i da ste pružili Adnanu maksimalnu količinu ljubavi i podrške, kad mu je to najviše trebalo.
Malo je i slučajeva gdje je nekome do ovakvih tančina poznata istorija nečije bolesti, čak i kad se o članu porodice radi, što me navodi na zaključak da si uložio ogromnu količinu truda i energije u praćenje Adnanovog zdravstvenog stanja i u pokušaj da mu pomogneš. Za mene je to jedan divan primjer ljudske brige i pažnje, ili što bi se reklo, - humanosti!
Čovjeka frustrira to što pored svega toga, uključujući i današnju “modernu” medicinu, to nije bilo dovoljno i što još uvijek postoji mnogo ovakvih bolesti protiv kojih se čini kao da smo bespomoćni. Čini mi se da su bolesti koje direktno djeluju na čovjekov mozak, nervni sistem i um najpodmuklije, jer mijenjaju njegovu ličnost i karakter, podrivaju mu volju i mentalnu snagu koja mu je potrebna za borbu s njima. Pretvaraju čovjeka u nešto što on normalno nije.
Međutim, sve je to dio realnosti u kojoj živimo. Mislim da je sada bitno da izbjegneš opasnost da postaneš opsjednut tim slučajem. Kad čovjek preživi ovakve traume, ‘film’ mu se automatski počinje da vrti u glavi, iz dana u dan, skoro neprestano, a on onda pokušava da analizira njegove detalje tražeći odgovor na pitanje gdje je pogriješio i da li je nekako mogao preokrenuti ishod. Tu se pojavljuje ona klasična misao – “Da sam u onom momentu uradio ovo ili ono, to bi možda pomoglo. Zašto nisam...?!” Onda to za sobom povlači određene emocije, pa čak i grižu savijesti, i na kraju se pretvara u jedan “začarani krug” iz kojeg je teško izaći.
Idealno bi bilo sagledati situaciju što je moguće objektivnije, međutim, tamo gdje je prisutna velika količina emocija, vlada odsustvo objektivnosti. Naravno, emocija se ne možemo, niti trebamo pokušavati riješiti. One nas odlikuju kao ljudska bića. Međutim, objektivnim sagledavanjem situacije, emocije se takođe ‘regulišu’ ili transformišu u jedan poseban osjećaj, kao u neki svoj “viši oblik” i prestaju da igraju negativnu ulogu. Čak bi se moglo reći da uz pomoć takvih ‘prefinjenih’ emocija ostvarujemo kontakt s drugim dimenzijama ili višim oblastima postojanja. Mnogi od nas, kad su bili u veoma teškim situacijama, dobijali su utisak da tu postoji nešto mnogo više a taj osjećaj nismo bili u stanju racionalizovati ovim našim ‘3D umom’. Kao da čovjeku pođe za rukom da uspostavi vezu s nekim višim dijelom sebe, koji mu onda šalje određene impulse, ne u smislu nekog običnog tješenja, nego utisaka da postoji mnogo više od onoga što se nalazi u polju naše percepcije ili da postoji jedna - “šira slika”. To se manifestuje kao neko unutrašnje znanje da sve ima svoju svrhu a i mi pojedinačno u svemu tome imamo jednu posebnu ulogu. Međutim, da bi tu svoju ulogu maksimalno ostvarili, mi se moramo “probuditi” iz našeg “zimskog sna”.
Postoji i mnogo slučajeva kad smrt jedne osobe, na neki način, “uključi” ili podstakne drugu osobu koja joj je bila bliska, da ova krene u jednu aktivnu potragu za istinskim odgovorima u ovoj “Zoni Demijurga” u kojoj živimo, što ona u nekoj ‘normalnoj’ situaciji ne bi. Tako to onda vodi izgradnji i razvoju njenog bića, što nadalje ima pozitivan uticaj ne samo na druge, nego i na kvalitet ove realnosti u kojoj živimo, a možda i one u kojoj ćemo da živimo. Kao kad imaš dvije srodne duše, od kojih se jedna žrtvuje da bi probudila onu drugu.
***
Ukoliko bi malo zašli na podrucje Gnostike, tamo nalazimo podatak da SVAKA situacija u sebi ima pozitivni i negativni aspekt, tu se govori o one 3 sile, kreativnoj, neutralnoj i entropičnoj. Kad čovjek koji je doživjeo ovakav tragičan slučaj, čuje ovako nešto, u prvom momentu može osjetiti navalu srdžbe koja se javlja zajedno s pitanjem: “Pa zar jedna ovakva tragedija može imati ikakve veze s bilo čim pozitivnim!?!” Međutim, nakon određenog perioda kontemplacije, možemo shvatiti činjenicu da takvi događaji mogu strašno destruktivno da utiču na čovjeka. Oni mogu da ga skrše ili na njemu ostave trajne psihičke posljedice. Dakle, tu već imamo onaj negativni aspekt. To je ono što u tvom slučaju, tvoj brat vjerovatno nikada ne bi poželio da ti se desi kao posljedica okolnosti u kojima je on umro. Sada se postavlja pitanje, šta bi se pozitivno moglo izvući iz svega toga? U gnostičkom smislu, pozitivno je sve ono što čovjeku može pomoći na putu ezoteričkog razvoja njegovog bića. Ili, što ga može – ‘probuditi’. Tako će biti tvoj zadatak da sam pronađes te pozitivne elemente i upotrijebiš ih za te svrhe. Od suštine tvog bića će ovisiti to da li ćeš iz svega toga izaći kao mnogo jači ili ćeš dozvoliti da te taj događaj skrši ili na tebe ostavi negativne posljedice. [Ovdje nema sredine, jer ona treća sila, neutralna, služi samo kao ‘katalizator’, odnosno, kontekst u kojem se određuje ‘polaritet’ određene situacije ili njenih elemenata. Što znači, nakon ovakvog jednog traumatskog doživljaja, čovjek ni u kom slučaju ne može ostati ‘neutralan’, ‘ravnodušan’ ili nepromijenjen (naravno, ako nije psihopat).]
***
Kad se počne viđati i razumijevati jedan značajniji dio ove realnosti u kojoj živimo, u kojoj je sve izopačeno ili naopako okrenuto, onda se može javiti i jedan određeni osjećaj frustracije ponašanjem drugih ljudi, njihovim sljepilom ili nesposobnošću da vide ono što je nama vidljivo. Međutim, moramo imati na umu da smo i sami do juče bili takvi, te ih kao takve moramo razumjeti.
Tako, u slučaju sa Adnanom, optuživanje doktora i drugog medicinskog osoblja u vezi s njihovim ponašanjem, takođe ne bi bilo ni mudro, niti produktivno. Oni su se ponašali u skladu sa razvojnim stepenom, odnosno, stanjem njihove (ne)svijesti; a ti si kroz taj slučaj sagledao jedan bitan dio naše realnosti, kojeg u nekoj normalnoj situaciji ne bi imao priliku vidjeti. Tu su se pojavila i neka suštinska pitanja, koja se u nekoj normalnoj situaciji ne bi pojavila. Ti si se onda dao u potragu za odgovorima na njih, što u nekoj normalnoj situaciji vjerovatno ne bi činio. Opet ću podsjetiti na ono što je ruski metafizičar Gurđijev, često govorio: “Većina ljudi cijeli svoj život provede u jednom snu, neki se u tom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige”. Tako, slobodno možemo dodati: “…a neki se bave i medicinom”.
Na kraju se ispostavlja da se mi ponašamo svako u skladu sa svojim, nametnutim nam, snovima ili iluzijom u kojoj živimo, bez obzira na to kojom se profesijom bavili. Šta onda možemo ili trebamo očekivati?!
To se može vidjeti na svakom području života na ovoj planeti. Recimo, ako samo medicinu uzmemo kao primjer, tu ćemo vidjeti jednu veliku reflekciju ovog procesa opšte dehumanizacije koji je danas u punom pogonu. Na ljudsko biće se sve više gleda kao na neku mašinu ili aparat a kompjuteri se sve više koriste za dijagnostiku bolesti i određivanje tretmana lijekovima koji ne liječe uzrok bolesti, nego samo kontrolišu njihove simptome. Da ne pominjemo činjenicu što većina tih lijekova ima cijeli jedan niz tzv. “sporednih efekata,” od kojih se svaki slobodno može smatrati jednom zasebnom bolešću!? Mi smo mentalno kondicionirani da sve to uzimamo kao sasvim normalno. Riječ ‘duša’ izbačena je ne samo iz medicinske prakse, nego i terminologije, bez obzira na to što je od davnina poznato da se zajedno s čovjekovim tijelom mora liječiti i ta njegova duhovna komponenta (a takav pristup se danas smatra – primitivnim!?).
Prije više od deset godina čitao sam o jednom hirurgu koji je za vrijeme operacija puštao klasičnu muziku a medicinskom osoblju je zabranjivao da govori bilo šta negativno u pacijentovoj blizini, bez obzira na to u koliko teškoj situaciji se nalazio i bio on u svjesnom ili nesvjesnom stanju. Taj doktor je ‘razgovarao’ sa pacijentima za vrijeme operacija dok su ovi bili pod dubokom narkozom, ohrabrivao ih je, pa čak u nekim slučajevima kad je u toku operacije dolazilo do krvarenja koje nije mogao zaustaviti, on se obraćao pacijentu informišući ga šta se događa i moleći ga da zaustavi krvarenje na nekom određenom mjestu. I krvarenje se vrlo brzo nakon toga zaustavljalo! Kad je pritisak krvi za vrijeme operacije opasno padao, on je tražio od pacijenta da ga vrati na normalu. I pritisak se vraćao na normalu! Bez obzira na to što je on postizao izvanredne rezultate, taj slučaj je bio ignorisan od strane medicinske zajednice i medija. Pacijent jeste svjestan svega što se događa oko njega, čak i kad je u nesvjesnom stanju ili pod dubokom narkozom! To je od davnina poznato, međutim, iz nekih razloga takvi podaci se ignorišu, kao i mnogi drugi bitni aspekti objektivne realnosti. Sličan je slučaj i sa regresivnom terapijom i saznanjima koja dolaze s tog područja, kao i mnogih drugih. Nekima je veoma bitno to da se temelji ovih ‘naših’ religija ne uzdrmavaju, kao ni temelji ove iluzije u kojoj živimo i međusobno je dijelimo. A sve je to povezano.
Dakle, istina je ono što je u ovoj ‘Zoni Demijurga’ - najmanje poželjno!
Međutim, čini se da sada dolaze vremena kada sve više i više ljudi počinje da se budi i uviđa sve ovo, kao i potrebu da se poduzme nešto u skladu sa svim tim!? Sada samo ostaje pitanje da li ćemo kao čovječanstvo na vrijeme ostvariti onaj “kritični prag” svjesnosti, tj. dok ne bude kasno!? Ponekad, kad pokušam da pogledam na te stvari iz jedne više perspektive, dobijem jasan osjećaj da se nismo slučajno, baš u ovim vremenima, inkarnirali u ovoj zoni prostora/vremena; pa čak mogu reći i da sam potpuno siguran u to. Nešto slično onome što je predstavljeno u ovoj knjizi Donosioci svitanja:
http://www.galaksija.com/metafizika/don ... itanja.htm
Pozdrav
Prijava
FAQ
Pretraživač
